Zna se da je u doba Ilira Glasinac bio gusto naseljen. Broj stanovnika prije 2300 godina bio je približno jednak broju stanovnika iz sedamdesetih godina dvadesetog vijeka. O bogatstvu Autarijata dovoljno govori činjenica da su oni, po vrstama i količini, imali mnogo više metalnog oružja, oruđa i nakita nego glasinački seljak u devetnaestom vijeku.
Ime polja Glasinačkoga u posljednjim je godinama postalo poznato u dalekom svijetu starinama „predistoričkim”, iz vremena ilirskoga. Ali i srednjega vijeka ovo visoko polje nije bilo bez važnosti, ležeci na mjestu, gdje se sastaju putovi od unutarnje Bosne, od Lima i od donje Drine.
-U knjigama arkiva dubrovačkoga Glasinac se spominje svega 11 puta, u g. 1404—1430.
Najčešće se govori o njemu u dogovorima dubrovačkih trgovaca, vlastele i pučana, sa Vlasima ,,ponosnicima” iz raznih „katuna” hercegovačkih i crnogorskih, koji su se pred notarom općinskim usmeno obvezivali, u koje vrijeme i za koju platu će stoku karavana na svojim konjima donijeti na ugovoreno mjesto. Tu se početkom 15. vijeka kraj Prijepolja, sv. Petra na Limu (današnje Bjelopolje), sv. Nikola u Banji na Limu, Foče, Goražde, Ustikoline, Prače, Vrhbosne, Olova i drugih mjesta čita i ime Glasinca.
Razumije se, da ova mjesta nijesu bila svagda posljednji cilj karavane; tamo su trgovci pustili Vlahe „ponosnike”, koji su stoku donijeli iz Dubrovnika, i ugovorili se opet s drugim ponosnicima, da nose tovar, ili kako se je onda govorilo „ponos” u „turmi” ili „karavani” dalje u Srebrnicu, Zvornik, Rudnik, Novo Brdo itd. Tako biće bilo i kod Grlasinca, koji je bio samo prolazno mjesto. U zapisima forma imena je Glasinac (mase. sing.). Glavno mjesto u njem je bila „crkva u Glasincu”, „mjesto rečeno crkva Glasinačka” ili prosto „crkva rečena Glasinac.” Da je to sadašnja Crkvina kod obeliska na uspomenu bitke kod Šenkovica g. 1878., izveo je u Glasniku zemaljskog muzeja 1891. str. 331. g. Đorđe pl. Stratimirović, kojemu sam o tim zapisima o nekoj crkvi na Glasincu bio rekao lani u Sarajevu.
Jedan put se spominje mjesto, rečeno Obra na Grlasincu (1404.); u Bosni sad ima dva sela Obre, kod Visokoga i kod Konjica, ali ima li na samom Grlasincu ili blizu njega koji trag ovoga imena, nije mi poznato. Vidi se, da se je u 15. vijeku u Glasinac brojilo i Mokro; tamo je kuća ili selo nekoga Butka, jamačno vlastelina, bilo mjesto, gdje su Vlasi karavana imali stoku stovariti.
Ovo je Mokro bilo 1402. Sandaljevo, pa i carina na Glasincu 1429. i 1430. bila je ili Sandaljeva ili barem pod uplivom Sandalja. (Iz teksta ‘Glasinac u srednjem vijeku‘ -Autor: KONST. JIREČEK, GLASNIK ZEMALJSKOG MUZEJA, 01.04.1892.)
Tragovi historije
Na Romaniji i Glasinačkom polju često možemo pronaći gomile kamenja, za koje mislimo da su mjesta za odlaganje otpada prilikom iskrčivanja posjeda. Međutim ove gomile predstavljaju dio jedne kulture koja potiče iz daleke prošlosti, čak iz ilirskog perioda (1800. do 200. godine p.n.e.). Većina gromila je iz Halštatskog perioda (Gvozdeno doba) od 800. do 500. godine p.n.e, kada Glasinačka kultura doživljava svoj procvat.
Gradine i gromile
Gradine gromileNarod ove gomile kamenja naziva “gromilama”, naučnici “humkama” ili “tumulima”. U ilirskom periodu u ovim gomilama kamena su sahranjivani mrtvi. S obzirom na to da su Iliri vjerovali u zagrobni život, svoje mrtve su sahranjivali sa ličnom imovinom. Zahvaljujući ostacima koji su pronađeni na Glasincu, naša historija je ostala bogatija za mnoga otkrića, a Glasinačka kultura je postala poznata širom svijeta.
Velika istraživanja i ispitivanja gromila su rađena krajem 19. vijeka, tačnije 1888, 1895. i 1897. godine, od strane Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Najveći broj gromila je pronađen u okolini Sokoca, pa istočno prema Rogatici. Ćiro Truhelka je istraživajući u jesen 1888. godine, izbrojao preko 1500 gromila. Zahvaljujući arheološkim istraživanjima zna se da je na tlu Glasinca u predhistorijsko doba postojala civilizacija čije se viševjekovno postojanje završava oko 300.g.p.n.e. Nosilac te civilizacije bilo je veliko ilirsko pleme – Autarijati.
Zbog postojanja velikog broja gradina i gromila zna se da je u doba Ilira Glasinac bio gusto naseljen. Broj stanovnika prije 2300 godina bio je približno jednak broju stanovnika iz sedamdesetih godina dvadesetog vijeka. O bogatstvu Autarijata dovoljno govori činjenica da su oni, po vrstama i količini, imali mnogo više metalnog oružja, oruđa i nakita nego glasinački seljak u devetnaestom vijeku. „Glasinačke kulture nestalo je dolaskom Kelta, koji su prodrlu i Bosnu u četvrtom vijeku prije nove ere. Sa dolaskom Kelta izvršena je na Glasincu prva poznata smjena stanovništva.“ ( dr Milenko S. Filipović: „Glasinac“).
-Gromile su raznih oblika i veličina. Neke imaju i po 20 metara prečniku i u njima se nalaze najčešće grupni grobovi. Samo su bogatiji pokojnici sahranjivani sa oružjem i ličnim predmetima. U nekim gromilama su pronađeni skeleti, u nekima samo urne, dok neke gromile sadrže samo predmete.
Dvije su vrste nalazišta prahistorijskih predmeta na Glasincu- gradine i gromile. Na prostoru između Sokoca, Rogatice i Višegrada krajem devetnaestog vijeka otkrivena su stara ilirska naselja, tzv. gradine, sa mnoštvom grobnih timula – kamenih i zemljanih humki i više od deset hiljada grobova. Među većim i značajnijim iskopinama starih ilirskih naselja su gradine na Komini, Ilijaku i Puhovcu.
Šljem ilirsko-grčkog tipa
Istraživanja su pokazala da svaka od preko dvadeset hiljada predhistorijskih gromila sadrži po jednu ili više grobnica, iz vremena kad su na Glasincu živjeli Iliri. Najpoznatija i veličinom i svojim sadržajem bila je Arareva gromila kod Ćavarina. Sudeći po ostacima, koji su u njoj pronađeni, bila je to grobnica nekog otmenog velikaša, jer nijedna prethodno pretražena gromila nije bila tako bogato napunjena predmetima od bronze. Istočni kraj bio je pun sitnih komadića ugljena i pepela, a zdrobljene kosti bile su na pola sažgane, što dokazuje da je mrtvac na lomači spaljen. U ovoj gromili pronađena je krasna korintijska kaciga od bronze, poput onih što su nosili stari grčki junaci. Taj šljem se zdrobio na tjemenu pod teretom gromile, ali zaštita za lice vrlo je dobro sačuvana. Kaciga je načinjena oko petog vijeka prije Isusa.
Glasinačka kolica
Godine 1880. prilikom gradnje nove ceste od Podromanije u Rogaticu- kod hana Šarenca, nađena su kultna „Glasinačka kolica“ uz nekoliko bronzanih predmeta od velikog značaja. Ovi predmeti se nalaze u Arheološkom muzeju u Beču.
„ Kola – kadionica, koja u davnoj davnini služaše za prekadu groba, sastoje se iz poveće tice, smještene na četiri točka. Tica je iznutra šuplja, prostor pak bijaše kao sud za žeravicu, na kojoj se mirisave tvari sagorjevahu. Kao zaklopac toga suda, sjedi na velikoj tici malena istog oblika. Osim ovih dviju tica ima na svakoj osovini još po jedna tičica, kao ukras. Omjere ove čudnovate sprave jesu: ukupna dužina 19 cm, širina 10 cm, a visina 15 cm. Težina. Svega 1055 g. Kola su livena rađevina, a bronza je sva obložena zagasitozelenom patinom.„ – piše Đorđe Stratimirović u Glasniku Zemaljskog muzeja 1.10.1891. godine.
Stećci
-Nadgrobnih biljega iz srednjeg vijeka ima na Glasincu i njegovoj okolini u velikom broju. Nadgrobnici većinom imaju oblik „ stećka na šljeme“ , zatim su zastupani ponajviše oblici „kamen“ i „ široka ploča“. Među stećcima ima jedan „na šljeme“ osobito lijepih razmjera, bez pisma i šara, ali sa urezanim krstom optočenim kolutom. Nekropola u Košutici broji 42 stećka, u Barama ih je 80, Luburić polju 103. Stručnjaci procjenjuju da je na području Glasinca više od deset hiljada tih starih grobova, od kojih mnogi imaju i svoje kamene biljege. Na Crkvini ima oko sto nadgrobnika. Jedan kamen ima natpis. Dio kamenog obeliska sa Crkvine na Glasincu ugrađen je u pod zvonika crkve Sv. proroka Ilije.
Bunari
Bunara ima svuda po Glasincu, a njihova gradnja pripisuje se Grcima. Mnogi su pokriveni velikim četvrtastim kamenim pločama od krečnjaka, sa otvorom na sredini kroz koji se spušta posuda za crpanje vode. Takvi bunari se zovu „pod pločom“. Dno i zidovi ovih bunara najčešće su ozidani kamenom. U Pariževićima od 1885.godine postoje dva, a od 1910.godine tri suha bunara. Bunare na Glasincu i okolnim selima gradili su majstori iz Dalmacije, koje su mještani nazivali „goge“. Stari bunari sa i bez ploče održali su se do danas, uglavnom u bezvodnim područjima, u kojima su kasno izgrađeni seoski vodovodi. Ima ih na nekoliko lokaliteta na Glasinačkom polju, u Kusačama, u Nepravdićima, u Baltićima, na Lazar brdu u Margetićima. M.Filipović ističe da su brojna predanja o tome kako je na Glasincu nekada bilo jezero. „Mora da je na Glasincu u zadnjih dvije hiljade godina bilo znatnih promena odnosno smaivanja površinske vode. Najbolji dokaz tome su gustina prahistorijskih naselja i njihova napredna kultura.“
Komentariši