Glose nepoznatog krstijanina (XIV-XV vijek)

ISCJELJENJE BOLESNE ŽENE
Žena krvotočiva jest – ljudije božiji, eže Hristos očisti od grijeh’ ih’.
A vračeve – zakonici.
A dvanadesete ljeti – dvanadesete apostol, iže vse dni grijehe obličajut, jako že i Hristos reče i jevađelji: ašte ne Hristos prišal i ne glagolal im grijeh ne bi imjeli…

PRIČA O MILOSRDNOM SAMRARJANINU
On človjek jest – plijenici.
A Jerusalim – žilište svetih.
Jeriha – mir.
A jazvi – grijesi.
A jerej – Mojsij.
A levgit – Ivan Vodonosac.
A Samarijanin – Isus.
A olij i vino – milost božija.
A skot – zakon.
A gostinica – crkva.
A gostinik – Petar.
A sva pinjeza – vjera Jidina.

PROROČANSTVO HRISTOVO
Avram, Isak, Jakov i vsi duhovni proroci – ljudije božiji sut.
A sinove carstva – otstupnici ježe uvede Sotona u skrovišta skudilnije.

PRIČA O BLUDNOM SINU
On’ človjek jest – otac nevidimi.
A sin manji – anđeli ježe shini Sotona.
A sin stariji – anđeli iže vinu ocu služe.
A telac upitjenij – Hristos.

PRIČA O BOGATAŠU I PRISTAVU

On’ človjek – knez vijeka.
A ikonob – starješina crkve jego.
A dlžnik – zakonici iže po vse dni grijehe otpuštaju človjekom i tako gube duđe človječ'ske.

PRIČA O BOGATOM I UBOGOM LAZARU
Bogati človjek – sinove vijeka, ideže jest prostranoje žitije. To je i gospodin vijeka.
A ubogi Lazar – ljudi božji.
A Avram – otac nebesni.
A lono – krilo.

ČUDO SA PET HLJEBOVA
Pet hljebi sut – četiri jevanđelisti i vjera Jidina.

O ISCJELJENJU SLIJEPCA
Brenije – milost božija iskupil mir sa, ideže potreba jest očistiti se človjeku.

Glose nepoznatog krstijanina napisane su na marginama Srećkovićevog evanđelja, koje je zagubljeno poslije njegove smrti. Zasluga je M.N. Speranskog, koji je rukopis objavio 1902. godineu časopisu Archiv für slavische Philologie, XXIV, što o ovom nepotpunom manuskriptu danas znamo nešto više. Speranski je objavio šesnaest glosa sa margina rukopisa u kojima se na alegoričan način tumače neki stavovi iz biblije, po običaju apokrifne književnosti srednjeg vijeka. Za tumačenje glosa, Speranski se naročito služio „Pitanjima i odgovorima” berlinskog kodeksa iz XIII vijeka, uz slovenske rukopise iz kasnijeg vremena. Izdavač je jedva na ovaj način našao tri paralele, a za ostale materijal u nedoumici je napisao: „Za njih nam nedostaju gotovi predlošci”. A. Solovjev je učinio novi pristup glosama ovog evanđelja, analizirao ih i došao do zaključka da su one heretičkog karaktera i da su najznačajniji domaći izvor za razumijevanje učenja bosanskih krstijana (patarena). Na pitanje Čto jest človjek? bosanski glosator odgovara umjesto Adam, u duhu neomanihejskog učenja: On človjek jest – plijenici, dakle čovjek je anđeo zarobljen u ljudskom tijelu koji na ovome svijetu teži da se oslobodi pravednim životom, životom u duhu učenja krstijana (patarena). Jerusalim se ne objašnjava kao raj nego kao žilište svetih, što, u stvari, znači zajednicu pravednih i savršenih (patarena). Umjesto Ivan svetitelj glosator piše Ivan vodonosac, tj. ne onaj koji krštava duhovnim krštenjem, svetim duhom, nego onaj Ivan koji to radi običnom vodom. Ulje i vino ne znače tijelo i krv Hristovu, nego milost božiju, jer euharistija ne može spasti ljudski rod nego milost božija. Gostilnik nije Pavle nego Petar, jer su krstijani smatrali da su oni nasljednici Petrove crkve, a ne Rim, čije su se pape izopačila. Umjesto vethi i novi zavjet kaže se samo vjera Judina, jer su bosanski krstijani odbacivali stari zavjet, a iz novog prihvatili samo neka predanja. Bosanska glosa sadržaj Priče o bludnom sinu prenosi sa zemlje na nebo. Stariji sin ne označava obične ljude-pravednike, nego anđele koje prevari Sotona, smjestivši ih u materiju, u ljudska tijela. Mlađi sin označava čitav ljudski rod, koji može biti spasen Hristovom žrtvom. Bogati čovjek je knez vijeka, odnosno Satana, koji vlada svijetom, a njegov upravitelj, ekonom, jeste starješina crkve njegove, čime se očito aludira na papu i Rim. Lukavi dužnici su zakonici, odnosno popovi što svakodnevno otpuštaju ljudske grijehe i time uništavaju ljudske duše. Svećenici ne mogu da opraštaju ljudske grijehe, jer se može učiniti jednom u životu, patarenskim duhovnim krštenjem. Zakonici su, dakle, kao vračevi, nespretni ljekari, što ne znaju da izliječe ženu u Priči o iscjeljenju bolesne žene, gdje žena označava ljude božije. Grijehe izobličava svaki dan dvanaest apostola, ali ih lako ne opraštaju, jer su svi grijehovi smrtni. Ljudi božiji su pripadnici patarena, crkve bosanske, koju vodi dvanaest njenih starješina sa djedom na čelu. Bogataš označava gospodina vijeka, Satanu i njegovu crkvu, a ubogi Lazar predstavlja ljude božije, vjernike patarenske crkve. Avram je otac nebesni, jer ga i sam Hristos spominje u Priči o bogatom i ubogom Lazaru, a i ostali duhovni proroci, kao što su Iak i Jakov bili ljudi božiji, patareni. Sinovi carstva su odstupnici od vjere što ih zavede Satana u oficijelnu crkvu. Pet hljebova su četiri evanđelja i vjera Judina. Hrist iscjeljuje slijepca brenijem, pljuvačkom iz svojih usta, zapravo svojim učenjem, kojim se čovjek čisti. Katarza, očišćenje, ne može se postići euharistijom,nego samo usvajanjem patarenskog učenja kroz duhovno krštenje.

Bosanski krstijani, kao i drugi neomanihejci u svijetu, čitali su i prepisivali knjige Novog zavjeta, ali su ga tumačili na svoj način usmenim komentarima, a ponekad i glosama, kao što su ove iz Srećkovićevog evanđelja. Ovakvom praksom redovnivi crkve bosanske mogli su se lakše braniti od inkvizitorskih istražitelja, što su stoljećima krstarili Bosnom. Odjek takvih predavanja naći ćemo kasnije u usmenoj, narodnoj književnosti, naročito u legendama i pjesmama.

A. Solovjev: Vjersko učenje bosanske crkve, Zagreb, 1948.
A. Babić: Bosanski heretici, Sarajevo, 1963.
M. Dizdar: O anđelima zasužnjenim u ljudska tijela, Odjek 1, Sarajevo 1969.
Mak Dizdar, Stari bosanski tekstovi, Svjetlost, Sarajevo, 1971.