vojvoda vlatko vuković

Moderno doba

GRANICE BOSNE I HERCEGOVINE KROZ XIX STOLJEĆE


Autor: Amir Krpić

I. Bosanski ejalet i srpski ustanci

Nakon Svištovskog mirovnog ugovora iz 9. VIII 1791. godine, kojim je završen rat između Habzburške monarhije i Osmanske države, formirana je mještovita komisija za razgraničenje na području Bosanske Krajine. Habzburzi su ovaj rat na bojnom polju dobili, u nekoliko mjesta su prešli osmansku granicu, na istoku čak i Beograd zauzeli. Međutim, zbog rasplamsavanja događaja u Francuskoj u vezi sa revolucijom, Habzburzima se žurilo da sklope mir sa Osmanlijama, kako bi mogli motriti na dešavanja u Francuskoj. Pristali su povući se iz većine osvojenih mjesta u Bosanskom ejaletu, pa i Beograda u Smederevskom sandžaku, ali čini se nevoljno, budući da su odugovlačili sa povlačenjem i posljednje jedinice povukli tek 1797. godine.

Dogovor o razgraničenju je sklopljen ranije, ubrzo nakon mira u Svištovu. Tim sporazumom je zapravo vraćen status quo između dvije države uz tek manje korekcije granice. Okupirani gradovi Bosanski Novi, Bosanska Dubica i Bosanska Gradiška su vraćeni Osmanskoj državi, odnosno Bosanskom ejaletu, dok su Habzburškoj monarhiji pripali Cetin, Lapac, Srb i pojas zemljišta ispod Plješevice i Plitvičkih jezera.

U tim granicama Bosanski ejalet je ušao u sudbonosno XIX stoljeće. Sastojao se na početku stoljeća od Bosanskog, Hercegovačkog, Zvorničkog iKliškog, te kasnije osnovanog Novopazarskog sandžaka. Glavni grad ejaleta bio je Travnik do sredine ovog stoljeća.

Sjeverne i zapadne granice današnje Bosne i Hercegovine su utvrđene mirovnim ugovorima, najprije u Srijemskim Karlovcima 1699., imale korekcije u ratovima kroz XVIII stoljeće i konačno utvrđene u Svištovu 1791. na onu liniju koja i danas dijeli Bosnu i Hercegovinu od Republike Hrvatske. Međutim, istočne granice su svoje najveće promjene imale upravo u XIX stoljeću. Do početka ustanka u Smederevskom sandžaku, Bosanski ejalet je obuhvatao poveliku teritoriju sa istočne strane rijeke Drine. Najveći dio te prekodrinske teritorije je pripadao Bosanskom sandžaku, odnosno novopazarskoj oblasti, od koje je u toku stoljeća formiran zaseban Novopazarski sandžak u okviru Bosanskog ejaleta. Manji dio prekodrinske teritorije je pripadao Zvorničkom sandžaku, tačnije kadiluci: Šabac, Krupanj, Bohorina, Jadar i Ptičar (Loznica).

Događaji u vezi sa ustankom u Smederevskom sandžaku, odnosno Prvim srpskim ustankom doveli su do privremene okupacije navedenih dijelova Zvorničkog sandžaka, pa čak i dijelova sa lijeve obale Drine. Međutim, gušenjem ustanka 1813. godine teritorijalne promjene su poništene, a Bosanski ejalet je dobio nazad svoje nahije i kadiluke.

No, to nije bilo dugog vijeka, jer je ubrzo izbio Drugi srpski ustanak, vođen Milošem Obrenovićem. Intervencijom Ruske imperije ustanak je ubrzo završen – ovaj put uspješno. Smederevski sandžakbeg Marašli Ali-paša i vođa pobunjenika Miloš Obrenović su 1815. dogovorili uspostavljanje mješovite osmansko-srpske uprave na teritoriji Smederevskog sandžaka, čime je uspostavljena autonomna srpska država u sastavu Osmanske države.

Ubrzo se pojavilo pitanje granica, odnosno onih nekoliko nahija i kadiluka koje su Karađorđevi ustanici kratkotrajno okupirali, a koji su poslije sloma Karađorđevog ustanka (Prvog srpskog ustanka) vraćeni Bosanskom ejaletu. Iz Srbije su od tada počele otvorene pretenzije prema bosanskoj teritoriji, oslanjajući se i na činjenicu da su osmanske vlasti, u dogovoru sa Rusijom, obećale predati tu teritoriju Srbiji. No, nahije su ostale u sastavu Bosanskog ejaleta još neko vrijeme. Istočna i jugoistočna granica Ejaleta je i nakon srpskih ustanaka išla od ušća Drine u Savu na sjeveru, dalje niz Drinu obuhvatajući i pomenute sporne nahije i kadiluke sa desne strane Drine, pa dalje prema jugu obuhvatajući oblasti Starog Vlaha i dio Kosova sa kadilucima: Novi Pazar, Trgovište, Kosovska Mitrovica, Nova Varoš sa Sjenicom; kod Kosovske Mitrovice je skretala na zapad zahvatajući Bijelo Polje, dalje do pred Podgoricu i dalje na Sutorinu između Konavla i Herceg-Novog, ostavljajući Boku Kotorsku u austrijskom posjedu.

II.  Pokret za autonomiju i promjena granica

Početkom tridesetih godina XIX stoljeća nezadovoljstvo u Bosanskom ejaletu prema politici centralne vlasti dostiglo je vrhunac. Reforme je sultan Mahmud-han II energično provodio, ukinio je jeničerski odžak na teritoriji cijele države, a na red su došle i sve zastarjele institucije, koje su stvarale prepreke ka uspostavljanje modernijeg sistema u Osmanskoj državi. Otpor reformama u Bosni je bio veoma jak, a vodili su ga ajani i kapetani na čelu sa gradačačkim kapetanom Husein-begom Gradaščevićem. Osim otpora reformama, jedan od uzroka ustanka je bila i činjenica da je susjedna Kneževina Srbija, uspostavljena 1815. godine, već se počela razvijati kao država udaljavajući se od centralne vlasti. Na to sve je došlo i ponovno pokretanje pitanja prekodrinskih nahija i kadiluka, koje je Kneževina željela pripojiti, pozivajući se na raniji dogovor sa osmanskim vlastima. Kada se u Bosni saznalo za moguću predaju bosanskih teritorija Kneževini Srbiji, među stanovništvom je dodatno povećana želja za borbom protiv centralne vlasti, naročito stanovništvom Zvorničkog sandžaka, odakle su dolazile jasne poruke da će doći od odlučnog otpora protiv odluka sultana, ruskog imperatora i srpskog kneza.

Pobunu u Bosni Srbija je iskoristila za ispunjenje svojih ciljeva vezanih za teritorijalno proširenje prema spornih nahijama. Nakon dvije godine, bosanski ustanak je slomljen, a zatim dolazi do značajnih promjena granica Bosanskog ejaleta u odnosu na dotadašnje stanje.

Osim toga, treba spomenuti i unutrašnje upravno-teritorijalne promjene, koje su nastale prije izbijanja borbe za autonomiju. Naime, 1827. godine je ukinut Kliški sandžak, a osim gubitka prekodrinskih nahija, Zvornički sandžak je izgubio i svoj status, odnosno ukinut je u potpunosti.Dotadašnje teritorije oba spomenuta sandžaka su priključene Bosanskom sandžaku. Najveća promjena, kao posljedica bosanskog ustanka, svakako je izdvajanje Hercegovačkog sandžaka iz Bosanskog ejaleta. Kao nagradu za poslušnost i odanost sultanu, stolački kapetan Ali-aga Rizvanbegović je dobio Hercegovinu na upravu kao mutesarifluk, čime je faktički Hercegovina postala zaseban ejalet pored Bosanskog ejaleta i tako je ostalo narednih dvadesetak godina, kada je vraćen u sastav matičnog Bosanskog ejaleta.

III. Unutrašnje upravno-teritorijalne promjene

Nakon gušenja bosanskog ustanka na vlastima je bilo da provedu reforme koje su planirali. Međutim, čak i nakon lomljenja oružanog otpora, reforme su se veoma sporo provodile. U ključnim pitanjima trebalo je dvadeset godina da se uvedu novine u sistemu. Centralne vlasti su u Bosni 1850. godine postavili za seraskera Omer-pašu Latasa (Omer Lutfi-pašu). Omer-paša je za dvije godine u potpunosti slomio otpor bosanskih begova, uključujući i pogubljenje Ali-paše Rizvanbegovića i mnogih drugih uglednih ljudi među Bošnjacima. Već u januaru 1851. godine, Omer-paša je proveo ciljane reforme, između ostalih, i administrativnu reformu Bosanskog ejaleta.

Sjedište valije je premješteno iz Travnika u Sarajevo, sandžaci su ukinuti, spahijska organizacija doživjela svoj konačan kraj, baš kao i esnafska organizacija. Umjesto sandžaka, formirani su kajmekamluci, koji su uglavnom odgovarali bivšim upravnim jedinicama. Sandžaci Bosanskog ejaleta su pretvoreni u kajmekamluke, pa se on sastojao od njih šest: Sarajevskog, Zvorničkog, Banjalučkog, Bihaćkog, Travničkog i Novopazarskog. Hercegovački ejalet je imao tri kajmekamluka: Mostarski, Trebinjski i Pljevljanski. Oni su se dalje dijelili na mudirluke, jedinice koje su trebale zamijeniti stare nahije, tako da je Bosanski ejalet imao 44, a Hercegovački 16 mudirluka.

Vilajetskim zakonom iz jula 1865. godine Bosanski i Hercegovački ejaleti su spojeni u Bosanski vilajet, kojem je vraćeno staro uređenje na sedam sandžaka: Bosanski (Sarajevo), Hercegovački (Mostar), Bihaćki, Travnički, Banjalučki, Zvornički (Tuzla) i Novopazarski (Sjenica). Takvo stanje zadržalo se kratko, budući da je 1872. godine Novopazarski sandžak spojen sa Niškim sandžakom Rumelijskog vilajeta i formiran je novi vilajet, Novopazarski. On se također nije dugo zadržao, jer je nakratko vraćen Bosanskom vilajetu, a nakon Berlinskog kongresa novopazarska oblast uključena je u Kosovski vilajet.

Treba spomenuti također i malu promjenu na granici sa Crnom Gorom. Naime, Crna Gora je od 1857. tražila jedan pojas zemljišta uz granicu sa Hercegovačkim ejaletom, što su osmanske vlasti odbile, a nakon čega je došlo do oružanog sukoba lokalne vojske iz Hercegovine sa Crnogorcima. Borbe su završene 1860. godine, a Crna Gora je dobila Grahovo i dio preostale sporne oblasti.

IV. Istočna kriza i Berlinski kongres

Druga polovina XIX stoljeća je vrijeme raskida višestoljetne veze između Bosne i Istanbula. Sve veći interes zapadnih sila, prije svih Austrijskog carstva (kasnije Austro-Ugarske monarhije), sa jedne strane, a sve manja moć Osmanske države da zadrži svoju najzapadniju provinciju, sa druge strane, neminovno su vodili drastičnim promjenama koje se odnose na Bosnu.

U Hercegovini je 1875. godine započeo ustanak kršćanskog stanovništva, koji je imao socijalne i političke ciljeve, a koji se potom prenio na dijelove zapadne i istočne Bosne, Novopazarski sandžak, Srbiju, Makedoniju i Bugarsku i postao predmet interesovanja europske diplomatije. Taj događaj, poznat kao Velika istočna kriza, imao je sudbonosne posljedice za Bosnu i Hercegovinu. Kriza je kulminirala ratom, kojeg su kneževine Srbija i Crna Gora povele protiv Osmanske države, a u kojeg se potom uključila i Rusija, uz pomoć bugarskih i rumunskih boraca. Za Bosanski vilajet je postojala velika opasnost od potpunog raspada, budući da su ustanici željeli spajanje sa Srbijom ili Crnom Gorom. Iako je veći dio Bosanskog vilajeta tih godina bio pod oružjem, glavnina operacija se vodila istočno, u rusko-osmanskim bitkama, koje su odlučile pobjednika rata. Rat je završen 1878. godine, a interesantan je bio svim važnim političkim faktorima u Europi.

Rat je zapravo završen početkom 1878. godine, ali su uslijedili dugi pregovori. Ta godina je donijela dva mirovna ugovora, tačnije, preliminarni i konačni mir. Preliminarni mir je potpisan u San Stefanu u martu 1878. godine. Između ostalog, potvrđena je nezavisnost za Crnu Goru, Srbiju iRumuniju i autonomiju za Bugarsku uz znatne teritorijalne promjene. Bosanski vilajet je izgubio teritoriju u korist Kneževine Crne Gore, tako da je granica pomjerena na liniju od Gacka do spajanja Pive i Tare i dalje na sjever uz Drinu do spajanja sa Limom; potom uz Lim prema jugoistokuistoku do Prijepolja, odakle nastavlja istočno od Lima prema Rožaju do Suhe Planine i dalje prema jugu (gdje je također Crna Gora dobila proširenje) do albanske granice.Kneževina je prema tome dobila teritoriju uz bivšu granicu sa hercegovačkim i novopazarskim sandžakom i skoro dvostruko je uvećana njena teritorija.Druga kneževina, Srbija, također je dobila teritorijalno proširenje, djelomično i na račun Novopazarskog sandžaka, tako da je šeher Novi Pazar došao na samu granicu Kneževine Srbije i Osmanske države. Prikazi teritorijalnog proširenja kneževina mogu se vidjeti na kartama ispod:

Osim gubitka dijela teritorije, Bosanski vilajet je predviđen da bude autonomna oblast unutar Osmanske države, kao što je predviđeno ranijom Istanbulskom konferencijom iz decembra 1876. – januara 1877. godine. Međutim, sprovođenje u djelo sanstefanskog mirovnog ugovora se nije dogodilo u cjelosti. Zbog sudbine Kneževine Bugarske, tačnije ruskog nezadovoljstva predviđenim stvaranjem velike bugarske države, pokrenuto je pitanje revizije sanstefanskog mirovnog ugovora, pa je sazvan kongres velikih sila u Berlinu.Na njemu se učestvovali predstavnici Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Irske, Njemačkog carstva (i Kraljevine Pruske), Austro-Ugarske monarhije, Francuske republike, Ruske imperije i Osmanske države.

Između ostalog, Berlinskim kongresom je konačno potvrđena nezavisnost za Crnu Goru, Srbiju i Rumuniju i stvaranje autonomne, ali sada znatno manje Bugarske. Član XXV ovog ugovora predviđa priključenje Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj. Austro-Ugarska je dobila pravo da drži svoje trupe na prostoru cijelog Bosanskog vilajeta, a detalji treba da budu dogovoreni između Beča i Istanbula.

Bosna (i Hercegovina) su na taj način, nakon preko četiri stoljeća osmanske vlasti, dobile novog gospodara. Formalno je Bosanski vilajet i dalje bio pod sultanovom vlašću, ali je svoju upravu uspostavila Monarhija. Bez Novopazarskog sandžaka je Vilajet trebao postati dio Monarhije, što je značilo novu promjenu granica, a to će se i pokazati 1908., kada je Beč odlučio okupirati Bosnu i Hercegovinu – bez Sandžaka. Poslije Balkanskih ratova, tada već bivši Novopazarski sandžak je podijeljen između Srbije i Crne Gore, tako da je Bosna i Hercegovina trajno ostala bez tog dijela svoje nekadašnje teritorije.

Teritorijalno proširenje Kneževine Crne Gore, predviđeno mirom u San Stefanu, također je revidirano, članom XXXVIII Berlinskog mira.Granica počinje od Ilinog brda do sjeverno od Klobuka, zatim niz Trebišnjicu prema Grančarevu, koje ostaje u Hercegovini, a zatim se uspinje uz rijeku (Trebišnjicu) do 1 kilometar od (ispod) spajanja Trebišnjice sa Čepelicom; dalje ravno prema uzvišenjima uz rijeku Trebišnjicu, pa nastavlja u pravcu Pilatova, koji pripada Crnoj Gori; dalje na sjever uz uzvišenjanajbliže 6 kilometara od puta Bilek – Korito – Gacko do prolaza između Somine planine i Čurila, gdje skreće istočno u pravcu Vratkovića, koje ostaje hercegovačko, do planine Orline.Od te tačke granica ide na sjever i sjeveroistok, ostavljajući Ravno u Crnoj Gori, prelazi vrhove Leberšnika i Volujaka, zatim pada najkraćom linijom do rijeke Pive, koju prelazi i dolazi do rijeke Tare, prolazeći između Crkvica i Nedvine. Od te tačke granica se uspinje uz Taru do Mojkovca, odakle prelazi duž vrha grebena do Siškog jezera, a od tog mjesta nastavlja duž stare granice do sela Sekulare. Granica dalje ide, od te tačke, duž grebena Mokre planine, a selo Mokra ostaje u Crnoj Gori; dalje dolazi do tačke 2166 na Karti Austrijskog Štaba, prateći glavni lanac i razvođe između Lima i Drima sa jedne i Cievne (Zema) sa druge strane.

Granica Kneževine Srbije i Bosne i Hercegovine je utvrđena članom XXXVI Berlinskog mira. Ona se nije mijenjala u odnosu na ranije stanje – utvrđena je duž rijeke Drine od Kopaonika na jugu do ušća Drine u Savu na sjeveru, posebno naglašavajući da Mali Zvornik i Sakar pripadaju Kneževini. Ovim razgraničenjima, iz Bosanskog vilajeta su izdvojeni i Crnoj Gori priključeni Nikšćić, Vilica, Vrbica, Krstac, Mratinje, ušće Pive i Tare, Žabljak i Kolašin.

Kada su u pitanju izlazi na more, od Karlovačkog mira (1699.) Bosna i Hercegovina je imala dva izlaza, na dva kraja Dubrovačke republike – Klek i Neum na sjeveru i Sutorinu na jugu. Požarevačkim mirom (1718.) su ti izlazi potvrđeni, kao i Beogradskim mirom (1739.) i svim kasnijim mirovnim ugovorima između Osmanske države i nekoga od njenih suparnika.

Izlaze na more na dva spomenuta mjesta, Osmanska država, odnosno Bosanski ejalet/vilajet je zadržao i u XIX stoljeću i pored čestih promjena granica. Zapravo, zapadne granice se od Karlovačkog mira nisu mijenjale. Svištovskim mirom je tek malo korigovana granica prema današnjoj Hrvatskoj i od tada se definitivno nije mijenjala, pa su Klek, Neum i Sutorina neupitno pripadali Bosanskom ejaletu ili preciznije Hercegovačkom sandžaku.

V. Rezime

Bosna i Hercegovina je u XIX stoljeću imala značajnih promjena granica. Prve naznake promjena su uslijedile kao posljedica srpskih ustanaka početkom stoljeća. Zapravo, tada je dogovorena predaja bosanskih teritorija istočno od Drine u njenom donjem toku, odnosno nahija koje su pripadale Zvorničkom sandžaku. Međutim, predaja teritorija tada nije izvršena.

Nakon neuspješne borbe Husein-begovog Pokreta za autonomiju, osmanske vlasti su ustupile Kneževini Srbiji prekodrine nahije, tako da je granica Ejaleta i Kneževine utvrđena na rijeci Drini duž njenog toka do ušća u Savu. Istovremeno, bilo je i unutrašnjih promjena granica, koje se odnose na ukidanje Kliškog i privremeno Zvorničkog sandžaka, a u skladu s tim širenja Bosanskog sandžaka. Također, nakon sloma Pokreta za autonomiju, izdvojena je Hercegovina iz Bosanskog ejaleta i dvadesetak godina postojala kao zaseban mutesarifluk.

Zatim je uslijedilo vraćanje Hercegovine u matični ejalet, odnosno tada već vilajet. Šezdesetih godina je izvršena i manja korekcija na granici sa Crnom Gorom, gdje je Grahovo pripapalo pomenutoj zemlji. Sedamdesetih godina Novopazarski sandžak prvi puta biva izdvojen iz sastava Bosanskog ejaleta/vilajeta, pa privremeno biva vraćen, i ponovo izdvojen. Konačnu uspostavu granice sa Srbijom i Crnom Gorom donio je Berlinski kongres, na kojem su jasno utvrđene linije razgraničenja između onoga što je Austro-Ugarska dobila kao okupacioni mandat i onoga što su dobile susjedne kneževine ili što je ostalo osmansko. Definitivan raskid sa bivšim Novopazarskim sandžakom Bosna i Hercegovina je doživjela nakon Balkanskih ratova i od tada ona ima današnje aktuelne granice, sa izuzetkom Sutorine.