Hasan Kafija Prušćak rođen je u Pruscu gdje je i proveo najveći dio svog života, na položaju kadije prusačkog kadiluka. Spada u red najznamenitijih ličnosti kod Bošnjaka. Život mu se kretao između obrazovanja i nauke s jedne strane, te administracije i politike s druge strane. Nakon što je napunio 12 godina, počeo je sa sticanjem znanja upisavši jednu od postojećih (srednjih) škola u Bosni. Najvjerovatnije je pohađao jednu od tadašnje tri mederese koje su radile na teritoriji Bosne, a zatim je otputovao u Istanbul sa navršene 23 godine.
U Istanbulu znanje stiče pred najvećim alimima tog vremena, sve dok nije dobio diplomu učitelja i vratio se u svoj Prusac 1575. godine, gdje počinje sa predavanjem učenicima i pisnjem naučnih djela. Jedan period je radio kao pomoćnik vrhovnog muftije za Bosnu u Sarajevu, nakon čega se vraća u Prusac i ponovo radi kao učitelj sve dok nije imenovan za kadiju Prusca. On aktivno učestvuje u svim značajnim dešavanjima, tako da je učesnik i nekih od značajnijih bitaka koje su se vodile na granicama Osmanskog catstva. Na poraz Osmanske vojske kod Siska 1593. godine, te niza poraza koji su potom uslijedili, gledao je kao negativnu posljedicu unutrašnjeg i vanjskog stanja u kom se Carstvo nalazilo. Po njegovom mišljenju uzroci ovakvog stanja u Carstvu proizišli su iz obrazovnih, kulturnih i moralnih kao i političkih, vojnih i ekonomskih faktora. Uočavajući slabosti, on ne traži samo njihove uzroke nego i da, na osnovu racionalizma ponudi i rješenje.
Kafija piše čuveno djelo „Usulu-l-hiekm fi nizami-l-alem“, u kojem pojašnjava ispravne temelje na kojima počiva i pomoću kojih opstaje vlast. Djelo predstavlja moralno-političku raspravu o uređenju države i društva. U prvoj verziji, koja je napisana 1596. godine na arapskom jeziku, želi da ukaže na uočene znake bure u Osmanskom carstvu i nada se da će ih tadašnji sultan Mehmed III zaustaviti. U jesen iste godine djelo podnosi državnim dostojanstvenicima s molbom da ga uruče sultanu. Preporučiše mu da spomenuto dijelo prevede i protumači na turskom jeziku. Kafija to i čini i odlazi lično do prijestolnice, te knjigu daje na uvid glavnom vojskovođi. On knjigu predočava Sultanu, koji se zadivi njome. Sultan je nagradio Kafiju imenujući ga doživotnim kadijom Prusca, te mu poklanja veliki novčani dar od kojeg Kafija gradi novu četvrt u Pruscu, koja je sadržavala đamiju, školu, sudnicu i kuću za zikr.
Temelji mudrosti o uređenju svijeta je podijeljeno na uvod, četiri poglavlja ili temelja i zaključak. U uvodnom dijelu Prušćak ukazuje na određene negativne pojave i kaže da svaka od njih ima svoje stvarne uzroke. Naročito ukazuje na četiri uzroka koji rezultiraju nizom posljedica.Ti uzroci su slijedeći:
1. Prvim uzrokom slabljenja unutar-političkih i vojnih prilika Osmanske države proglašio je „zanemarivanje pravde i vođenja valjane politike“, iz razloga-što se „državni poslovi ne povjeravaju ljudima sposobnim za njih“.
2. Na drugom mjestu je „nemaran odnos prema savjetovanju, razmjeni mišljenja i planiranju“, a sve zbog oholosti i uobraženosti velikaša i njihovo izbjegavanje da se druže sa „učenjacima i mudrim ljudima“ ( jer će oni otkriti stvarno stanje ).
3. Treći razlog slabosti države, po njegovom sudu, bio je u „indolentnosti u rukovođenju vojskom i upotrebi oružja i ratne opreme za vrijeme borbe s neprijateljem, a uzrok je u tome što se vojnici ne boje starješina“.
4. Krajnjim uzrokom svih nedaća Pruščak je pripisao „lakomosti na mito i sklonosti ka ženarna“( uzrok svih uzroka ).
Na samom početku „Temelja mudrosti o uređenju svijeta“, poželio je da njegovo djelo bude od „pomoći vladarima, uputa vezirima, uzor mudracima i potpora siromasima“.Nudeći riješenje stanja u državi, on po uzoru na „drevne učenjake“ dijeli ljude u četiri razreda:
· oni za sablju ( vladari, namjesnici, vojnici )
· oni za pero ( učenjaci, mudraci, pobožnici )
· oni za poljoprivredu ( raja )
· oni za zanat i trgovinu
Podijela ljudi po staležima, koja su određena podijelom rada i njihovim obavezama, a ne po naslijeđu, rođenju i sl., je poruka sultanu da samo sposobni ljudi, u svojoj struci rade predviđene poslove, a ne kako autor navodi „raja i zanatlije“ ućestvuju u borbenim dejstvima „jer su vojnici zanemarili svoju dužnost“, da bi država imala prosperitet i uspjeh. Takođe naglasak daje na „čvrstu ruku“-zakon i moralna osječanja, što su preduvijeti za spriječavanje rasula i anarhije.
Dajući mišljenje o ljudima koji nisu niti u jednom od nabrojanih kategorija Kafija kaže: „Što se tiče onoga koji je izvan ovih staleža, ne treba ga kao takva ostaviti, nego ga, po mišljenju islamskih mudraca, treba primorati da pristupi jednom od njih ( staleža ), a prema sudu nekih filozofa, treba ga pogubiti, jer je na teret ljudskoj zajednici. U davna vremena vladari su, jedanput godišnje naređivali da se pronađu besposličari i odstrane. Zbog toga su izdavane naredbe zapovjednicima luka evropske Turske ( Rumelije ) da progone nomade i ne dozvole im ulazak u Rumeliju“.
PRVI TEMELJ: O Uredbi države i njezinu trajanju;U poglavlju „ O načinu uređenja države i njenom trajanju “ sistematizirao je pitanja vezana za funkcionisiranje države i organa uprave. Do propasti dolazi kada nastanu slijedeće pojave:
· kada sladostrašće i pomama zagospodare nad razumom vladara,
· međusobna zavist i nepovjerenje ministara,
· povlačenje vojnika iz borbe i zanemarivanje savjetovanja o ratu
Naglašavajući pravdu u ovom poglavlju, pokušao je ukazati na dužnosti i obaveze ljudi, pa i samog vladara, na dužnostima državnika i vojnika , jer je pravda ideja i simbol uređenja zajednice i kako autor navodi „Ona je postavljena kao imperativ jer ima porijeklo u Božijoj zapovijedi i na njoj Kur'an bitno insistira.“ U brojnim citatima daje primjere kako pravednost i dobra politika treba da se manifestuju.
Sve u cilju da se zakon nepristrasno primjenjuje na sve, vraćanje prava potlačenim, sigurnost na putevima itd. A da bi se sve ovo ostvarilo, vrlo važan je izbor pravih ljudi na odgovorna mijesta, ističući sposobnost, vjernost i iskrenost kao vrline koje treba zahtijevati od judi u javnoj službi. Svijet postoji sa četiri vrline:
· sa naukom učenjaka
· sa pravednošću vladara
· sa pobožnošću
· sa dobročinstvom i darežljivošću ljudi
Govoreći o vrlinama koje treba da krase vlastodršce i vladare Kafija ističe slijedeće: „Vladar: ponosan, blage ćudi, strpljiv, da uživa povjerenje, da ne bude brz u izricanju suda o čovjeku kada o njemu nešto čuje.
DRUGI TEMELJ: O savjetovanju, blagostanju, mišljenju i razmišljanju. Ako se vodeće ličnosti Carstva ne konsultiraju sa obrazovanim i mudrim, to vodi brojnim greškama i slabostima u vođenju države, jer vladar, ako se ne savjetuje sa učenima koji nisu na vlasti, ne može znati pravo stanje u državi.
TREĆI TEMELJ: O upotrebi ratnih sprava i o ratu, o uredbi i oduševljavanju vojske. Učestali osmanski neuspjesi na bojnom polju, dali su povod ulaženja u ovu problematiku. Do tih neuspjeha nije samo dolazilo zbog neuvježbanosti ili ne upotrebe novijeg i savremenijeg naoružanja i opreme ili zbog ne prisustva sultana na bojištu nego i zbog stalnih političkih previranja u carstvu, politikanstva, kolaboracije i saradnje sa neprijateljem velikaša i opće dekadence društva i carevine.
Prušćak savremene događaje, odnosno tadašnje događaje, upoređuje sa sličnim iz bliže i daljeprošlosti, te iznosi stavove poznatih vojskovođa. Uzroci opadanja vojne moći Osmanskog carstva vidi u nedostatku dovoljne vojne obuke, nekorištenju savremenog naoružanja i njegovog nenabavljanja, a naročito u starješinskom kadru. Optužuje osnovne zapovjednike da ne prisustvuju vojnim smotrama, pa neznaju ni koliko vojnika imaju, ni kako su naoružani, ni kakva im je dužnost.
ČETVRTI TEMELJ: O uzrocima pobjede, o božijoj pomoći i o povodima propasti „O preduslovima za pobjedu“.Kafija se poziva na savjest, poštenje, korektan odnos ali i oštro zahtijeva disciplinu iodgovornost koje bi se morale provoditi preko autoritativne vlasti. Postupci koje ljudi čine, a samim tim i njihovi prvaci i učenjaci, vojskovođe i vojnici, obični ljudi, zemljoradnici i zanatlije autor shvata kao glavne preduslovepobjede.
Uvjet za pobjedu, Kafija vidi i u odlučnosti i riješenosti vladara da obuzda vojsku, obećavajući dobročinstvo i nagradu nakon pobjede. On kaže da dezerterstvo treba kazniti, a kao što je veće rečeno: „Povući se na vrijeme bolje je nego ustrajati u nevrijeme“, čime želi reći da je potrebno voditi rat i boriti se glavom i zdravim razumom.
Komentariši