Među bosanskim franjevcima 18. st. bez sumnje se najviše ističe fra Filip Lastrić, redovnik i svećenik. Osim što je vodio brigu o vjeri, naročito ga odlikuje ljubav premaBosni. Fra Filip se rodio u selu Oćeviji kraj Vareša 1700. godine. Nakon pripremnog školovanja i novicijata u Kraljevoj Sutjesci od 1712. do 1720. završio je filozofske i teološke nauke u Narniju u Italiji pa je 1724. postao svećenik. Nakon povratka u domovinu postavljen je (1726) za predavača filozofije u Požegi, gdje je na latinskom jeziku sastavio opsežan prikaz filozofije. 1729. premješten je za učitelja franjevačkih novaka u Kraljevu Sutjesku, gdje je, uz tu službu, obavljao i dužnosti kapelana. Pet godina iza toga (1734) postao je kustos. Poslije te službe, Lastrić je desetak godina boravio u Bosni (u Sutjesci i, kako izgleda, također i u Kreševu). Kroz to vrijeme otišao je (1748) u Beč do carice Marije Terezije, da joj iznese molbe bosanskih franjevaca.
U 18. st., nakon austrijskih ratova s osmanlijama, nastala je potreba da se golema Bosanska zemlja podijeli. Njezino je područje, naime, potpalo pod razne države (Veneciju, Austriju i Tursku). Tom je prilikom i sama Bosna je poljuljana i postala je kustodija, jer je imala samo tri samostana a koncem 17. i početkom 18. st. izgubila i četiri petine svoga katoličkog stanovništva. Bosanski franjevci doživjeli su ovo snižavanje kao udarac, pa su poslali fra Filipa Lastrića u Rim kao svog zastupnika. On se dobro potrudio kod poglavara Reda i kod pape da se Bosni povrati ugled i da ona zadrži svoje staro, ugledno mjesto među drugima u Redu. I papa Klement XIII . i generalni ministar Reda izišli su ususret toj molbi.
Nešto kasnije (1760), kad je pećki patrijarh htio da pod svoju vlast podloži i bosanske katolike, branio je fra Filip, za jedno s još nekim franjevcima, pred vezirom u Travniku ne ovisnost bosanskih katolika od pravoslavne crkvene uprave. Preostali dio života upotrijebio je Lastrić na spisateljski rad, po kojem je on i najpoznatiji a koji je, po utjecaju, bio i najdalekosežniji. Osim već spomenutog filozofskog djela, koje je ostalo u rukopisu, napisao je još jedan spis na latinskom: »Pregled starina Bosanske provincije. Napisao je četiri propovjednička djela: »Dvojezično svjedočanstvo« (na latinskom i hrvatskom jeziku). »Nediljnik dvostruk«, (po dvije propovijedi za svaku nedjelju u godini), »Svetnjak« (propovijedi o sveci ma i blagdanima) i vrlo omiljenu knjigu »Od’ uza me«. Ovdje ne navodimo dva tri sitnija djela a ni Lastrićevu suradnju na djelu isusovaca Farlatija (Ilirske zemlje s crkvenog gledišta) i Mađara Al. Horanyi-ja (Prošlost Mađara).Napokon je došla i smrt 1783.
Kao što ga ispunjava svijest o sjajnoj prošlosti i velikoj ulozi Bosanske franjevačke provincije, tako je Lastrić oduševljen i za Bosnu gledanu s građanskog gledišta: ponosan na lje potu i bogatstvo njezina tla, njezinih šumama bogatih planina, njezinih rijeka i potoka, njezine zdrave klime, a također ispunjen nostalgijom za nekadašnjom samostalnošću i slobodom.
Najvažniji dio Lastrićeve djelatnosti za nas je ipak njegovo pisanje na materinskom jeziku. Tko god je zavirio u njegove spise ne može se oteti čaru njegova jezika, jasnoći izlaganja, ljepoti slika. Na svakom koraku osjeća se kako je on blizak svom narodu, kako zna da mu ljepotu kršćanskih istina prikaže uvjerljivo, živo i reljefno, da pronađe put do njegova srca. U Lastrićevim djelima vrlo se često razotkrije život on dašnjih ljudi.
Ali, Lastrićevi spisi nisu samo pjesnički lijepi, nego i vrlo iscrpni u tumačenju vjerskih i moralnih istina, posebno deset Božjih zapovjedi. Teško je izdvojiti koja je zapovijed odn. zabrana bolje obrađena: da li ona o poslušnosti, ili o krađi, ili o bludnosti. Na sličan način, vrlo je uvjerljivo protumačeno i sve ono što se tiče ispovijedi. Ovaj pisac segne ponekad i preko čisto vjerskih i moralnih pouka pa usput nabaci i mnogu stvar korisnu s ekonomskog, odgojnog i socijalnog gledišta.
Bono Benić (Ćatići kod Kaknja, 1708. – Kraljeva Sutjeska, 27. ožujka 1785.), bosanski franjevac, provincijal Bosne Srebrene, ljetopisac. Kao desetogodišnak stupio je u Franjevački samostan u Kraljevoj Sutjesci, u kojem je stekao osnovnu i srednjoškolsku naobrazbu. Filozofsko-teološki studij završio je u Italiji(Cremona). Zanimao se za našu narodnu i crkvenu prošlost. Njegov Protocollum conventus Suttiscae smatra se najvrjednijim i najopsežnijim ljetopisom 18. stoljeća na bosansko-hercegovačkom području.
Komentariši