V ono vrijeme, kada pride gospoja bana mati s Ugra i s svojim sinom, s knezom s Vlkom, i kada bi stanak na Milah vse zemlje Bosne i Dolnjih kraji i Zagorja i Hlmske zemlje – prisegla je gospoja, bana mati, i njen sin, gospodin ban Tvrtko dumanadesete dobrih Bošnjana knezu Vlatku Vlkoslaviću, a sizi su prisegli:
Prvo gospoja bana mati, drugo gospodin ban Tvrtko, tretje kaznac Boljeslav, cetvrto tepcija Ivah'n, peto knez Vlaj Dobrovojević, šesto vojevoda Puréa, sedmo knez Mrkoje, osmo župan Crnug, deveto knez Vladislav Obradović, deseto Zupan Vlčihna Tepčić, prvonadesete knez Mastan Bubanić, drugonadesete knez Vlatko Obrinović, tretjenadesete knez Bogdan Bjelhanić.
Tizi su prisegli knezu Vlatku Vlkoslaviću na močeh i na jevanđelje, dokole su sija gospoda i dokole je knez Vlatko i njegovo dijete, da mu se onozi ne otnime ništore, ni ot sije gospode, ni ot njih’ vlastelina, i da za tozi ne ima pečali ni jedan brat Vlatkov, ni bratučed, ni jedan človjek za njih’ gospodstva da je u onom knez Vlatko onako tvrd kako je bil tvrd u onom za bana, za Stipana.
I volja koja bi kleveta, a ili obada ulizla na kneza na Vlatka, a ili bi u koju zavjeru zašal knez Vlatko – da mu nisu voljni učiniti nijednoga hudoga, dokole ga nije ogledala Bosna…
I ako bi dopal knez Vlatko koje krivine, a ili nevjere – da mu nisu voljni svrći vjere dokole knez Vlatko ne bude doma, u svoje hiše, u Ključi.
Komentariši