purple-banner-png-4

Dijak

Jugoslavensko pitanje u Velikom ratu: Volja ili nužda?

Ideja o stvaranju zajedničke države Južnih Slavena javila se u XIX stoljeću, najprije kod Hrvata pod ilirskim, a zatim pod jugoslavenskim imenom. S početkom XX stoljeća ta ideja javila se i u Srbiji. U početku, ona nije imala neki posebno određen politički značaj, tim prije što je okupljala samo određene intelektualne i kulturne krugove. Ona svoj politički značaj dobija tek poslije majskog prevrata u Srbiji 1903. godine, ubistvom kralja Aleksandra Obrenovića i dovođenjem dinastije Karađorđević, i u vrijeme Balkanskih ratova 1912-1913. godine. Time su stvoreni politički uslovi, na svim prostorima koje su naseljavali Južni Slaveni, za stvaranjem zajedničke države.

U Srbiji se javljaju nove demokratske forme političkog života uvođenjem građanskog demokratskog ustava iz 1888. godine. U Hrvatskoj je srušen apsolutistički režim bana Kuena-Hedervarija, čime je stvoren prostor za politiku novog kursa i zbližavanje Hrvata i Srba, dok je u Bosni i Hercegovini smrću austrougarskog zajedničkog ministra Benjamina Kalaya otvoren put postepenim promjenama i stvaranju novih političkih formi u ovoj zemlji. Ilindenskim ustankom 1903. godine i u Makedoniji je počelo novo razdoblje u borbi makedonskog naroda za nacionalno i socijalno oslobođenje.

U južnoslavenskim zemljama Austro-Ugarske postojale su dvije, na izvjestan način, oprečne jugoslavenske ideje. Jedna da je moguće trijalistično preuređenje Monarhije, tj. da se uz Austriju i Mađarsku, koje čine dvojnu državu, stvori i treća jugoslavenska država, koja bi unutar Monarhije bila politička ravnoteža prema Nijemcima i Mađarima. Tu državu činile bi Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Istra, Bosna i Hercegovina, Kranjska, Koruška i Štajerska. Druga ideja polazila je od toga da će se jugoslavensko pitanje morati rješavati izvan Austro-Ugarske i to kroz ujedinjenje Hrvatske i ostalih južnoslavenskih zemalja sa Srbijom i Crnom Gorom.

U sprovođenju jugoslavenske ideje ujedinjenja izvan Austro-Ugarske monarhije, svoje uporište pokušali su naći neki hrvatski, slovenački i srpski političari stvaranjem saveza sa liberalnim mađarskim i italijanskim političkim krugovima, koji su se također opirali habzburškom centralizmu. Pokušaj stvaranja ovakvog saveza je brzo propao, jer su i Mađari i Italijani, u borbi za nacionalno oslobođenje, vodili ekspanzionističku politiku prema južnoslavenskim zemljama, čime se jasno stavilo do znanja da se politika novog kursa ne može ostvariti bez političkih i teritorijalnih ustupaka Mađarima i Italijanima.

Saveznik je pronađen izvan Monarhije, u Srbiji, kojoj je također bila potrebna podrška ostalih Južnih Slavena. Intenziviranjem priprema za oslobađanje svih srpskih zemalja definisanih nacionalnim planom Načertanije Ilije Garašanina iz 1844. godine, određeni srpski intelektualni krugovi zalažu se za stvaranje srpsko-hrvatskog unitarizma, s uvjerenjem da su Srbi i Hrvati jedan narod, kojem se ponekad pridodaju i Slovenci.

Ideja jugoslavenske uzajamnosti i jedinstva Srba, Hrvata, Slovenaca i Bugara okupila je mlade intelektualce oko lista Slovenski jug, dok se ostali narodi ne spominju. Tako se težnja za ostvarenjem zajedničke države proširila. Slom Osmanske države na Balkanu 1912/13. podgrijao je nadu kod mnogih političkih krugova da će se brzo srušiti i Habzburška monarhija, koja je držala veliki broj Južnih Slavena pod svojom vlašću.

Međutim, mnogi građanski političari iz reda južnoslavenskih naroda nisu imali jasnu predstavu o tome kako će ta buduća država unutar Habzburške monarhije ili izvan nje izgledati, tj. koji su to njeni politički okviri, kakvo će biti njeno unutrašnje uređenje i kakvog će oblika biti. Prepleli su se lični i zajednički interesi, uz pokušaj da se prikažu kao opšti, zajednički interes. Iz tih razloga javila su se kolebanja u politici prema jugoslavenskom pitanju,koje je otpočinjanjem Prvog svjetskog rata 1914. moralo biti formulisano u konkretan politički program.

Jugoslavensko pitanje u Velikom ratu. Izbijanjem rata 1914.jugoslavensko pitanje ušlo je u svoju kritičnu fazu. Rješenje tog pitanja zavisilo je od ishoda Prvog svjetskog rata. Ukoliko u ratu pobijede sile antante i Srbija, onda se može na ruševinama Austro-Ugarske stvoriti jedna zajednička južnoslavenska država. Politički nosioci jugoslavenskog programa u toku rata bih su vlada Srbije i Jugoslavenski odbor, sa zajedničkim ciljem da se organizovano radi na stvaranju zajedničke države. Oslobođenje i ujedinjenje Južnih Slavena zavisilo je od teritorijalnih ustupaka izvedenih u režiji velikih sila.

Tako su sile antante potpisale tajni ugovor 26. IV 1915. godine i tom prilikom obećale Italiji, kao ustupak za njen ulazak u rat na njihovoj strani, uz ostalo Istru i skoro cijelu Dalmaciju sa ostrvima. Ovakav postupak velikih sila uzbudio je južnoslavenske političare i još više ih vezao za Srbiju u želji da zajedničkim naporima sruše odredbe Londonskog ugovora. Svoj zajednički interes sa Srbijom hrvatski i slovenački politički krugovi u potpunosti su usaglasili na jadranskom pitanju.

Niška deklaracija. Srbijanska vlada oštro se suprotstavila Rusiji da Bugarskoj ustupi dijelove Makedonije, pa je početkom decembra 1914. godine prvi put otvoreno istupila sa svojim jugoslavenskim programom. U Nišu je 7. XII 1914. godine Narodna skupština usvojila deklaraciju u kojoj se ističe da se Srbija u ovom ratu ne bori samo za očuvanje svoje nezavisnosti, nego istovremeno i za oslobođenje sve neoslobođene braće Srba, Hrvata i Slovenaca. Taj cilj Narodna skupština ponovila je na svom zasijedanju, također u Nišu, 23. VIII 1915. godine. Usvajanjem Niške deklaracije i javnim predstavljanjem svog jugoslavenskog programa, srbijanska vlada nadala se da će parlamentarno-demokratski poredak Srbije uticati na Južne Slavene u Austro-Ugarskoj.

To se, međutim, nije dogodilo. Većina hrvatskih i slovenačkih političara izražavala je sumnju i podozrenje prema unutrašnjem poretku Kraljevine Srbije, posebno odnosima srbijanske vlade prema Makedoniji i Kosovu nakon Balkanskih ratova. Makedonci i Albanci nisu bili nacionalno priznati i nisu se mogli koristiti svim političkim i građanskim pravima koja su uživali građani Srbije po ustavu iz 1913. godine. Zato je regent Aleksandar Karađorđević izdao proklamaciju 25. XII 1914. godine kojom proglašava punu građansku i političku jednakost “braće koju od Turaka oslobodismo” sa Šumadincima i drugim Srbijancima.

Ukinuti su svi specijalni zakoni i mjere koje su u Makedoniji uvedene nakon njenog pripajanja Srbiji 1913. godine. Iako su ovom proklamacijom učinjeni znatni ustupci, južnoslavenski političari u emigraciji još uvijek su gledali s velikom rezervom i podozrenjem na krajnje namjere srbijanske vlade, što se kasnije pokazalo opravdanim.

Jugoslavenski odbor. Neposredno pred početak Prvog svjetskog rata jedan brojistaknutih jugoslavenskih političara iz Austro-Ugarske emigrirao je u inostranstvo, iz straha zbog svog antihabzburškog djelovanja. Ova jugoslavenska politička emigracija nastojala se međusobno povezati s ciljem organizovanog vođenja akcije na zaštiti interesa Južnih Slavena koji su živjeli u okvirima Monarhije. Istaknuti hrvatski i slovenački politički i kulturni radnici stupaju u vezu sa srbijanskom vladom koja im također predlaže da formiraju odbor koji će raditi na upoznavanju javnosti savezničkih zemalja sa jugoslavenskim pitanjem. Takvo tijelo formalno je konstituisano 1. V 1915. godine u Parizu, pod nazivom Jugoslavenski odbor sa stalnim sjedištem u Londonu. Za predsjednika Odbora izabran je dr. Ante Trumbić, istaknuti hrvatski političar i advokat iz Dalmacije.

Pored Trumbića, u odboru se našlo više značajnih hrvatskih političara: Frano Supilo, Ivan Meštrović, Josip Smodlaka, a od slovenačkih predstavnika najistaknutiji je bio dr. Bogumil Vošnjak. Bosnu i Hercegovinu u Odboru su predstavljala trojica bosanskih srpskih političara dr. Nikola Stojanović, Dušan Vasiljević i dr. Milan Srškić. Jugoslavenski odbor uspio je ostvariti blisku saradnju sa srbijanskom vladom, posebno kada su upitanju odredbe tajnog Londonskog ugovora. Koristeći diplomatsku mrežu Kraljevine Srbije, Jugoslavenski odbor proširio je sferu svog djelovanja među južnoslavenskim iseljenicima u Sjevernoj i Južnoj Americi, a malo kasnije i Rusiji, te među zarobljenim austrougarskim vojnicima južnoslavenskog porijekla. Također je uspio zainteresovati i vlade savezničkih zemalja za ujedinjenje Južnih Slavena.

Jedan od najistaknutijih i bez sumnje najveći hrvatski političar prva dva desetljeća XX stoljeća, Frano Supilo, bio je vatreni pristalica jugoslavenske ideje i smatrao je da buduća jugoslavenska zajednica mora biti stvorena demokratskim putem, priznavajući svim narodima pravo na samoopredjeljenje. Tražio je da se sva državno-pravna pitanja buduće zajedničke države urede konsenzusom bez ikakvih prethodno postavljenih uslova sa bilo koje strane. Zbog sumnjivog držanja Nikole Pašića, tadašnjeg predsjednika srbijanske vlade, tražio je da se raščisti pitanje velikosrpske hegemonije u budućoj državi. Zbog neodlučnosti ostalih članova Odbora, u svojim nastojanjima Frano Supilo ostao je usamljen, pa je napustio Jugoslavenski odbor. Umro je prije stvaranja KSHS.

Majska deklaracija. Oživljavanjem političkog života u Austro-Ugarskoj tokom 1917.godine, postavljaju se državno-pravna pitanja među kojima dominira jugoslavensko pitanje. Najistaknutiji u tome bili su slovenački političari dr. Anton Korošec i Janez Krek, koji su upozoravali austrijsku vladu na snagu velikosrpske ideje i da zbog toga treba efikasno prići rješavanju jugoslavenskog pitanja u okvirima Austro-­Ugarske monarhije. Uspostavljanjem veza sa političarima u Banskoj Hrvatskoj, Bosni, a posebno Dalmaciji i Istri, Korošec i Krek izjavili su 21. V 1917. caru i kralju Karlu da priznaju Srbe za ravnopravnog nacionalnog partnera u zajedničkoj državi.

Zahvaljujući ovoj dvojici slovenačkih političara, sve južnoslavenske političke grupe iz Slovenije, Damacije i Istre predstavljene u bečkom parlamentu ušle su u Jugoslavenski klub koji je 30. V 1917. godine izdao deklaraciju kojom traži stvaranje treće države usastavu Monarhije. Majska deklaracija je time nagovijestila postepeno ujedinjenje južnoslavenskih zemalja pod habzburškom vlašću, što je rezultovalo stvaranjem Države Slovenaca, Hrvata i Srba nešto kasnije.

Povodom Majske i i kasnije Krfske deklaracije javno su se oglasili hrvatski i bošnjački političari u Bosne i Hercegovine, a koji uopšte nisu bili predstavljeni u Jugoslavenskom odboru. Prvi se izjasnio vrhbosanski nadbiskup Josip Štadler, vođa klerikalne Hrvatske udruge. On je zastupao tzv. hrvatsko rješenje kao način da se sačuva Monarhija i njena dualistička struktura uz otvaranje mogućnosti za njeno trijalističko preuređenje, samo ako se tome ne bi protivila Austrija.

Od bošnjačkih političara prvi je istupio Šerif Arnautović, jedan od vođa Ujedinjene muslimanske organizacije. On se zalagao da se državnopravni položaj BiH riješi njenim priključenjem Mađarskoj sa osiguranom autonomijom. Mlađi bošnjački intelektualci i političari, predvođeni dr. Mehmedom Spahom postepeno prihvataju jugoslavensku orijentaciju i uviđaju da im je spas u slozi i jedinstvu svih Srba, Hrvata i Slovenaca. Najzad, septembra 1918. godine, oglasili su se i bosanski franjevci, koji zahtjev za ujedinjenjem Hrvata, Slovenaca i Srba smatraju prirodnim.

Krfska deklaracija. Članovi Jugoslavenskog odborai srbijanske vlade smatrali su da bi bilo potrebno izaći pred saveznike sa jednim zajedničkim programom. Na to su upućivale i političke prilike 1917. godine. Februarska revolucija 1917. godine i ratni porazi od Njemačke izbacili su iz rata Rusiju kao glavnog saveznika Srbije. U međuvremenu, u rat su ušle i SAD, objavom rata Njemačkoj 6. IV 1917, čime su se povećale šanse za pobjedu saveznika. Počelo se govoriti i o mogućnostima sklapanja separatnog mira Austro-Ugarske sa silama antante.

S druge strane, srbijansku vladu na Krfu mučili su unutrašnji politički problemi, neslaganje sa regentom Aleksandrom, te nezadovoljstvo vojske zbog suđenja grupi oficira iz organizacije Crna ruka (tzv. Solunski proces). Jugoslavenski odbor plašio se da srbijanska vlada ne riješi bez njega jugoslavensko pitanje paktirajući sa Italijom u pogledu jadranskog pitanja. Sve je to uticalo na odluku o pregovorima između Jugoslavenskog odbora i srbijanske vlade.

Konačno je došlo do tih pregovora na Krfu i 20. VII 1917. objavili su zajedničku deklaraciju u kojoj izjavljuju da će po okončanju rata obrazovati slobodnu, nacionalnu i nezavisnu državu Srba, Hrvata i Slovenaca. Deklaracijom je istaknuto načelo nacionalnog jedinstva Srba, Hrvata i Slovenaca, kao jednog troimenog naroda i načelo samoopredjeljenja naroda. Deklaracija je predviđala da buduća država bude ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija sa dinastijom Karađorđevića na čelu. Usaglašeno je da se buduća država zove Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca sa potpunom ravnopravnošću sva tri narodna imena na čitavoj državnoj teritoriji. Deklaracijom su riješena i druga pitanja kao što su: ravnopravnost vjeroispovijesti, ravnopravnost latinice i ćirilice, izjednačavanje kalendara, državna zastava, grb, biračko pravo itd. Pitanje unutrašnjeg državnog uređenja riješeno je tako da će buduća država biti unitaristička i da će sve proklamirano ovom deklaracijom biti potvrđeno stavom “koji će donijeti Ustavotvorna skupština izabrana na osnovi opšteg i jednakog, neposrednog i tajnog prava glasa.”Iz sadržaja Deklaracije vidi se da njome nisu zastupljeni interesi svih južnoslavenskih naroda. Mada u mnogo čemu nejasna i nedorečena, Krfska deklaracija je prvi put u toku rata javno pokazala volju političkih predstavnika Južnih Slavena da stvore zajedničku državu.

Narodna vijeća. Proces postepenog političkog osamostaljivanja, u odnosu na Beč i Budimpeštu, počeo je u proljeće 1918, a intenziviran je krajem ljeta iste godine kada je sve izvjesnije bilo da će centralne sile izgubiti rat. Grupa hrvatskih, slovenačkih i srpskih političara već 3. III 1918, u Zagrebu usvaja i potpisuje rezoluciju kojom traži svoju narodnu nezavisnost i na demokratskim principima uređenu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba zasnovanu na načelu narodnog samoopredjeljenja. Rezoluciju su potpisali i petorica političara iz Bosne i Hercegovine: Danilo Dimović, Đuro Džamonja, Košta Majkić, Jozo Sunarić i Vojislav Šola. Pokretanjem lista “Glas Slovenaca, Hrvata i Srba” u Zagrebu počelo je otvoreno agitovanje za jugoslavensku državu, s tim što je preovladalo mišljenje da se ide na stvaranje jugoslavenske države izvan granica Monarhije.

Revolucionarna vrenja koja su zahvatila čitavu Austro-Ugarsku navela su jugoslavenske političare da pristupe formiranju vlastitih organa vlasti. Tako nastaju narodna vijeća kao predstavnička tijela pojedinih zemalja i pokrajina. Već u julu 1918. godine, osnivaju se narodna vijeća u Dalmaciji, Hrvatskom primorju i Istri, a augusta 1918. u Ljubljani se osniva Narodni svet kao predstavničko tijelo za slovenačke pokrajine. Najzad, u septembru 1918. osnovano je Narodno vijeće za Bosnu i Hercegovinu.

Država SHS. Učestali ratni porazi od septembra 1918. nagovještavali su skori raspadstare monarhije. Koristeći nastalu situaciju, južnoslavenski političari proglasili su u Zagrebu 8. X 1918. Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba kao najviše političko predstavničko tijelo svih južnoslavenskih naroda koji žive na prostorima Kranjske, Koruške, Štajerske, Hrvatske, Dalmacije, Slavonije, Bosne, Bačke, Banata, Baranje i Međimurja, a nalaze se pod habzburškom vlašću. Za predsjednika Vijeća izabran je slovenački političar dr. Antun Korošec.

Vijeće je u svom proglasu istaklo da traži nezavisnu i slobodnu državu uređenu na demokratskim principima. Odbijen je i manifest cara Karla o preuređenju Monarhije na trijalističkoj osnovi, a na sjednici održanoj od 17. do 19. X 1918. godine u Zagrebu konstituisano je Narodno vijeće kao centralni organ Slovenaca, Hrvata i Srba. To je značilo da Narodno vijeće u svim budućim državnopravnim i političkim pregovorima umjesto pojedinačnih stranaka nastupa kao vrhovni predstavnik zamišljene Države SHS.

U plenum narodnog vijeća SHS iz BiH ušlo je 16 predstavnika među kojima su bili Mehmed Spaho i Hamid Svrzo. Međutim, u Centralnom odboru od šest predstavnika nije bilo niti jednog Muslimana-Bošnjaka, kao navodnog predstavnika Slovenaca, Hrvata i Srba. Zato su bošnjački građanski političari oštro protestovali, pa su naknadno u Centralni odbor ušli dr. Halidbeg Hrasnica i Hamid Svrzo. Konačni akt o formiranju Države Slovenaca, Hrvata i Srba donesen je odlukom u Hrvatskom saboru 29. X 1918.godine, kojom se raskidaju sve državnopravne veze sa Kraljevinom Mađarskom i Carevinom Austrijom. Narodno vijeće je 29. X 1918. proglasilo nezavisnu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba koja je obuhvatala Sloveniju, Hrvatsku sa lstrom i Dalmacijom iBosnu i Hercegovinu. Država SHS nije bila međunarodno priznata.

Ženevska konvencija. StvaranjemDržave Slovenaca, Hrvata i Srba stvoren je novi odnos prema Kraljevini Srbiji. Za razliku od Jugoslavenskog odbora, koji je ipak bio nezvanično političko tijelo, sada je nastajala jedna nova država koja je obuhvatala sve južnoslavenske zemlje iz Austro-Ugarske, osim Vojvodine. Prvi pregovori u cilju udruživanja Države SHS i Kraljevine Srbije vođeni su od 6. do 9. XI 1918. u Ženevi, između srbijanske vlade, Narodnog vijeća SHS, Jugoslavenskog odbora i predstavnika srbijanske opozicije.

Pregovori su završeni usvajanjem deklaracije koja je bar u početku predviđala konfederativni princip, čime bi se za izvjesno vrijeme otklonio velikosrpski unitaristički koncept ujedinjenja. Međutim, srbijanska vlada je naknadno odbila ovaj sporazum. U prilog tome išlo je i to, što se predsjednik Narodnog vijeća u Zagrebu Svetozar Pribičević zalagao za unitaristički koncept ujedinjenja.

Na prostorima novostvorene Države Slovenaca, Hrvata i Srba, usljed agrarnih i drugih revolucionarnih nemira, situacija je postala izuzetno teška. Tome je doprinio i upad italijanske vojske u Istru, Rijeku, dijelove Dalmacije i Slovenije. Iz tih i drugih razloga požurivano je ujedinjenje sa Kraljevinom Srbijom. U takvoj situaciji, Narodno vijeće SHS u Zagrebu je izabralo 24. XI 1918. odbor od 28 lica da, u sporazumu sa vladom Kraljevine Srbije, provede organizaciju jedinstvene države. U međuvremenu je Velika narodna skupština Vojvodine, održana 25. XI 1918. proglasila direktno ujedinjenje sa Srbijom, a samo dan kasnije takvu odluku donijela je i crnogorska Velika narodna skupština.

Na pregovore o ujedinjenju delegacija Narodnog vijeća SHS otputovala je za Beograd 27. XI 1918. godine. Prema uputstvima koje je imala, delegacija Narodnog vijeća SHS insistirala je na federalnom uređenju buduće države, od čega je, zbog velikog pritiska, tokom pregovora u Beogradu morala odustati.

Proglašenje KSHS. Delegacija je konačno pristala da prihvati 1. XII 1918. proklamovano ujedinjenje Kraljevine Srbije sa zemljama Države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Proklamaciju je izvršio regent Aleksandar Karađorđević.

„(…) Da se ova misao provede u djelo, zaključilo je Narodno vijeće u svojoj sjednici od 24. studenoga, da proglašuje ujedinjenje države Slovenaca, Hrvata i Srba sa Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu državu, te je izabralo svoje odaslanstvo, koje stupa pred Vaše kraljevskovisočanstvo, da Vam ovaj zaključak »Narodnog vijeća« zvanično i u svečanoj formi saopći. Zaključak je »Narodnog vijeća« da vladarsku vlast na čitavom teritoriju sada jedinstvene države Srba, Hrvata i Slovenaca vrši Njegovo veličanstvo kralj Petar, odnosno u njegovoj zamjeni kao regent Vaše kraljevsko visočanstvo. Ujedno bi se u sporazumu s vladom Vašega kraljevskoga visočanstva i s predstavnicima svih narodnih stranaka u Srbiji i Crnoj Gori imala obrazovati jedinstvena parlamentarna vlada na području jugoslavenske države uz jedinstveno narodno predstavništvo (…)“ –Dio Adrese delegacijeNarodnog vijećakoju je regentu Aleksandrupročitao dr. Ante Pavelić

Gospodo odaslanici! Vaš dolazak u ime Narodnoga Veća Slovenaca, Hrvata i Srba, dostojnoga predstavnika široke naše narodne misli, i Vaše saopćenje njegove misli, i Vaše saopćenje njegove historijske odluke od 24. novembra, kojom se proglašava državno ujedinjenje svega naroda i sve naše mile, namučene, ali slavne otadžbine, ispunilo me dubokom radošću. Primajući to saopćenje, uveren sam, da ovim činom ispunjavam svoju vladalačku dužnost, jer njim samo prevodim konačno u delo ono, što su najbolji sinovi naše krvi, sve tri vere, sva tri imena, s obje strane Dunava, Save i Drine; počeli pripremati još za vlade blažene uspomene moga dede Kneza Aleksandra I. i Kneza Mihajla ono, što odgovara željama i pogledima moga naroda, te u ime Njegova Veličanstva Kralja Petra I. proglašavam ujedinjenje Srbije s zemljama nezavisne države Slovenaca, Hrvata iSrba u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (…)“ – Dio odgovora regenta Aleksandra Karađorđevića.

„(…) Da se ova misao provede u djelo, zaključilo je Narodno vijeće u svojoj sjednici od 24. studenoga, da proglašuje ujedinjenje države Slovenaca, Hrvata i Srba sa Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu državu, te je izabralo svoje odaslanstvo, koje stupa pred Vaše kraljevskovisočanstvo, da Vam ovaj zaključak »Narodnog vijeća« zvanično i u svečanoj formi saopći. Zaključak je »Narodnog vijeća« da vladarsku vlast na čitavom teritoriju sada jedinstvene države Srba, Hrvata i Slovenaca vrši Njegovo veličanstvo kralj Petar, odnosno u njegovoj zamjeni kao regent Vaše kraljevsko visočanstvo. Ujedno bi se u sporazumu s vladom Vašega kraljevskoga visočanstva i s predstavnicima svih narodnih stranaka u Srbiji i Crnoj Gori imala obrazovati jedinstvena parlamentarna vlada na području jugoslavenske države uz jedinstveno narodno predstavništvo (…)“ –Dio Adrese delegacije Narodnog vijećakoju je regentu Aleksandrupročitao dr. Ante Pavelić