Mogući razvoj događaja posle Tita
Veliki dio unutrašnjih i spoljnopolitičkih uspjeha režima zavisio je od Titove moći i renomea, a u Jugoslaviji ne postoji osoba uporedivog ugleda koja bi ga naslijedila. Njegova smrt ili bolest gotovo izvijesno izbacili bi na scenu veliki broj problema koji su do tada više bili kontrolisani nego rješavani, izazivajući novi element nesigurnosti u jugoslovenskoj politici i razvoju.
Mogući razvoj događaja posle Titove smrti:
(a) Razdoblje krize u kojem bi ponovo izbila tradicionalni nacionalni rivaliteti, zbog čega bi nestalo jedinstva jugoslovenske države.
(b) Nastanak liberalizovanog nekomunističkog režima, kao posljedica ekstremnog narodnog pritiska, na čelu sa ličnošću kakva je Milovan Đilas, kao političkim osloncem.
(c) Opstanak komunističkog režima, sa elementima privrženim Moskvi koji bi postepeno, vjerovatno posijle razdoblja unutrašnje krize, osvojili vlast u partiji i državi.
d) Relativno miran nastanak novog nacionalnog komunističkog režima, ili pod zajedničkim vođstvom ili pod jednom ličnošću – Kardeljem ili šefom policije Rankovićem.
Mogućnost (a) temelji se na činjenici da dok je posljednjih godina Tito uspješno manipulisao rivalstvima između Srba i Hrvata i raspodjeljivao najvažnije državne i partijske funkcije među ovim i drugim nacionalnostima, posle njegove smrti biće veoma teško održati ravnotežu protiv pritisaka za uspostavljanje tradicionalne srpske dominacije.
Mogućnost (b) oslanja se na činjenicu da je većina stanovništva i dalje antikomunistička, kao i da su ekonomski uslovi još uvek nezadovoljavajući. Staviše, Đilasov zahtjev za uspostavljanje slobode i liberalizaciju političkih ustanova, koji je dramatizovan njegovim izbacivanjem iz partijskog vodstva i kasnijim zatvaranjem, gotovo je sigurno odrazio rasprostranjene želje koje bi u uslovima krize mogle postati politički značajne.
Mogućnost (c) zasnovana je najviše na izgledima da bi narodni zahtjevi za nekomunističkom vladom zajedno sa konfuzijom u partiji mogli da nateraju komunističke vođe da zatraže podršku Moskve.
Izvijesnost bilo koje od ove tri mogućnosti ne čini se velikom. U pogledu snage i očigledne odanosti oružanih snaga i jedinstva rukovodstva ne čini se vjerovatnim da bi pritisak nacija ili antikomunista mogao da ima presudan politički značaj, osim u slučaju ozbiljnog sloma komunističke vlasti u susjednim zemljama.
Antirežimski pritisci vjerovatno će i dalje biti sputavani činjenicom da narod prihvata režimske tvrdnje da je upravo on odgovoran za uspostavljanje Jugoslavije kao važne nacionalne države, kao i strahom od mogućeg ponovnog okretanja prema Moskvi.
Mogućnost da budu ostvarene varijante (a) ili (b) biće veća samo ukoliko partizansko jezgro KPJ značajno počne da slabi. Mogućnost (c) čini se nevjerovatnom, pošto ni za jednog od vodećih rukovodilaca ili grupa vojnih ili policijskih funkcionera nije moguće reći da su naklonjeni povratku u blok. Bilo koji budući potez promoskovskih elemenata usmjeren na sticanje kontrole skoro će sigurno naići na snažnu opoziciju partijskog vođstva, kao i krajnje narodno neraspoloženje prema sovjetskoj dominaciji.
Vjerujemo da će poslije Tita najvjerovatnije biti uspostavljen nacionalni komunistički režim (d) koji će pijre nastaviti politiku nesvrstavanja nego što će rizikovati obnovu sovjetske dominacije. Vođe koje bi naslijedile Tita dugo su radili zajedno i skoro sigurno shvataju opasnost borbe za vlast.
Svojevremeno su pomogli oblikovanje politike nesvrstavanja kojoj su javno privrženi i tvrde da ona donosi zadovoljavajuće rezultate. Prema tome vjerujemo da oni neće mijenjati politiku, osim ukoliko ne budu suočeni sa ozbiljnim unutrašnjim i spoljnim pritiscima.
Komentariši