Kralj Konrad III, nećak Svetog Rimskog cara Henrika V, je 1140. godine stigao do dvorca Weinsberga u Bavarskoj u Njemačkoj. Iako nije imao naročito dobru odbranu, vladar dvorca Vojvoda Welf VI je ipak odlučio da se ne preda tako lako, što je samo dodatno razljutilo kralja Konrada. Nakon kratkog vremena dvorac je pao u ruke njemačkog kralja koji je ovom pobjedom dodao još jednu regiju u svoje brzo rastuće carstvo.
Pošto nisu odmah pristali na predaju i udovoljili njegovim zahtjevima, Konrad je odlučio da ubije ili zadrži kao zarobljenike sve muškarce koji su se zatekli u dvorcu, kao i da zapali sve i jednu građevinu. Ovu prijetnju su svi shvatili ozbiljno, jer je kralj bio poznat kao čovjek od svoje riječi, a pored toga, kao i svaki drugi vladar iz tog perioda morao je demonstrirati šta se dešava onima koji odbiju da poslušaju njegovo naređenje.
Kralj je ipak bio dovoljno milostiv da dozvoli nekoliko muškaraca, predstavnika Weinsberga, da ga zamole da makar pusti njihove žene na slobodu, jer one nisu imale nikakve veze sa donošenjem odluka. Konrad je odlučio da udovolji ovom zhtjevu jer žene nije smatrao krivcima, svojim neprijateljima, a još manje prijetnjom.
U daljnjem činu milosti, kralj je dopustio ženama da sa sobom ponesu svoje najdragocjenije stvari, rekavš im da mu nije namjera da na cesti umru od gladi. Zatim im je dao rok da pokupe sve što mogu ponijeti na leđima i napuste dvorac kako ne bi morale gledati smrt svih muškaraca u gradu.
Kada je došlo vrijeme da napuste grad, žene su se okupile na kapiji, a zapanjeni kralj je shvatio da je nadmudren: Žene su zaista na leđima nosile ono što im je najdragocijenije, baš kao što im je i dozvolio… samo, problem je bio u tome što to nisu bli predmeti, već muškarci. Muževi, sinovi i braća.
Ovaj prizor je toliko zapanjio kralja da je odmah odlučio da ih sve pusti da slobodno napuste Weinsberg, a čak je odlučio da poštedi i sam grad nepotrebne paljevine.
Komentariši