KEŠFI- ČUVENA MOSTARSKA PORODICA

MUFTIJE, PJESNICI, KALIGRAFI

Jedna od najuglednijih ulemanskih porodica Mostara tokom 17. i 18. stoljeća bila je porodica Kešfi, a skoro da ništa o njima ne znamo. Najistaknutiji alim ove porodice bio je mostarski muftija Ali Kešfi-efendija Mostarac. Druga dvojica alima porodice Kešfi bavili su se kaligrafskom i prepisivačkom djelatnošću. O njima će u ovom tekstu biti riječ.

ALI KEŠFI-EFENDIJA MOSTARAC

Ali Kešfi-efendija Mostarac, bio je na položaju mostarskog muftije ravno 10 godina, od 1654. do 1664/65. godine. Naslijedio je na muftijskoj stolici Ali Kafi-efendiju Nevesinjca, znamenitog alima i nevesinjskog vakifa, brata Ibrahim-efendije Roznamedžije, kada je ovaj preselio na Ahiret 1063. (1653.) godine. Ništa ne znamo o njegovom školovanju. Pretpostavljamo da je početno i srednje školovanje dovršio u Mostaru, a više nauke u Istanbulu, s obzirom na položaj koji je zauzimao. U svojstvu mostarskog muftije pominje se kao svjedok na jednom ugovoru o prodaji zemlje, početkom zu-l-hidždžeta 1064. (1654.) godine (IAGHB, br. 943). Zahvaljujući bilješci na rukopisu br. 4288 Orijentalnog instituta u Sarajevu (L. 8a) znamo da je Kešfi Ali-efendija umro 1075. (1664/65.) godine. Osim toga, u Medžmu’i Mustafe Čajničanina koja se čuva u Bošnjačkom institutu u Sarajevu (Ms 274), uz tarihe smrti nekoliko učenih Mostaraca, nalazi se i tarih smrti Ali Kešfi-efendije Mostarca, naravno iz iste godine. Na položaju muftije naslijedio ga je Hasan-efendija, muderris, učitelj Šejha Juje, godinu dana kasnije, 1666. godine.

Vjerujemo da je i Ali Kešfi-efendija predavao u nekoj od mostarskih medresa, najprije u Karađoz-begovoj, jer su sve mostarske muftije odreda bili i muderrisi medresa u tom gradu. Sigurno se, kao muftija, bavio i izdavanjem fetvi, pravnih decizija. Na mnogim rukopisima koji potiču iz Mostara i Hercegovine nalaze se na marginama fetve mostarskih muftija, a među njima podosta onih koje se pripisuju mostarskom ili blagajskom muftiji Ali-efendiji. Ne znamo na koga se Ali-efendiju ove fetve odnose: Ali Kafi-efendiju Nevesinjca, Ali Kešfi-efendiju Mostarca ili Vaiz Ali-efendiju, ljubinjskog, blagajskog i mostarskog muftiju. Vjerovatno na sve trojicu. Ali, za Ali Kešfi-efendiju imamo i konkretan primjer. U rukopisu R-301 Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, pri kraju rukopisa, ispisana je fetva na turskom jeziku o učenju tevhida umrlim osobama, za koju se decidno kaže da ju je donio Ali Kešfi, muftija u Mostaru.

Tarih koji je uklesan na kamenoj ploči iznad ulaza u Mustafa-begovu (Lala-pašinu) džamiju u Livnu spjevao je, na turskom jeziku, pjesnik Kešfi. Opisujući džamiju pjesnik, između ostalog, kaže:

Divan li je ovo dvorac božanski

Gledajući kubbe vajno kao da vidiš svod nebeski.
Bože moj, ovakvo mjesto duši je veselje,
Da li je to džamija il’ rajsko naselje.

Tarih je oštećen, pa se zadnja brojka ne može pročitati. Mujezinović misli da je u pitanju 985. (1577/78.) godina. Da li je autor ovog tariha mostarski muftija Ali Kešfi-efendija ili možda njegov otac, nije moguće odgonetnuti. Pjesnici su se redovno potpisivali pod svojim stihovima samo mahlasom, pjesničkim pseudonimom. Ako je u pitanju muftija onda je ove stihove spjevao u ranoj mladosti i morao je živjeti preko sto godina što u ono doba nije bila rijetkost. Mnogi su pjesnici svoje najbolje stihove spjevali upravo u ranoj mladosti.

Ali Kešfi-efendija je imao sina Ismaila i Muhammeda, oni sinove Ibrahima i Muhammeda, prepisivače rukopisa o kojima ćemo niže govoriti.

IBRAHIM KEŠFI IBN HUSEJN IBN ISMAIL IBN ALI-EFENDI – MOSTARAC

Ibrahim Kešfi ibn Husejn ibn Ismail ibn Ali-efendi – Mostarac, značajni kaligraf i prepisivač orijentalnih rukopisa iz 18. stoljeća. Znamo da je iz Mostara, da je praunuk mostarskog muftije Ali-Kešfi-efendije i da je pohađao Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu između 1742. i 1748. godine kada su nastajali njegovi prijepisi. Čime se kasnije bavio ne možemo utvrditi, vjerovatno ulemanskim pozivom ili je bio muderris u nekoj od brojnih bosanskih, a ponajprije mostarskih medresa. Volio je jezičke discipline gramatiku, logiku i književnost. Prepisao je tri djela iz gramatike, po jedno iz logike i dogmatike, te jednu etičko-didaktičku poemu. Poznavao je arapski, turski i perzijski jezik.

Prvi njegov prijepis nastao je 1740. godine, a riječ je o gramatičkom djelu na arapskom jeziku Daw al-amali, komentar Birgiwijevog djela iz gramatike Al-Misbah, autora Muhammeda ibn Muhammeda al-Isfara’inija. Rukopis je urađen na 196 stranica srednjeg formata, lijepim nevokaliziranim ta’lik pismom. U početku je tekst obrubljen crvenom linijom. Na marginama ima komentara u vezi sa tekstom djela. Papir je bijel, a povez kartonski. Na početku i na kraju rukopisa ima stihova, zapisa i historijskih crtica. Rukopis se čuva u Orijentalnoj zbirci Arhiva Hercegovine u Mostaru, br. 453.

Dvije godine kasnije Kešfi prepisuje djelo iz sintakse arapskog jezika, takođe od Birgiwija Izhar al-asrar. Djelo je prepisano u Gazi Husrev-begovoj medresi.

Slijedeći njegov prijepis je iz 1747. godine, a to je djelo Marah al-arvah iz sintakse arapskog jezika, autora Ahmeda ibn Alija ibn Mes’uda. Naredna dva djela koja je prepisao u Gazi Husrev-begovoj medresi 1748. godine su: Šarh Isagudži, Šejh Jujin komentar poznatog Abharijevog djela iz logike i Šarh al-kasida bad’al-amali komentar spjeva o vjerovanju od Ebu Abdullaha Muhammeda ibn Džama’a. Sva su ova djela prepisana na arapskom jeziku. Iste godine je i na istom mjestu kao ”sohta” prepisao i poemu Hajriyya-i Nabi poznatog turskog pjesnika Jusufa Nabija (umro 1712), na turskom jeziku. Rukopis se sastoji od 92 stranice srednjeg formata, pisan čitkim nasta’lik pismom. Na početku je krupnim i lijepim nesh pismom ispisana Bismilla. Tekst poeme pisan je crnom tintom, naslovi crvenom, a sve je uokvireno crvenim linijama. Polustihovi su odvojeni sa dvije crvene vertikale. Povez je kožni, originalan. Na marginama rukopisa ispisane su arapske i perzijske riječi sa prijevodom na turski, razne bilješke i jedna pjesma od 85 stihova. Svi su ovi rukopisi bili pohranjeni u Orijentalnom institutu u Sarajevu ( br. 1218/1-4) osim prvog koji se i danas nalazi u Arhivu Hercegovine u Mostaru.

MUHAMMED KEŠFI AR-RUMI

Muhammed ibn Mustafa ibn Mahmud ibn ‘Ali al-Kešfi (ar-Rumi) je mostarski kaligraf koji je djelovao oko polovine 18. stoljeća. Očito je da Muhammed Kešfi potomak Kešfi Ali-efendije, mostarskog muftije, praunuk od drugog sina Muhammeda. Prema njegovom mahlasu Ar-Rumi zaključujemo da je neko vrijeme živio i izvan uže domovine, vjerovatno u prijestolnici Carstva u Istanbulu. Napominjemo da su još neki naši alimi i književnici uz ime dodavali mahlas Ar-Rumi.

Muhammed Kešfi je 1722. godine u Roznamedžijinom hanikahu prepisao veći dio djela iz stilistike na arapskom jeziku Hašiya al-džerbi ‘ala al-muhasar, što predstavlja glosu na At-Taftazanijev komentar Al-Muhtasar Al-Qazwinijeva djela Talhis al-miftah. Ovu glosu je napisao Sulejman ibn Abdurrahman ibn Sulejman al-Magribi al-Džerbi (u. 1529). Rukopis je urađen vještom rukom, lijepim i sitnim ta’lik pismom na 386 stranica srednjeg formata. Tekst je pisan crnom, a naslovi poglavlja crvenom tintom. Na prvih šezdesetak stranica tekst je uokviren crvenom linijom, a na rubovima stranica je još jedna crvena linija. Na marginama ima komentara pisanih istom rukom. Komentirani tekst označen riječju kavluhu, a prvi harf ”k” pisan crvenom tintom. Ponegdje je tekst toliko oštećen da se jedva može razabrati. Papir je srednje debljine, bijele i prljavo bijele boje, glat, a povez polukožni s klapnom, oštećen i odvojen od rukopisa. Prvih 180 stranica pisao je drugi, nepoznati prepisivač. Bilješka kaligrafa Muhammeda Kešfija nalazi se na L-193b. On na prvom zaštitnom listu piše da je rukopis otkupio i dovršio njegovo prepisivanje. Rukopis je kasnije bio u vlasništvu alima iz porodice Naimić iz Mostara. U Gazijinu biblioteku je došao putem Medžlisa IZ-e iz Mostara i vodi se pod brojem R-4601.

Muhammed ibn Mustafa ibn Muhammed ibn ‘Ali al-Kešfi boravio je i 1724. godine Roznamedžijinu hanikahu u Mostaru. Da li je tada bio učenik ili muderris ove obrazovne ustanove, teško je reći. U svakom slučaju ovo nam govori o njegovim sufijskim sklonostima jer je riječ o nekoj vrsti derviške medrese. Ako je bio muderris onda je bio i šejh jer je to zahtijevalo slovo vakufname. On je te godine u hanikahu prepisao gramatičko djelo Al-Fawa’id ad-Dija’iyya, autora Nuruddina Abdurrahmana Džamija (u. 1492.), na arapskom jeziku. Rukopis je urađen lijepim nasta’lik pismom na 404 stranice srednjeg formata, crnom tintom, a naslovi i linije iznad komentiranog teksta crvenom. Na marginama ima dosta bilježaka, a takođe i na kraju rukopisa. Papir tamno bijel, tanji, a povez tvrd, kartonski sa kožnim hrbatom i klapnom, umotan u zeleno platno. Vlasnik rukopisa bio je Muhammed ibn Ibrahim (ima i otisak njegovog pečata), a onda je dospio zeničkim Čaršimamovićima koji su ga poklonili Gazijinoj biblioteci gdje se i danas nalazi, R-7630.

Znamo i za njegov rukopis djela Hadiyya al-muhtedin koji je nastao 1761. godine. Prema Bagdadli Ismail-paši Kešfi je pisac ovoga djela, a zapravo on je samo prepisivač tog rukopisa. Dobrača i Hasandedić su, povodeći se za Bagadli Ismail-pašom, ovo djelo pripisivali Kešfiju, ali je Dobrača u drugom svesku Kataloga GHB ispravio svoju grješku i stvari postavio na svoje mjesto.

Ahmed Mehmedović,
Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo

(Pogledaj i: Kasim Dobrača: Katalog Gazi Husrev-begove biblioteke, Sarajevo 1963, knj. I, str. 500; Isti: Katalog GHB, sv. 2, str. 221-222; Hivzija Hasandedić: Mostarske muliije, Glasnik VIS-a, Sarajevo 1975, br. 9-10, str 435; Isti: Katalog arapskih turskih i perzijskih rukopisa Arhiva Hercegovine u Mostaru, Mostar 1977, str. 105. i 181; Mehmed Mujezinović: (Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1982, knj. III, str. 104-106; Muhamed Ždralović: Prepisivači djela u arabičkim rukopisima II, Sarajevo 1988, str. 51. i 142; Zejnil Fajić: Katalog GHB, sv. 3, Sarajevo 1991, str. 300; Salih Trako – Lejla Gazić: Katalog rukopisa Orijentalnog instituta – lijepa književnost, Sarajevo 1997, str. 150. i 275; Fehim Nametak – Salih Trako: Katalog arapskih, perzijskih, turskih i bosanskih rukopisa iz Zbirke Bošnjačkog instituta, Cirih 1997, str. 366; Mustafa Jahić: Katalog GHB, London-Sarajevo 1999, sv. 6, str. 324-325; Haso Popara-Zejnil Fajić: Katalog GHB, London-Sarajevo 2000, sv. 7, str. 122-123; Ahmed Mehmedović: Leksikon naše uleme, rukopis)