KRALJICA JELENA (13. maja 1397): “DA JE PRIDAN NA VELIKOM SUDIŠTU U ĐAVOLJE RUKE”


Va ime otca i sina i svetago duha.

Da je vidomo vsakomu človjeku, malomu i velikomu, kako kraljevstvu mi knez i vlastele dubrovačci doslaše posaobinom počtenoga muža, protobistjara Zoretu, našega virnoga slugu i protobistjara, koji kraljevstvu mi govori velmi mudro i počteno i nas veoma umiljeno i velmi u vsem počteno moli od strane rečenih vlastel grada Dubrovnika da bismo rekli da ne bude carina nijedna pred Stonom na Maslini i na Slanom, jer prvo nijesu tuzi bile.

I mi, čuvše podobne i u vsem počtene prošnje i molbe rečenih vlasteo grada Dubrovnika, zapovidjesmo i ovakozi učinismo savjetom sa bogodarovanem mi velmožami vlasteo kraljevstva mi, rusaga bosanskoga, s vojevodom Hrvojem i sa knezom Pavlom i s vojevodom Sandaljem i s tepačijom Batalom i sinijemi mnozimi vlasteli i vlasteličići našega Kraljevstva, da je vjeki vikoma neporečeno s ovem našem zapisom i poveljom:

… Mi, gospođa kira Jelena, po izvoljenju božju kraljica Srbljem, Bosne i Primorju i Zapadnem stranam’ i k tomu… izuvidjesmo i obnadosmo, jer prvo nijesu bile carine na mista više pisana, hotjesmo i zapovidjesmo – da ne bude carine nijedne
prije Stonom na Maslini i na Slanom od sele i do vijeka, jer i prvo nijesu bile.

I saj sva više pisana tko gode potvori da je proklet otcem i sinom i svetim duhom, bogorodicom, andeli i arhandeli i svemi svetimi i da bi se odrekao vjere andela na umrli čas i da je predan na velikom sudištu u djavolje ruke u vječni pakao, kako Juda skarioteki.

I za bolju svjedočbu i tvrdavu sej povelje, postavismo pečat našega gospodina kralja Stefana Dabiše…

V dvori kraljevstva mi, u Sutisci.