Još stari Prijepoljci su znali da u Hisardžiku rađa svaka mivka (voće). Tu su sve vrste jabuka i krušaka, za neke ćete ovdje prvi put i čuti. Od “begovače” i “jeribasme”, pa sve do “takiše” i “budale”, kruške čudnog naziva a prelijepog ukusa. No, ipak, čini se, da je Hisardžik najpoznatiji po kestenju. Čak, jedan dio sela nosi naziv “Ćestenovi”, tako se ovdje tepa kestenu. Stariji pamte da se nekada u krošnjama na konjima kesten nosio do prijepoljske čaršije i drugih sandžačkih kasaba. Kažu nam: “samo Allah zna koliko su stara stabla ćestena, znamo samo da smo svi mi kao djeca odrastali u njihovom hladu”. Ideje o Hisardžiku kao autentičnom bošnjačkom etno selu, još su samo na početku. Državne i kulturne institucije još ništa ne preduzimaju kako bi zaštitili ovo blago prirode i historije, koje se krije u srcu Sandžaka.
LEGENDA
I u Hisardžik, gradić sad, šaka jada na brijegu s kulom, a nekad drmao čitavim krajem i sve u njemu, hanovi i dućani… Pa kad Turci dolazili da ga osvoje, a u njemu Jerina, u grad se sklonila s vojskom, i izvela vodu, i sve, ne da ona Turcima grada. Pa se nekakav od našije dosjetio, smjestio ljude u sanduke i na konje potovario kao robu i pred Hisardžikom stao i mokrio a malo podalje bacio bijelo čevre, Bože mili kako li se toga vakta zvao Hisardžik?… A kad Jerina ugleda odozgo s grada bijelo čevre, mislila da je sve to izmokrio i ne more biti druge nego da joj se dovede. On poručio da bi, nego ne more na goloj poljani da ostavi konje i robu na konjima, te potjeraj i konje u grad. A kad Jerina bila s njim u dušeku vojnici izašli iz sanduka, te tako. I samo tako su ga mogli osvojiti, na prijevaru…
Poslije car zatraži da Hisardžik pošalje vojske toliko i toliko, htjede dizdar da pođe s vojskom, ali ga žena vrati… šta, zar ćeš me ostaviti kod kuće samu, zar si me uzeo da ti mlada čuvam kulu a ti da se po polju izvijaš i prosipaš uzaludno svoju snagu i mladinu? Te niti ode niti posla vojske, pa ga car prokle, proklet da je dizdar i proklet da je taj grad kojim on upravlja, reče, i otada se, za vakat, u Hisardžiku rađahu samo gušalji i hadalji, sve dok im se ne pruži prilika da grijeh speru sve do kad se dadoše u potjeru za pticom što kesten odnese u drugu nahiju s’ kojom su i dan danas u zavadi, dok zimi krpe takiše, pripovjedaju priče kako ‘tica odnese kesten u tamni vilajet…
Pišu: Almir MEHONIĆ Muhamed ABDAGIĆ
Komentariši