kovani novac

Srednjovjekovna Bosna

Monetarna politika bosanskih vladara

Autor Boris Niveli─ç prezentira proces kovanja novca u srednjovjekovnoj Bosni u okviru njenog privrednog, politi─Źkog i kulturnog razvoja od vremena bana Stjepana II Kotromani─ça do pada pod osmansku vlast. Tako─Ĺer, analizirani su odnosi bosanskih vladara prema Mleta─Źkoj i Dubrava─Źkoj republici i njihovoj finansijskoj politici na bosanskom tr┼żi┼ítu forsiranjem vlastitih valuta.
Ime dolazi od latinske rije─Źi dinarius, kojom su sredinom III stolje─ça prije nove ere Rimljani nazivali srebreni novac koji je zamijenio dotada┼ínji bakarni novac, a vrijedio je deset puta vi┼íe od njega (lat. deni: po deset). Ovaj novac kolao je, u vremenu Rimskog Carstva, po ─Źitavom Sredozemlju. Denarius je u VIII st. pod Karlom Velikim naziv za 240-ti dio funte srebra. Javlja se, potom, u francuskim oblastima kao denier, te u talijanskim kao denaro. Na Istoku mu je ime poprimilo gr─Źki oblik denarion, koji se, u novogr─Źkom jeziku, izgovarao dinarion. Iz Vizantije su taj naziv preuzeli Arapi i nadjeli ga svom zlatnom novcu, koji su po─Źeli kovati ugledaju─çi se na vizantijski solid jo┼í za vladavine kalifa Abdulmelika 695. godine. Arapi su, u naponu svoje mo─çi, ubrzo zavladali Bliskim Istokom, Sjevernom Afrikom i ┼ápanijom. Znatan dio onovremene svjetske trgovine (VIII-X st.) bio je u njihovim rukama, pa se, tom trgovinom, ┼íirio i arapski novac, osobito zlatni dinar, od Sredozemlja pa do Balti─Źkog mora. Kada su Osmanlije, pod sultanom Mehmedom II 1454. godine, po─Źeli kovati svoj zlatni novac, kovali su po ugledu na arapski dinar. Iz novogr─Źkog jezika do┼íao je, preko Vizantije, naziv dinar i u na┼íe zemlje, samo ┼íto on na ovim prostorima ne slu┼żi kao naziv za zlatni, nego, isklju─Źivo, za srebreni novac.

Osvajanjem Huma tridesetih godina XIV stolje─ça, a naro─Źito eksploatacija rudnika, izmijenili su, iz osnova, fizionomiju bosanske srednjovjekovne privrede ka naglom i intenzivnom razvitku. Rudarska proizvodnja je podstakla kovanje doma─çeg novca, te nije slu─Źajno ┼íto je ban Stjepan II Kotromani─ç (1322-1353), za ─Źije vladavine po─Źinje rad bosanskih rudnika, prvi vladar koji kuje doma─çi novac. Me─Ĺutim, jo┼í ranije, za nekada┼ínjim ÔÇťgospodinomÔÇŁ Bosne, Pavlom ┼áubi─çem, koji je u Bosni vr┼íio bansku vlast, kovao se novac koji je imitirao mleta─Źke srebrene dinare. Ipak, od bosanskih vladara prvi to ─Źini Stjepan II Kotromani─ç. On se vrlo aktivno bavio, ┼íto se mo┼że zaklju─Źiti po ve─çem broju sa─Źuvanih emisija njegovih dinara. Za srebro Stjepan II nije morao da brine, dobijao ga je iz svojih rudnika. Kao uvijek kod prvih koraka u kovanju novca, bosanski ban se ugledao na one nov─Źane vrste koje su do tog vremena, bile u opticaju, te je ovim potezom, novi novac sticao povjerenje u kolanju i postepeno potiskivao stari. Kod Stjepana II primje─çuje se imitiranje venecijanskih, srpskih i dubrova─Źkih emisija, dakle onih nov─Źanih vrsta koje su mogle biti rasprostranjene u bosanskoj dr┼żavi.

Izgleda da je pustio u promet i falsifikate dubrova─Źkog novca. U srpskoj dr┼żavi, opet, prvi srebreni novac (grossi di Rassa), kovan u Breskovu na Tari (pominju se od 1277. godine),ra─Ĺeni su po uzoru na novce Mleta─Źke Republike. Republika Sv. Marka protestovala je energi─Źno, u nekoliko mahova, protiv denarii de Brescoa ili grossi de Brescoa jer su bili lak┼íi za jednu osminu od pravog mleta─Źkog novca. Literarni velikan Dante (umro 1321. g.) u svojoj Divina Commedia, ovjekovje─Źio je ra┼íkog kralja koji ÔÇťimituje kov mleta─ŹkiÔÇŁ. Na novcima bana Stjepana II Kotromani─ça te, kasnije, Tvrtka, ne javljaju se heraldi─Źki motivi, ve─ç se tu nalazio, uz lik bana na aversu (ban s ma─Źem ili stoji ili sjedi na prijestolju), samo lik Isusa na reversu (na prijestolju, kao i na mleta─Źkom novcu). Razvoj robno-nov─Źane privrede, me─Ĺutim, nije potisnuo naturalnu privredu, niti obuhvatio sve oblasti privrednog ┼żivota onovremene Bosne. Tako, u povelji iz 1322. godine, ban Stjepan II Kotromani─ç pominje kazne u stoci, te se, tako, ovaj tradicionalni na─Źin pla─çanja i dalje odr┼żavao.

S obzirom na porast zna─Źaja novca u privrednom ┼żivotu, ban Tvrtko je (1353-1377. ban, 1377-1391. kralj) nastavio sa njegovim kovanjem. Pored novca, koji, po tipu, odgovara dinarima bana Stjepana II, Tvrtko, poslije 1365. godine, kuje dinare sa novim kalupima, dobijenim iz Dubrovnika. Tvrtko I Kotromani─ç je uveliko olak┼íao trgovinsku razmjenu izme─Ĺu bosanske dr┼żave i Dubrova─Źke Republike time ┼íto je postavio bosansko nov─Źarstvo na istu osnovu na kojojse zasniva i dubrova─Źko, te tako izjedna─Źio valutnu stopu svog novca s dubrova─Źkim. Za razliku od novca koji, po tipu, odgovara dinarima njegovog strica, bana Stjepana II Kotromani─ça, druga vrsta Tvrtkova novca podudara se, u potpunosti, sa dubrova─Źkim dinarima. To su dinari koje ban kuje poslije 1365. godine, nakon ┼íto je dobio nove kalupe iz Dubrovnika. Zna se da je dubrova─Źko Vije─çe umoljenih (Consilium Rogatorum), na molbu bana, odlukom od 18. III 1365. godine, dopustio da se za njega u Dubrovniku napravi nekoliko kalupa, koji ─çe imati, s jedne strane, Isusa, a s druge, bana s ma─Źem. Zna se i ime tog kalupara. Bio je to majstor Radoja.

Srodnost bosanskog i dubrova─Źkog novca nema samo tehni─Źki i stilisti─Źki karakter, nego se bosanski i dubrova─Źki dinari i te┼żinom, pa prema tome i nov─Źanom vrijedno┼í─çu, potpuno podudaraju. To kazuje nalaz iz sela Vranjske u bile─çkom kraju, iskopan 1901. godine. To je hrpa srebrenog novca od 203 komada: 19 komada su novci bana Tvrtka, a ostali jesu dubrova─Źki dinari iz istog vremena. Sa─Źuvani bosanski pisani izvori ne pru┼żaju nikakvih podataka o nazivu bosanskog novca, ali kako su dinari Dubrova─Źke Republike imali u Bosni potpunu slobodu opticaja i tro┼íenja svakako je i bosanski novac imao isti naziv, kao i republike Sv. Vlaha. Najstariji dubrova─Źki srebreni novac naziva se, u njihovim pisanim spomenicima, grossus ili grosso (kao i mleta─Źki), ali u narodnom govoru zove se dinar. Najstariji mu se spomen nalazi 1392. godine u listini bosanskog kralja Dabi┼íe (1391-1395) u navodu: ÔÇťdvi tisu─çi perper dinari dubrova─ŹkihÔÇŁ, a spominje se i poznije, kako u bosanskim i humskim pisanim vrelima, tako i u dubrova─Źkim knji┼żevnim djelima. Imenom gro┼ínije narod u Dubrovniku nikada nije svoje dinare zvao. Ina─Źe, te┼żina mu je bila 0,64 ÔÇô 1,85 grama i vrijednost 6 solda ili 30 minca.
Mada se numizmati─Źari ne sla┼żu da li je Tvrtko, poslije progla┼íenja kraljevstva 1377. godine, uop┼íte kovao svoj novac, ostaje ─Źinjenica da se 1387. godine u dva navrata spominju srebreni─Źki gro┼íevi i da je kovnica postojala ve─ç u XIV stolje─çu dok je grad bio pod Bosnom. A u Kotoru, kad je do┼íao pod bosansku vlast 1382. godine, ovaj znameniti primorski grad kuje novac sa imenom bosanskog kralja. Ministri finansija, gr─Źki ÔÇô protovestijar, imali su veliki uticaj, ┼íto zasvjedo─Źuje i narodna poslovica sa prostora srpske dr┼żave: ÔÇťCar da, ali Bu─ça ne daÔÇŁ. Uzimani su najvi┼íe iz primorskih gradova. U tom pogledu, veliku ulogu je imala kotorska vlasteoska porodica Bu─ça (Bu─çi─ç, Buchija). Viteza (miles) Trifunova Petrova Bu─çu nalazimo kao protovestijara kralja Tvrtka I Kotromani─ça.
Nakon smrti kralja Tvrtka I 1391. godine nastaje du┼żi prekid u kovanju doma─çeg novca, vjerovatno izazvan nesre─Ĺenim prilikama i ─Źestom smjenom vladara na bosanskom prijestolju. U ovom dekadentskom vremenu kraljevine razumljivo je, da se ni jedan od bosanskih kraljeva nije mogao smireno i smi┼íljeno dati na posao, ni da uredi bosansku dr┼żavu, a kamoli njeno nov─Źarstvo. Tako je novac Dubrova─Źke Republike i u ovom razdoblju u┼żivao potpunu i neograni─Źenu slobodu kolanja, koju je stekao i dobio od kralja Tvrtka I. Tek Tvrtko II Kotromani─ç, 1436. godien, po─Źinje, ponovo, da kuje vlastiti novac. Od emisija njegovog novca najpoznatiji su gro┼íevi, koji su se isticali svojom veli─Źinom. Od ostalih vrsta poznati su dinar i poludinar. Tada se pojavljuju i motivi sa doma─çim grbom koje je Tvrtko II kopirao sa ┼íirokih gro┼ía ugarskih kraljeva Karla I i Ludovika I. Na aversu ┼íljem sa krunom i natpisom T (kao monogram kraljeva imena) dni regis Bosne, a na reversu za┼ítitnik zemlje Sv. Grgur. I poslije smrti kralja Tvrtka II, doma─çi novac se kuje neprekidno, sve do pada bosanske dr┼żave. Novac, ozna─Źen kao kraljev (grossi di Re, denarii regis bossine), ─Źesto se pominje u izvorima, i to u vezi sa poslovnim transakcijama dubrova─Źkih trgovaca u Bosni. Postavlja se pitanje gdje je upravo u prvoj polovini XV stolje─ça, kada Srebrenica vi┼íe nije bila u okvirima bosanske dr┼żave, bila kovnica bosanskih vladara. Izvorna gra─Ĺa iz dubrova─Źkog arhiva navodi na zaklju─Źak da bi to mogla biti Fojnica, jer ona upravo od tridesetih godina XV stolje─ça, postaje najja─Źi rudnik srebra u srednjobosanskom rudarskom bazenu i jedan od glavnih centara bosanske dr┼żave. Od zna─Źaja je i ─Źinjenica da se Fojnica nalazila pod neposrednom vla┼í─çu bosanskih vladara.

U Bosni je, ina─Źe, svaki novac bio u slobodnom opticaju. U svojim poveljama Mle─Źanima, bosanski vladari, u nekoliko navrata, isti─Źu da ─çe mleta─Źki novac, kao i Dubrova─Źke Republike, slobodno kolati po Bosni. Me─Ĺutim, veoma ─Źest predmet raspre u dubrova─Źko-bosanskim odnosima iz ovog vremena bila su pitanja nov─Źanog prometa. Kovanje vlastitog novca, ─Źega se, u prvoj polovini XV stolje─ça, prihvataju Tvrtko II, Stefan Toma┼í i Stefan Toma┼íevi─ç, nije i┼ílo u prilog interesima Dubrova─Źke Republike, te svaka nova emisija dinara bosanskih kraljeva ili priprema njihog izdavanja, izaziva njihova burna reagovanja. Oni uvijek nastoje svim silama da onemogu─çe bosanske vladare u njihovoj namjeri bilo povla─Źenjem svojih trgovaca iz Bosne ili tra┼żenjem da bosanski vladari zatvore svoje kovnice. Razlog ovim upornim nastojanjima Dubrov─Źana da sprije─Źe izla┼żenje bosanskog doma─çeg novca prevashodno le┼żi u tra┼żenju da njihov novac bude jedino plate┼żno sredstvo na podru─Źju bosanskog kraljevstva.

Drugo se obrazlo┼żenje ne bi moglo usvojiti, jer bosanski kraljevi, izdavanjem svojih dinara, nisu nikako uskratili Dubrov─Źanima pravo opticaja njihovog novca. O tome, uostalom, govore nalazi dubrova─Źkog novca na bosanskom podru─Źju iz tog vremena (skupine dubrova─Źkog novca koje su na─Ĺene u Konjicu, Kupresu i Sarajevu zakopane izme─Ĺu 1422. i 1438. godine), kao i pisani izvori u kojima bosanski vladari u nekoliko navrata, spominju, u svojim poveljama, izdatim Mle─Źanima, slobodu kolanja dubrova─Źkog novca. Oni isti─Źu da ─çe novac mleta─Źki, kao i dubrova─Źki, kolati slobodno po kraljevstvu bosanskom. Mada je dubrova─Źki novac bio u velikoj upotrebi u trgovinskom prometu strednjovjekovne Bosne, interesantno je da se tek pri kraju samostalnosti bosanske dr┼żave, prvi put zvani─Źno dozvoljava njegov opticaj. Posebnom poveljom od 25. novembra 1461. kralj Stefan Toma┼íevi─ç odobrava kolanje dubrova─Źkog novca.