Noćne vještice
Zanimljivosti

‘Noćne vještice’ Žene koje su sijale strah neprijateljima

“Bilo je veoma teško naći metu noću, a još je bilo teže noću naći vlastitu sletnu stazu. Kako smo je pronalazili? Ne znam, ali pronalazili smo je.
Irina Rakobolskaja, sovjetska pilotkinja

Iako se Drugi svjetski rat smatra prvim ratnim sukobom gdje su žene aktivno sudjelovale u ratnim okršajima to ne odgovara istini. Spomen žena-ratnika pronalazimo još u predajama starih Grka i Rimljana kao i u staroegipatskim zapisima. Grčki povjesničar Herodot spominje ratnice koje su pod vodstvom kraljice Mirene osvojile dijelove Sirije, Egipta te grčke otoke Samos, Lezbos, Patmos i Samothraki.

U Rusiji žene imaju dugu tradiciju borbe rame uz rame s muškarcima, a ponekad su čak upravo one bile te koje su predvodile borbu. Primjerice, u vrijeme Napolenskih ratova Nadežda Durova, prerušena u muškarca, predvodila je rusku konjicu u pobjedi nad francuskim snagama.

Kada je otkriveno kako je riječ o ženi ruski car Aleksandar dopustio joj je nastaviti vojnu službu i odlikovao je ordenom Križa sv. Georgija. S vremenom ruske su žene polako, ali sve više pronalazile svoje mjesto u oružanim snagama. Početkom 1915. godine oko 400 Ruskinja bilo je u vojnoj službi s oružjem u rukama. No, sve do Februarske revolucije 1917. godine Ruskinje nisu aktivno novačene u vojnu službu. Među ženama koje su se priključile revoluciji sudjelujući u oružanim borbama najpoznatija je bila Marija Bočkareva, zapovjednica Prve ruske ženske bojne smrti kako se službeno zvala.

Riječ je bila o prvoj isključivo ženskoj postrojbi, ali nije bila i jedina. Slične postrojbe privremena je vlada formirala u Petrogradu, Moskvi, Odesi, Ekaterinodaru i Permu. Izbijanjem boljševičke revolucije u listopadu 1917. godine i početkom građanskog rata žene su još više uzele udjela u ratnim zbivanjima. U jeku građanskog rata 1920. godine, samo u boljševičkim postrojbama, borilo se oko 66.000 žena i većinom je bilo riječ o dobrovoljkama.

Heroj Sovjetskog Saveza
Navjeće odlikovanje u Sovjetskom Savezu, dodijeljivalo se osobno i kolektivno za herojske poduhvate u službi sovjetske države i društva.

U rujnu 1938. godine tri djevojke – Valentina GrizodubovaPaulina Osipenko i Marina Raskova – poletjele su zrakoplovom nazvanim Rodina (Domovina) iz Moskve i stigle do ruskog Dalekog istoka za 26 sati i 29 minuta leteći neprekidno više od 6000 km. Let je sam po sebi bio zahtijevan, a situacija je za ove tri hrabre djevojke postala osobito teška kada se iznad sibirske divljine zrakoplov počeo lediti (i tako postajati teži) te gubiti visinu. Ne bi li spriječile gubitak visine djevojke su iz zrakoplova izbacile sve što su mogle, a kada ni to nije bilo dovoljno Marina Raskova je iskočila iz zrakoplova u sibirsku hladnoću kako bi smanjila težinu zrakoplova. Na koncu let je uspješno okončan, a djevojke su svojim podvigom postavile svjetski rekod za žene u neprekidnom letenju i ovjenčane su slavom. Za svoj podvig sve tri su odlikovane najvećim sovjetskim odlikovanjem – ordenom Heroja Sovjetskog Saveza.

Bile su to prve žene koje su dobile taj orden, ali što je možda još važnije postale su uzor mladim ženama i djevojkama. Osobitu je popularnost stekla Marina Raskova što će se kasnije pokazati važnim čimbenikom. S njemačkom agresijom na Sovjetski Savez porastao je i broj žena koje su bile spremne poći u rat tako da je do konca Drugog svjetskog rata sovjetska strana imala oko milijun žena uključenih u vojne formacije (800.000 u regularnim i 200.000 u partizanskim postrojbama). Velika većina tih žena i djevojaka angažirana je na prvoj liniji bojišta gdje su najveći ugled i slavu stekle one u snajperskim i zrakoplovnim postrojbama.

Najpoznatija sovjetska snajperistica Ljudmila Pavličenko imala je 309 potvrđenih pogodaka. Njezina je slava bila tolika da ju je u Bijeloj kući primio američki predsjednik Franklin D. Roosevelt, a imala je čast i govoriti na skupštini Ujedinjenih naroda. Osim dobrog oka i mirne ruke imala je i oštar jezik. Prilikom posjeta Chichagu okupljenima na jednom skupu rekla je: “Gospodo, imam 25 godina i ubila sam 309 fašističkih okupatora do sada. Ne mislite li, gospodo, da se predugo krijete iza mojih leđa?!”

Nastao je kratak muk, a zatim je dobila gromoglasan pljesak. Premda nikada nisu dosegle slavu Ljudmile Pavličenko pripadnice 588. noćnog bombarderskog puka pokazale su kako se i u najtežim uvjetima, izlažući se nevjerojatnim naporima i opasnostima, žene hrabro bore na prvoj crti bojišnice leteći na U-2 (rus. učebinij – trening) zrakoplovima, piše kameni-spavac.online.

Marina Raskova

Zrakoplov U-2 primarno je služio kao civilni i trenažni zrakoplov, a korišten je i u poljoprivrednim djelatnostima gdje je dobio nadimak Kukuruznik. Riječ je bila o dvokrilcu dvosjedu jednostavne konstrukcije koji je načinjen od platna i šperploče što ga je činilo jeftinim za proizvodnju.

Uz to lako ga je bilo održavati i relativno lako naučiti letjeti na njemu, a to je bilo upravo ono što će Sovjetima u kritičnim treunucima rata trebati. Početkom nacističke invazije na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. godine U-2 je korišten za prijevoz streljiva, evakuaciju ranjenika, prijevoz pisama i drugih pošiljaka. Izvorno zrakoplov nije zamišljen za borbena djelovanja, ali loša situacija na ratištu i zalaganje Marine Raskove to će uskoro promijeniti.

Mlade pilotkinje slale su pisma Raskovoj u kojima su zahtijevale da budu angažirana u obrani domovine i to prije svega na bojištu. S obzirom na svoje zrakoplovno iskustvo u pravilu su željele biti unovačene u zrakoplovnim postrojbama. Uviđajući nezavidnu sovjetsku situaciju na ratištu Raskova je iskoristila svoj ugled i obratila se Staljinu. Premda je u prvi mah odbijena nije odustala i Staljin je ipak popustio odobrivši formiranje ženske zrakoplovne postrojbe.

Bilo je to vrijeme kada situacija na ratištu nije bila niti malo obećavajuća – Lenjingrad je bio pod opsadom, oko tri milijuna sovjetskih vojnika već je bilo zarobljeništvu, a sovjetsko je zrakoplovstvo primalo udarac za udarcem, jedan teži od drugog. Ništa od toga nije pokolebalo Raskovu i ona je u roku nekoliko dana uspjela u gradiću Engelsu oformiti žensku zrakoplovnu postrojbu. Tako su prema zapovijedi Narodnog komesarijata obrane broj 0099 O aktiviranju ženskih zrakoplovnih pukovnija u zrakoplovnim snagama Crvene armije formirane tri pukovnije.

Pukovnije su popunile djevojke uglavnom u dobi od 17 do 20 godina koje su iz raznih dijelova Sovjetskog Saveza pristigle na obuku. Mahom je bila riječ o djevojkama koje bile članice raznih civilnih zrakoplovnih klubova i zanimale su se za letenje ili zrakoplove općenito. U potpuno neprimjerenim uvjetima za obuku one su marljivo učile letjeti na zrakoplovima U-2. Nisu imale čak ni nove odore već su njihove rađene od rabljenih muških odora. Tih prvih dana postojanja postrojbe tijekom obuke dvije posade su poginule tijekom trenažnih letova, a bila je to sama najava teških dana koji su čekali ove djevojke.

Osim ove ekskluzivno ženske postrojbe gdje su žene bile piloti, navigatori, električari, tehničari i oružari postojale su još dvije mješovite postrojbe (pukovnija teških bombardera i pukovnija lakih bombardera). Tako je Sovjetski Savez postao prva država koja je dopustila ženama da lete u borbenim misijama. U drugim zemljama žene su letjele u logističkim misijama i samo su rijetke sudjelovale u borbenim djelovanjima. No, samo su sovjetske zrakoplovke bile obučene uzvratiti vatru, napasti neprijatelja, bombardirati njegove položaje i aktivno sudjelovati u zračnim bitkama.

Wehrmacht je napredovao nevjerojatnom brzinom i činilo se kako ga ništa i nitko neće moći zaustaviti. Uskoro će njemačke postrojbe doći na pedesetak kilometara do Moskve i strah od toga da bi sovjetska prijestolnica mogla pasti u neprijateljske ruke bio je sve prisutniji. Ništa nije davalo nadu u preokret, a ponajmanje sovjetsko zrakoplovstvo koje je na svim razinama bilo inferiornu u odnosu na njemačke zračne snage.

Primjerice, sovjetski teški bombarderi TB-3 koji su trebali zasipati neprijatelja bombama imali su značajni nedostatak – njihova je legura izrađena od magnezija što je bilo kobno za njih jer je bio dovoljan jedan točan pogodak i TB-3 bi izgorio u sekundi. Uz to Sovjeti nisu raspolagali dovoljnim brojem zrakoplova i kao da to nije bilo dosta 1941. Luftwaffe je uvela novost u zračnom ratovanju – svoje je zrakoplove opremila radiolokacijskim stanicama. Zrakoplovi opremljeni takvom opremom lako su mogli locirati gotovo sve sovjetske zrakoplove čak i na noćnom nebu. Iznimka je bio U-2 koji je bio načinjen uglavnom od šperploče tj. jeftina i učinkovita alternativa bilo je upravo ono što je sovjetskoj strani trebalo u srazu s njemačkim snagama.

Uz to takvih je zrakoplova bilo mnogo, broj proizvedenih komada brojao se u tisućama! Ispostavilo se da ovaj maleni zrakoplov može noću biti skoro pa nevidljiv jer može letjeti veoma nisko i stoga može precizno bombardirati neprijateljske položaje. Zbog svoje nereflektirajuće platnene površine bio je nevidljiv za njemačke radare, a i zrakoplovi Luftwaffe opremljeni infracrvenim toplinskim zrakama bili su nemoćni jer je U-2 imao slabašan motor koji je imao vrlo malu toplinsku emisiju. U takvoj situaciji tisuću djevojaka je odabrano za zrakoplovnu obuku i nakon novačenja podijeljenje su u četiri skupine: piloti, navigatori, mehaničari i oružari, piše kameni-spavac.online.

Djevojke koje su željele biti piloti morale su imati najmanje 500 sati leta, što je bio iznimo visoko postavljen kriterij. Sve novakinje podvrgnute su strogom programu treninga, a u slučaju pilotkinja morale su u nekoliko mjeseci naučiti ono što piloti inače uče oko tri godine. Situacija na bojištu diktirala je uvjete treninga i činilo se kako je vremena sve manje.

Od unovačenih djevojaka stvorene su tri postrojbe: 586. lovačka pukovnija, 587. bombarderska pukovnija i 588. noćna bombarderska pukovnija. Prema oznakama koje su im dodijeljenje ni po čemu se nije moglo razaznati kako se radi o postrojbama koje čine žene. Sva tri puka postala su borbeno aktivnu početkom 1942. godine. Zadatak 588. pukovnije bilo je uništavanje taktičkih meta u blizini linije fronte kao što su skladišta oružja, opreme, goriva, streljiva, mostova, komunikacijskih stožera i linija te neprijateljskih stožera. Ova je pukovnija povremeno korištena i za dobavu streljiva i opreme trupama na prvoj liniji bojišta.

Prvi borbeni zadatak

Na prvi borbeni zadatak 588. noćna bombarderska pukovnija krenulaje 8. lipnja 1942. godine. Meta napada bio je stožer jedne njemačke divizije i ka njemu su krenula tri zrakoplova iz ove postrojbe. Napad je bio uspješan, ali jedan od zrakoplova nepovratno je izgubljen. Od toga dana pa gotovo svake noći oko 40 zrakoplova letit će noću obavljajući osam ili više borbenih zadaća samo tijekom jedne noći.

Potpukovnica Nadežda Popova, a riječ je o jednoj od najboljih pilotkinja ove postrojbe, jednom je prilikom samo u jednoj noći imala 18 borbenih letova. Tijekom cijelog rata imala je 852 borbena letova te je, između ostalog, odlikovana Medaljom časti, Ordenom prijateljstva, Lenjinovim ordenom i Ordenom Crvene zastave. Posadu U-2 zrakoplova činile su dvije osobe (pilotkinja je sjedila s prijeda, a navitorica iza nje) i na borbene zadatke poljetale bi kada bi pao mrak, a s borbenim bi djelovanjem prestajale u svitanje. U zimskim noćima, koje su duže od ljetnih, broj borbenih letova bio je veći nego ljeti.

Tijekom svoje prve ratne godine 588. noćni bombarderski puk ratovao je na području Staljingrada, Ukrajine i Krima. Prvi herojski dan ove pukovnije bio je 25. listopada 1942. godine kada je nekoliko zrakoplova napalo zračnu luku Armavir na poluotoku Kerč i osim cisterne goriva uspješno uništilo šest njemačkih bombardera Ju-88 i Heinkel-111. Nakon ove akcije pet pripadnica pukovnije odlikovano je ordenom Heroja Sovjetskog Saveza, a kao priznanje za ovaj podvig pukovnija je preimenovana u 46. Tamansku gardijsku noćnu bombardersku pukovniju.

Do kraja rata ova će pukovnija imati preko 24.000 borbenih letova i postati će najodlikovanija ženska postrojba. Najviše nacionalno odlikovanje Heroja Sovjetskog Saveza dobit će 23 pripadnice ove pukovnije, od tog broja pet njih je odlikovano posthumno. Kroz cijelo vrijeme rata kroz pukoviniju je prošlo preko 200 vojnikinja. Letjeti na U-2 zrakoplovima bilo je izuzetno teško jer se letjelo u otvorenim kokpitima izlažući se raznim vremenskim nepogodama. Za razliku od modernih aviona primitivna konstrukcija ovog zrakoplova omogućavala je pripadnicama 588. noćne bombarderske pukovnije da lete po gotovo svim vremenskim uvjetima. Nadežda Popova, nositeljica ordena Heroja Sovjetskog Saveza, prisjećajući se tih letova rekla je: “Kada bi letjele zimi smrznule bi nam se noge u čizmama, ali mi smo nastavljale letjeti.”

U kakvim su se uvjetima, posebice na početku rata, borile ove mlade žene govori i Nina Raspopova, natporučnica i pilot borbenog zrakoplova: “Početkom rata, dok smo bili u fazi povlačenja, vodile smo veoma ozbiljne bitke. Bombardirale smo neprijatelja, a oni su napredovali veoma brzo. U tim okolnostima uvijek smo bile u strahu nakon završetka našeg borbenog zadataka jer kada bi slijetale nikada nismo znale da li je sletna staza u njemačkim ili sovjetskim rukama. Situaciju je otežavalo to što je U-2 bio primitivan zrakoplov bez vlastite učinkovite obrane, a komunikacijska oprema nije postojala. Uz to nismo imale padobrane, a avion je imao samo rudimentalne instrumente.” Padobran je postao sastavni dio opreme zrakoplova ove pukovnije tek 1944. godine. Osim toga, pukovnija nije imala aerodrome u pravom smislu te riječi, o čemu Irina Rakobolskaja kaže: “Za našu pukovinju nisu pravljeni aerodromi uopće, mi smo koristile polja. Kada smo napredovali kroz Poljsku to je predstavljalo problem jer su polja bila veoma blatna i naš zrakoplov nije mogao uzletiti – kotači bi se zaglavili u blatu. Ni cisterne s gorivom također se nisu mogle kretati kroz blato. Uzele smo komade drvene ograde i položile ih na tlo kako bi napravili uzletište.”

Unatoč svim poteškoćama ove su hrabre žene vrlo brzo postale strah i trepet za neprijatelja. U napad bi često kretale tako što bi neprijatelja napadale u pravilnim vremenskim razmacima što je neprijatelju onemogućavalo predah, ali je s druge strane bilo opasno za napadače jer je njemačka obrana mogla predvidjeti kada će doći sljedeći napad. Kako su se borile protiv neprijatelja prisjeća se Irina Rakobolskaja: “Mete i mjesta gdje su se nalazili ljudi bili su bombardirani svakih pet minuta. Jedan mali zrakoplov može baciti samo 200 kg bombi. Nije riječ o tonama ili o desetinama tona, ali ih može baciti odmah. I nakon pet minuta ponovno. I nakon pet minuta po treći put. I tako cijele noći do zore. Bila je to vrlo dobro organizirana noćna mora!” Sovjeti su ovu taktiku zračnog rata nazvali “bombardersko maltretiranje” i ono je bilo upravo to u punom smislu te riječi. Napade bi izvodile tako da bi se meti približile s ugašenim motorom lagano dosežući cilj. Zbog toga su bile jedva čujne i jedino što ih je odavalo bio je šum vjetra na krilima njihovih zrakoplova. Njemačke vojnike taj je zvuk podsjećao na zvuk vještičije metle i napadače su nazvali Nachthexen tj. Noćne vještice. Nakon početnih uspjeha vrlo brzo među njemačkih su se vojnicima raširile glasine kako Sovjeti svojim pilotkinjama daju tablete ili injekcijama ubrzigavaju nepoznate kemikalije što im daje nevjerojatnu moć – da jasno vide i u najvećem mraku.

Kakve su sve priče i glasine o njima ispredane svjedoči Irina Rakobolskaja, zapovjednica Glavnog stožera 588. noćne bombarderske pukovnij: “Tijekom povlačenja prolazili su kroz ista sela kroz koja su prošli tijekom napada. Žitelji tih sela bili su Nijemci koji su tamo živjeli, a oni su Nijemcima govorili o nama. Znali su sve o našoj pukovniji. Znali su imena zapovjednica. Tko je naš komesar. Kako letimo. Sve su znali o našoj pukovniji. Znali su da se protiv njih bori ženska pukovnija. I oni su govorili – to su sve ženski kriminalci. One su osuđene na sudu i sada odrađuju kaznu svojim borbenim letovima. Zbog toga lete tako dobro i tako često jer su kriminalci. To je bila jedna verzija. Druga verzija bila je da smo sve začarane i da nas zato ne mogu ni pogoditi ni oboriti.” Svjedočanstvo o tome koliko su opasni i nenadani bili napadi 588. pukovnije nalazimo u pismu jednog njemačkog vojnika: “Draga Martha, pored svega ruski noćni letovi iscrpljuju nas. Prošle noći nekoliko mojih suboraca koji su spavali u šatoru do mene ranjeni su. Noću se bojimo pušiti kako nas ne bi opazili iz zraka.”

Žive spaljene

S obzirom kolike probleme su Noćne vještice zadavale njemačkim snagama i ne čude glasine koje su se širile o njima. Za Luftwaffe obaranje malenog i sporog U-2 koji je u odnosu na moderne njemačke zrakoplove bio posve inferioran dugo je bila engima. Njemački piloti bili su obučeni za borbu protiv brzih zrakoplova i nikako se nisu mogli razraditi učinkovit plan borbe protiv ovih sovjetskih zrakplova koji jedva da su dostizali brzinu od 100 km/h. U usporedbi s U-2 njemački su zrakoplovi bili dva ili tri puta brži i jednostavno nisu u borbenom djelovanju mogli razviti tako malu brzinu. Kada bi piloti Messerschmitta Me-109 pokušavali presreti U-2 sovjetske bi pilotkinje smanjile brzinu i u malom zaokretu promijenile smjer leta. To je pak prisiljavalo pilote Me-109 da naprave širok krug kako bi mogli borbeno djelovati protiv neprijateljskog zrakoplova. No, kada bi Me-109 izveo svoj manevar U-2 bi ponovio svoj raniji manevar i sve bi krenulo ispočetka.

Osim toga U-2 je mogao letjeti tako nisko da je dosezao krošnje drveta, a njemački piloti tada bi bili nemoćni i često bi odustajali od daljnje borbe. Kako bi doskočili ovim napadačima zrakoplovni as Wolfgang Falck predložio je da se protiv ovog malog dvokrilca počne koristiti teški bombarder Heinkel-111. Izvedeni su pokusni letovi, ali rezultati su bili razočaravajući. Piloti Luftwaffe kretali bi u potjeru za neprijateljskim zrakoplova i nemajući dovoljno strpljenja ili iskustva ostajali bi bez goriva, zabijali se u planine ili bi došli pod udar sovjetske protuzračne obrane. Na koncu se odustalo od upotrebe Heinkela. Početkom 1943. godine odlučeno je da se u borbu s Noćnim vješticama upusti Messerschmitt Bf-110 koji se u borbama s njima morao kretati s što je moguće manjom brzinom leta kako bi im uspješno parirao.

Njemačka protuzračna obrana također je muku mučila s malenim U-2. Navigatorica Olga Jakovljeva nakon rata je iznijela svoje mišljenje gdje je bila greška njemačke protuzračne obrane: “Stvar je bila u tome da je njihova programirana visina eksplozije bila previsoka. Pucali su iznad nas. Puno puta zrakoplov bi se vratio s rupama, ali meci bi eksplodirali negdje iznad njega. Da li razumijete? Protuzračni topovi nisu bili tako opasni za nas. Strojnice su druga priča, ali ne protuzračni topovi. Samo ako bi pogodili motor, ali to je tada druga priča naravno.”

Unatoč svim opasnostima zapovjednica pukovnije Evdokija Beršanskaja od svojih je vojnikinja zahtijevala da daju sve od sebe kako bi bile što učinkovitije u borbi. Posljedično, kako bi uštedjele vrijeme, djevojke nakon slijetanja nisu podnosile prijavak zapovjednici (što je bilo protivno svim zapovijedima), želeći što prije ponovno krenuti u borbu. Znakovit je primjer Antonine Kudjakove koja je zbog svoje hrabrosti i borbenosti odlikovana ordenom Heroja Sovjetskog Saveza. Ona bi prilikom slijetanja ugasila motor zrakoplova i približavajući se sletnoj stazi vikala iz zraka: “Oružari, bombe!” Čuvši njezin glas oružari bi potrčali kako bi je što prije opremili za novi let jer Antonina Kudjakova nije željela gubiti vrijeme.

“Došle smo na frontu. Djevojke na drvenim avionima. Djevojke od 17, 18, 19 možda 20 godina maksimalno. Ako je neka imala 28 godina ona je bila poput bake među nama.”
Irina Rakobolskaja

U veljači 1943. godine začetnica ženskog bombarderskog puka Marina Raskova nesretnim je slučajem poginula. Njezin zrakoplov uletio je u snažnu oluju koja je zaslijepila posadu zrakoplova i zrakoplov je udario u brdo. Bio je to velik šok za djevojke koje je Raskova okupila i obučavala. Sahranjena je sa svim počastima, a njezino tijelo posljednje je počivalište našlo u Kremaljskom zidu, što je bilo mjesto posebne počasti. Velik ugled Raskova nije uživala samo u Sovjetskom Savezu već i izvan njega. O tome svjedoči i podataka da je američki opskrbni brod koji je 22. lipnja 1943. godine vozio zalihe iz Kalifornije u Sovjetski Savez nazvan Marina Raskova u sjećanje na ovu heroinu. Nažalost, Raskova nije bila posljednja žrtva jer kako se rat rasplamsavao žrtve su postajale sve brojnije. Irina Rakobolskaja prisjeća se pogibije Dusje Nasal:

“Imali smo slučaj kada je Dusja Nasal ubijena metkom iz njemačkog zrakoplova koji je prošao iznad naših glava. Njezin se zrakoplov vraćao u bazu i dogodilo se da je jedan njemački zrakoplov bio na toj ruti. Vidio je naš zrakoplov i odlučio otvoriti vatru u prolazu. I tako ju je ubio. Pored nje je bila navigatorica, koja je ranije prošla trening za pilota u jednom aero klubu. (…) Ona je dovezla zrakoplov nazad s tijelom Dusje Nasal. (…) Mislila je kako je Dusja u nesvijesti i da je zbog toga njezino tijelo kliznulo prema dolje i naslonilo se na kontrolnu palicu. (…) Zbog toga Kaširina je imala poteškoća s upravljanjem zrakoplovom. Ustala je i povukla je za ovratnik i vratila se u bazu.” Ogorčene zbog pogibije suborkinje na trupovima svojih zrakoplova djevojke iz 588. noćne bombarderske pukovinije ispisale su poruku: Mi smo osveeta za Dusju!Najveći gubitak pukovnija je doživjela 1. kolovoza 1943. godine na nebu iznad grada Kubana gdje su u samo nekoliko minuta izgorjele četiri posade U-2. Njemački zrakoplov Bf-110 krenuo je te noći u tzv. slobodni lov i susreo se na nebu s pripadnicama 588. noćne bombarderske pukovnije.

Nakon što je njemačka protuzračna obrana na zahtjev posade Bf-110 prestala s paljbom samo su još reflektori parali noćno nebo. Svaki puta vješti njemački pilot došao je sovjetskim pilotkinjama ispod trupa zrakoplova i oborio ih. Ukupno je oborio četiri posade U-2. Tako je u samo jednoj noći život izgubilo osam djevojaka. Kako bi smanjile gubitke djevojke su počele upotrebljavati novu taktiku – letjele su u parovima. Dok bi jedan zrakoplov namjerno privlačio pozornost njemačke protuzračne obrane drugi bi se približavao tiho i neotkriven bacio bombe na svoj cilj. Kod sljedećeg leta preživjele posade mijenjale bi uloge i tako u krug. To je donekle smanjilo broj žrtava, ali ih nije posve isključilo. Nadežda Popova prisjećajući se tih ratnih strahota kazuje: “Kada vidiš da je tvoja prijateljica pod vatrom i ti joj ne možeš pomoći to je užasno! I to ispred mojih vlastitih očiju. Letjela sam gotovo cijeli rat noću. Dvanaest djevojaka je živo spaljeno. To sam vidjela svojim očima.”

Unatoč žrtvama i poteškoćama djevojke su se nastavile hrabro i domišljato boriti. Kako je izgledao jedan od njenih borbenih letova svjedoči pilotkinja Klaudija Rožkova: “Dobile smo zadatak bombardirati taj aerodrom. Moj navigator bila je Ženija Nomozdina. Zajedno smo letjele. Kada smo se približile cilju bacile smo bombu. Reflektori su se upalili, a protuzračna obrana počela je pucati i Ženija mi rekla: ‘Leti s desna na lijevo.’ A onda je u drugom trenutku rekla: ‘Leti gdje god želiš. Nema se kamo letjeti!’ I to je bilo to. Pucali su na sve strane oko nas. Potom sam se okrenula na zapad i činilo se kao da smo pogođene i da padamo. I tako smo padale i padale. Protuzračna je obrana prestala pucati jer smo letjeli na zapad, prema njima. I tako su prestali pucati, a reflektori su se ugasili, osim jednoga koji nas je pratio skoro do samog slijetanja na tlo. A kada se on ugasio vratile smo se u bazu. Sletjele smo i podnijela sam izvješće.

Serafima Tarasovna Mosova bila je dežurna časnica te noći. A ravno ispred mene je Marija Vidina predavala izvješće i rekla kako je vidjela da naš zrakoplov pada u more.” No, ponekad djevojke nisu imale dovoljno sreće. Navigatorica Rufina Gaševaprisjeća se tragiče pogibije Lole Sanfirove: “To se dogodilo puno kasnije, u noći 13. prosinca 1944. godine. Završili smo našu misiju, bacili bombe i ostali bez streljiva. Sve je bilo kako je i trebalo biti. Već smo se vraćali na svoj teritorij. Skoro smo se približili liniji fronte kad su zapucali na nas zapaljivim mecima. Naš zrakoplov gorio je veoma brzo. Koliko god je to bilo moguće ostali smo u zraku. Lola Sanfirova je pilotirala, a onda smo iskočile s padobranima u neutralnu zonu. Zrakoplov je pao na neprijateljski teritorij, a mi smo pale u neutralnu zonu koja je bila minirana. Moj se padobran nije otvorio kako je trebao već sa zakašnjenjem. Pala sam na područje koje je bilo prekirevno protutenkovskim minama, a Lola je pala na područje gdje su bile protupješačke mine. Pala je na minu koja je eksplodirala i usmrtila je.”

Pod unakrsnom vratom Gaševa je uspjela dopuzati do prve crte sovjetske obrane i spasiti se. Prisjećajući se ove životne epizode Gaševa će ustvriti kako je tih 500 metara, koliko je morala prepuzati, bio najstrašniji i najduži putu njezinu životu.

I u manje teškim borbenim uvjetima i naporima dolazi do velike razine stresa koji uzima svoj danak i odražava se na ljudsko zdravlje. Tako ni pripadnice noćne bombarderske pukovinije nisu bile izuzete od toga. Cjelonoćni letovi tako bi ih iscrpili da ne bi mogle zaspati, a ukoliko bi i zaspale sanjale bi reflektore koje ih progone po noćnom nebu. Kroz kakve su napore prolazile ove žene slikovito govori primjer Ženije Rudneve koja u svojim memoarima napisala: “Raja Jušina postala je pravi pilot, danas je zaspala usred leta. Rekla sam joj: To je to. Sada si postala pravi noćni pilot.”

Pilotkinja Ana Rozanova također je uslijed napora zaspala tijekom leta i spomenula to u svojim sjećanjima: “Zaspala sam, probudila sam se i nisam znala kamo letim. Ka cilju ili se vraćam s cilja? Nisam znala.” Protiv takvih životnih situacija djevojke su se borile na svoj način – jedne su vezle, druge su spravljale domaće sokove, kuhale kompote i pravile zimnicu. Irina Rakoboskaja prisjeća se jednog takvog događaja: “Jednom, sjećam se bila sam na aerodromu. Kišilo je. Imali smo zgradu gdje su djevojke živjele i bila je izgrađena vrlo blizu aerodroma. Krov je prokišnjavao. Ušla sam u jednu sobu, a u sredini nje bio je jedan stol. Na tom stolu je stajala oružarica ili mehaničarka, ne mogu se sada sjetiti, i ona je vezla. Ničeg nije bilo oko nje, samo lokve, sve je bilo u vodi i našla je jedno mjesto gdje može stati i vezla je.” piše kameni-spavac.online.

23 narodna heroja

Veliki problem Noćnim vješticama predstavljali su reflektori. Kod Staljingrada Nijemci su razvili sustav obrane reflektorima kojima su Sovjeti dali nadimak Flakov cirkus. Njemačka protuzračna obrana svoje protuzračno oružje Flak opskrbila je reflektorima koje bi rasporedili u koncentričnim krugovima oko moguće mete. Tijekom dana ovi su reflektori bili vješto skriveni i Sovjeti nikako nisu uspjevali otkriti njihov položaj. Kako bi doskočile Flakovom cirkusu Noćne su vještice letjele u skupinama od po tri zrakoplova. Dva bi zrakoplova namjerno privukla pozornost protuzračne obrane i kada bi ih noćni reflektori obasjali one bi počele letjeti u suprotnim smjerovima pokušavajući izmaći svjetlima. U međuvremenu treći bi zrakoplov letio kroz tamu putem koji su mu spomenuta dva zrakoplova prokrčila i gađao cilj koji nitko nije brani. Nakon što bi bacio bome treći bi se zrakoplov pridružio prethodnoj dvojici od kojih bi jedan zauzeo njegovo mjesto i bacio svoj teret. Poslije toga isto bi učinio i prvi zrakoplov.

Poručnica Polina Gelman, nositeljica ordena Heroja Sovjetskog Saveza, prisjećajući se govori o jednoj takvoj situaciji kada je bila uhvaćena u svjetlosni snop: “U Mozdoku, na Kavkazu, letjele smo sa zadatkom da napadnemo njemčki stožer, a oni su imali najmoćnije reflektore s kojima smo se susreli. Kada bi reflektor uhvatio naš zrakoplov u svoju zraku ništa nismo mogli vidjeti – bile smo zaslijepljene. Pilotkinja je letila tako što je držala glavu veoma nisko u kokpitu jer ništa nije mogla vidjeti izvan njega nekoliko trenutaka. Bilo je teško čak i održati zrakoplov u razini leta jer smo letjele samo pomoću vizualne orijentacije. Brojni reflektori uhvatili bi nas u svoje zrake kao što pauk uhvati u svoju mrežu muhu.

Pratili bi nas čak i kad bi prešli liniju fronte, a s njima pratila bi nas i paljba topova. Kada bi se vratile na naš aerodrom i pregledale naš zrakoplov našle bi toliko rupa da bi avion izgledao poput sita.” Bio je to posao koji je tražio čelične živce. Za ove žene bila je to izuzetno stresna zadaća jer svaka je znala što bi joj se moglo dogoditi ako je neprijatelj živu zarobi. Galina Belstova, navigatorica o tome kaže: “Svaka od nas imala je jedan metak više i ukoliko bi vidjela da sam okružena neprijateljskim vojnicima, naravno da bih uzela svoj pištolj i ubila se – bio je to posljednji izbor.” I doista, tijekom cijelog rata, neprijatelj nije zarobio niti jednu pripadnicu Noćnih vještica piše kameni-spavac.online.

Unatoč smionim podvizima Noćnih vještica iz kojih bi mogli zaključiti kako ove djevojke nisu znale za strah nadporučnica i pilot Nina Raspopova u svojim memoarima tvrdi kako su osjećale strah kao i svi drugi vojnici: “Ne vjerujte onima koji kažu da u ratu nema straha. Bojala sam se straha i smrti – bojala sam se na svakom borbenom zadatku. Nakon bombardiranja i uspješnog uzmicanja neprijateljskoj vatri nisam mogla doći sebi od sreće 10 ili 15 minuta. Drhtala sam, moji zubi su cvokotali, moje ruke i noge su se tresle i uvijek sam osjećala neodoljivu želju za životom. Nisam željela umrijeti. Sanjala sam o maloj seoskoj kući, komadiću raženog kruha i čaši čiste riječne vode. I željela sam da nikad više ne bude rata!” Konačni dan pobjede dočekale su s velikom radošću. Kako je to izgledalo svjedoči poručnica i navigatorica

Polina Gelman: “Na dan 8. svibnja dodijeljen nam je borbeni zadatak, jedan dan prije pobjede. Sve je bilo spremno, bombe su bile pripremljene i posade su bile na putu ka avionima kada smo iznenada vidjeli mehaničare kako trče prema našim zrakoplovima i nešto rade oko njih. Oni su deaktivirali bombe. Njemačka se predala, rat je bio gotov. Počela sam plakati. Svi su plakali toga dana.”

Kada je rat završen postrojba je vraćena u Sovjetski Savez kako bi sudjelovala u paradi kojom se slavi ratna pobjeda. No, tada je ovim hrabrim ratnicama nanesena nepravda jer je birokratskom odlukom odlučeno kako na paradi mogu sudjelovati samo moderni zrakoplovi. Tako su ove hrabre žene uskraćene za proslavu pobjede u ratu u kojem su se junački borile. Tijekom rata na neprijatelja su bacile 2.902.960 kg bombi i 26.000 zapaljivih kontajnera. Sve skupa skoro, tri tone! Uništile su i oštetile 86 borbenih postaja, 76 vozila, 46 skladišta oružja, 12 cisterni goriva, 9 željezničkih kompozicija, 2 željeznička kolodvora, 2 teglenice i 1 zrakoplov. Uzrokovale su 811 požara i 1092 eksplozije. Sovjetskim trupama bacile su 155 vreća sa streljivom, a u zraku su provele 28.676 sati.

O ovoj postrojbi rječito govori podatak da je od 30 žena, koliko je ponijelo titulu Heroja Sovjetskog saveza tijekom Drugog svjetskog rata, njih 23 bile su pripadnice Noćnih vještica. One ne samo što su dale svoj doprinos pobjedi antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu nego su i motivirale novu generaciju pilotkinja. Njihova hrabrost nadahnjivala je mnoge, od vojnika i vojnikinja do strip umjetnika i glazbenika čak i do danas – jedan nizozemski heavy metal band uzeo je ime po njima, a švedski heavy metal band Sabaton napisao je pjesmu Night Witches posvećenu hrabrosti ovih djevojaka i žena.