O, čudno je to, čudno da ovdje u našoj zemlji kraj Evrope Hamzom zovu mene!

Hamza Humo, drug jablanova vitih, vječiti pješak i dugih drumova brat. Sin predaka neznanih, ljubavnik zora ranih i gorkih sudbina svat

Hercegovina je vijekovima neiscrpno izvorište inspiracije i poetskog nadahnuća. Već od XV stoljeća na njenom tlu pojavljuju se izuzetna pjesnička ostvarenja. Od Derviš-paše Bajezidagića do Fevzija Mostarca, mostarska poetska škola iznjedrila je neka od najvećih imena bošnjačke književnosti u orijentalno-islamskom kulturnom kontekstu. I nakon prodora zapadno-evropskih kulturnih paradigmi u bošnjačku književnost, Hercegovina je ostala plodno tlo pjesničke inspiracije.

Jedno od najznačajnijih pjesničkih imena bošnjačke književnosti prve polovine XX vijeka jeste Hamza Humo. Rodio se u Hercegovini, u Mostaru, 30. decembra 1895. godine, u mjestu za koje je ostao vezan cijelog života. „I danas nosim u sebi uspomene iz djetinjstva, i cio moj zavičaj, mostarsku kotlinu. Čini mi se da ima nešto neiscrpno u toj kotlini, nešto žalobno i treperljivo. Liči mi na bajku po kojoj koračaju minareta i jablanovi, a život u njoj na snoviđenje“, zapisao je 1926. godine u Vijencu.

Humo je porijeklom iz ugledne porodice iz koje je bio i alhamijado pisac Omer ef. Humo. U Mostaru je pohađao mekteb, osnovnu školu i gimnaziju. Nakon sarajevskog atentata (1914. godine), koji ga zatiče kao đaka mostarske gimnazije, uhapšen je, zatim interniran u Mađarsku (Komarovo), a 1915. godine mobiliziran je u austrougarsku vojsku. Do kraja rata služio je kao tumač i pisar u bolnici u Beču.

Nakon rata vraća se u Mostar i maturira, a potom odlazi na studije historije umjetnosti u Zagreb, zatim i u Beč i Beograd. U Zagrebu se druži s mladim pjesnicima Antunom Brankom Šimićem, Ulderikom Donadinijem i zemljakom Nikom Milićevićem. I sam je bio oduševljen ekspresionističkim pokretom.

Godine 1919., pod utjecajem poetike ekspresionizma, napisao je i prvu zbirku pjesama Nutarnji život. Enes Duraković piše da je Humina mladalačka lirika „značila nesumnjivu novinu, jer je u sebi nosila bitne karakteristike ekspresionistički burnog doživljaja i izraza kojima se u potpunosti razarao jedan već preživjeli model pjevanja u duhu Ćatićevih i Dučićevih brižljivo njegovanih impresionističko-simbolističkih soneta“.

Lokalno je određenje samo praiskonska determiniranost njegovog univerzalnog oblikovanja književnog i umjetničkog, a ta sinteza regionalne motiviranosti i ličnog poetskog senzibiliteta nametnula je jednu zasebnu individualnu poetiku, prepoznatljivu po svojoj formi i izražaju. Pet godina kasnije, Humo objavljuje zbirku Grad rima i ritmova, kojom se odmiče od školski naučene poetike sablasnog ekspresionizma i primiče čulnom misteriju prirodnog opstojanja.

Za razliku od Bašagića i Đikića, koji su uglavnom ponavljali formalno-stilske obrasce sevdalinke i balade u tonovima lirske usmene tradicije, Humo se oslobađa vezanog stiha, a pored očaranosti usmenom tradicijom, zbirkom Sa ploča istočnih ne odriče se ni vrijednosti koje je gajila poezija Bošnjaka na orijentalnim jezicima.

U vremenu između dvaju ratova, kada najplodnije i najintenzivnije stvara, Humo je objavio više pjesničkih zbirki i svoje najčuvenije i najznačajnije djelo – lirski roman Grozdanin kikot (1927. godine), koji će doživjeti više izdanja i biti preveden na nekoliko jezika. Specifičnost njegove proze, način izgradnje likova i svijeta u ovom djelu, kao i pjesnički jezik kojim je natopljeno, učinili su ga nesvodivim na klasične žanrovske odrednice.

Muhsin Rizvić piše: „I konačno, šta je Grozdanin kikot? Lirski roman, novela, niz pjesama u prozi, ekloga, pastoralna idila, balada? Djelo koje ima ponešto od svih ovih oblika, reklo bi se, a ipak lirska romaneskna struktura, čije su epizode cjeline koje mogu egzistirati i zasebno da ne izgube od svoje stvarne vrijednosti“.

Otvoreni prostori, slikoviti pejzaži i zavičajni motivi, prošarani sa starozavjetnim i paganskim motivima, predstavljaju precizan okvir poetike oblikovane u Grozdaninom kikotu. Djelo je napisano u ekspresionističkom literarnom ključu. Rušenjem tradicionalne forme romanesknog uređenja svijeta, Humo je odustao ne samo od tradicionalnog načina pisanja već i od kulture koja je proizvela klaonicu Prvog svjetskog rata.

Glavni je lik romana mladić Ozren, koji iz grada dolazi na selo kako bi proveo ljetni raspust. Kroz složen ljubavni odnos s Grlicom i Ivankom, određen odnosom Grozdana i Grozdane, koji se pojavljuju na granici jave i sna, te kroz prirodu kao iskonski prostor ljudske egzistencije, Ozren spoznaje sebe i svijet.

Centralni motiv izražen je upravo kroz mitsko-simboličnu predaju o (ne)sretnim paganskim ljubavnicima Grozdanu i Grozdani, koji se sezonski, s pojavom prvih proljetnih slika, bude da bi svoju čulnu zanesenost stopili s prirodom i njenim elementima, ostajući do jeseni, u kojoj se gube zajedno s posljednjim suncem, hladnim kišama zbrisani s lica zemlje. Pritom je lirska impresija i fluidnost jezika pretpostavljena događajima i klasičnom narativnom toku. Nijedan pokret likova i nijedna scena nemaju naročitu narativnu relevantnost. Štaviše, Grozdanin kikot mogao bi opstati bez ijedne scene. Stoga je teško prepričati Humino najznačajnije djelo, kao što je nemoguće prepričati lirsku pjesmu. Odmah po objavljivanju ovog djela, književna kritika ocijenila ga je kao vrhunsko djelo južnoslavenskog modernizma.

Snaga Huminog pjesničkog pera učinila je da njegov životopis i životni put ostanu po strani zanimanja kritičara i historičara književnosti. Obično je drugačije. Kroz prizmu pozitivističkih interpretacija teksta o nečijem djelu govori se na osnovu biografije autora. S Humom nije tako. O njegovom životu znaju se tek osnovne crte.

Izet Sarajlić u jednom tekstu iz 1995. godine napisao je nekoliko rečenica o Humi: “Hamza je bio od onih ljudi koji se nikada nije žalio ni na šta. Umro je, mada mu je bratić bio šef države, s jednim jedinim ordenom, ako se ne varam, ordenom drugog reda! Radnik baš neki nije ni bio, ali je zato bio čovjek prvog reda! Jednom mi se ipak potužio, i to na onaj period neposredno poslije rata kada u onoj sveopštoj devalvaciji riječi nije bio u stanju, kako mi je rekao, da napiše čak ni dopisnicu, a ne li pjesmu. Ispričaću, međutim, i ovo. Razija Handžić je u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti imala neki mali fond za otkup rukopisa. I sam bih se ponekad, kad bih ostao bez para, znao okoristiti tim fondom. Rekao sam to jednom i Hamzi, koga su i pored sveg aristokratizma mučile iste proleterske brige, ali njemu je u ratu jednostavno nestala sva njegova arhiva. Nije bilo druge nego da ponovo sjedne za pisaći sto i napiše neku od svojih predratnih pjesama. Nevolja je međutim bila u tome što je Hamza te svoje predratne pjesme napisao na prvom papiru koji mu je došao do ruke. Sutradan me zove Razija Handžić: ‘Šta si mi ovo učino? Poslao si mi Hamzu, ja mu lijepo platila, a on mi dao tri svoje predratne pjesme napisane na socijalističkom formularu s rubrikama: ‘učešće u NOB-u, partijska pripadnost, nagrade i odlikovanja…’“.

Hamza

Nazvaše me Hamzom
Kao što nazvaše hiljadama ljudi
Iz pustinja divljih Beduina,
Crnih građana vječno sunčanih gradova,
Himalaje, Taurusa, Pinda,
Ljudi sa plantaža,
Hiljadama bakarnih Inda
I onih s pazara visokog Irana
Što prodaju ćilime,
Biser, nakit, žene.

O čudno je to, čudno
Da ovdje
U našoj zemlji kraj Evrope
Hamzom zovu mene!
Često mislim na te Muhamedov striče,
O, veliki Hamza.
Vidim te s bakarnim kopljem i štitom
Kako se boriš u bici kod Uhda,
Jurišaš krvav, slomljena ti rebra,
Ko lav se boriš.
A kad se osvijesti –
Razbojište pusto i crno,
Na njemu sama smrt,
Po njemu šeću ko crne čavke žene.
I kada ti u bolu na bojištu jeknu,
One zavijaše ko ljute hijene,
Strahovita oka, nacerena lica
Sjatiše se na te,
Oštrim ti noktima
Iščupaše jetra,
Zgrizoše ih krvavo kao grabljivice,
Dok im lelekaše glas po razbojištu
Poput zavijanja jezive hijene.