Osmanskom ofanzivom 1463.g i ugarskom protuofanzivom Bosna je bila raskomadana između Osmanskog carstva i ugarske kraljevine. Mađari su u samoj Bosni stvorili jaku branu osmanskim osvajanjima u Ugarsku. Jajačka i Srebrenička banovina u naslonu na Šabačku banovinu predstavljale su neprekidnu graničnu zonu i tako činile moćnu branu osmanskim prodorima.
Zbog ugarskih pozicija Osmanlije nisu mogli biti sigurni ni na teritoriji koju su držali. Tu nesigurnost pojačavala je činjenica da Bošnjaci nisu bili zadovoljni ni sa jednim okupatorom. Sve poznate podatke i moguće zaključke o situaciji i raspoloženju naroda u Bosni u to vrijeme, o akcijama preživjele bosanske vlastele i obnavljanju kraljevine Bosne pruža dragocjena studija S. Ćirkovića. Iz te studije vidi se da je šreživjela bosanska vlastela, uglavnom sitni plemići bila nezadovoljna osmanskom okupacijom pa je poduzela akcije za ponovnu uspostavu bosanskog kraljevstva. Tako je prije 12.augusta 1463.g grupa bosanskih plemića izjavila da neće drugu vladu osim mletačku, a ako je ne dobiju potčinit će se Osmanlijama. Oni su još tražili da Mlečani pošalju poslanike hercegu Svetog Save i drugim gospodarima onih zemalja u cilju osiguranja pomoći. Poslanstvo je bilo sastavljeno od emigranata iz Bosne koje je krenulo iz zemlje da izvrši ovu misiju. Premda nije urodila plodom ova akcija govori o situaciji u Bosni poslije njena pada 1463.g.
Osmanlije su u nedostatku vlastitih snaga morali praviti ustupke lokalnim činiocima pa su tako pribjegli jednoj mjeri koja je jedinstvena u historiji njihovih osvajanja. Da bi kod Bošnjaka stvorili iluziju da se obnavlja bosanska država osmanlije su krajem 1465.g ili nešto ranije predali sjeverne dijelove Bosanskog sandžaka na upravu članu dinastije Kotromanića-Matiji i postavili ga kraljem Bosne.
Oblast bosanskog kraljevstva išla je od Lašve na sjever do područja ugarskih banova a sastojala se od šest gradova. Rezidencija kraljeva je bila u Vranduku. On je tu imao svoju vlastelu i ekonomski imunitet, tako da u njegovoj oblasti nije bilo dvovlašće niti su djelovale druge osmanske vlasti.
„Bosanski kralj, sin kralja Radivoja“ spominje se drugi put 11.januara 1467.g a onda mu se gubi svaki trag. Četri godine kasnije (16.septembra 1471.g) spominje se opet „Matija Sabančić takozvani kralj Bosne“, ali se ne zna da li se radi o istom licu ili o novom kralju Bosne. Kako je Matija još 1465.g bio regent i imao ženu u Carigradu on nije mogao uspiješno odigrati ulogu koja mu je namijenjena pa je vjerovatno prije 1471.g smijenjen a na njegovo mjesto doveden je Matija Sabančić vjerovatno iz župe Vrhbosne.
Ali ni ovaj drugi bosanski kralj nije mogao dugo da se održi jer su Osmanlije 6.maja 1476.g postavili „novog kralja“ Matiju Vojsalića. On je bio vrlo kršćanski nastrojen pa se nije zadovoljio sultanovim imenovanjem, nego je zatražio od ugarskog kralja da ga i on prizna. Kada su osmanlije za to čule oni su opsjeli njegove gradove i gradove njegove vlastele. Ugarski kralj poslao mu je pomoć koja ga je uspijela osloboditi opsade sredinom 1476.g. To je ujedno i posljednja vijest o osmansko.bosanskom kralju. Zna se da je tada bio kraj i tome minijaturnom kraljvestvu bosanskom, njegovo područje je pripojeno bosanskom sandžaku a vlast vlastele bosanske i njenu ulogu u toj oblasti preuzeli su vojvode i knezovi vlaški.
Komentariši