Odnosi Bosne i Šubića

Za kraj XIII i početak XIV stoljeća imamo veoma malo sačuvanih izvora o Bosni. To je opet ostavilo slobodan prostor historičarima za različito tumačenje političkoj položaja bosanskih vladara i njihovog odnosa prema susjedima.
Većina historičara smatra da su od 1299. do 1322. godine gospodari Bosne bili Šubići, pa se na osnovu toga pogrešno datira početak vladavine bana Stjepana II Kotromanića. Iako ima malo historijskih izvora za ovaj period, ako se pažljivije pristupi analizi postojećih izvora, može se ustanoviti da su Šubići uspjelit ovladati samo jednim dijelom, a ne cijelom Bosnom.

Šubići su inače bribirski kneževi, čija je polazna tačka uspona bila nasljedna županska vlast u bribirskoj župi. Knez Pavle Šubić je zahvaljujući rasulu i prijestoljnim borbama u Ugarskoj, u posljednjoj deceniji XIII stoljeća postao samostalni gospodar Hrvatske i Dalmacije. Nagli uspon Šubića je nastupio poslije smrti ugarskog kralja Laszla IV 1290. godine. Tada je započela borba oko ugarskog prijestolja i trajala je skoro dva desetljeća, što je pružilo odličnu priliku za daljnu afirmaciju Šubića. U Ugarskoj je na prijestolje dođao Andras III Mlečanina, unuk kralja Andrasa II.

Međutim, savremenici su dovodili u sumnju zakonitost njegovo porijekla, i to ej davalo povoda napuljskim Anžuvincima da istaknu svoje pravo na ugarsku krunu. Napuljski kralj Karlo II se borio da ugarska kruna pripadne njegovom sinu Karlu Martelu, koji jebio u srodstvu sa Arpadovcima. I budimski i napuljski dvor su nastojali uz sebe vezati najmoćnije velikaše, jer je konačan ishod borbe zavisio od njihovogstava. Tako su 1292. godine Karlo Martel i Karlo II darovali Šubićima skoro čitavu Hrvatsku. Sljedeće godine je kralj Andras III darovao Šubićima primorsku banovinu i nasljedno dostojanstvo primorskog bana.

Detaljnija analiza historijski izvora lahko će nas uvjeriti o sasvim drugačijem položaju Bosne u doba Šubića, što je najbolje dokazala Nada Klaić. Većina historičara je na osnovu titulacije Pavla Šubića u ispravi iz 1299. godine došla do zaključka da je on uspostavio svoju vlast nad Bosnom. Ta titulacija glasi : „banus Coruacie, Dalmacie et dominus Bosne“. Međutim, nemoguće je saznati kako je u originalu glasila Pavlova titulacija, jer je originalan dokument nestao, a ono što danas imamo je prijepis kojeg je načinio Ivan Kukuljević.

Već je Tade Smičiklas konstatovao da je Kukuljevićev prijepis „veoma slab“. Nepovjerenje prema Pavlovoj titulaciji zasniva se na činjenici da se Pavao nakon 1293. godine ne naziva banus Croatie, nego banus Croatorum, što znači ban Hrvata, a također treba istaći da banus Dalmacie u njegovo doba uopšte ne postoji. Uostalom, činjenica da 1301. godine u prvom ugovoru sa knezom Hrvatinom Pavle nema nikakvu bosansku titulu, najbolji je dokaz da 1299. godine Pavle nije bio gospodar Bosne.

Pavle Šubić je sa čitavom porodicom početkom 1301. godine održao sastanak i sklopio sporazum u Skradinu sa svojim „dragim rođakom“ knezom Hrvatinom. Sačuvana je Pavolova isprava gdje se vidi veoma zanimljiva i značajna titulacija. Na osnovu nje možemo utvrditi nekoliko činjenica: – jedino Pavle nosi svoj stari naslov iz 1293. godine banus Croatorum, tako da je neosnovan bilo kakav zaključak da on ima bilo kakvu vlast nad Bosnom; Pavlova braća, Juraj I i Mladin I, su kneževi dalmatinskih gradova, što također znači da nemaju veze sa Bosnom.

Jedini bosanski velikaš koji je priznao Pavla Šubića bio je knez Hrvatin. Godine 1301., 2. februara, sklopljen je ugovor između Šubića i Hrvatina u kojem se navodi namjera da nagrade „plemenitog muža Hrvatina, pokojnog Stjepana, kneza Donjih krajeva Bosne“. Tu zahvaljuju Hrvatinu na učinjenim uslugama, koji im je obećao da će se i u buduće tako ponašati, a sa drugestrane, Šubići obećavaju zaštitu njemu i njegovoj zemlji. Nijedan naslov Šubića ne upućuje na njihovu vlast u Bosni, ali sadržaj ugovora očito odaje da neko od Šubića namjerava doći do vlasti u nekom dijelu bosanske države.

U takvim namjerama će im pomoći Hrvatin koji, sudeći prema ugovoru, nije priznavao vlast bana Stjepana I Kotromanića. Polovinom 1302. godine Mladin, Pavlov brat, se veseli što je postao bosanski ban. Međutim, to što se on u trgovačkoj povlastici splitskim trgovcima iz 11. juna 1302. godine naziva banom bosanskim nikako ne znači da je on došao do stvarne vlati u Bosni. Naime, da bi ostvario vlast u Bosni, morao je prvo da ukloni legitimnog bosanskog vladara, bana Stjepana I Kotromanića. Stoga je između Mladina Šubića i bana Stjepana došlo do sukoba negdje na Drini.

U tim sukobima je ban Stjepan I Kotromanić bio ozbiljno ugrožen i potisnut, ali konačan ishod ove borbe nam iz izvora nije poznat. „Banovanje“ Mladina I je proteklo u borbama za savladavanje Bošnjana, a Miha Madijev u svom djelu navodi da je Mladin ubijen od strane patarena. To je dokaz da Mladin I nije uspio da potisne Stjepana I Kotromanića sa bosanskog banskog prijestolja.Tragična smrt Mladina potakla je njegovog brata Pavla Šubića na drugačiji odnos prema Bosni. Pavle u Bosnu šalje svog sina, Mladina II, i postavlja ga za bana, a sebi uzima naslov „gospodar čitave Bosne“, kako bi zaštitio svog sina. Ugovor između kneza Hrvatina i Šubića obnovljen je 21. februara 1305. godine. Međutim, Pavlov naslov „gospodara čitave Bosne“ je krajnje sumnjiv, a nema ni govora o tome da je bosanska vlastela priznala Šubiće za gospodare.

Historijski je utvrđena vlast Šubića u dvije župe Donjih krajeva: u Banici i Vrbanji, dakle upravo u Hrvatinovoj zemlji. Stoga sa velikom vjerovatnoćom možemo pretpostaviti da je iz ovog kraja pokušao Pavle Šubić, najprije sa svojim bratom, a potom i sinom, prodrijeti u Bosnu. U Usori je našao Hrvatina, čovjeka koji se oteo vlasti bosanskog bana Stjepana I i oduzeo mu jedan dio njegove djedove, župu Banicu. Hrvatin je, uz pomoć Šubića, stvorio do tada nepoznatu kneževinu Donjih krajeva Bosne.

Prvi i posljednji podatak o Donjim krajevima u XIII stoljeću nalazi se u falsifikatu iz 1244. godine, i to nimalo slučajno u mađarskom obliku Olfeld. Hrvatin je uz pomoć Pavla oteo banu Stjepanu I dio Usore, a kako to nije smio priznati u Napulju, nastaju Donji krajevi zemlje bosanske, nova kneževina koja je dobila blagoslov i od Anžuvinaca. Sačuvani izvori nas upućuju na zaključak da je Hrvatin jedini bosanski velikaš koji je priznao Pavla.Uprkos tome, Pavle je sve do svoje smrti zadržao naslov „bosanskog gospodina“, ali taj naslov je bio daleko od njegove stvarne vlasti u Bosni.

Pavlov sin, Mladin II, zadovoljio se mnogo skromnijom titulom bana bosanskog. Jedino svjedočanstvo o Mladinovom odnosu prema bosanskom banu Stjepanu II Kotromaniću je dobro poznata molba koju Mladen II šalje na papski dvor u Avinjon 1318.godine. Tada Mladin o Stjepanu piše papi Ivanu XXII samo dobro. Naime, taj Stjepan, sin bosanskog bana, je potaknut vjerskim žarom, odlučio iskorijeniti herezu koja u „njegovog bosanskoj domovini“ već dugo štetno djeluje. Da bi tu svoju namjeru mogao što bolje izvršiti, odlučio je oženiti kćerku kneza Mainharda Ortenburškog, jer će mu i on pomoći. Ali ta plemenita djevojka je u četvrtom stepenu srodstva sa Stjepanom, pa zatom Mladin moli papu da im da odrješenje.

Ovo pismo je dragocjeno svjedočanstvo o tadašnjem bosanskom banskom dvoru i samom banu Stjepanu II. Nema nikakve sumnje da je Stjepan II namjeravao iskoristiti ovo tobožnje katoličko revnovanje u političke svrhe. On, tobože, želi mudro izabranom ženom provesti pojačanu akciju protiv bosanskih heretika, ali je zapravo ovdje riječ o njegovom političkom položaju, kojeg želi ojačati. U tu svrhu, on je prevario papu o namjeravanom progodnu heretika. Obratio se papi isključivo zbog sebe, jer mu se pružila jedinstvena prilika da se pred poglavarom čitavog katoličkog svijeta pohvali kako je on upravo taj bosanski ban u čijoj zemlji će se provoditi uništavanje heretika. Izgleda da je on „vukao za nos“ i papu Ivana XXII i Mladina, jer do namjeravane ženidbe nikada nije ni došlo. S druge strane, čini nam se da je Mladin II pred papom ispao smiješan, jer su se na papinom dvoru sigurno zapitali zašto taj mladić, koji sjedi na očevom mjestu, nema i njegovu bansku čast?

Stoga nam se čini da je Mladin II ovakvim postupkom otkrio neuspjeh svoje politike u Bosni, tako da je njegova banska titula bila prazna. Vjerovatno se mladin ban Stjepan II obratio preko Mladina papi samo zato što je znao za dobre odnose Šubića i pape. Mladinov bosanski banat bio je prazan naslov, o čemu svjedoči i promijenjeni odnos Hrvatinovog sina Vukoslava prema njemu. Knez Vukoslav je dobro uvidio kakva je vlast Šubića u Bosni i zato je još za Pavlovog života odlučio ostaviti Šubića i prijeći na stranu Stjepana II. Ovaj ga na to hvali u svojoj darovnici iz 1322. godine.

Ban Stjepan u svom banskom naslovu, osim Usore i Soli, ima i Donje krajeve, jer nije priznavao Hrvatinovu uzurpiranu vlast, već ga je naziva knezom ključkim. Kad je Hrvatin umro, jedan od njegovih sinova je prešao na stranu bosanskog bana Stjepana. Vukoslav je predao Stjepanu II župu Banicu sa dva važna grada, Ključem i Kotorom. Stjepan II je dopustio Vukoslavu da dâ dohodak kada hoće, a u obje župe smije postavljati svoje „vladalce“. Jedino je dužan da za učinjeni dar služi oružjem banu, tj. da se bori za bana.

Vlast Šubića u Bosni, ionako slaba, još se za Pavlovog života potpuno slomila. Ban Pavle se 1307. godine, izdajući povlastice Rabljanima, ne naziva „gospodarem čitave Bosne“, već samo „gospodarem Bosne“. Promjena naslova je imala razlog u stvarnim političkim promjenama. Pavle to gospodstvo ne smatra stvarnim, jer trgovačke povlastice Rabljanima se odnose samo na teritorije Hrvatske, dok o Bosni nema riječi. U ispravama Šubića ne nalazi se nijedan bosanski velikaš. I ostali podaci do Mladinovog navodnog pada govore u prilog pretpostavci da je njegova vlast u Bosni samo nominalna. Jedini podatak o Mladinovog padu sačuvan je u djelu splitskog hroničara Mihe Madijeva, u vezi sa pobunom šibenskih i trgoriskih građana. Naime, 16. januara 1322. godine, Šibenčani i Trogirani su sklopili savez protiv Mladina i njegove braće, a pozvali su i bosanskog vladara i Baboniće.

Shodno tome, Mladina II su srušili sa banskog prijestolja u Hrvatskoj, a ne u Bosni, i to prije svega velikaši iz obje zemlje koje su službeno priznavale njegovu bansku vlast u Hrvatskoj. Stoga zaključujemo da „hrvatski gospodin“ Pavle i njegov sin Mladin II nisu imali stvarne snage da zamijene domaću bosansku bansku porodicu. Štaviše, nisu je mogli ni potisnuti. Bosanski vladar se odazvao pozivu Trogirana i Šibenčana, poslao vojsku u Hrvatsku, tako da su išli za Mladinom sve do Blizne. Ova pomoć bosanskog bana bila je presudna za pad Mladina u Hrvatskoj. Miješanje bosanskog bana u hrvatske poslove novi je dokaz samostalne politike bosanskih banova, Stjepana II i nejgovog brata Vladislava, prema Šubićima, ali i ugarskom kralju.Ako ugarski vladari nisu mogli, ne samo potčiniti, nego ni doći u Bosnu, onda je to još manje mogao učiniti jedan hrvatski velikaš, koji, kao uostalom ni ugarski kralj, nije imao nikakvu pravnu podlogu na kojoj bi mogao zasnivati svoju vlast u Bosni. Najzad možemo zaključiti da Šubići nisu uspjeli unijeti nijednu promjenu u politički život Bosne, veću su postigli upravo suprotno –pomogli su domaćoj dinastiji Kotromanića da se učvrsti na bosanskom banskom prijestolju.

Ostavite vaš komentar