Tito je srednjeg rasta i pomno obrijan. Lice mu je bilo opaljeno od sunca, a kosa čeličnosive boje. Usta su mu veoma čvrsta, a oči živahne i plave.(…) Pitao sam se kakav će dojam na mene ostaviti taj čovjek kad ga usporedim s komunistima koje sam susretao u Rusiji? (…) Jedno mi je odmah upalo u oči: spremnost da svako pitanje razmotri sa svih strana i da odmah – ako je potrebno – donese o tome odluku. Činilo mi se da je posve siguran u sebe. Taj je čovjek starješina, a ne podređeni. Za mene je to bilo nešto posve novo – u jednom komunistu otkriti toliku sigurnost i samostalnost.

Razgovor Fitzroya MacLeana s Titom u partizanskom Beogradu 1944.

Tom zgodom obavijestio sam Tita kakvu je srdžbu izazvao kod saveznika njegov potajni odlazak s Visa. (…) Rekao sam Titu da je g. Churchilla veoma uvrijedilo kako je on otišao. Također sam ga obavijestio o nerazumnom ponašanju nekih njegovih podređenih i o trvenjima i bezbrojnim sitnijim poteškoćama do kojih je došlo u vrijeme njegova izbivanja. Jasno se vidjelo da ga je to iskreno ražalostilo. Rekao mi je kako mu je žao što čuje da su se njegovi podređeni nerazumno ponašali prema nama, ali je dodao da će se sve to odmah ispraviti. (…) Odvratio sam da mi je to drago. “Međutim”, dodao sam, “meni se čini da vi ne uviđate kako je glavni uzrok svemu tome bio vaš nestanak i činjenica da nam uopće niste rekli kamo idete”. Ali Tito ili ovo nije mogao ili nije htio shvatiti, nego je nedužno govorio: “Nedavno je g. Churchill otišao u Quebec da se tamo sastane s predsjednikom Roosevel tom, ali sam o tome saznao tek kad se ota-mo vratio. Međutim, ja se zbog toga nisam razljutio.”

Svjedočenje Džemala Bijedića

To je razdoblje kada neprijatelj vodi propagandno-mobilizacijsku akciju u Sarajevu s ciljem formiranja XIII SS, nazvane “Handžar” divizija. Zato je u Sarajevo došao njemački, i ko zna čiji još agent, palestinski veliki muftija El Huseini, koji je uspostavio kontakt sa reakcionarnom grupom Muslimana. Imali smo obavještenja o čemu se je raspravljalo na tim sastancima, jer im je prisustvovao i Čovjek koji je držao vezu s nama. El Huseini je insistirao na tome da Muslimani daju svoj doprinos pobjedi Njemačke i nastojao da se formira posebna SS jedinica, već pomenuta “Handžar” divizija, a zatim još jedna.

Najreakcionarniji dio Muslimana, koji se opredijelio za NDH, odnosno Njemačku, računao je da ta jedinica može poslužiti kao snaga kojom će Muslimani moći da kalkulišu u ovom ili onom momentu. Zloupotrebljavajući izuzetno težak položaj muhadžira (muslimanskih izbjeglica), neprijatelj je uspio da u ovu SS diviziju uvuče i dobar dio njih. Formirajući “Handžar” diviziju po brojnosti i ustrojstvu njemačkih jedinica, nacisti su je poslali na prethodnu obuku u Francusku i Njemačku, da bi početkom 1944. godine došla najprije u Srijem, a zatim u istočnu Bosnu, gdje je izvršila brojne zločine. Bila je sastavljena od jednog broja okrvavljenih ustaša i ološa, podržavana od najreakcionarnijih muslimanskih, fašistički orijentisanih krugova.

Iz kakvih sredina su vrbovani pripadnici ove divizije, najbolje govore sačuvani podaci vojnih i političkih organa Trećeg rajha u tzv. NDH. Naime, prilikom vrbovanja “dobrovoljaca” u muslimansku SS diviziju, svakoj porodici iz koje je bio bar jedan “dobrovoljac”, bilo je “zagarantovano” snabdijevanje prehrambenim artiklima i novcem koliko su dobivali i vojnici Trećeg rajha. Međutim, to nikada nije zaživjelo u praksi, jer rodbina – žene, roditelji ili djeca, da bi to ostvarila, trebala je popuniti određene obrasce, a oni to nisu mogli učiniti, jer su bili nepismeni.

Ciljevi naših odreda jesu:

1) Borba za slobodu celokupnog našeg naroda pod skiptrom njegovog Veličanstva Kralja Petra II.

2) Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije-Crne Gore-Bosne i Hercegovine-Srema-Banata i Bačke.

3) Borba za uključenje u naš državni život i svih još neoslobođenih, slovenačkih teritorija pod Italijanima i Nemcima (Trst-Gorica-Istra i Koruška) kao i Bugarske, severne Albanije sa Skadrom.

4) Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata… Sa Komunistima – partizanima ne može biti nikakove saradnje jer se oni bore protiv dinastije i za ostvarenje socijalne revolucije…

Postupak: sa Arnautima, Muslimanima i Ustašama prema njihovim zaslugama za njihova gnusna nedela prema našem življu tj. iste treba prepustiti “Narodnom sudu” – prema Hrvatima koji su pod okupacijom Italijana postupiti prema njihovom držanju u danom trenutku. ( 20. 12. 1941.)

Primarna svrha knjige mrtvih je bila da pomogne pokojniku da prevaziđe brojne prepreke na njegovom putovanju kroz različite sfere duhovnog života tako da, nakon što ih je mogao savladati, mogao je doći do zagrobnog života. Kompletna knjiga mrtvih imala je oko 190 međupovezanih poglavlja, ali kopija istog sa svim poglavljima još nije otkrivena. Nije se zapravo radilo o knjizi, nego o papirusu na kojem su čarolije napisane za svaku osobu, i da je iz vremena Novog kraljevstva prilagođeno grobnicama svih društvenih slojeva.

Najčešće je napisano u hijeroglifskim kurzivnim pismom, što je inače korišteno u religioznim tekstovima. Knjiga mrtvih je evoluirala iz poruka piramida Starog kraljevstva, i od tekstova sarkofaga Srednjeg kraljevstva tako što je zauzimala mnoge elemente. Dva najzanimljivija poglavlja knjige mrtvih su 110, i 125.

Sadržaj 110. Radi se o opisima raja, ili kako su ga Egipćani nazvali “Sekhet-hetep”, mjesto gdje su oni koji su to zaslužili mogli učiniti sve što su učinili u ovom zemaljskom životu. Poglavlje 125. To je opis velikog suđenja tokom kojeg je srce preminulog zajedno sa olovkom istine. Pero istine predstavljao je Maat, boginja pravde i vječnog poretka. Sudaca je bilo 42 i svaki od njih je predstavljao jednu egipatsku nomu. Osiris je bio gospodar svijeta mrtvih i smjestio se na tron u ulozi Vrhovnog suca, a pored njega su bili boginja Izid i Neftida. Tom suđenju prisustvovalo je četiri sina Horusa, i svaki od njih imao je ulogu u zaštiti unutrašnjih organa, koji su izvađena i pripremljena u Kanopijanskim fertama tokom procesa mumifikacije.

Tokom velikog suđenja, Bog Tot je stajao pred vagom i bilježio sud bogova i zbog njegove uloge je postao simbol istine. Vaganje srca je nadgledao Anubis koji je prikazan u ovoj ulozi kako namješta visak. Amammet ili Ammut je stvorenje koje je proždiralo optuženika i prikazan je kako ima krokodilsku glavu, prednji dio tijela kao lav, a zadnji dio kao nilski konj. Nevini bi međutim otišli do Boga Osirisa u svijetu mrtvih. Najpoznatiji prikaz velikog suđenja je na Anijevom papirusu koji se datira na oko 1250. p. n. e., nađen je u Tebi 1888. godine.

Prema mitu o sporu Horus i Seth, Osiris je osobno prošao sudski proces u velikoj dvorani Heliopola, a takvi hodnici su izgrađeni i u drugim egipatskim hramovima. Također je važno ukazati da su mnogi hramovi naslikani motivima iz knjige mrtvih, poput hrama Osirisa u Abidosu.

Kao što je već spomenuto, Knjiga mrtvih sastojala se od čarolija koje su imale razne funkcije. Poglavlje 30. trebalo je pomoći srcu preminulog da bude bezgrešno pred bogovima te je prekrivalo skarabej koji se stavljao na prsa preminulog jer je skarabej predstavljao zamjenu za srce preminulog. Egipćani su to praktikovali zato što su vjerovali da srce osim fiziološke uloge ima i ulogu sjedišta duše i ljudske savjesti, te je upravo to vjerovanje povezano s vaganjem srca tokom velikog suđenja.

Poglavlje 6. imalo je svrhu izbjegavanja rada u svijetu mrtvih i njegov sadržaj se nalazio na šauabti figurama za koje se vjerovalo da obavljaju dužnosti preminulog na drugom svijetu. Pojedine čarolije pružale su preminulima mogućnost intimnih odnosa i stvaranja potomstva u svijetu mrtvih. Čarolija 101 štitila je preminulog u brodici boga Sunca, a napisao ju je bog Tot za Ozirisa. Neki dijelovi Knjige mrtvih upućivali su preminule u to kako koristiti amulete. Amuleti su privjesci kojim su se Egipćani koristili kako bi se zaštitili od zla te su najčešće bili dio nakita ili su se nalazili u povojima mumija. Čarolija 156 upućuje u to kako koristiti jedan amulet koji je imao oblik peškira. Povezana je sa snagom božice Izide i garantuej preminulom zaštitu općenito.

Knjiga mrtvih donosi i podatke i o karakteristikama pojedinih božanstava , njihovom ponašanju i prostoru raširenosti njihova kulta. Iz nje na primjer doznajemo da je kult živućeg Apisa bio raširen na prostoru sjeverno od Memfisa u gradovima na delti Nila, Saisu i Atribisu. U njoj možemo pronaći i vrlo zanimljiv dijalog između Atuma i Ozirisa u kojem Atum kaže da će konačno potopiti sve bogove, ljude i Egipat u praiskonske vode Nun, gdje se nalazilo sve što postoji prije početka vremena. Na jednom od najpoznatiji primjeraka Knjige mrtvih, Anijevom papirusu, nalazi se i Himna izlazećem suncu, posvećena bogu Ra:

„Budi slavljen, O Re, u svom uzdizanju
Atum-Horakhty!
Neka tvoje savršenosti budu štovane u mojim očima,
i neka tvoje sunčevo svjetlo dođe biti u mojim prsima.
Neka nastaviš u svom vlastitom miru u Barci Noći,
tvoje srce raduje se u nadolazećem povjetarcu unutar Barke Dana.
Koliko ugodan je prelazak nebesa među mrtvacima u miru
sa svim tvojim palim neprijateljima!
Neumorne zvijezde slave te,
neuništive zvijezde dive ti se—
Ti koji se odlaziš odmarati na obzoru Zapadnih Planina,
lijep kao Sunce svakoga dana,
lijep, trajan, kao moj Gospodar.“

U nastavku slijedi tekst iz poglavlja 125 Knjige mrtvih koji je pokojnik izgovarao prilikom dolaska u Dvoranu dviju istina. Ovaj termin simbolizira dvojnost božice pravde Maat. Dvojnost je općenito važan dio egipatske religije zato što osnovu iste predstavlja vjerovanje o suprotnosti prirodnog poretka Maat i kaosa. Pokojnik se obraćao bogu Ozirisu, što se dade iščitati iz titule kojom ga pokojnik oslovljava(Gospodar istine). Morao je dati do znanja da poznaje njega i ostale bogove da bi zadobio njihovo povjerenje i u konačnici došao u zagrobmi život.

„Zdravo da si, veliki Bože! Gospodaru dviju Istina! Ja stižem tebi da bih motrio tvoju ljepotu! Poznajem te i znam tvoje ime i imena četrdeset i dva boga koji su s tobom u dvorani obiju Istina i tu proždiru one koji su utočište grijeha i ispijaju im krv na dan procjenjivanja duša u prisutnosti Wennefera. Pogledaj, Gospodar istine je tvoje ime. Došao sam k tebi; donio sam ti pravdu. Istjerao sam nečastivo zbog tebe.“

Nakon ovog govora pokojnik je trebao dokazati da je bezgrešan tako što bi negirao čitav niz grijeha, kao što su na primjer ubojstva, krađe i nasilje prema siromašnima. Nabrajanje grijeha završavao je četiri puta izgovarajući rečenicu: „Nevin sam!“ Nakon toga je izgovarao sljedeće riječi:

„Moja nevinost je nevinost onog velikog Feniksa u Suten-henenu(Herakleopolu) jer sam ja nos Gospodara uzdaha koji sve ljude oživljuje u onaj dan obnavljanja Horusova oka u Heliopolu u drugom mjesecu zime. zadnjeg dana, u prisutnosti gospodara ove zemlje. Ja sam onaj koji promatra obnavljanje Horusova oka u Heliopolu. Neka mi se ništa loše ne dogodi u ovoj zemlji ili u dvorani Dviju istina jer ja poznajem imena ovih bogova koji su ovdje, sljedbenika velikog Boga.“

Ovaj govor sadržava mnogo simbolike. Feniks simbolizira trajnost i vječnost i označava pomlađivanje i čistoću, a jedno obnovljeno Horusovo oko simbolizira savršenost, snagu i zaštitu. Prema mitu o Sporu Horusa i Seta, u jednoj borbi Set je izbio Horusu oči. Međutim, božica Hator ih je uspjela rekonstruirati koristeći mlijeko gazele.

Potom je preminuli izgovarao imena svakog božanstva posebno i negirao počinjenje grijeha. Zatim se obraćao svim bogovima, moleći ih da ga spase i prepoznaju njegova dobra djela, a zanemare nedostatke. Potom je je nabrajao sva dobročinstva koja je počinio u Egiptu, kao što su izvršavanje volje bogova, pomaganje gladnima i žednima, itd. Nakon toga je trebao dokazati da je čist navodeći razne obrede koje je izvršio. Potom je uslijedilo dugotrajno ispitivanje bogova i odgovaranje na pitanja koja su postavljali zasun, dovratci, prag dvorane, zaštitnik vrata i pod dvorane. Zatim je pokojnik trebao prepoznati Tota kao „Glasnika obiju zemalja“. Nakon toga mogao se konačno pridružiti Ozirisu u svijetu mrtvih.

Ovo je pokojnik trebao učiniti u skladu s onim što se odvijalo u dvorani Dviju istina. Preminuli je trebao ovu čaroliju izgovarati nevin i bez sramote, odjeven i obučen u bijele sandale. Oči su mu trebale biti ukrašene stibijem i trebao je biti pomazan balzamovim uljem te je trebao prinijeti bijeli žrtveni kruh, zatim tamjan na vatru, nakon toga pivo, govedo te žrtvenu pticu i povrće. Potom je trebao naslikati tu sliku na pločicu, koristeći jarku boju iz Nubije koja je trebala biti zamrljana zemljom po kojoj svinja i koza nisu hodale. Slika pričvršćena za zemlju simbolizirala je život pokojnika, slično kao što je kod Platona ovaj svijet predstavljao blijedu kopiju savršenog metafizičkog svijeta ideja. Onaj tko to učini bit će sretan, isto kao i njegova djeca, bez pohlepe, zato što će biti čovjek od povjerenja kralja i njegovih dvoranina. Kolači, vrčevi pića i obroci mesa bit će mu priređeni na oltaru Velikog boga. Nijedan gospodar Donjeg svijeta ga ne može vratiti, umjesto toga će se voziti zajedno s bogovima Gornjeg i Donjeg Egipta i u pratnji Ozirisa.

Na temelju iznesenog može se svakako zaključiti da je Knjiga mrtvih bila neizostavan dio pogrebne opreme zato što je bila najvažnije sredstvo za dostizanje zagrobnog života, a osim toga imala je i funkciju pomaganja mrtvima da se snađu u zagrobnom životu. Zagrobni život dostizali su oni koji su se ponašali u skladu sa najvažnijim načelom egipatske religije, pravdom. Oni koji nisu poštovali to načelo bili su kažnjeni. Na takvom vjerovanju i danas počiva svaka teistička religija. Zagrobnom životu se nadao svaki Egipćanin, a čemu se i danas nada svaki vjernik bilo koje takve religije. U pogledu tog vjerovanja su Egipćani kao pripadnici jedne od najstarijih svjetskih civilizacija izvršili neizbrisiv utjecaj na ostale religije svijeta koje su u nastale nakon egipatske religije.

Nijedna droga nije definirala ljudsku civilizaciju na način na koji su to učinili alkohol i kofein. Priroda ih je oboje stvorila kako bi ubila stvorenja mnogo manja od nas – biljke su razvile kofein da otruju insekte grabežljivce, a kvasci proizvode etanol da unište konkurentne mikrobe. U skladu sa svojim toksičnim porijeklom, alkohol svake godine ubija 3,3 miliona ljudi, što čini 5,9% svih smrti i 25% smrti među ljudima u dobi od 20 do 39 godina. Alkohol uzrokuje bolest jetre, mnoge kancere i druge poražavajuće zdravstvene i socijalne probleme. S druge strane, istraživanja pokazuju da je alkohol možda pomogao stvoriti samu civilizaciju.

Pijana historija

Potrošnja alkohola mogla je ranom homo sapiensu omogućiti preživljavanje. Prije nego što smo mogli pravilno pročistiti vodu ili pripremati hranu, rizik od uzimanja opasnih mikroba bio je toliko velik da je antiseptičke kvalitete alkohola bilo sigurnije konzumirati nego bezalkoholne alternative – uprkos vlastitim rizicima alkohola. Čak su i naši primatski preci mogli konzumirati etanol u raspadanju voća. Robert Dudley, koji je stvorio hipotezu “pijanog majmuna”, vjeruje da savremena zloupotreba alkohola “proizlazi iz neusklađenosti između predhistorijskog i savremenog okruženja”.

Isprva su ljudi dobivali alkohol iz divljih biljaka. Palmino vino, još uvijek popularno u dijelovima Afrike i Azije danas, moglo je nastati 16.000 godina prije nove ere. Čileansko alkoholno piće napravljeno od divljih krompira može datirati do 13 000 godina prije Krista. Istraživači sada vjeruju da je želja za stabilnom ponudom alkohola mogla potaknuti početke poljoprivrede i ne-nomadske civilizacije.

Ostaci na keramici na arheološkom nalazištu u Jiahu, Kini, dokazuju da je čovječanstvo pilo rižino vino najmanje 7000 godina prije Krista. Riža je pripitomljena 8000 godina prije Krista, ali ljudi Jiaha su kasnije prešli na njen uzgoj, otprilike u isto vrijeme kada znamo da su pili rižino vino.

“Uzgoj biljaka [bio je] podstaknut je željom da imaju veće količine alkoholnih pića”, tvrdi arheolog Patrick McGovern. Nekada se mislilo da je čovječanstvo pripitomilo pšenicu za hljeb, a pivo je bilo nusprodukt. Danas, neki istraživači, poput McGoverna, misle da bi to moglo biti obrnuto.

Prije Starbucksa

Alkohol je s nama od početka, ali upotreba kofeina je novijeg datuma. Kineska konzumacija kofeiniziranog čaja datira iz najmanje 3000 godina prije nove ere. No, otkriće kafe, sa svojim općenito daleko jačim sadržajem kofeina, čini se da se dogodilo u Jemenu u 15. stoljeću.

Prije prosvjetiteljstva, Evropljani su pili alkohol tokom dana. Zatim, kroz trgovinu s arapskim svijetom došlo je do transformacije: kafa, bogata kofeinom, stimulansom, prolazila je preko kontinenta i zamijenila alkohol, antidepresiv.

Kao što je napisao pisac Tom Standage: “Učinak uvođenja kafe u Evropu tokom sedamnaestog stoljeća bio je posebno uočljiv jer su najčešći napitci tog doba, čak i za doručkom, bili slabo “malo pivo” i vino. Oboje je bilo daleko sigurnije od vode koja je mogla biti kontaminirana … Kafa … osigurala je novu i sigurnu alternativu alkoholnim pićima. Oni koji su pili kafu umjesto alkohola započinjali su dan uzbuđeni ​​i stimulisani, a ne opušteni i blago pijani, a kvaliteta i količina njihovog rada poboljšala se … Zapadna Europa počela se pojavljivati ​​iz alkoholističke izmaglice koja je trajala stoljećima. “

Kafane su brzo postale važna društvena čvorišta, gdje intelektualci raspravljali o politici i filozofiji. Adam Smith je posjećivao kafanu nazvanu Cockspur Street, te još jednu zvanu Turčinova glava, dok je radio na Bogatstvu naroda.

Kofein kao gorivo

Nakon Bostonske čajanke, većina Amerikanaca se odlučila za kafu nad čajem, podizanjem unosa kofeina. Thomas Jefferson nazvao je kafu “omiljenim pićem civiliziranog svijeta“. Čak i danas, Amerikanci konzumiraju tri puta više kafe nego čaja. Prema riječima historičara Marka Pendergrastua, “Francuska revolucija i američka revolucija planirani su u kafićima“, piše USA Today. Prosvjetiteljska i industrijska revolucija vidjela je eksploziju inovacija i novih ideja. Životni su standardi skočili. Nastali su novi oblici vlasti. U novije vrijeme, globalizacija je klasični liberalni ideal mirne razmjene podigla na novi nivo i smanjila nejednakost u svijetu.

Danas, uprkos rastu stanovništva, manje ljudi živi u siromaštvu nego ikad prije. Ljudi žive duže živote, bolje su obrazovani, a mnogo veći broj uživa blagoslove liberalne demokratije nego što je bio slučaj prije nekoliko desetljeća. Kofein je najčešće konzumiran psihoaktivni lijek diljem svijeta. Alkohol je civilizaciji omogućio početak, i zasigurno je pomogao da vrsta ublaži svoju tugu tokom teškog siromaštva velikog dijela ljudske historije. Ali kofein je bio taj koji nam je dao prosvjetiteljstvo i pomogao nam postići prosperitet.

Da bi postajao neki red u svijetu u kojem svaki pojedinac ima svoje prohtjeve, ljudi su izumili zakone, no i oni imaju svoje rupe koje je moguće zaobići. Tako se nekad na dnevnom redu sudskih službenika nađu i neke apsurdne tužbe. Evo primjera najpoznatijih
Rekorder u parnicama
Kada je riječ o ničnim sudskim suđenjima, malo njih se može uporediti sa slučajem Johnatan Lee Riches, koji je podigao nevjerovatan broj optužbi u američkim okružnim sudovima. Poznat je po raznoraznim nadimcima. Zovu ga „Džoni Sju-nami“ (sue-tužba, tsuenami), „Krstaš parnica“ Riches je poznat po tome što je spreman da bilo koga tuži za bilo šta. Među onih preko 4.000 koje je tužio nalaze se i George Bush, somalijski pirati, Naskar trke, ragbi igrač Michael Vik, trener Bil Bličik, magnat Steve Jobs… Riches, koji trenutno služi zatvorsku kaznu u Oklahoma City, pokušavao je da tuži i historijske ličnosti kao što su Platon, Nostradamus, Che Gevara, pa čak i građevine kao što su Ajfelova kula, Linkolnov spomenik, Plimut rok… Možda ne među najpoznatije, ali sigurno među najironičnije tužbe spada ona koju je podnio u maju 2009. godine, kada je tužio Guinness-ovu knjigu rekorda u kojoj je nazvan „najvećim parničarem na svijetu“, tvrdeći da izdavač nije imao prava da objavljuje njegova „pravna remek-djela“. Zbirka Riches lawsuits je objavljena na 1. april 2016. U Novembru 2018. Riches je napisao “Nothing is Written in Stone: A Jonathan Lee Riches Companion”.

Attorney lawsuit record
Riches lawsuits

Optužio Boga
Godine 2005. rumu­nski zatvorenik Pavel Mirčea pokušao je da tuži Boga zbog prevare i teškog nemara. Mirčea, koji je zbog ubistva proveo 20 godina iza rešetaka, tvrdio je da Bog nije uspio da ga spasi od zla, kao što mu je bilo obećano prilikom krštenja, i da je to jednako kršenju bilo kog ugovora. Ne zna se koliku sumu je Mirčea tražio kao odštetu, tražeći da mu se dijelom nadoknadi novac koji je potrošio na svijeće i na ostale predmete koji su služili za molitvu. Tužbu je podnio zvaničnicima rumunske pravoslavne crkve koje smatra božjim predstavnicima na zemlji. Sud je odbacio tužbu objasnivši da Bog ne podliježe običnom pravu.

Surferu „ukrali“ talas
Okolnost koju svi zagriženi surferi bez izuzetka mrze jeste kad im neko „ukrade“ talas dok su se oni nalazili u boljoj poziciji za „jahanje“ talasa. Stanovnik Kalifornije, zaljubljenik u surfovanje, tužio je kolegu surfera zato što mu je „ukrao talas“, za koji kaže da je „bio ko stvoren“ za njega. Zato što je izgubio ovaj savršeni talas osjećao se „potišteno i tužno“. Njegova tužba je bila odbačena kada je sud utvrdio da ne postoji način da se odredi visina odštete za duševni bol koji je čovjek preživeo jer mu je oduzeta prilika da „zajaše“ po ogromnom talasu.

Zbog tramvaja postala nim*o*anka
Glorija Sajks iz San Franciska 1964. godine zadobila je povrede kada se pokvario tramvaj kojim se vozila, a koji se potom vrtoglavo spustio niz nizbrdicu. Tom prilikom zadobila je modricu na oku i nekoliko ogrebotina, ali je podigla tužbu u visini od 500.000 dolara protiv grada zbog još čudnijeg razloga: tvrdila je da je ova nezgoda kod nje izazvala „demonsku potrebu za se**om“. Sajksova je tvrdila da je trauma koju je doživjela dovela do toga da se kod nje razvije nekontrolisana nimoanija i da je poslije tog događaja imala se*s sa preko 100 muškaraca, i to sa njih 50 samo u jednoj sedmici. Kada se našao na sudu, ovaj slučaj dospio je i na naslovne strane štampe. Mnogi su ga nazvali najnečuvenijom zloupotrebom pravnog sistema u historiji. Međutim, kako su njeni advokati uspjeli da dokažu da se kod nje razvio bizarni oblik poremećaja usljed posttraumatskog stresa, na ime odštete dobila je 50.000 dolara.

Kompanije koje vještičare
Jerry Rose iz Kanade je 2008. godine podigao tužbu vrijednu dve milijarde dolara protiv nekoliko korporativnih firmi, tvrdeći da se te kompanije bave veštičarenjem, da upražnjavaju satanske rituale i da kontrolišu mozgove zaposlenih kako bi povećale profit. Rose je naveo da su ga kompanije poput „Microsoft“ i „Valmart“ podvrgle „kompjuterskoj tehnologiji koja je invazivna za mozak, kao i istraživanjima, eksperimentima, proučavanjima i hirurškom zahvatu“. On je imenovao nekoliko univerziteta i profesora kao optužene u ovom slučaju, obrazloživši da su oni pomogli da se usavrše tehnologije „pranja mozga“. Advokati tuženih kompanija ustanovili su da je ova tužba sramotna i da zaslužuje da se smjesta ukine, ali je sudija pristao da se izvrši sudski pretres, rekavši da svaka tužba može biti predmet parnice.

Stekao pravo da mu smrde noge
Tonis Tenbruk, student filozofije na Univerzitetu Erazmus u Holandiji, tužio je svoj fakultet jer je bio izbačen zbog toga što su mu noge nevjerovatno smrdile. Profesori i ostali studenti žalili su se da je vonj njegovih nogu bio toliko jak da je ometao držanje nastave, pa je Tenbruk na kraju bio izbačen s fakulteta. Podnio je tužbu i posle desetogodišnjeg parničenja, 2009. godine, sudija je donio odluku da smrdljive noge ne mogu biti izgovor za spriječavanje studenta da nastavi školovanje. Prilikom izricanja presude sudija je rekao: „Smatramo da bi profesori i drugi studenti jednostavno trebalo da zapuše noseve i pomire se s tim.“

Ruska astrologinja protiv NASA
Marina Bai, ruski astrolog, presavila je tabak i tužila NASA u julu 2005. godine zbog „rušenja ravnoteže u kosmosu“. To se dogodilo nakon što je američka svemirska agencija NASA lansirala svemirsku sondu „deep impact“ na kometu „tempel 1“, sa ciljem da se istraži unutrašnjost ove komete. Bai je podnela tužbu zbog pretrpljenog „duševnog bola“, navodeći da kometa i „prirodna ravnoteža snaga u kosmosu“ više nikad neće biti isti, te da će to imati nepovoljne posljedice po njen posao s astrologijom. Prvobitno je njena tužba bila odbačena, ali je ponovo prihvaćena nakon što je njen advokat dokazao da je kancelarija NASA u američkoj ambasadi bila pod jurisdikcijom Rusije. Marina je tražila 300 miliona dolara, što je otprilike isto koliko i ukupan budžet za pomenutu misiju, ali je njena tužba potom odbijena, jer je jedan fizičar dokazao da sonda ne može uticati na putanju komete.

Tužio samog sebe
Curtis Gokey podnio je tužbu protiv grada Lodi u Kaliforniji, kada je jedan od đubretarskih kamiona slučajno udario u njegov automobil. O čemu se radi? Curtis Gokey, koji je zaposlen u javnom komunalnom preduzeću u Lodiju, sedio je za volanom kamiona. Iako je otvoreno priznao da je do nezgode došlo njegovom krivicom, Gokey je tužio grad i tražio 3.600 dolara odštete. Pošto je grad odbacio tužbu i rekao da on ne može da tuži samog sebe, on je podnio novu tužbu, ovoga puta u ime svoje supruge. Gradski tužilac rekao je da to takođe nije po zakonu, ali je njegova supruga bila uporna, pa je čak i povisila odštetu na 4.200 dolara rekavši: „Pazite, ja nisam tako dobra ko što je moj muž.“

Apsurdne sudske tužbe (American lawsuits)

personal lawsuit attorney
McDonalds lawsuit

Poznato je da Amerika prednjači u brojnim stvarima pa tako između ostalog i u bizarnim tužbama. Posljednja takva je tužba Kineza koji je tužio vlastitu suprugu jer mu je rodila ružno dijete i dobio 120.000 dolara. Pročitajte najbizarnije tužbe koje su završile u korist tužitelja.Pionirka u bizarnim službama bila je Stella Liebeck iz Albuquerquea (New Mexico) kojoj je McDonald’s morao isplatiti 2,86 milijuna dolara nakon što se opekla prevrućom kavom. Stella Liebeck pila je 1992. godine kavu u McDonaldsu u Albuquerqueu, te se slučajno zalila kavom, te pritom zadobila opekline zbog kojih su je hospitalizirali na tjedan dana. Naravno tužila je Mcdonalds, te dobila 160.000 dolara za štetu koju je pretrpjela te još dodatnih 2.7 milijuna dolara za ostale troškove, što je žalbom smanjeno na 480.000 dolara, no obje su se stranke ponovno žalile te na kraju nagodile izvana suda za nepoznat iznos. Tužila je lanac brze prehrane da ima znatno topliju kavu od ostalih restorana zbog čega je osam dana bila na liječenju od opeklina. Ubrzo nakon toga pokrenuta je nagrada Stella Awards, za najbizarnije tužbe, a nosi naziv upravo po njoj.

Merv Grazinski iz Oklahome dobila je odštetu od 1,75 milijuna dolara nakon što je tužila proizvođača kampera jer je doživjela prometnu nesreću dok je vozeći brzinom od 112 kilometara na sat pravila sendvič. Njen argument je bio taj da su u uputama za upotrebu zaboravili navesti da za vrijeme vožnje ruke treba držati na volanu. Uz novac, dobila je i novi kamper, a proizvođač je nakon toga u uputama istaknuo da je pri vožnji potrebno ruke držati na volanu.

Michelle Knepper iz Washingtona preko telefonskog imenika odabrala je doktora koji bi joj napravio liposukciju. Na kraju se ispostavilo da je on samo dermatolog, a ne plastični kirurg. Nakon komplikacija koje je imala poslije operacije potužila se da nikad više ne bi odabrala doktora koji nema certifikat da smije izvoditi takve operacije. Međutim, nije tužila njega nego telefonsku kompaniju jer su ga uvrstili u imenik bez da su istaknuli da nema potrebne kvalifikacije za taj posao. U presudi je dobila 1,2 milijuna dolara.

Terrence Dickson iz Pennsylvanije tužio je obitelj kojoj je provalio u kuću i dobio odštetu od 500.000 dolara. Naime, nakon što im je orobio kuću pokušao je pobjeći kroz garažu. Budući da su se vrata garaže automatski zaključala, ostao je zarobljen ondje punih osam dana jer je obitelj koju je pokrao bila na godišnjem odmoru. Preživio je kaže uz jedan sok i velikog paketa psećje hrane.

lawsuit attorney supreme court
Supreme Court

Jedan restoran u Philadelphiji morao je platiti Amber Carson iz Pennsylvanije 113.500 dolara nakon što se poskliznula u njihovom restoranu i slomila trticu. Ne bi bilo ništa sporno da se Amber nije poskliznula na sok kojeg je sama prolila na svog dečka minutu ranije.

Porota je odlučila da salon namještaja isplati 80.000 dolara Kathleen Robertson zato što je navedena gospođa pala preko dječaka koji je trčao po salonu. Vlasnici salona su opravdano šokirani zato što je dječak bio sin Robertsonove.

Carl Truman iz Los Angelesa je na sudu dobio 74.000 dolara plus troškove liječenja nakon što je tužio susjeda koji mu je automobilom prešao preko ruke. Tu ne bi bilo ništa čudno da Truman u trenutku nezgode nije susjedu pokušao ukrasti ratkape s automobila.

Jerry Williams iz Arkansasa je na sudu dobio 14.500 dolara plus troškove liječenja nakon što ga je ugrizao susjedov pas. Porota nije uzela u obzir to što je pas bio vezan u dvorištu tuženoga, te što je Williams preskočio ogradu isključivo kako bi gađao psa zračnom puškom.

Kara Walton iz Claymonta (Delaware) tužila je vlasnika noćnog kluba u koji se pokušala potajno uvući kroz prozor u WC-u da izbjegnje plaćanje karte od 3,5 dolara. Pri tom je pala i ostala bez dva zuba, čime je zaradila 12.000 dolara.

Jodee Berry, američka konobarica koji je radila u “Hooters-u” pobijedila je u natječaju koji su organizirali njezini šefovi, te osvojila prvu nagradu. No nastao je problem, jer je ona mislila da je glavna nagrada Toyota, no za prvu nagradu njezini su šefovi pripremili igračku Yode (toy Yoda). Razočarana konobarica podigla je tužbu protiv šefova i 2002. godine se izvan suda nagodila, te dobila Toyotu po vlastitom izboru.

U ožujku 2005. godine Ann Ayala tužila je vlasnicu restorana Wendy, jer je navodno pronašla vrh prsta u hrani, no policija nije pronašla nikakve dokaze koji bi upućivali na nestali prst u restoranu. Ipak, nakon što su na sudu izneseni dokazi da je Ayala već prethodno tužila nekoliko drugih tvrtki za pogrešno poslovanje, Ayala je, uvidjevši da nema drugog izbora, ipak povukla tužbu.

U lipnju 2004. godine dvije su djevojčice pokucale na vrata svoje susjede Wanite Young, ne bi li joj prodale kekse koje su prodavale u dobrotvorne svrhe. No gospođu Young je kucanje prestrašilo, te je dobila napad panike, pa je umjesto da kupi kekse i pomogne potrebitima, odlučila da je pomoć potrebna njoj, te je tužila obitelji djevojčica za strah koji je pretrpjela prilikom njihovog kucanja. Lokalni sudac presudio je da joj se dodijeli 900 dolara za medicinske troškove, no odbio je presuditi da joj se dodijeli još dodatnih 3.000 dolara za ugradnju svjetlosnih senzora na trijem, kao i da joj se ustupi pola zarade od prodaje kolačića.

Kathy Kelly šetala je parkom 7. srpnja 2001. godine u Deluthu u Minnesoti, nesvjesna da je neki šaljivac u fontanu ulio deterdžent zbog čega su se fontana i okolni prostor zapjenili. Kathy se, ne primjetivši mjehuriće poskliznula i pala, zadobivši pritom nekoliko ozljeda. Ljuta, odlučila je tužiti grad, jer nije na vrijeme uklonio “opasnost” ili barem stavio upozorenje. Sud je odlučio da 70% krivnje za njezinu nezgodu snosi grad, dok si je za preostalih 30% sama kriva, te joj dodijelio naknadu od 125.000 dolara.

Jedna srednja škola iz New Yorka našla se na sudu zbog tužbe koju je podigao bivši učenik. On je naime taman prekinuo dvogodišnju vezu sa školskom tajnicom, koja je ostavila ozbiljne psihičke posljedice na njegov daljnji razvoj, što mu je onemogučilo da ostvari karijeru profesionalnog košarkaša. Sud je odlučio da je škola kriva jer nisu dovoljno pazili na ponašanje svoje tajnice, te da mladiću moraju isplatiti traženih 375.000 dolara, no sudac je također odredio da mu istu svotu mora isplatiti i sama tajnica koja u tužbi nije ni prozvana.

2005. godine Washingtonski je sudac Roy Pearson odlučio tužiti kemijsku čistionicu obitelji Chung, tražeći od njih 54 milijuna dolara, jer su mu zametnuli hlače. Chungovi su hlače pronašli i vratili ih nakon tjedan dana, no on ih je odbio tvrdeći da su te hlače obična jeftina imitacija, a ne njegove 800 dolara vrijedne hlače, tražeći pritom dodatnih 1.500 dolara po danu, od svakog člana obitelji Chung, za više od godine dana što je koristio čistionicu, zbog lažnih natpisa u trgovini na kojima je pisalo “Zadovoljstvo zajamčeno”, te “Usluga u istom danu”. 2007. godine sudac je ipak odlučio u korist obitelji Chung, te naredio Pearsonu da plati troškove njihovog odvjetnika.

Dvojica znatiželjnih mladića provalila su na posjed Američkih željeznica, ne znajući pritom da su žice pod električnim naponom, te su obojica zadobila teške ozljede. Odlučili su tužiti željeznice, jer nisu nigdje stavili natpis da se u dodiru sa žicama mogu ozlijediti. Sudac se složio s njima, te odlučio da nije bitno što su mladiči provalili, te da im Američke željeznice moraju isplatiti 24 milijuna dolara, te staviti natpis da su žice pod naponom.

apple lawsuits
Apples are great for *sueing

Među suludim tužbama, koje su na sudu podnesene protiv kompanije pokojnog Steve Jobs, nalaze se i tužbe ljudi koji su primili prijetnje smrću preko “iPoda”, tužbe onih koji su nešto sanjali ili ostavili djetetu bez nadzora “iPad” sa pristupom “AppStore”. Tužiti “Apple”, kao najbogatiju kompaniju svijeta, jedan je od najunosnijih poslova kojima možete da se bavite. Ako vaša tužba ima smisla, što nije uvijek slučaj.
Sjedište “Apple” u Kupertinu zatrpano je raznoraznim tužbama zbog najsmješnijih stvari, zbog kojih “Apple” ni u ludilu ne može da bude odgovoran. Za vas smo probrali sedam najluđih tužbi protiv najbogatije kompanije na svijetu. Uživajte!
1) Primio prijetnju smrću – tužio “Apple” Šta da radi čovjek koji od mafije primi pretnje smrću putem “iPod-a”? Jednostavno je – tuži “Apple”.
2) Patentirao kutiju za laptop sa linijama – tužio “Apple”
Jedan čovjek je 2006. godine patentirao kutiju za laptop na kojoj se nalaze linije i nikada nije otišao dalje od toga. Ali kada je “Apple” izbacio pakovanje za “iPad” na kome postoje linije, postojala je samo jedna logična stvar koju je mogao da uradi – da tuži “Apple”. Jer je kutija za laptop isto što i pakovanje za tablet sa ugrađenim magnetnim kontrolama.
3) Čovjek sanja napad u zatvoru – tuži “Apple”
Kao da zatvor nije dovoljno loš, ovaj jadni čovjek je još morao da doživi da mu čuvar sa “iPhone”-om, koji je lični prijatelj Steva Jobs-a, koristeći “Apple” tehnologiju povrijedi majku. Srećom, sjetio se da je sve to samo sanjao, pa je povukao tužbu.
4) Žena se zakucala u zid – tuži “Apple”
Očito je da je dizajn nekih zgrada jednostavno previše riskantan i potencijalno opasan po život. U ovom sporu, tužiteljka kaže da “Apple” mora da shvati da svojom modernom arhitekturom ozbiljno ugrožava neke ljude. Na primjer one koji ne znaju razliku između zida i vrata.
5) Ostavili “iPad” djeci – tužili “Apple”
Djeca obožavaju iOS uređaje, i dosta brzo nauče kako da njima manipulišu. Zato je ostavljanje “iPad-a” povezanog sa kreditnom karticom i pristupom “App Store-u” vašem djetetu bez nadzora recept za katastrofu. Ali – niste vi krivi, to nije vaša odgovornost. “Apple” je kriv.
6) Otkrio da Siri ima bagove – tužio “Apple”
One lijepe “Apple” reklame za Siri nigdje ne kažu da ova aplikacija, koja je lični pomoćnik, ima bagove koji mogu nervirati neke ljude. On tvrdi da je “Apple” morao znati da “iPhone 4S” nije u skladu sa tvrdnjama koje se nalaze u reklamama, i da je: “Siri u procesu razvoja”. Kao – “Beta verzija”!
7) Ima problema sa iTunes-om – tuži “Apple”
iTunes nije savršen, ali šta ako u jednom od onih trenutaka kada zabaguje odlučite da je krajnje vrijeme da tužite “Apple”? Naravno – tužite ih za višemilionsku sumu zbog vaše pjesme koja košta 0,99 $.

Na neozbiljne sudske tužbe bacaju se milijarde dolara. Ovo je dodatni popis najneobičnijih i najluđih sudskih slučajeva koji su pronašli svoj put do sudnice.

Slučaj beskućnika: Muškarac beskućnik koji je proveo preko 20 godina u zatvoru i na ulicama tužio je svoje roditelje sa željom da mu nađu posao te tražio odštetu od 250 hiljada dolara za emocionalnu štetu koju su mu nanijeli. Okosnica tužbe bila je nezainteresiranost njegovih roditelja za probleme njihove djece, njihovo siromaštvo, ljubavne odnose i status u životu. Također, želio je da ih sud prisili da sjednu i razgovaraju s njim kao normalnim ljudskim bićem.

Tužba protiv Subwaya: Dvojica muškaraca iz New Jerseya tužila su lanac hrane jer su im prodali sendviče kraće za oko 2,5 cm nego što ih reklamiraju. Njihovu tužbu popratili su i brojni drugi ljudi koji su najavili zajedničku tužbu koja reklamira nešto što nije istina i izdaju kupaca.

Slučaj “happy birthday”: Najpoznatija rođendanska pjesma ujedno je i autorsko djelo koje pripada Warner/Chapell produkciji i zapravo svaki put kad se izvodi time se krše autorska prava. To je odlučio iskoristiti dokumentaristica Jennifer Nelson koja je napravila dokumentarac o nastanku te pjesme i pokrenula je pravnu bitku da se ta pjesma proglasi javnim dobrom, a ne nečijim privatnim vlasništvom.

Slučaj lošeg vremena: Jednoj je Izraelki dojadila nepouzdana vremenska prognoza s televizijske postaje te ju je tužila zbog zavaravanja da će tog dana biti lijepo vrijeme. Navodno se zbog toga pretanko odjenula, dobila gripu. Izostala s posla i bila izložena stresu. Presudom je dobila oko 1000 dolara odštete.

Slučaj “posao”: Jedna je žena bila bijesna što nakon završetka fakulteta nikako nije mogla naći posao da je odlučila tužiti fakultet tri mjeseca nakon diplome. Okosnica tužbe je bila da je nisu obrazovali i osposobili dovoljno da nađe posao. Tražila je potpuni iznos školarine koji je platila tijekom godina plus 2000 dolara zbog uzrokovanog stresa.

Batman: Gradonačelnik turskog grada koji se zove Batman odlučio je tužiti Warner Brothers zbog produkcije filmova o tom akcijskom junaku. Tražio je da priznaju kako na svijetu postoji samo jedan Batman, a to je njegov grad te je tražio odštetu zbog korištenja njegovog imena. Slučajeve samoubojstva u tom gradu povezao je sa psihološkom traumom zbog srama jer je njihov grad nepoznat, a akcijski junak slavan.

Otac vs. kćer: Jedan je otac dovukao svoju kćer na sud te joj je htio zabraniti odlazak na izlet jer je od ranije u kazni. Buntovna se 12-o godišnjakinja odlučila s ocem obračunati na sudu. Budući da su joj roditelji razvedeni, dopušteno je da sud da svoje objektivno mišljenje te su naposljetku presudili u njezinu korist.

Slučaj “šoker”: Policajka je tijekom uhićenja umjesto električnog šokera izvukla pištolj te upucala čovjeka i smrtno ga ranila. Grad je odlučio tužiti tvrtku koja izrađuje šokere jer previše sliče pravim pištoljima, dok je obitelj preminulog tužila grad jer je bezrazložno ubijen. Unatoč tome što policajka nije namjeravala upotrijebiti silu, sud ju je proglasio krivom.

Slučaj Johnnyja Deepa: Slavni je glumac imao ludu obožavateljicu koja ga je pratila te je patila od iluzije da su oni u ljubavnoj vezi. Jednog je dana uzrokovala prometnu nesreću u kojoj je stradao jedan čovjek. Njezin je odvjetnik smatrao kako bi njenom slučaju moglo koristiti to da pozove Johnnyja Deepa u sudnicu te posvjedoči kako je žena luda.

Islama ima isto toliko malo koliko i hrišćanstava. Postoje samo mnogobrojne struje, pravci, pravne škole, teološka učenja od zemlje do zemlje delimično različitih kulturno-verskih tradicija, koji nisu saglasni čak ni unutar pojedinih porodica. Pored većine sunita, kojih je širom sveta negde 90 odsto, postoji i velika manjina od 8 do 9 odsto šiita, kao i mnogobrojne druge grupe. A šiiti su, opet, skupno ime za veliku grupu vrlo različitih islamskih sekti čije je polazište priznavanje Alija (rođaka i zeta Muhamedovog) za legitimnog halifu posle Prorokove smrti.

Pored toga, postoje i posebne grupe i sekte koje su, delimično, zvanično isključene iz muslimanske zajednice, ali se same i dalje smatraju muslimanima. Kao, na primer, pokret Ahmedije koji je nastao na indijsko-pakistanskom prostoru. Njegov osnivač otelovljuje u svojoj ličnosti povratak Isusa i, istovremeno, pravovodećeg imama Mahdija. Ima i drugih sinkretističkih grupacija koje nisu doživele isključenje, ali zbog činjenice da njihovo učenje znatno odudara od „glavnog toka” islamske teologije u Iranu se, na primer, progone Bahaije. Grupe, pak, koje povezuju islamske i neislamske sadržaje, kao J(a)ezidi ili Druzi, uglavnom se trpe, ali ih većina muslimana ne priznaje za pravoverne.

Isto tako kao što se jedan pravoslavac oseća malo shvaćenim kada ga drže za Jehovinog svedoka ili, pak, jedan katolik kada ga vide kao baptistu, znači stavljaju se u spektar negde na rubu hrišćanstva, koji oni uopšte ne predstavljaju, ni muslimani ne žele da se identifikuju sa islamom nego posmatraju svoju veru pre svega iz vidokruga spektra kojem sami pripadaju. Jer, neretko, smatraju se druge struje i pravci lažnim, fanatičnim ili ne istinski islamskim.

Član jednog mističnog reda imaće drugu spoznaju Boga od vahabitskog teologa Saudijske Arabije koji odbacuje mistiku (uz kult svetaca). Jedan pripadnik sunitske uleme (muslimanski verski učenjaci) ima sigurno drugo shvatanje legitimne vladavine od jednog šiite imamite, za koga je verska vladavina u rukama verskog vođe, dakle jednog imama ili njegovog predstavnika, pa svaku sunitsku vladavinu on smatra nezakonitom.

Isto tako postoje velike razlike između svakodnevnih islamskih tradicija pojedinih zemalja. Tuniski, relativno zapadni razlikuje se zamašno od vahabitskog islama saudijske vladarske kuće, islam socijalističke Baas partije Iraka od turskog islama Turske republike ili od delimično animističkim elementima prožete islamske kulture Crne Afrike. Islam nekih manjinskih naroda Kine i nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, koji je preživeo vreme komunističke jednopartijske države jedva da je uporediv sa islamom američkih Crnih muslimana (Black Muslims) ili, pak, sa onim severnoafričkim, formiranim, delimično, pod berberskim uticajem.

Između pojedinih islamskih ortodoksnih pravnih škola (hanefiti, malikiti, šafiiti, hanbaliti) postoje, među sunitima i šiitima, različita tumačenja (u odnosu na verske obaveze, razna pravna pitanja, vođenje rata), kao i među uglednim komentatorima Kurʼana, pa i kada su u pitanju fetve (pravna mišljenja).

Priznavanje Pet stubova islama (šehada, obavezna ritualna molitva, post, zekat, hadž) i Kurʼana kao večne i nepogrešive Božje reči predstavljaju, donekle, osnovnu dogmatsku versku konstrukciju islama; mada ima i grupa, kao, na primer, sirijski i turski aleviti, koji ne praktikuju Pet stubova na taj način, ali se u celini ipak računaju u muslimanske grupe. Pa i tamo gde se Kurʼan priznaje kao prvi izvor Božje objave i putokaz u svakodnevnom životu mogu postojati značajne razlike u tumačenju koji su propisi danas i na koji način primenljivi na postojeće datosti.

Uputstva Kurʼana dopunjena su islamskom tradicijom (hadis) koju čine opis postupaka i mišljenja samog poslanika Muhameda, njegovih drugova (ashab) i prvih halifa (vladara posle Muhamedove smrti): oni važe kao uzorni i, otuda, obavezujući, uz Kurʼan. Ali i tu, kada je reč o praktičnom značenju, ima ponovo razlika budući da su za sunite merodavni hadisi ashaba i prve trojice halifa, dok su za šiite oni Muhamedovih rođaka, pre svega njegovog zeta i četvrtog halife Alija.

Osim Kurʼana i tradicije muslimani smatraju i pet dogmi za temeljne islamske principe: veru u jednoću Boga, u anđele, u svete knjige, u poslanika Muhameda, kao i odgovornost svakog čoveka na Sudnjem danu.

Godine 1999. ukupan broj muslimana na svetu kretao se oko jedne milijarde. Žive u preko stotinu zemalja, a u četrdesetak čine većinu stanovništva. U dijaspori, znači u Evropi i obema Amerikama, bilo ih je oko 15 miliona. Najveće muslimanske zemlje su Indonezija, Pakistan, Bangladeš, dok su u Indiji muslimani najveća manjina (tada preko 100 miliona od ukupno 950 miliona stanovnika). Arapi su među muslimanskim narodima već veoma rano bili u manjini; pomenute godine bilo ih je oko 200 miliona, od toga sa 10 miliona orijentalnih hrišćana.

Danas se broj muslimana u svetu procenjuje na više od milijardu i po (ili 23 odsto ukupne svetske populacije) i tako su oni, posle hrišćana, druga najveća verska skupina.

A shodno prognozama američkih istraživača godine 2070. biće ih, prvi put u istoriji, više nego hrišćana, pa će u Nemačkoj, na primer, svaki deseti stanovnik biti musliman.

Olga Zirojević/Peščanik.net, 23.05.2019.

U državi Osmanlija deljenje pravde smatralo se najvažnijim zadatkom Porte. Veliki divan – prethodnik osmanskog Carskog divana – koji se sastojao u određeno vreme da sasluša žalbe naroda i ispravi nepravde, prvobitno je bio visoki dvorski sud, ali je, u isti mah, predstavljao i vrhovni organ vlade. Ova institucija koja je bila saobražena bliskoistočnom shvatanju države, sačuvala je svoj značaj od vremena persijske dinastije Sasanida (dolazi na vlast oko 226. godine). U vreme Turaka Seldžuka, gde je način na koji se sudilo bio najbliži osmanskom, sultan je dva puta nedeljno dolazio na Divan da sasluša žalbe potlačenih podanika. Slučajevi koji su se mogli rešiti na osnovu šerijata prosleđivani su kadiji, dok su građanske parnice spadale u delokrug članova Divana. „Rano pre podne – zabeležiće lekar sultana Bajezida I – osmanski vladar bi seo na prostran uzdignuti minderluk. Narod bi stajao nešto dalje od njega, na mestu sa kojeg je mogao da vidi svog sultana. Svakog koga je zadesila neka nepravda dolazi k njemu da iskaže svoju muku. Presuda se odmah donosi. U zemlji vlada bezbednost da niko, u bilo kom kraju Carstva, ne bi dotakao natovarenu kamilu koju je vlasnik ostavio i nekud otišao“. Termin Kapu (Kapi) ili Visoka Porta prvobitno je označavao mesto sa kojeg je sultan pratio sporove i obavljao državne poslove, da najzad dobije značenje osmanske vlade.

Negde pred kraj svoje vladavine sultan Mehmed Osvajač (1451-1481) prestao je lično da predsedava zasedanjima Carskog divana. Ali, kako nije mogao da prenebregne osnovnu sultansku dužnost, da lično sasluša žalbe svojih podanika, naredio je da se u „Kući pravde“ otvori prozor sa rešetkom koji bi gledao na odaju Carskog divana. Kroz taj prozor mogao je da prati suđenje i raspravu. Tako se nikada nije znalo da li je sultan zaista prisutan, pa bi pokušaj da se bilo što prikrije ili prećuti bio krajnje opasan.

Kada su petkom išli na molitvu, jašući kretali u lov ili se spremali u vojni pohod, turski sultani su lično saslušavali žalbe svojih podanika, jer „narod treba da oseti da se car brine za njegovo dobro“. Svako lice bez obzira na društveni status i veru, moglo je uputiti molbu neposredno Carskom divanu, a kada su bile u pitanju važne stvari, raja je slala delegaciju u prestonicu. U udaljenim krajevima zemlje, tužioci su odlazili u sud lokalnom kadiji, koji je njihove prigovore unosio u svoj registar (sidžil), a potom upućivao sultanu zvanično pismo u vidu žalbe, ili je Carigrad slao svog predstavnika ako je slučaj bio veoma hitan. Tužbe su obično podnošene zbog teških nameta, zloupotreba pri prikupljanju poreza ili ugnjetavanja stanovništva od strane lokalne vlasti.

Tako u turskom zvaničnom popisu stanovništva (defteru) iz 1546. godine čitamo: „Budući da se selo Zemun nalazi na brdu nasuprot Beogradu, ono ni danju ni noću nije prazno od putnika namjernika, pa se njegovi stanovnici žale na raznovrsne neprilike. Ako se raji spomenutog sela ne bude dao derbendžijski status (vrsta čuvara opasnih mesta, koji su, za uzvrat, uživali određene poreske olakšice), ona će se raseliti. Tako su izvjestili i zamolili mjesni prvaci. Kada je o tome podnesen izvještaj Carstvu, naređeno je da se stanovnicima Zemuna da derbendžijski status“.

Pravo kolektivne peticije, molbe ili žalbe (arzuhal) imali su svi podanici Carstva i raja se često služila tim pravom.

Narod je, takođe, mogao da se obrati carskom veću i kada su u pitanju odluke mesnog kadije. U tom slučaju, zavisno od prirode spora, tužba se mogla uputiti istom sudu na ponovno razmatranje ili prebaciti u drugi sud u istoj oblasti. Divan je neposredno saslušavao žalbe upućene protiv visokih državnih činovnika.

Deleći pravdu, sultan je često pribegavao i drugim metodama karakterističnim za države Bliskog istoka, kao što su upućivanje nadzornika i tajnih izaslanika i obnarodovanje Adalet-nama (sultanov raspis kojim se ispravljaju rđavi postupci nekog predstavnika provincijske vlasti). Ponekad bi se neki sultan prerušio i lično vršio nadzor. Prilikom svojih inkognito obilazaka, sultan Murat IV je izdavao naređenja da se bez milosti pogube prekršioci reda, nadajući se da će tako ojačati poverenje naroda u carsku, što će reći – sopstvenu vlast. Stranci su, takođe, kao krajnji izlaz imali prava da se obrate sultanu. Pa kada su Englezi (1648. godine) želeli da stave prigovor na carinske dažbine i kada su im veziri uskratili mogućnost (a ova pojava nikako nije bila retka) da izađu pred samog sultana, oni su zapalili katran u bakračima privezanim za katarke svojih sedam brodova, kako bi se vatra mogla videti iz Saraja. Car je video vatru i poslao svog čauš-bašu da ispita o čemu je reč.

Ova bliskoistočna tradicija kao da i dalje živi. Tako je, u naše vreme prestolonaslednik Abdulah, današnji jordanski kralj, prerušen u fotoreportera, satima ispitivao vozače o uzrocima dugog čekanja na jordanskoj granici, sve dok mu nije prišao jedan službenik i zatražio dozvolu za posao koji obavlja.

Republika, broj 245, 16-30.9.2000.

Ovo je jedna u nizu priča o herojima odbrane grada Sarajeva. Radomir Rade Zoranović, član Armije Republike Bosne i Hercegovine, heroj je ovog grada, primjer pravog Bosanca i Hercegovca, neustrašivi ratnik sa žestoke Žuči.

Upravo na ovoj planini u agresiji na BiH padala je odluka o odbrani glavnog bh. grada. Na toj vrleti krv su prolili veliki sinovi ove domovine, ali Žuč srećom nije pala u neprijateljske ruke. Po prvi put u svojoj historiji Sarajevo je odbranjeno…
 
Prvih dana agresije na nažu zemlju pripadnici Patriotske lige iz sarajevskog naselja Pofalići i novi dobrovoljci okupljali su se u kući Habiba Idrizovića, komandanta bataljona PL Pofalići. Početkom aprila ‘92. godine, Idrizovićevoj kući uputio se i komšija Radomir Rade Zoranović. Ugledao ga je rahmetli Zahir Panjeta i upozorio “na opasnost”. “Šta će on ovamo?” – pitali su se pofalićki dobrovoljci. Ali, Rade je rekao Idrizoviću zbog čega je došao.

”Vidim da se kod tebe okuplja neka vojska”, rekao je Idrizoviću.

“Ja jesam Srbin, ali nisam četnik i neću s njima da učestvujem u ubijanju muslimana. Ako ova vojska, koja se kod tebe okuplja, nije muslimanska ili SDA-vojska, nego bosanska, hoću zajedno s vama da se borim protiv četnika.”

I borio se tokom agresije u bosanskoj vojsci. S komšijama, čuvenim ratnicima s Pofalića. A borio se od Pofalićke bitke i mnogih bitki na Zuči, do onih posljednjih borbi na Treskavici.

“Mene je jedan događaj uoči Pofalićke bitke oduševio i zato sam ostao vjeran bosanskoj Armiji do kraja rata”, kaže Zoranović. 

“Uoči bitke nas je postrojio naš komandir čete Zahir Panjeta i strogo naredio da noževe ne smijemo upotrebljavati, niti bilo kakvo zlo ženama, djeci i civilima nanijeti. Da je rekao drugačije napustio bih ih.”

Ali, iako se borio protiv četnika Zoranović je u Pofalićkoj bici doživio neugodnost. Neki borci nisu znali na kojoj se strani borio, pa su ga razoružali. Oduzeli su mu pušku koju je sam u borbi zaplijenio. Ali, u bici za Žuč, 8. juna ‘92. godine, Zoranović je zaplijenio pušku i više ga niko nije mogao razoružati.

Novo junaštvo je iskazao u septembru ‘92. godine kada su četnici krenuli na Žuč s jakim snagama, koristeći i “živi štit”. Zoranović je i komandovao odbranom jednog dijela vatrene linije, a i pucao iz mitraljeza.

Četnici nisu prošli.

Hrabro se borio i u bici za Kotu 850, kada je učestvovao u proboju četnickih linija, zajedno s Enesom Džananovićem. Ali, ranjen je 8. decembra, dan uoči oslobođenja kote.

Tekbir, Rade Zoranović ovdje, majku li vam četničku

Zoranovića su poslije bitke za pomenutu kotu pohvalili rahmetli komandant Prve mehanizovane brigade Enver Šehović i komandant bataljona Zahir Panjeta i predlozili ga za zlatnog ljiljana. Međutim, to priznanje nije dobio.

Ali, odmah nakon bitke za Kotu 850, u januaru ‘93., dobio je drugo veliko priznanje: određen je za člana naše delegacije na pregovorima u Ženevi. Bio je u sastavu naše tročlane vojne delegacije koju su, osim njega, sačinjavali Sefer Halilović i Stjepan Šiber.

“U istoriji Ujedinjenih nacija ja sam tada postavio dva rekorda”, priča Zoranović. ”Nikad prije nije se dogodilo da u državnoj delegaciji učestvuje običan vojnik, bez čina i to – ranjen. Čak smo i krili da sam ranjen, a rane mi je, tajno, previjao jedan naš zemljak, ljekar.”

Tokom pregovora u kojima su učestvovale same vojne delegacije, Zoranović je bio “kost u grlu” Ratku Mladiću. 

“Kad god bi Mladić našu Armiju nazvao muslimanskom, odmah bi zvanično protestovao Sefer Halilović i govorio da ovo nije muslimanska armija, nego bosanska, što potvrđuje i sastav delegacije”, sjeća se Zoranović. 

A na plenarnim sjednicama Zoranović se oštro suprotstavljao Radovanu Karadžiću. Kada je na jednoj od tih sjednica Karadžić rekao da on predstavlja “srpski narod u Bosni”, reagovao je Zoranović riječima: “Ti i Mladić predstavljate samo četnike i to dobro ih predstavljate, a ja i ovakvi kao ja predstavljamo srpski narod u Bosni.”

U Ženevi, a kasnije u Bonu, Zoranović je kao borac Armije RBiH i Srbin bio u centru pažnje svjetskih medija. Davao je intervjue vodećim svjetskim televizijskim kućama i listovima.

“Dok sam pričao o stradanju Sarajlija, o tome kako četnici granatiraju obdaništa i ubijaju djecu, mnogi novinari su plakali”, sjeća se Zoranović.

“Ali, bilo je i onih koji su me provocirali. Naprimjer, pitali su me koliko sam plaćen da tako govorim, pa jesam li zarobljenik koji tako mora govoriti, te kako sam i čime, kao zarobljenik, uspio da izbrišem modrice. Na konferenciji za štampu u Bonu me pitao jedan novinar kako to da ja volim muslimane, simpatišem Hrvate, a mrzim Srbe i da li se osjećam izdajnikom svoga naroda. Ja sam odgovorio da je moj narod bosanskohercegovacki narod, na koji je izvršena agresija od JNA i srpsko-crnogorskih četnika. Znao sam na što su ciljali, pa sam dodao da bi se sutra borio i protiv svakog drugog agresora na Bosnu, pa i kad bi taj agresor bio – bošnjački narod.”

Rade Zoranović, borac sa Žuči, prisjetio se prošle godine koliko je teško bilo braniti se tih dana. 

“Poznato je da svaka armija svijeta mora ispuniti neke preduslove da bi bila armija, mora imati borbenu gotovost, obučen starješinski vojnički kadar, adekvatno savremeno naoružanje, adekvatna materijalno-tehnička sredstva, adekvatnu logističku podršku. Armija RBiH ništa od toga nije imala. Mi smo imali samo veliki moral i želju da branimo i odbranimo državu BiH”, kazao je Zoranović.

(Dijelovi teksta su preuzeti iz knjige “Bosanski ratnici”, autora Šefke Hodžića)

Za njih su i dalje svi isti – i oni koji su bili protiv rata, Miloševićevog koljačkog režima i njegovih vojnih i paravojnih falangi, i oni koji su oduševljeno klicali srpskom voždu i mesiji koji je Srbe poveo u obećanu zemlju: Veliku Srbiju. Isti su i oni koji su snajperima ubijali decu i oni koji su branili opsednute gradove; isti su oni koji su klali i oni koji su poklani; isti su čuvari logora i zarobljenici.

Piše: Tomislav Marković

Kad se u Srbiji povede reč o raspadu SFRJ i ratovima devedesetih, o svemu se govori osim o činjenicama. Umesto racionalnog sagledavanja prošlosti zasnovanog na utvrđenoj faktografiji, najčešće su u igri razni oblici poricanja oličeni u brojnim floskulama, mantrama, opštim mestima miloševićevske propagande. Jedna od najčešćih mantri je ona koja bi mogla da se svede na rečenicu: „Svi su isti“. Dakle, svi su isti, svi su činili zločine, sve strane su podjednako krive za rat i pokolje, za rat su neophodne dve strane, svi su podjednako stradali, jesmo mi činili neke zločinčiće, tu i tamo, ali i nas su ubijali – pa zato nema nikakve potrebe da se zagledamo u sopstveno dvorište ili da se suočavamo sa svojom krivicom i odgovornošću za nepojamno zlo iz nedavne nam prošlosti.

Jer ako su svi isti i svi podjednako krivi, onda niko nije kriv, a ratovi su nešto kao prirodna nepogoda, nesreća koja nas je nekim čudom, neznano kako, zadesila i koja ne zavisi od ljudskog faktora. Pogotovo ako se taj faktor zove Slobodan Milošević, velikosrpski nacionalizam, agresija na susedne države ili udruženi zločinački poduhvat.

Svi su isti i niko nije kriv

Ta verzija priče o uravnotežavanju zla nije postojala oduvek, već je stupila na scenu tek kad je postalo nemoguće potpuno negiranje srpskih zločina. Do tog trenutka zvanična verzija priče bila je da su Srbi uvek i svuda bili samo nevine žrtve zločinaca iz drugih naroda, a da pripadnici našeg naroda nikakva nepočinstva nisu počinili, jer naše vojne i paravojne formacije – blagorodni kakve ih je Bog dao – ne bi ni mrava zgazile, a kamoli počinile neki zločinčić ili genocidčić. Budući da tako radikalno poricanje stvarnosti više nije moguće, zahvaljujući silnim presudama protiv srpskog ratnog rukovodstva i svetskom javnom mnjenju od kojeg ponešto dospe i u Srbiju, prešlo se na apdejtovano negiranje kojim se sve strane i sva zločinstva izjednačavaju.

Kao i sve druge negatorske floskule, i ova koja govori o jednačenju nema za cilj saznanje istine, već prekidanja svake rasprave i svakog daljeg istraživanja i kopanja po prošlosti. Ona služi kao neka vrsta zida koji sprečava pogled na neugodne činjenice i ostale potisnute sadržaje. Niko od zagovornika teze o tome da su svi isti ne misli tu svoju nazovi misao do kraja. Jer, zaista, zamislimo kako bi izgledala ta prošlost da su zaista svi isti, da su sve strane činile isto, i da nema nikakve razlike između agresora i onih koji se brane, između dželata i žrtve.

Alternativna istorija: Šta bi bilo kad bi bilo

U tom slučaju, naša skorašnja istorija bi izgledala, na primer, ovako: Armija BiH je preuzela naoružanje od JNA, a potom prešla Drinu i počela masovno da ubija i proteruje Srbe u Užicu, Bajinoj Bašti, Požegi, Kosjeriću, Loznici. Potom su u okolini Kraljeva organizovali nekoliko konc-logora gde su svakodnevno dovodili Srbe, premlaćivali ih i ubijali, a zatim su širom Srbije osnovali još nekoliko stotina logorskih jedinica. Onda je hrvatska vojska upala u Srbiju, opkolila Novi Sad i sipala na njega tešku artiljeriju dok ga nije sravnila sa zemljom, a kad su najzad upali u grad odveli su zarobljenike na obližnje poljoprivredno dobro i tu ih postreljali.

Armija BiH je onda opkolila Beograd, pa su snajperisali, granatirali i tukli četiri godine po svemu što se miče, a najviše po civilima, ostavljajući Beograđane bez struje, vode, hrane, ogreva i ostalih potrepština. Tokom opsade Beograda poginulo je 14.011 ljudskih bića, od čega 7.808 u prvoj ratnoj godini, 3.392 u narednoj, a među ubijenima bilo je 1.601 dete. Lakše i teže je ranjeno oko 50.000 ljudi. Na Beograd je ispaljeno oko 64.490 granata, u proseku 329 dnevno; rekord je postavljen 22. jula 1993. godine – 3.777 ispaljenih granata. I to nije bilo dovoljno agresorima, nego su par puta roknuli granatu na Bajlonijevu pijacu i usmrtili silne civile, a potom decenijama tvrdili da su Srbi granatirali sami sebe.

Pri kraju rata agresori su upali u Šabac, najveću izbegličku enklavu, razdvojili muškarce od žena, a potom pobili 8372 civila i izvršili genocid, što do dana današnjeg poriču. Masovna silovanja, etnička čišćenja, pljačke, paljenja sela, uništavanje gradova bili su svakodnevica ovog rata usmerenog protiv srpskih civila. Malo nakon završetka tih ratova i Oslobodilačka vojska Kosova je upala u Srbiju, ubijajući i pljačkajući sve pred sobom, te proterujući skoro 900.000 Srba preko Dunava u Rumuniju. Pobijene srpske civile su stavljali u hladnjače, a potom ih vozili u Prištinu gde su ih sahranjivali u masovne grobnice u okviru vojnog objekta. Cilj ovih ratova bilo je stvaranje Velike Bosne, Velike Hrvatske i Velikog Kosova na račun male Srbije.

Da su zaista svi isti, nedavna istorija bi izgledala otprilike ovako, to zapravo tvrde naši poricatelji zločina kad potegnu tezu o svejednosti i sveistosti. Kao što i vrapci neskloni velikosrpskom nacionalizmu i ostalim halucinogenim supstancama znaju – stvarnost je potpuno drugačija. Ni Bosna ni Hrvatska nisu izvršile agresiju na Srbiju, već je Miloševićeva Srbija napadala sve redom. Cilj Miloševića i njegove zlikovačke kamarile bilo je stvaranje krnje Jugoslavije, odnosno Velike Srbije i zaposedanje što većeg prostora, etnički što čistijeg. Oni to nisu ni krili, već se detalji njihovih zločinačkih planova mogu pronaći, recimo, u memoarima Miloševićevih saradnika kao što su Borisav Jović ili Veljko Kadijević, kao i u transkriptima sa sednica Vrhovnog saveta odbrane. A ključne činjenice su ionako utvrđene na sudu, samo izgleda da se u Srbiji malo ko interesuje za sudske spise, budući da su te hladne pravne procedure duboko strane našoj mekoj slovenskoj duši.

Šta je utvrđeno na suđenju Miloševiću

Još dok je trajalo suđenje Slobodanu Miloševiću u Hagu, u jednom intervjuu iz novembra 2003. godine Srđa Popović, beogradski advokat i jedan od najumnijih ljudi koje smo imali, sumirao je činjenice koje smo u procesu do tog trenutka saznali.

“Mislim da je dokazana njegova odlučujuća uloga u raspadu SFRJ i započinjanju ratova. Mada to samo po sebi nije predmet optuženja, iz te predigre se jasno vidi kako se Milošević dokopao odlučujućeg uticaja i kontrole nad JNA i njenim vrhovnim komandantom, Predsedništvom SFRJ. Dalje je takođe dokazano da je preko JNA i srpske policije on uspeo da ostvari i kontrolu nad paravojnim formacijama, kao i nad Vojskom Republike Srpske, koju je formirao, naoružao i plaćao. Kada se uzme u obzir da je preko tzv. Zajedničke komande Milošević 1999. imao i potpunu kontrolu nad snagama na Kosovu, njegova odgovornost za zločine koje su počinili JNA, Vojska Republike Srpske, srpska policija i paravojne formacije očigledna je”, rekao je tada Srđa Popović.

Milošević je bio apsolutni gospodar rata koji je u delo sprovodio planove koje su iskovali velikosrpski intelektualni krugovi okupljeni oko Srpske akademije nauka i umetnosti, Udruženja književnika Srbije i Srpske pravoslavne crkve. Takođe, Milošević je bio taj koji je razorio Jugoslaviju, a samo naivčine i ljudi skloni samoobmani i dalje veruju u njegove laži kako je tobože “branio teritorijalni integritet Jugoslavije” od otcepljenih republika. Istina je da je Srbija 1990. godine donela prvi separatistički ustav, godinu dana pre Slovenije i Hrvatske, te preuzela ingerencije savezne države – odbranu, međunarodne odnose, finansijske institucije. Slovenija, Hrvatska i BiH nisu imale od koga da se otcepe, jer je Milošević svojom težnjom ka apsolutnoj vlasti dotle već bio srušio saveznu državu.

Kao što kaže Srđa Popović, iz iskaza svedoka na suđenju u Hagu postalo je belodano “da je Milošević sistematski rušio sve savezne institucije, da je tajno organizovao oružanu pobunu u Hrvatskoj, da je amputirao Sloveniju da bi prvo paralisao, a potom osvojio Predsedništvo, te da je na kraju preko Jovića kontrolisao Predsedništvo, a preko Predsedništva Armiju”.

Priznanje Biljane Plavšić

Agresija Srbije na BiH sa ciljem etničkog čišćenja teritorije i stvaranja Velike Srbije takođe je dokazana stvar. To je pogotovo vidljivo iz priznanja Biljane Plavšić. Da ponovo citiram Srđu Popovića koji nabraja šta je sve sadržalo to priznanje: “Tako Biljana Plavšić: pojedinačno imenuje 391 logor koji su srpske snage uspostavile širom teritorije BiH; priznaje ubistva desetine zatvorenika u Manjači, 14 u Bratuncu, najmanje 266 u KPD Foča, 190 u selu Grabovice, stotine u logoru Omarska; priznaje streljanje 250 zatvorenika u Prijedoru, ubistva neodređenog broja u Karakaju, logoru Sušica, Keraterm, Luka i još 15 logora ili objekata u vezi sa logorima; priznaje ubistva tokom napada na sela i gradove, 78 u Bijeljini, 65 ubistava u Bratuncu, 10 u Brčkom, streljanje 30 muslimana u Prohovu, ubistvo i spaljivanje tela 70 muslimana u naselju Bikavac, likvidaciju više stotina muškaraca, žena i dece u Višegradu i na mostovima Drine, ubistvo 15 muslimana u Zvorniku i masovna ubistva u još 15 mesta u BiH; priznaje uništavanje preko 140 kulturnih i verskih spomenika Hrvata i muslimana u BiH. Što je još važnije, ona priznaje da je sve to činjeno ‘u nameri da se prisilno i trajno uklone nesrbi sa teritorija na koje su Srbi polagali pravo’, te da je Radovan Karadžić još ranije ‘javno upozorio muslimane da će biti uništeni ukoliko budu tražili suverenu i nezavisnu BiH’”.

Priznanje Biljane Plavšić je važno jer povezuje Miloševića sa ratom u Bosni, te potpuno poništava tezu o građanskom ratu u BiH, pošto je ratni plan potekao iz Beograda, a vojska i policija Srbije su aktivno učestvovale u zločinstvu. Još jednom Srđa Popović: “U njenom priznanju se govori i o učešću MUP-a Srbije, političkog rukovodstva i vojnog vrha iz Beograda u sprovođenju plana nasilnog razdvajanja etničkih zajednica i prisilnog trajnog uklanjanja nesrba sa teritorija na koje su Srbi ‘polagali pravo’. Ovakvim priznanjem Biljana Plavšić učinila je Miloševića saodgovornim za svaki pojedini od hiljada i hiljada zločina počinjenih u BiH. Ona je ujedno razorila tezu o navodno spontanom građanskom ratu u BiH. Ona je, naime, priznala sam zločinački plan i stavila Miloševića u sam centar njegovog stvaranja i sprovođenja”.

Mesija koji je poveo Srbe u obećanu zemlju – Veliku Srbiju

Prošle su godine, a potom i više od decenije i po otkako su navedene činjenice nepobitno utvrđene, ali one u Srbiji i dalje nemaju pravo građanstva. Verzija događaja koja se zasniva na faktografiji biva dočekana pogrdama. Čim neko progovori o odgovornosti srpskog režima za rušenje SFRJ, za silne ratne zločine, za agresiju na susede, za udruženi zločinački poduhvat – odmah biva etiketiran kao autošovinista i drugosrbijanac, što su reči koje se u današnjoj srpskoj javnosti doživljavaju kao najveće psovke.

To što je Druga Srbija, po definiciji Radomira Konstantinovića, “Srbija koja se nije mirila sa zločinom” – širokom frontu negatora i relativizatora pokolja nimalo ne smeta, jer oni te zločine ionako poriču. Za njih su i dalje svi isti – i oni koji su bili protiv rata, Miloševićevog koljačkog režima i njegovih vojnih i paravojnih falangi, i oni koji su oduševljeno klicali srpskom voždu i mesiji koji je Srbe poveo u obećanu zemlju: Veliku Srbiju. Isti su i oni koji su snajperima ubijali decu i oni koji su branili opsednute gradove; isti su oni koji su klali i oni koji su poklani; isti su čuvari logora i zarobljenici.

Takve tvrdnje su plod dugo i brižljivo negovanog neznanja, i odbijanja da se bilo kakav stvarni podatak o ratovima probije do svesti. To je u neku ruku i razumljivo, budući da su razmere počinjenog zla tako ogromne i orijaške da je to za normalnu ljudsku pamet neshvatljivo. Oni koji su podržavali Miloševića u njegovim zlikovačkim poduhvatima, oni koji su glasali za njega i bliske mu partije poput Šešeljevog SRS-a, nipošto ne žele sebi da priznaju u kakvom su zlu saučestvovali, niti su spremni da se suoče sa sopstvenom moralnom i istorijskom odgovornošću za užase i pokore. Ima dosta i onih koji nisu bili na strani mahnitih nacionalista, ali ipak nisu spremni da se suoče sa prošlošću, pa onda reprodukuju razne strategije poricanja, uključujući i ovu o podjednakoj krivici svih strana, o izjednačavanju svih učesnika ratova.

Pojedinci kao ćelije džinovskog volvoksa nacije

Tu je na delu plemenska svest koja je ovde dominantna, a po kojoj niko nije jedinka, autonomna individua odgovorna za svoje postupke, već je svako samo deo kolektiva, u ovom slučaju nacionalnog. Ako su neki pripadnici plemena počinili jezive zločine, još ako ih je veći deo plemena u tome podržao, onda se krivica zločinačkog plemenskog krila proteže na sve, čak i na one članove koji nikakvu krivicu nemaju. Ništa se ne sme priznati, jer svako priznanje počinjenih zlodela automatski utiče na sve članove kolektiva i pogađa svakog od njih, nezavisno od činova samog pojedinca.

Isti mehanizam, samo sa obrnutim predznakom, deluje i kada se pobeda srpskih reprezentacija u sportu doživljava kao uspeh svih članova srpske nacije. U oba slučaja radi se o halucinaciji i fantazmu, jer je svaki čovek odgovoran za svoja, a ne za tuđa dela i zlodela. Međutim, kada čovek sebe ne vidi kao slobodnog i odgovornog pojedinca, već kao ćeliju džinovskog volvoksa nacije, onda su ovakva zastranjenja neminovna.

Ovakav nakaradni tip svesti ne bombarduje nas lažima samo sa zvaničnih mesta, iz režimskih medija ili obrazovnog sistema, već se s njim bukvalno srećemo na svakom koraku. Evo samo jednog banalnog primera. Pre neku godinu došao mi majstor za klimu, vrlo pričljiv, pa sam iz njegove priče saznao da je član Srpske radikalne stranke, deo nečega što je nazvao “pajser divizijom” zaduženom za ulične tuče s policijom i ostalim nepoćudnim elementima i slične fizičke radnje. Izložio mi majstor svoju verziju rata u Bosni po kojoj su, je li, svi isti, i svi su činili zločine, a za rat su podjednako krivi i Srbi i Bošnjaci, jer je za svaki sukob potrebno dvoje.

Rekao sam mu da to nije tačno i naveo mu primer koji to dokazuje: “Recimo, ako ti sad hoćeš mene da prebiješ, a meni uopšte nije do sukoba, i ti me ipak napadneš, a ja se samo branim – teško da smo obojica krivi za tuču”. Majstor je nevoljno morao da se složi sa mnom, pojavila se mala naprslina na njegovoj falsifikatorskoj logici koja bi da skine odgovornost sa sebe. Doduše, teško da je to uticalo na njegovo viđenje rata, čim je sredio klimu i izašao iz stana siguran sam da je nastavio po starom, ali ipak je za trenutak posumnjao u ono što su mu radikalski funkcioneri, razni nacionalni dušebrižnici i ostale laže i paralaže decenijama utuvljivali u glavu.

Na nama je da tu naprslinu u gvozdenom bloku poricanja proširimo što više i da u nju uguramo dokazane činjenice. Jeste da je gotovo sve protiv nas: politički moćnici, intelektualni uglednici, raznorazni lažni autoriteti, ratnoprofiterske structure, zločinačka elita, masovni mediji, javno mnjenje, uverenja većine – ali je istina na našoj strani. Da parafraziram apostola Pavla: Ako je istina sa nama, ko će protiv nas?