Categories
Srednjovjekovna Bosna

Naselja bosanske srednjevjekovne države: Posušje

U okolici Posušja ima veći broj nekropola iz Srednjeg vijeka

Kralj Ostoja je boravio u Posušju 1403 god. Tu su ga tražili dubrovački poslanici koji su imali nalog od kneza da ga dočekaju (in Posusse).

Posušje je glavno mjesto Župe Posušje koja se spominje u povelji kralja Ostoje 1408 god.

Blizu Posušja je ležao grad Ričani u Čitluku kod rječice Ričine.

Preko Posušja je vodio put u Duvno, Imotski i Kočarin-Blagaj.
Izvori nekada stavljaju i grad Proložac u Posušje.

U okolici Posušja ima veći broj nekropola iz Srednjeg vijeka: u Ričinama, Rastovači, Gracu i Batinu – bilježi Marko Vego u radu ‘Naselja bosanske srednjevjekovne države’.

Categories
Zanimljivosti

GODIŠNJICA SMRTI BOSANSKOG KRALJA TVRTKA (VIDEO)

10. marta navršava se 627 godina od smrti kralja Tvrtka I, najpoznatijeg vladara srednjovjekovne bosanske države koji je vladao od 1353-1391. g.

Riječ je o vladaru koji je za dugo vrijeme otklonio opasnosti od vanjskih neprijatelja, tako što je i sam krenuo u protunapad.

Na koncu je uspostavio granice Bosanskog kraljevstva koje su se sterale od Kotora na istoku, do rijeke Zrmanje na zapadu (izuzev grada Dubrovnika i Zadra), te od rijeke Save na sjeveru, do mora, ubrajajući sve dalmatinske otoke, na jugu. To je doba tzv. Velike Bosne.

Moćni Tvrtko je imao toliku moć i ugled da se evropski dvorovi naprosto utrkuju da mu ponude svoje princeze za ženu. Na kraju se odlučio a bizantsku princezu Doroteju.

Onovremena pomorska velesila Venecija upisuje ga u Zlatnu knjigu svojih počasnih građana. Kuje zlatni novac. Na jednoj strani je grb s ljiljanima s natpisom uokolo: „SLAVA TEBI BOŽE, NAŠA NADO“, a na drugoj propeti lav – simbol moći onovremene Bosne.. govori profesor Enver Imamović.

GODIŠNJICA SMRTI BOSANSKOG KRALJA TVRTKA 10. marta navršava se 627 godina od smrti kralja Tvrtka I, najpoznatijeg vladara srednjovjekovne bosanske države koji je vladao od 1353-1391. g, Riječ je o vladaru koji je za dugo vrijeme otklonio opasnosti od vanjskih neprijatelja, tako što je i sam krenuo u protunapad. Na koncu je uspostavio granice Bosanskog kraljevstva koje su se sterale od Kotora na istoku, do rijeke Zrmanje na zapadu (izuzev grada Dubrovnika i Zadra), te od rijeke Save na sjeveru, do mora, ubrajajući sve dalmatinske otoke, na jugu. To je doba tzv. Velike Bosne. Moćni Tvrtko je imao toliku moć i ugled da se evropski dvorovi naprosto utrkuju da mu ponude svoje princeze za ženu. Na kraju se odlučio a bizantsku princezu Doroteju. Onovremena pomorska velesila Venecija upisuje ga u Zlatnu knjigu svojih počasnih građana. Kuje zlatni novac. Na jednoj strani je grb s ljiljanima s natpisom uokolo: „SLAVA TEBI BOŽE, NAŠA NADO“, a na drugoj propeti lav – simbol moći onovremene Bosne..Prilog: kratki video prilog

Posted by Enver Imamovic on Friday, March 9, 2018

miruhbosne.com

Categories
Zanimljivosti

Kako je nastao praznik 8. mart

Osmi mart danas predstavlja priliku da muškarci, ali i pripadnice ljepšeg spola, većinom kroz kupovinu poklona i cvijeća iskažu ljubav i poštovanje prema voljenim ženama. Međutim, u prošlosti je ovaj dan imao sasvim drugačije značenje. Jeste li se ikada zapitali kako je nastao praznik 8. mart kakav danas poznajemo i slavimo?

Osmog marta 1857. godine u New Yorku su u štrajk stupile radnice fabrike tekstila, zahtijevajući bolje uslove za rad žena. Na isti dan, na istom mjestu, samo 51 godinu kasnije, ponovo je došlo do štrajka žena, koji se završio tragično. Naime, radnice su bile zatvorene u fabrici iz koje nisu mogle da izađu, a potom je izbio požar u kojem je život izgubilo 129 žena. U znak sjećanja na ovaj događaj, godinu dana kasnije je u New Yorku po prvi put obilježen Dan žena, 8. mart.

Na Drugoj internacionalnoj konferenciji žena u Copenhagenu 1910. godine dogovoreno je da se jedan dan u martu proglasi Danom borbe žena za njihova prava. Međutim, za prvi međunarodni dan žena tada je proglašen 18., a ne 8. mart, a kao simbol toga što su žene Njemačke, Danske, Austrije, Švajcarske i Amerike zatražile pravo glasa. Godinama kasnije, tačnije 1918. u Njemačkoj je po prvi put uvedeno pravo žena da glasaju i budu birane, a prvi ženski poslanik u njemačkoj Nacionalnoj skupštini bila je članica socijaldemokratks epartije Marie Juchacz.

– Moje dame i gospodo žena je od sada punopravna građanka ove zemlje. Razmislite dobro šta to znači. To znači da je mnogo više žena u starosnoj izbornoj dobi, nego muškaraca. Žena je sada, s obzirom da ima pravo glasa, u stanju da utiče na politički život u zemlji – rekla je ona u svom prvom govoru.

Na Drugoj međunarodnoj konferenciji žena 1921. godine u Moskvi odlučeno je da se ipak 8. mart uvede kao Međunarodni dan žena, dan kojim se podsjeća na dugogodišnju borbu za njihova prava i uspjehe koje su ostvarile (uvođenje osmosatnog radnog vremena, ujednačavanje plata muškaraca i žena, kao i zaštita majki i uvođenje porodiljskog bolovanja).

Categories
Zanimljivosti

Žene i javni život Bosne i Hercegovine u 20. vijeku

U narednom periodu donosimo vam dijelove knjige “Zabilježene, Žene i javni život Bosne i Hercegovine u 20. vijeku”. Sad vam donosimo Predgovor koji potpisuje Jasmina Čaušević i esej pod nazivom “Dvije zaboravljene vladarice”, autorke Emine Žuna.

Posvećeno svim ženama koje nisu mogle da žive slobodan život…
… život po svojoj mjeri.

PREDGOVOR

Da li strategije zaborava nose rodna obeležja? Zaborav je ponekad naprosto eufemizam: reč je o manje ili više institucionalizovanoj cenzuri, koja može imati neposredne veze sa politikom, različitim oblicima moći grupa: još jasnije područje rodnih politika. U kulturi koja nosi obeležja i ožiljke totalitarnog mentaliteta, svaka konstrukcija kolektivnoga sećanja duboko zavisi od strategija zaborava.  Svetlana Spašak, antropologinja

Knjiga koja je pred vama pokušava predstaviti sliku svijeta žena u vremenu kada se život vrtoglavo ubrzao – ideologizirao, industrijalizirao, psihoanalizirao, tehnologizirao, mobilizirao, komercijalizirao, relativizirao te konfekcionalizirao. Naša knjiga ima brojna ograničenja. Naime, metodološki poglavlja nisu strogo ujednačena; izostala je analiza konstruisanja žene u različitim ideologijama. Knjiga je pisana brzo, sa mnogo strasti, ljubavi i žaljenja što se nije otišlo u svaki arhiv, muzej ili biblioteku širom Bosne i Hercegovine kao i van zemlje (jer se ogromna građa uopće ne nalazi u BiH). U njoj, nažalost, nema pomena o radnim akcijama, popularnoj kulturi niti objašnjenja šta je za žene podrazumijevala kazna gubitka narodne časti. Građanska prava ili priča o fizičkom radu prelamaju se ovdje kroz ekonomske i političke uslove u kojima su žene živjele. Izopštenost žena iz glavnih tokova, gubitak kontinuiteta i brisanje iz kulturnog, naučnog i svakog drugog sjećanja jesu bili pokretački motivi oko kojih se grupa ljudi okupila i odlučila da nešto uradi. U tom smislu, ova knjiga je, prije svega, aktivistički odgovor na sistematsko zanemarivanje doprinosa žena bh. kulturi i predstavlja pokušaj davanja skice za proučavanje historije žena u BiH. Današnja dominantna ideološka matrica u kojoj živimo otupjela nas je na raznim nivoima, pa je naše traganje i sakupljanje građe o ženama bio vid otpora praksama znanja u kojima je sve na dohvat miša. Ipak, to ne znači da brojni podaci nisu ušli u knjigu i na ovaj virtuelni način.

Zaborav, sjećanje i žene tri su osnovna pojma koja određuju ovu knjigu, te da bi se čitala makar približno onako kako smo mi zamislile, moramo objasniti šta za nas znače ove riječi. Zaborav razumijemo kao unaprijed smišljeno odbijanje sjećanja na nešto što je bilo, potiskivanje i brisanje tragova života. Sjećanje kroz ponovljeno upisivanje u prostor i vrijeme, kroz pisanje, jedna je od taktika otpora režimu ovakvog zaborava. Žene definišemo onako kako je to Gorana Mlinarević postavila: Kada pričam o ženama i ženskom političkom agensu, ne pričam isključivo esencijalistički i biološki, već to zaista smatram političkim agensom koji je potencijalno emancipatoran u smislu otpora patrijarhalnom sistemu. Kada pričam o ženama, govorim o ženama kao o analitičkoj kategoriji.

Prikupljala se građa o hrabrim, zanimljivim, uspješnim ženama koje nisu pristajale na slijepu poslušnost i koje su prkosile pravilima okoline u kojoj su živjele i borile se za bolje prilike; tragalo se za pojedinkama i udruženjima koja su pomjerala granice ustaljenog nekonformističkim i hrabrim djelovanjem u svojoj okolini, i šire. Pokušalo se na jednom mjestu sakupiti osnovno znanje i o onim ženama koje su bile uspješne uprkos tome što je sve bilo protiv njih, o onim ženama koje su po prvi put u historiji ženskog roda/rada u BiH nešto radile, o onima koje su rizikovale i dale svoje živote za ideje u koje su vjerovale. Sakupljali su se podaci o ženama, poznatim i nepoznatim i ulivali na jedno mjesto.

Bavilo se historijom, ali se nije posezalo za historijskim analizama. Ne zato što nam nisu važne, već zato što je ideja bila napraviti neakademsku i nehistorijsku knjigu o novijoj historiji žena. Izostanak struke – historičara i historičarki – bio je splet okolnosti i onda je prerastao u metodološku činjenicu, i upravo zato jeste važno da ovu knjigu ocijeni i struka. Knjiga je data po hronološkom redu smjenjivanja glavnih društveno-političkih prilika, onako kako ih postavlja mainstream kultura.

Svako poglavlje knjige prvo predstavlja šire socijalne, ideološke, pravne, ekonomske i kulturne bosanskohercegovačke političke kontekste, a onda ulazimo u to kako su se pojedini segmenti društva prelamali kroz poziciju žene i ženska pitanja. U knjizi se nalaze informacije o dobijanju / osvajanju prava, o ženskim udruživanjima – humanitarnim, učiteljskim, feminističkim, akademskim, političkim itd., o ženskom radničkom pokretu, o AFŽ-u, o doprinosima žena u umjetničkoj, naučnoj, obrazovnoj i kulturnoj sferi života, o spektru uloga žena u ratovima – borkinje, diverzantkinje, ilegalke, mirotvorke, ratne zločinke i razne druge. Vječna dilema mirovnih feministkinja o tome kako se pozicionirati prema vojnikinjama i ostalim direktno militarizovanim ženama na ovim stranicama nema odjeka. Tokom i na kraju poglavlja daju se biografski i bibliografski podaci o nekim ženama. Ponegdje su se žene, koje su se posebno predstavljale, birale prema unaprijed zadatim metodološkim mjerilima, a ponekad se taj izbor otrgao kontroli i u potpunosti nadilazio načelo važnijeg iskustva, koje ova knjiga svakako sve vrijeme i pokušava da problematizuje. Na kraju svakog poglavlja daje se crtica o ženama čije sudbine paradigmatično povezuju dva perioda razgraničena ratovima. Problemi naknadnih interpretacija sjećanja i nikad završene prošlosti nisu nas u ovoj knjizi opterećivali.

Knjiga ima dva osnovna cilja, pored onog najvažnijeg koji se odnosi na aktivističko-akademski odgovor na problem prenošenja znanja i afirmaciju ženskog rada i postojanja. Prvi je vezan za pravljenje baze koja će sadržavati, sakupljena na jednom mjestu, nova, već postojeća i objedinjena znanja. Drugi je vezan za međusobno povezivanje i pravljenje mreže osoba koje imaju interesa da se bave ženama bilo prostorno, vremenski ili ideološki.

Ova knjiga ima svoje pretkinje, i nikako nije prva u namjeri da predstavi živote važnih žena, niti je prva u namjeri da se odupre zaboravu i zanemarivanju zalaganja žena kroz vrijeme. Samo neke knjige čije smo puteve slijedile su: U građanskom ogledalu: Identiteti žena BiH građanske kulture 1878–1941, Sarite Vujković; Ženski prostor i muško vrijeme, Sadmire Kotorić; Zaboravljene dobročiniteljke – sarajevske vakife, Selme Avdić Hajrović; Žene u istoriji Semberije, Tanje Lazić; Život i stvaralaštvo žena Banjaluke, Drage Daše Gajić; Žene u vremenu Bratunac i Žene u politici Bosne i Hercegovine, Amile Taljanović; Sve bih zemlje za Saraj’vo dala: žene pišu i čitaju grad, Dragane Tomašević; Žene u Bosni i Hercegovini: Dolje ti rijeka, dolje ti je pruga, Saše Gavrića i Hane Stojić; Ženski pokret u BiH: Artikulacija jedne kontrakulture, Zlatiborke Popov Momčinović; Sjaj ljudskosti – životne priče mirotvorki u Bosni i Hercegovini, Zilke Spahić-Šiljak i druge.

Pisanje knjige su inspirisale i dobronamjerne osobe, poznanici i prijateljice koje su se javljale i donosile nam svoje tekstove i svoja znanja o nekim ženama iz kulturne historije BiH. Sve biblioteke su nam otvorile širom vrata svojih fondova, a Bošnjački institut nam je sedmicama bio najvelikodušniji istraživački centar. Knjiga Zabilježene. Žene i javni život Bosne i Hercegovine u 20. vijeku rezultat je rada i saradnje mnogih ljudi, Sarajevskog otvorenog centra, Fondacije Heinrich Böll, Ureda za BiH, Fondacije CURE i Ambasade Švicarske.

Jasmina Čaušević

Ti i ja imamo čast upoznati se sa tim ženama, makar i na ovaj način, i malo doprinijeti da sjena nad njima ne bude pretamna.
Edina Kamenica, novinarka

Emina Žuna

Dvije zaboravljene vladarice

Iako su priče o bosanskim kraljicama brojne i interesantne, u ovom tekstu će biti predstavljene samo dvije, i to one čije sudbine sadrže u sebi elemente od kojih neki i danas bitno određuju žensku priču. Prva je kraljica Mara Jelena (1447–1500), a druga Esma sultanija (1726–1788).

Kraljica Mara (Jelena). Uvriježeno je vjerovanje o kraljici Katarini kao posljednjoj bosanskoj kraljici. Ipak, posljednja bosanska kraljica bila je Mara Jelena,  supruga legitimno izabranog, posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, posinka kraljice Katarine Kosače, čiji je period vladavine trajao dvije godine (1461–1463). Za razliku od mnogo poznatije Katarine, likom Mare Jelene niko se nije ozbiljnije umjetnički bavio, a i historijski izvori tvrde da je kraljica bila zla osoba i da nije upamćena po dobru.  Zbog čega je ova žena ostala upamćena kao zla kraljica, antipod dobroj kraljici Katarini?

Bila je kćerka srpskog despota Lazara Brankovića, koji je umro iznenada, veoma mlad ostavivši despotovinu u haosu, i bizantijske princeze Jelene Paleolog. Stavljeno u historijski kontekst, Turci su bili s jedne strane, a Bosna, Matija Korvina i Ugari sa druge, i svi su imali osvajačke pretenzije prema despotovini. S obzirom da nije bilo muškog nasljednika, jer je despot ostavio za sobom tri kćerke, rješenje se vidjelo u udaji najstarije za nasljednika koji bi riješio situaciju. Tako se 1459. godine dogovorio političko-interesni brak između bosanskog prijestolonasljednika Stjepana Tomaševića i princeze Mare Jelene, kojoj je tada bilo svega dvanaest godina, dok je Stjepanu bilo dvadesetak više. Međutim, nakon svega dvije godine, despotovinu je zauzelo Osmansko carstvo, a kralj i kraljica su izbjegli u Bosnu i nastanili se u Jajcu, gdje je tada bio kraljevski dvor. Mara je u Jajce uspjela donijeti veoma vrijedan miraz, koji se u historijskim spisima spominje češće od nje same – mošti sv. Luke – koje je dobila od svog djeda Đurađa Brankovića. Po dolasku u Jajce smijenila je na kraljevskom tronu majku svoga muža, kraljicu Katarinu. Međutim, nije bila dugo kraljica, i kako nas historija uči, Osmanlije su osvojile grad 1463, pogubile kralja, a četrnaestogodišnja kraljica je dospjela u Dalmaciju.

Zbog mnoštva neusaglašenih historijskih izvora, teško je pouzdano utvrditi šta se tačno događalo, no najvjerovatnije su kraljicu opljačkali neprijatelji njenog muža jedno vrijeme je držeći u zatočeništvu,  odakle je uspjela pobjeći i otići u Dubrovnik, gdje je već bila kraljica Katarina. Izvori tvrde da je kraljica Katarina u javnosti nastupala kao bosanska kraljica, zajedno sa svim vanjskim obilježjima koja su to podrazumijevala, te je dobijala prihode koji su joj kao kraljici pripadali, iako to zakonski više nije bila. Mara se u tom periodu najviše spominje u vezi sa moštima jer su velike sile, koje su vladale tim dijelom svijeta, željele da ih se dokopaju (Mlečani, papa, Ugari). Nakon mnogih zakulisnih radnji, konačno ih je prodala Mlečanima i 1466. godine otišla u Carigrad  u kojem je nastavila svoj život.

Od tada počinje priča o njoj kao zloj kraljici. Kao rezultat njene mlade udaje, gubitka muža, prijestolja i povlastica, kraljica se prozlila, kako navode neki izvori  – optužila je tetke koje su već bile na turskom dvoru da joj duguju novac, optužila je Dubrovčane da joj nisu vratili novac koji joj je trebalo pripasti od muža, tužila je i svetogorske monahe za dug. Nigdje se ne postavlja pitanje da li su kraljičine optužbe bile osnovane ili ne. Ipak, činjenica je da je sultan Murat II u većini slučajeva presudio u kraljičinu korist (kaznio Kantakuzinu, natjerao Dubrovčane da plate, slao izaslanike na sv. Goru). Malo je vjerovatno da je jedan osmanski sultan sa mirijadom svojih savjetnika postupao bez provjere i na svoju ruku. Pred kraj života se preselila u Trakiju gdje je i umrla 1500. godine.

Esma sultanija. U Jajcu postoji legenda o Esmi sultaniji, po kojoj nosi ime najveća gradska džamija. Iako postoji nekoliko varijanti, osnovna linija priče je ova: Esma, kćerka sultana, strašno se razboljela i danima je ležala u postelji. Sultan je slao po ljekare i vračeve u cijelom carstvu, ali je sve bivalo uzalud i sultaniji je bivalo gore iz dana u dan. Sve dok joj jedan hodža nije rekao da treba da sagradi džamiju i most na mjestu gdje se dvije rijeke spajaju u jednu. Izaslanici su tragali po carstvu i u Bosni otkrili grad Jajce u kojem se jedna rijeka ulijeva u drugu, čineći vodopad i to im se učinilo kao savršeno mjesto. Došli su sultaniji i nakon što su joj rekli da su pronašli mjesto, ona je skinula jednu naušnicu iz uha (jer je toliko bila vrijedna) i od nje su sagradili džamiju i mostove. Zato se džamija zove Džamija Esme sultanije. Interesantno je kako se ova naracija mijenjala kroz usmenu predaju i kako su joj dodavani određeni lokalni elementi.

Danas je nemoguće utvrditi koliko je od toga istina, no Esma sultanija je svakako bila historijska ličnost. Bila je kćerka sultana Ahmeda III koji je vladao u periodu od 1703. do 1730. godine, i sestra sultana Mustafe II koji ga je naslijedio.  Rođena je 14. marta 1726. i živjela do 1788. godine. Udala se za otomanskog vezira Mehmed-pašu Muhsinovića koji je u dva navrata bio bosanski namjesnik, a u jednom od ta dva perioda Esmi je mogao finansijski pomoći gradnju džamije. Esma sultanija je, inače, uglavnom poznata kao kćerka / sestra / supruga i o njoj samoj se veoma malo zna. Otomanska genealoška stabla su uglavnom opisivana po muškoj liniji i ako je išta i zapisano o ženskoj još i danas je mali broj tih tekstova preveden na bosanski ili engleski jezik. Istraživanje o Esmi otežala je i činjenica da su postojale još najmanje dvije Esme sultanije koje su živjele poslije Esme o kojoj je ovdje riječ, i o objema postoji više historijskih zapisa. Prva Esma (1778–1848) je bila kćerka Abdul Hamida I (njen je mauzolej u Istanbulu), a druga Esma (1873–1899) kćerka Abdulaziza (danas je po njoj nazvan kulturni centar u Istanbulu). O Esminom mužu također ne postoje značajniji tekstovi, kako u turskim tako ni u domaćim izvorima, što ni ne čudi s obzirom na broj turskih namjesnika u Bosni.  Međutim, ono što danas na svoj način priča priču o njoj jeste svakako džamija Esme sultanije, smještena u samom centru grada Jajca. Pretpostavlja se da je izgrađena 1770. godine,  iako historijski izvori variraju, ali ako uzmemo tu godinu kao tačnu, gradnja džamije se desila za vrijeme drugog perioda namjesništva Esminog muža. Ovo isto tako znači da je, ako je legenda tačna, Esma ozdravila jer je nakon izgradnje džamije živjela još punih osamnaest godina. Jedina je velika džamija u ovom dijelu svijeta koja je ime dobila po ženi, a arhitektonski svjedoči o svojoj ženskosti i munarom koja joj se nalazi na lijevoj, umjesto desnoj strani, što je pravilo pri gradnji džamija. Srušena je tokom okupacije 1993, ali je obnovljena u potpuno vjerodostojnom maniru i danas postoji u istom obliku u kojem je i sagrađena. Esma sultanija je do sada bila relativno nepoznata ljudima van Jajca i okoline, a sultanija, legenda o njoj, kao i džamija pričaju priču koja nadahnjuje.

Cijelu knjigu možete naći OVDJE.

Knjigu je izdao Sarajevski otvoreni centar uz partnersku podršku Fondacije Heinrich Böll Ured za BiH i Ambasade Švicarske u BiH.

Categories
Zanimljivosti

Priče o bosanskim ženama: Laura Papo Bohoreta – Sarajevska Sefartkinja ukopana je tajno na neobilježenom mjestu

Književnica, pjesnikinja, prevoditeljica i prosvjetiteljica Laura Papo danas je malo poznata široj javnosti. Čak ni za grob joj se ne zna, iako znamo da je sahranjena na starom sefardskom groblju u Sarajevu 1942. godine. Izuzetno važna osoba za kulturnu i žensku historiju Sarajeva i Bosne i Hercegovine ostala je gotovo nepoznata čak i u svom Sarajevu, prije svega zato što je pisala na jevrejsko-španskom, na jeziku bosanskih Sefarda.

Piše: Dragana TOMAŠEVIĆ

Laura, pravim imenom Luna, rodila se 15. marta 1891. godine. Kao prvorođena, dobila je nadimak Bohoreta (sva prvorođena sefardska ženska djeca dobijala su taj nadimak), što je ostalo njenim drugim imenom često služeći kao zamjena za ime i prezime. Imala je pet sestara i tri brata (sestra i dva brata stradala su od fašista). Otac je bio trgovac skromnih materijalnih mogućnosti, tako da je odlučio drugdje pronaći sreću pa se s cijelom familijom odselio u Istanbul 1900. godine. Bohoreta je ondje završila francusko-jevrejsku školu Alliance Israeliti. Carigradski period trajao je do 1908. godine, kada su se vratili u Sarajevo. Osim ove škole, Laura Papo završila je u Parizu šestomjesečni Cours de vacances i nakon položenih ispita dobila diplomu s kojom može poučavati francuski jezik i književnost. Godine 1911. udala se u Sarajevu za Danijela Papu i u tom braku dobila dvojicu sinova. Iste godine njezin otac otvorio je u Sarajevu salon za šešire i cvijeće Chic Parisien, u kojem su radile Laurine sestre Nina, Klara i Blanka.

Sakupljač sefardskog blaga

Poznavala je nekoliko jezika: španski (jevrejsko-španski), francuski i njemački te pasivno turski, grčki i engleski. Pisala je priče, pjesme, pozorišne komade, prevodila, sakupljala stare sefardske romanse, a “dvije studije o radu i o sefardskoj ženi samo su nastavak njene djelatnosti kao učiteljice svoga naroda i poznavaoca sefardskog folklora”. U mladosti je bila strastveni sakupljač sefardskih romansi iz Bosne. Još 1911. godine upoznala je u Sarajevu Manuela Manrique de Laru. Bilo joj je devetnaest godina i sama je kazivala sarajevske romanse ovom španjolskom istraživaču. O toj suradnji zapisala je: “Don Manuel Manrique de Lara govorio je da su te romanse tako stare i tako kod nas sačuvane da mu naliče na buket jorgovana i ružica u nekom polju korova. Koliko može začuditi pjesma koja je u majci domovini već nestala? Tom gospodinu De Lari manjkale su riječi da izrazi čuđenje zbog starih riječi sačuvanih u našim romansama.” Njena ljubav prema sefardskom blagu i potreba da ga sačuva nisu prestajali s godinama i obavezama koje su slijedile. Godine 1917. zabilježila je deset sefardskih romansi koje su joj kazivale četiri žene. Od deset zapisanih romansi, Kalmi Baruh izabrao je šest i objavio ih 1933. godine. Mnogo godina nakon Bohoretine smrti otkrilo se da je zapisala još šest romansi, od kojih su neke veoma rijetke. Međutim, “postoje i druge romanse koje je ona, ne izdvajajući ih posebno, uplela poput fine žice u svoja književna ostvarenja, gdje one služe da ukažu na to kakvo je bilo ponašanje sefardske žene u pojedinim situacijama ili, jednostavno, da razonode”, napisao je prof. Muhamed Nezirović, vrsni poznavalac sefardske kulture i prevodilac s jevrejsko-španskog jezika.

Kao prozni pisac javila se dosta rano. Od 1924. godine objavljuje više pripovijedaka u Jevrejskom životu i Jevrejskom glasuMadres (Majke, 1924); Morena (u više nastavaka 1924. i 1925); Linda-Rikordo de Orijente (Linda – uspomene s Levanta, 1928); Poe esto akea vieža no se kižo morir (Zbog toga ova starica nije željela umrijeti, 1929); Dulse de rosas (Slatko od ruža, 1932).

Pjesnički opus Laure Papo nije veliki kao prozni, ali je ostalo nekoliko vrijednih pjesama. Neke su pohranjene u njenoj ostavštini u Arhivu Grada Sarajeva, a druge su rasute u sefardskim sedmičnicima koji su prije Drugog svjetskog rata izlazili u Sarajevu: Violetas (Ljubičice), Huanita (pjesma o nesretnoj ljubavi Huanita i Huanite), Madres (Majke) – nježne pjesme o ljubavi majke; pjesma Al ocasion del jubileo de combate, lavoro i succeso – el 12 marso 1936 (U povodu jubileja borbe, rada i uspjeha – 12. marta 1936) posvećena je 25. godišnjici rada salona za šešire i cvijeće Chic Parisien u Sarajevu koji su držale Laurine sestre. Također je i prevodila poeziju, tako da je, naprimjer, na jevrejsko-španski jezik prevela pjesmu Jovana Jovanovića Zmaja (Lem Edin) i pjesmu Gustava Krkleca Uveli cvijetak (Flor amurčada).

Uspješna i kao dramski pisac

Laura Papo bila je plodan i uspješan dramski pisac. U scensku historiju upisala se kao jedna od prvih Bosanki koja je pisala scenarije i režirala brojna pozorišna djela. Prvi dramski pokušaji dogodili su se kratko nakon Prvog svjetskog rata. U Visokom je na scenu postavljen njezin kraći komad (Spremanje za Pesah) s pjesmom i plesom koje su izvodile njene dvije sestre. Desetak godina poslije napisala je prigodan komad Pomozimo izgradnju Velikog hrama, o kojem ne znamo mnogo jer rukopis nije sačuvan. Svoje vjerovatno najvažnije i najvrijednije dramsko djelo Esterka, društvena slika iz našeg doba u tri čina napisala je krajem 1929. i početkom 1930. godine. Ovaj komad posvetila je majci Esterki. I dramu Svekrva nije dobra pa makar da je i od gline – Slika društva iz našeg doba u tri čina ocijenila je kritika kao izuzetno važno i vrijedno djelo. Ovaj komad posvećen je Šalomu Danitiju, prvaku amaterske pozorišne sekcije društva Matatje, veoma darovitom glumcu koji se pojavljivao u većini Bohoretinih komada.

Svojim se radom potpuno priklonila jevrejskoj radničkoj zajednici Matatja, a u popularnim predavanjima naglašavala je da je radnička klasa nosilac progresa. Sve njene pozorišne komade izvodili su članovi dramske sekcije Matatje. U dramama Bohoreta prikazuje svakodnevni život tzv. malih ljudi u teškim vremenima velike ekonomske krize i odnose u porodici, tretira socijalne probleme svog vremena, ruga se malograđanskom društvu i apelira na mlade da završavaju zanate. Gledaocima je sve to bilo poznato i blisko, a večeri provedene na sijelu kod Matatje bile su im prave svečanosti, tako da su i poruke Bohoretinih drama prihvatali gotovo bezrezervno. A glumci-amateri radili su na predstavama s velikim entuzijazmom i predanošću.

Sačuvano sjećanja na Bosnu iz davnina

Najvažniji rad Laure Papo Bohoreta njena je studija La Mužer Sefardi de Bosna (Sefardska žena u Bosni), prva kulturografska i etnografska knjiga o sefardskoj ženi. Profesor Muhamed Nezirović o ovom tekstu kaže: “Laura Papo-Bohoreta je ostavila jedno djelo po kojem bi, i da nije ništa drugo napisala, ostala zapamćena.”

Studiju je pisala 1917. godine kao odgovor na tekst Jelice Belović o sefardskoj ženi i najprije ju je napisala na njemačkom jeziku. Tek poslije, na nagovor dr. Vite Kajona (“koji želi da se govori i piše o sefardskom folkloru na španjolskom jeziku, našem idiomu, kako ga govorimo u našim mjestima”) Bohoreta ovu studiju prevodi na španjolski jezik.

Sačuvane su dvije obimom različite verzije ovoga eseja. U uvodu autorica kaže: “Želim opisati sefardsku ženu, onu iz jednog prošlog vremena, nepoznatu, nepoštovanu prema svojoj zasluzi. Govorit ćemo, pričat ćemo o njoj i opisivati je sve do žene našeg doba. (…) Pišući o ovome nemam nikakvih pretenzija. Želim biti nalik na onu majku što sakuplja krušne mrve koje njena djeca bacaju na pod, koja s ljubavlju i poštovanjem diže te malehne mrvice. Stoga ja sakupljam sve što se već nekamo zabacilo, kako se to kaže među nama, a to odbačeno ima svoju vrijednost, ne toliko kod nas, koliko kod drugih naroda. Pišem, govorim o onome što sam malo vidjela, o čemu sam mnogo slušala i što sam voljela s mnogo razumijevanja i mada je – ovo žena nekadašnjeg doba, ranjiva, pobuljena, izmučena i nepoznata – ona je sefardska žena koju ću vam upravo predstaviti.”

Tekst je autorica pisala, kako sama bilježi na njegovim stranicama, bar djelimično, u maloj kafani na Vratniku pored Višegradske kapije, kao i u kafani na Darivi, punoj udobnosti i blagog mira.

Esej je podijeljen na više dijelova: Sefardska žena; Dom, njena kuća; Susjedstvo; Jelo; Mogućnost da zaradi svoj kruh; Sefardska žena i njen odnos prema sluškinji; Sefardska žena i njen odnos prema prosjakinji; Njeno dobročinstvo; Godišnji blagdani; Roš hodeš; Čistoća, domaća medicina; Porod; Podizanje djece; Svekrve; Punoljetstvo sina; Kćerka, ruho u starinsko doba; Udaja; Bračni život, udovice; Starost; Krojenje mrtvačkih haljina i Žalovanje.

Čitajući ovu studiju upoznajemo sefardsku ženu koja je živjela u Sarajevu krajem 19. i početkom 20. stoljeća, otkrivamo njena svakodnevna “lukavstva”, snove, nade i zebnje, prepoznajemo ponešto iz priča ili uspomena naših baka i nana, čudimo se njihovoj snazi i mudrosti – upoznajemo Bosnu iz nekih davnih dana. A Bohoreta svoju priču o sefardskoj ženi završava na dan Tešabeafa, “kada se u svakoj Jevrejki ponovo oživljavaju stare rane, kada im je dozvoljeno da plaču za svojim mrtvim. Smrt, na koju bi trebalo, naročito mi žene, da mislimo više. (…) Smrt je jedina stvar koja izjednačava sve, čini nas sve istim i jedino pod zemljom svi smo mi braća i sestre, a ne na ovome svijetu, mada je to želja na vijeki vjekova”.

Sahranjena je tajno

Integralni tekst Bohoretinog dragocjenog eseja objavljen je tek 2005. godine (Connectum, Sarajevo). Preveo ga je prof. Muhamed Nezirović, koji je time zapravo nastavio posao započet knjigom Jevrejsko-španjolska književnost (Sarajevo, Svjetlost, 1992), za koju slobodno možemo reći da je najvažniji prilog sistematskom proučavanju jevrejske književnosti nastale na tlu Bosne i Hercegovine.

Osim knjige prof. Nezirovića važno je spomenuti i dramu Rikice Ovadije Bohoreta i njeni. Leksema “njeni” odnosi se na glumce, jer, kako piše u sinopsisu, “drama govori ne samo o našoj književnosti nego i o glumcima njenog pozorišta koji su i scene folklornih porodičnih komada, kao i s poprišta života, nestali pred naletom rasističkog istrebljenja Jevreja u Drugom svjetskom ratu”. Dramu su 1986. godine majstorski realizirali Mladen Ovadija i Mirsad Tukić u okviru dramskog programa Radio Sarajeva u seriji pod naslovom Tragom dokumenata –žene prosvjetitelji u Bosni i Hercegovini. U dramu su ukomponirani i dijelovi iz Bohoretinih drama Esterka i Avia di ser, izvedeni u emisiji onako kako je to radila amaterska sekcija Matatja – o čemu saznajemo iz svjedočenja glavne glumice Boncike Papo. Za ovu priliku Bohoretine tekstove s jevrejsko-španskog prevela je Rikica Ovadija, a korišteni su i dijelovi TV emisije Jana Berana o romansama bosanskohercegovačkih Sefarda, kao i snimci s koncerta koji je Flory Jagoda (Amerikanka rodom iz Bosne) priredila u sarajevskoj Jevrejskoj opštini baš u vrijeme snimanja ove emisije.

U julu 1941. godine Bohoretini sinovi Leon i Koki deportirani su zajedno sa 4.000 sarajevskih Jevreja u logore. Njih dvojica ubijena su na putu za Jasenovac, što njihova majka nikad nije saznala. Slomljena tugom i crnim slutnjama, razboljela se i umrla u sarajevskoj bolnici 12. juna 1942. godine. Sahranjena je tajno, a do danas joj nije podignut spomenik.

 

Tekst je preuzet iz časopisa Stav, broj 26, od 03.09.2015. Objavljen je u rubrici Društvo.

Categories
Zanimljivosti

SOKOGRAD GORE NA STIJENI KAO KAKVA ZASJEDA

Grad je sasječen poput stabla, do panja i žila. Uz ostatke nekadašnjih kula i zidina, očuvane su prostorije koje se nalaze bliže zemlji ili u zemlji. Rastom Gračanice, Sokol je padao u zaborav, i već 1840. godine s njega se odvlače topovi.

Stanovnici Sokola, kada je riječ o nastanku ovog srednjovjekovnog grada, potegnut će legendu o tome kako bi rečeno: gdje sleti ptica soko, tu će biti sagrađen grad. Nema odgovora na pitanje ko ga je sagradio, ko je u njemu živio, kako je proveo svoj vijek. Siromašno, a vrline se siromaha ne vide. Historija kao mračan tunel, a desi se i pokoji izuzetak. I još je čudnije kako nije nužno da bude domaći. Tako je putnik namjernik o Gračanici, ali i Sokogradu zapisao:

“U gradu Sokolu, udaljenom od Gračanice sat hoda, povila se u svoje stare zidine – izidane na visokoj stijeni na kojoj je strašno i stati, i još strašnije dolje pogledati, i tu, na toj visini, živjela svoj život kao ptica na grani. I nikakvo se koplje nije moglo gore dohitnuti, i nikakvom strijelom dobaciti – jer, nek tako kažemo: grad je bio na visinama na kojima samo soko leti i zato je valjda i nazvan ‘grad Sokol’. Istorija ga je zapisala kao grad bosanskog kralja Ostoje, odnosno sina njegovog Radivoja, i to ne mnogo pred dolazak Turaka, jedva na koju desetinu godina. I ono što je nama sad jasno jeste da su mu izabrali zgodno mjesto; ono kud su prolazili putevi od Usore i Soli pa tamo na Savu, tj. onda u zemlju Ugarsku. Bio je gore na stijeni kao kakva zasjeda – koja motri dolje na drumove: ko prolazi i kuda prolazi, cilj kakav mu je i šta sa sobom nosi – ako je prijatelj, nek carinu plati, a ako nije, nek se ne vrati.”

I danas se prolazi kroz Sokograd, ali, ulaz je u grad nemoguć, osim ako ne prolazite kroz privatni posjed. Na samom ulazu u grad, gdje je nekada postojao drveni most, sada stoji porodična kuća, primjer koji pokazuje kako opći interes može biti zanemaren, a interes pojedinca, makar bio s pravom, drži sudbinu jednog grada neizvjesnom, ali nije takva sudbina namijenjena samo ovom gradu. Sokograd je odavno ruina koju razgrađuje nemar uz vrijeme kojeg ne oskudijeva. Grad je sasječen poput stabla, do panja i žila. Uz ostatke nekadašnjih kula i zidina, očuvane su prostorije koje se nalaze bliže zemlji ili u zemlji. Rastom Gračanice, Sokol je padao u zaborav, i već 1840. godine s njega se odvlače topovi.

Ali, to što je razoružan gradu nije pomoglo, razaranje grada uzelo je maha tokom Drugog svjetskog rata. U grad se sklonila vojska Ibrahima Pjanića, koji je rodom iz Sokola. Njegovi neprijatelji gađali su grad minobacačkim granatama rušeći njegove zidine. A grad ni kriv ni dužan. Zar postoji išta strašnije nego ispaštati zbog tuđih nedjela uz nemogućnost da dokažeš svoju nevinost? Poslije rata, kamen s grada korišten je da bi se napravila mjesna škola. Grad je postao žrtva. Bosna je puna historije, šta je jedan grad manje od njih tristo pedeset sagrađenih u srednjovjekovlju? Nije to prvo rušenje ovog grada, nego posljednje. Zabilježeno je kako ga je ugarska posada zapalila kada je do njih stigla vijest o padu Srebrnika u osmanske ruke. Zapalila i napustila. Pade Srebrnik, zapališe Soko, nestade Srebreničke banovine. Sokograd je služio Bosni, Ugarima, Turcima, palili ga i rušili i zanavljali i nanovo gradili. Prošlost grada kao da nam govori da na svijetu nema države, carstva, zemlje, uređenja pod kojim bi se čovjek mogao osjećati potpuno sigurnim i sretnim.

Zauzimanjem Sokograda od Osmanlija, vlastelinski dvor Radivoja Kotromanića preuređen je u džamiju, tada nazvanu Fethija. Danas Fethija nema munaru, munara je bila nagrižena vremenom, kao i grad, stanovnici grada srušili su je bojeći se da ne učini “sedždu” na lokalni put. Nedaleko od Fethija džamije postoji nova džamija, tako da Fethija odavno nije u upotrebi. Ali, nasreću, ispričala je ljepšu priču od samog grada, obnovljena je, stara, a kao da je dočekala novu mladost i sada svojom bjelinom obasjava i šutnjom nijemo pripovijeda o prošlim vremenima.

Radivoj je sin kralja Ostoje i brat predzadnjeg bosanskog kralja Tomaša. Sarađivao je s Turcima, a protiv svog brata, šuškalo se da je brata otrovao. Možda opravdano s obzirom na okolnosti koje su vladale na samom kraju bosanske nezavisnosti, gdje su dva posljednja bosanska kralja Tomaš i Tomašević, prihvativši kršćanstvo, vršili progon vlastitog bogumilskog stanovništva. Ili je Radivoj slika, lice i ogledalo današnje politike gdje je bilo kakav lični interes često jači od krvnog srodstva. Ko zna!?

Sam Radivoj bijaše zadužen za odbranu Bobovca, a izdao je Bobovac nakon tri dana borbe, nakon predaje grada očekivao je nagradu. Sultan ga je “nagradio”, smatrajući da se ne može vjerovati nekome ko je izdao svog gospodara. Završio je poput zadnjeg bosanskog kralja i svog bratića Stjepana Tomaševića. Kraljevi Tomaš i Tomašević progonili su bogumile, protiv njih se okrenuo i izdao ih Radivoj, Radivoju presudio sultan, šta kazati, nego začarani krug. Ne ide zlo raditi, a dobru se nadat. Stanje slično današnjem, teško se mijenjamo. Radivojevog sina Matiju Radivojevića, posljednjeg poznatog Kotromanića, Mehmed Fatih postavio je za “kralja” Bosne, ali ne zavrijedi ljubav Bošnjana.

Pise: Ernad Bajrektar

Stav.ba

Categories
Zanimljivosti

ČOVJEK U KOJEM SU SE SPOJILI ORIJENT I EVROPA

Na sjednicu Bosanskog sabora, koja se održavala u Banjoj Luci, dr. Safvet-beg Bašagić došao je s malim zakašnjenjem. Aristrokratski obučen, s fesom na glavi, ušao je u prostoriju u kojoj se održavala sjednica. Čim je on ušao iz sale vikne pisac Petar Kočić, srpski delegat: “Turci u Aziju!” Bašagić se nonšalantno okrene i odgovori: “A međedi u šumu!” Salom se prolomi gromoglasan smijeh, a Kočić postiđeno spusti glavu

Safvet-beg Bašagić jedna je od najmarkantnijih ličnosti moderne bosanske i bošnjačke književnosti te začetnik bošnjačkog nacionalnog preporoda početkom 20. stoljeća. Osim pjesništvom i prevođenjem orijentalnih i evropskih klasika na bosanski jezik, Bašagić se bavio historijom i politikom te osnivao nacionalna društva i časopise i tako se svrstao među najznačajnije Bošnjake prve polovine 20. stoljeća. Rodio se 1870. godine u Nevesinju, a osnovnu školu pohađao je u Mostaru i Konjicu. O dječačkim godinama svog života sačuvao je Safvet-beg uspomenu kroz stihovanu autobiografiju u kojoj je pjevao o pohađanju mekteba u Konjicu:

Pamtim hodžu u Konjicu, kada sam u mekteb došo

Prvi put u kundurama – udari mi deset štapa

Al je i on zapamtio mene, jer je loše prošo

Da me bolje poznavao, prošo bi se tog sevapa

Bašagić je u mladalačkim godinama dočekao dolazak Austro-Ugarske monarhije koja je donijela – kako je to on nazivao – švapski stil življenja. Oštro se protivio prigovorima da muslimanska mladež ne treba pohađati “švapske škole”, stalno ukazujući na potrebu da se Bošnjaci školuju i u svjetovnim školama, a ne samo u islamskim vjerskim institucijama. Porodica mu je 1882. godine doselila u Sarajevo, u kojem je upisao ruždiju, a potom, uz negodovanje roditelja, i gimnaziju. Upravo je u ruždiji “ljubav za Istok steko” i “perzijskom poezijom svoju dušu začinio”. Još je kao mladić perfektno govorio arapski, perzijski i turski jezik, a kroz školovanje u gimnaziji upoznao se i s njemačkim, francuskim, latinskim, a kasnije i engleskim jezikom. “Tako je Bašagić svojom intelektualnom pojavom i ličnim ponašanjem predstavljao paradigmu mlade bošnjačke inteligencije s kraja 19. stoljeća kojoj je priječeno školovanje u svjetovnim institucijama koje je ubrzano osnivala nova austrougarska vlast“, primjećuje dr. Muhidin Džanko u knjizi Safvet-beg Bašagić (Mirza Safvet: vitez pera i mejdana).

Bašagićevom pjesničkom umu nisu prijali autoriteti i matematika. Kada se to dvoje spojilo u liku nadobudnog profesora matematike, Bašagić je u dvama navratima bio primoran napustiti školovanje u gimnaziji. Školu je pokušao završiti u Zagrebu, gdje se povezao s pristalicama pokreta Ante Starčevića. To se nije dopalo vladi Khuena Hardervarija u Zagrebu te mu je zabranjeno polaganje mature u Hrvatskoj i Slavoniji. Uvjeren da nikad neće završiti gimnaziju, Bašagić je, kako navodi Džanko, razmišljao o otvaranju knjižare u Sarajevu, ali ga je njegov omiljeni profesor Lilek obavijestio da maturu u Sarajevu može polagati kod drugog profesora matematike, te je napokon diplomirao. Tako je Bašagić ipak krenuo putem znanosti, a nije postao prodavač knjiga u Sarajevu.

Najobrazovaniji Bošnjak svog vremena

Od 1895. do 1899. godine studirao je arapski i perzijski jezik te historiju na Bečkom univerzitetu, nakon čega postaje profesor orijentalnih jezika na Zagrebačkom univerzitetu. U međuvremenu, 1896. godine, u Zagrebu mu je štampana prva zbirka pjesama Trofanda iz hercegovačke dubrave. Boraveći u Beču, Bašagić je prikupljao građu za historiju Bosne te je 1900. godine publicirao Kratku uputu u prošlost Bosne od 1463. do 1850., koja je sve do pojave knjige Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana Muhameda Hadžijahića bila jedno od najznačajnijih štiva o historiji Bošnjaka. Bašagić u svojoj knjizi zastupa tezu o djelimičnoj državnoj samostalnosti Bosne u doba osmanske vladavine. “Kad se to gradivo malo po malo obradi i tačno ispitaju sva istočna i zapadna vrela, a to će više radinih sila stajati dosta truda i vremena; istom onda će poći za rukom jednom povjesničaru od zanata da sastavi potpunu povijest ponosne Bosne i junačke Hercegovine, koje su, kao države u državi sve do Omer pašinih vremena 1850., sačuvale svoju narodnu i povjesničku individualnost u formi aristokratske zadruge prkoseći istoku i zapadu”, zapisao je Bašagić u predgovoru.

Završivši fakultet, postao je jedan od rijetkih iz Bosne i Hercegovine s fakultetskom diplomom. Samo je devet Bošnjaka imalo završen fakultet 1900. godine, što uvjerljivo govori o bošnjačkom nepovjerenju prema evropskom sistemu obrazovanja. Bašagić se vratio u Beč gdje piše doktorsku disertaciju Die Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der islamischen Literatur (Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti), koju je odbranio 1910. godine, time stekavši titulu doktora ex linguis islamiticis. Bašagić je u doktorskoj disertaciji napravio biobibliografski presjek svih njemu poznatih bosanskohercegovačkih pjesnika koji su tokom dugog perioda osmanske vladavine pisali na orijentalnim jezicima. Uz biografije pjesnika navodio je Bašagić neke njihove pjesme, a njegovi komentari ostali su na razini pozitivističkog pristupa književnosti. Ipak, ne treba zaboraviti godinu u kojoj je disertacija odbranjena. Početkom je 20. stoljeća pozitivizam dominantan model kojim se služila književna kritika. S druge strane, on je nužan korak za ispisivanje historije književnosti jednog naroda, jer se prikupljanjem pjesama zaboravljenih autora ukazuje na neophodnu bibliografsku građu. Stoga su prigovori da je Bašagić samo pobrojao bošnjačke pjesnike na orijentalnim jezicima potpuno besmisleni.

Bašagić je zajedno s Edhemom Mulabdićem i Osmanom Nuri Hadžićem 1. maja 1900. godine pokrenuo list Behar i bio njegovim prvim urednikom. Iste godine zaposlio se kao profesor arapskog jezika u sarajevskoj Velikoj gimnaziji. Predavao je sve do 1906. godine, kada biva otpušten pod izgovorom da nije položio profesorski ispit. S grupom bošnjačkih uglednika vodio je razgovore o osnivanju društva koje bi pružalo podršku i stipendiralo nadarene bošnjačke đake. Godine 1903. realizirao je tu ideju i osnovao društvo Gajret, a potom i društva El-Kamer i Društvo muslimanske omladine. Politički list Ogledalo pokrenuo je 1907. godine, a 1910. godine izabran je za zastupnika u Bosanskom saboru i odmah potom, poslije smrti Ali‑bega Firdusa, imenovan za predsjednika Sabora. Na tom položaju zatekao ga je i slom Austro-Ugarske monarhije.

Ostala je zabilježena anegdota o Safvetovom britkom odgovoru Petru Kočiću. Na sjednicu Bosanskog sabora, koja se održavala u Banjoj Luci, dr. Safvet-beg Bašagić došao je s malim zakašnjenjem. Aristrokratski obučen, s fesom na glavi, ušao je u prostoriju u kojoj se održavala sjednica. Čim je on ušao iz sale vikne pisac Petar Kočić, srpski delegat: “Turci u Aziju!” Bašagić se nonšalantno okrene i odgovori: “A međedi u šumu!” Salom se prolomi gromoglasan smijeh, a Kočić postiđeno spusti glavu.

Vječiti gost harabata

Sve vrijeme, od gimnazijskih dana, Bašagić je pisao pjesme pod pseudonimom Mirza Safvet. Mnogi smatraju da je upravo s njim počeo preporod bošnjačke književnosti, koja se nakon četiri stoljeća dugog kaljenja u orijentalno-islamskom kulturnom krugu počela izgrađivati na tekovinama zapadno-evropske kulture. Njegov je pjesnički rad “temeljnica poetsko-duhovne konstitucije bosanskohercegovačkih muslimana u fazi njihova snažnog i historijski nezaobilaznog kretanja ka modernom svijetu, modernom utemeljenju duha i senzibiliteta”, ističe Enes Duraković. To nije značilo da Bašagić zaboravlja na stoljećima baštinjenu tradiciju književnosti na orijentalnim jezicima u Bosni i Hercegovini. Uostalom, njegova disertacija i prva napisana historija Bošnjaka svjedoče o tome. Bašagić je, naprosto, upozorio na izazove jednog novog i drugačijeg vremena, te svojim romantičarskim djelom najavio strujanja koja će tek zahvatiti bošnjačku književnost. Ipak, orijentalni ambijent i srodnost sa sevdalinkom ostali su osnovnim odlikama njegovog pjesništva.

U tekstu Kulturno-poetički sinkretizmi i liminalno-hibridni oblici kao kulturalnomemorijski i interliterarni fenomen novije bošnjačke/bosanskohercegovačke književnosti dr. Sanjin Kodrić piše: ”Bašagić svojim stilom i pjesničkim oblikom traži uporište u nekoj od južnoslavenskih, a kasnije i drugih evropskih književnosti i kultura, u njihovim aktuelnim praksama ili povijesti, s kojom se naknadno identificira kao sa zajedničkim a zaboravljenim naslijeđem, a u istom kontekstu valja posmatrati autorovo istovremeno ispisivanje različitih pjesničkih formi orijentalno-islamske književnosti i kulture ne više na nekom od orijentalnih jezika već sad na bosanskom, ovaj put, dakle, na način sasvim drugačijeg pokušaja kulturalno-poetičkog i liminalno-hibridnog kompromisa, ali i nostalgije za nekadašnjom kulturno-civilizacijskom maticom – i u jednom i u drugo slučaju pokušaj novog, novom vremenu primjerenog kulturalnog udomljenja.

Hajjam bosanskog jezika

Sredinom je 1915. godine Safvet-beg na pijaci u ulici Telali u Sarajevu kupio rukopis iz 16. stoljeća u kojem su bili ispisani stihovi na perzijskom jeziku. Zabezeknut magijom perzijskog pjesništva, poput Friedricha Schillera koji se smatrao Perzijancem s egzilom u Njemačkoj, odmah je počeo prevoditi pjesme koje u četiri stiha sažimaju “mudrost Istočnu”. O tome je Bašagić zapisao:

“Koliko se sjećam, bilo je to u proljeće 1915. Idući kroz Telale vidim telalbašu kako drži dvije knjige i viče: ‘Kruna prvi put!’ Zastanem i opazim po uvezu, da su rukopisi, pa dobacim kao iz šale: ‘Dvije krune!’ Netko još primače 20 filira, a ja dignem na tri krune. Telalbaša povika: ‘Tri krune drugi put! Tri krune drugi i treći put, teslim!’ Uzmem knjige i dadnem mu 10 kruna. Čekajući, dok mi vrati kusur, otvorim jedan rukopis i nabasam na naslov: Rubaijati Omera Hajjama. Nađem se u čudu i odmah upitam telala, koji stajaše do mene, čija se to ostavština prodaje. ‘Nekakva esnafa’ – veli mi on. ‘Umro je kao samohran bećar. Imetak će mu se prodati i otpremiti rođacima u Tursku.’”

Na bosanski je jezik Bašagić prepjevao 227 rubaija znamenitog perzijskog klasika, sufijskog pjesnika Omera Hajjama. Jedan je od rijetkih prevodilaca koji je rubaije preveo s originalnog izvornika, s perzijskog jezika. Poslije su se pojavili prijevodi s francuskog, engleskog i njemačkog jezika. Fehim Bajraktarević tvrdio je da se i Bašagić koristio prijevodima rubaija s francuskog i njemačkog, ali to ničim nije dokazao. Preciznost u prevođenju pjesničke slike, o kojoj je pisao Alija Bejtić, te mogućnost prevođenja atmosfere pjesme, učinili su da je Bašagićev prijevod, iako urađen prije stotinu godina, do danas ostao nenadmašan. Neki su primijetili da je Bašagić za tadašnju Bosnu i Hercegovinu bio ono što je Hajjam za srednjovjekovnu Perziju. Obojica vizionari, pjesnici, na udaru kritika zvanične uleme, uspjeli su u svojim kulturama ostaviti neizbrisiv trag.

Nakon rata, od 1919. godine, Bašagić radi kao kustos u Zemaljskom muzeju u Sarajevu sve do 1927. godine, kada je umirovljen. Teška bolest odvojila ga je od nauke i književnosti. Posljednjih petnaestak godina života proveo je prikovan za bolesnički krevet. Umro je 9. aprila 1934. godine u Sarajevu. U listu Novi Behar zabilježeno je da “Sarajevo nije vidjelo veličanstvenije dženaze od one Safvet-begu Bašagiću”. U povorci koja je krenula iz Hrgića ulice bilo je više od 5.000 ljudi. Ukopan je u haremu Begove džamije.

Ahmed Muradbegović o susretu s Bašagićem

“Ugledah u postelji čovjeka u šezdesetim godinama, vrlo omršavljela od bolesti, tamne, gotovo olovne puti i žacnuh se od njegova izgleda. Najednom me prođoše trnci. Bolesnik se teškom mukom odupirao rukama o postelju i ustajao na noge da nas dočeka. Vidio sam jasno kako se u njemu borilo, svom svojom snagom, urođeno gospodstvo, plemenština jedne davne gospodske rase koja se ukazuje u punom sjaju na svom kućnom pragu, da nadvlada bolest koja ne da tijelu da izrazi što duša hoće. I to gospodstvo bješe jače od bolesti. On je ustao na svoje bolesne noge i primio nas kako je uvijek svoje goste primao: stojeći i temenahajući. Pogledao sam Hamdiju (Kreševljakovića, op.a.). On pozna sve njegove osebine. Htio sam da učinim nešto da bolesnik sjedne. Mjesto odgovora polegnuo me je Hamdija zemlji i mi smo naglo sjeli. Tek tada spusti se i on na postelju. Ovaj kratki ulomak iz našeg poznanstva najdublje mi se urezao u dušu. U njemu se, kao u ogledalu, zrcalila sva snaga negdašnjeg našeg odgoja, moć svladavanja sama sebe. Osebine koje su nas učinile gospodarima ove zemlje. I bilo mi je, pored časovite neprijatnosti, ponešto i ugodno pri duši. Duh je, makar i na čas, pobijedio materiju. I ja sam se razglagoljao. Blagorodnost me je učinila vedrim i raspoloženim. Bašagić također. Hamdija je začudo te večeri mnogo šutio. Izostale su i njegove neizbježive Hićaje. On, naime, za svaku stvar na svijetu, pa makar se to ticalo i same dlake u žabljem uhu, ima po jednu anegdotu. Ovaj put se sav predao promatranju. Bašagić je pričao o svojoj bašti i o svojim šljivama, od kojih peče rakiju za prijatelje, jer je njemu zabranjena…”

Djela Safvet-bega Bašagića:

  • Trofanda iz hercegovačke dubrave, zbirka pjesama, 1928.
  • Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (1463–1850), 1989.
  • Abdullah-paša; dramski spjev u 4 čina, 1900.
  • Pod Ozijom ili Krvava nagrada; dramski spjev u 3 čina (5 slika), 1905.
  • Misli i čuvstva (Nove pjesme), 1905.
  • Gazi Husrevbeg (U spomen četiristogodišnjice dolaska u Bosnu), 1907.
  • Uzgredne bilješke I (Pričice i dosjetke za mladež pribrao), 1907.
  • Najstariji ferman begova Čengića, 1907.
  • Bošnjaci i Hercegovci u Islamskoj književnosti I, 1912.
  • Izabrane pjesme, 1913.
  • Opis orijentalnih rukopisa moje biblioteke, 1917.
  • Najstarija Turska vijest o Kosovskom boju, 1924.
  • Mevlud – Po muteber ćitabima spjevao, 1924.
  • Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini, 1931.
  • Odabrane pjesme, 1944.
  • Izabrana djela; priredio Muhsin Rizvić, 1971.
  • Nizamul-Alem; Prijevod Safvet-bega Bašagića, napisao Hasan Ćafi Pruščak, 1919.
  • Omer Hajjam – Rubaije; Prijevod Safvet-bega Bašagića, 1928.

Izvor: Stav.ba