Prizrenska liga
Novi vijek

Pokreti Albanaca početkom XIX stoljeća

Albanci su početkom XIX stoljeća učestvovali u nemirnim događajima na Balkanu. No, za razliku od ustanaka u Smederevskom sandžaku ili u Moreji, ustanak Albanaca nije imao nacionalno-oslobodilački karakter, već je to bio pokušaj osamostaljenja jednog provincijskog namjesnika.

Riječ je o Tepedelen Ali-paši, sandžakbegu od Janine. On je učestvovao u pohodu protiv Rusa 1787. godine te je tako dobio sultanovu naklonost. Nakon što je 1788. godine osvojio Janinu priznat je za janinskog namjesnika, a kasnije se proslavio pod imenom Ali-paša od Janine.

Koristeći slabost vlasti Ali-paša se ubrzo domogao cijele južne Albanije. Godine 1811. bio je na vrhuncu svoje moći te je pod svojom vlašću držao prostor na kojem je živjelo oko pola miliona stanovnika. U svojoj oblasti vladao je kao samostalni vladar, raspolagao je vlastitom armijom i malom flotom. Uspio je održavati dobre odnose sa stranim silama.

Uspostavio je i dobre odnose sa Rusijom kojoj je obećao da će joj pomoći u borbi protiv Osmanlija ako ga ona prizna za nezavisnog vladara. Ali do toga nije došlo jer je Ali-paša pregovarao sa Rusima samo kako bi izvršio pritisak na osmansku vlast. Osmanski sultan je 1820. godine oduzeo sve Ali-paši titule, a on je pogubljen u manastiru na ostrvu u Janjinskom jezeru 24. I 1822. godine.

Na njegovo mjesto došao je Kara Mahmud-paša od Skadra. Težnje provincijskih vlastodržaca bile su sve izražajnije i prestavljale su opasnost za državu. Krajem XVIII stoljeća počele su uglavnom bezuspješne vojne reforme. Sultan Mahmud II (1808 – 1839) uspio je raspustiti jeničerske jedinice, provedena je reforma uprave koja je obuhvatala upravu u provincijama.

Sultan je pokušao oduzeti mogućnost upravljanja domaćoj vlasteli i povjerio je službenicima iz centralne uprave što je na prostoru Albanije naišlo na otpor. Osim vladajućih porodica pobunili su se i široki slojevi stanovništva. Do prvih većih pobuna došlo je u sjevernoj Albaniji, čiji je namjesnik bio Mustafa-paša, koji se istakao u borbi protiv Ali-paše.

Nakon Ali-pašine kapitulacije osmanska vlast nije željela više podržavati Mutsafu niti jačati njegovu moć, te on biva prinuđen napustiti svoj položaj. Nakon što su Rusi odlučili 1828. godine intervenisati u korist grčkih pobunjenika sultan Mahmud II tražio je od Mustafa-paše da se priključi vojsci, ali su Rusi ponudili Mustafa-paši da ostane neutralan, a za uzvrat oni će ga priznati za nezavisnog albanskog vladara.

Rusi nisu imali namjeru ostvariti obećanje. On je ušao u savez sa vođom bosanskih ustanika, Husein-kapetanom Gradaščevićem, jer je u Bosni bio podignut ustanak protiv reformi baš kao i onaj u Albaniji. Osmanska vlast je time izgubila kontrolu nad zapadnobalkanskim posjedima, pa je poslala velikog vezira Rešid-pašu da razdvoji ustanike, što je on i učinio te porazio Albance na Kosovu polju 1831. godine.

Pokret za nezavisnost

Albansko pitanje se u međunarodnim diplomatskim poslovima pojavilo 1878. godine u San Stefanu i Berlinu. Upoznavanje europske diplomatije sa Albancima je dodatno usložilo rješavanje istočnog pitanja i stvaranja država na Balkanu. Tokom zasijedanja u Berlinu, albanski delegati iz četiri vilajeta (Skadar, Janina, Kosovo i Monastir), gdje je albanski narod živio, zasijedali su u Prizrenu, odakle su poslali pisma u Istanbul i Berlin u kojima izražavaju neslaganje sa bilo kakvom podjelom albanskih zemalja.

Skup je organizovan u Prizrensku ligu i ona je postojala do 1881. godine. Liga je objedinjavala sve Albance, i muslimane i kršćane, ističući etnički i nacionalni identitet ispred vjerskog. Ona je tražila očuvanje albanskog teritorijalnog jedinstva što bi vodilo ka stvaranju albanske države u budućnosti.

Predstavnici sa Kosova su 1881. podigli i oružani ustanak protiv osmanske vlasti, a podržala ga je Prizrenska liga. Gušenjem ustanka Liga se raspala. Za kratko vrijeme svog postojanja Liga je ipak uspjela da podigne svijest albanskog naroda. Aktivnosti Lige su značajnije na kulturnom, nego na političkom planu. One uključuju osnivanje društva za štampanje albanskih knjiga (1879), ali su osmanske vlasti 1881. zabranile to društvo.

Prva albanska škola otvorena je 1887. u Korči, ali je zabranjena 1902. To pokazuje da osmanska vlast nije dozvoljavala da se još jedan narod na Balkanu probudi, znajući da će i taj narod kad-tad tražiti prvo autonomiju, a onda i nezavisnost. U ovom periodu Albanci su ipak bili znatno bliži identificiranju sa Abdulhamidovom panislamskom ideologijom, nego stvaranju vlastitog nacionalnog identiteta. U posljednjim godinama Abdulhamidove vladavine, Albanci su bili stub osmanske vlasti na Balkanu, zbog čega su ih skoro svih susjedni narodi zamrzili.

Od europskih zemalja albanskom pitanju su najviše pažnje posvećivale Austro-Ugarska i Italija. Prva je bila uz Albance zato što nije željela prepustiti Srbiji i Crnoj Gori te oblasti, naročito ne Srbiji jer bi ona time izašla na more. Italija je zbog vlastitih planova u Albaniji također bila za očuvanje albanskih zemalja izvan vlasti balkanskih monarhija.

Od Ilindenskog ustanka u Makedoniji Albanci postaju politički aktivniji. Do pada režima Abdulhamida II masovno se osnivaju razna albanska kulturna društva, škole, časopisi i drugo. Albanski predstavnici su se našli u sukobu sa mladoturcima i Komitetom za jedinstvo i napredak, pa su podržali pokušaj protuudara sultana Abdulhamida II.Kako suipak mladoturci dobili vlast, Albanci se počinju približavati ideji autonomije i nezavisnosti.

Problem za Albance je bio taj što su iznutra bili podijeljeni po plemenima i vjerama, a zastupljenost albanskog stanovništva u vilajetima je bila različita. No, razvoj događaja izvan albanskog prostora uticao je na Albance. Zbog rata protiv Italije, Porta je ponudila Albancima autonomiju u četiri vilajeta, što su oni bili spremni prihvatiti. Od svih balkanskih naroda Albanci bi tako najjednostavnije i najlakše dobili autonomiju. No, provođenje u djelo osmansko-albanskih dogovora spriječili su Balkanski ratovi.

U Prvom balkanskom ratu, područje oko Skadra su zauzeli Crno-gorci, srednju Albaniju Srbi, a južnu Grci. Spre-čavanje podjele alban-skog prostora pripisuje se Londonskoj kon-ferenciji 1912. godine. Po želji Austro-Ugarske monarhije da se Srbiji ne dopusti izlaz na more, velike sile su se spora-zumile o formiranju nezavisne Albanije. Za to vrijeme, bivši osmanski oficir, Ismail Kemal, formirao je u Valoni Privremenu vladu i skupštinu, proglasio je nezavisnost Albanije 28. XI 1912. godine i borio se za unutrašnje i vanjsko priznanje. Pod pritiskom europskih sila srbijanska, crnogorska i grčka vojska su morale napustiti prostore koji su planirani za albansku državu.

U Londonu 1913. potvrđeno je stvaranje nezavisne Albanije pod zaštitom velikih sila. Pitanje detaljnih granica, statusa i uređenja države prepušteno je na rješavanje posebnoj komisiji. Ubrzo je izabran i knez, Vilhelm od Vida (Wilhelm Friedrich Heinrich Prinz zu Wied), oficir u njemačkoj vojsci. Sjedište je postao Drač, a vladao je uz podršku stranih sila. Međutim, unutrašnji nemiri doveli su do njegovog odlaska iz Albanije u septembru 1914. godine.

U Prvom svjetskom ratu Albanija je bila neutralna, ali je pod pritiskom Italije, dozvolila razbijenoj srbijanskoj vojsci da pređe preko albanske teritorije u bijegu prema Grčkoj, zbog čega je izgubila podršku Austro-Ugarske. Tokom rata južni dio Albanije je proglasio Autonomnu republiku Sjeverni Epir.Albanija je tokom rata bila podijeljena izmeđurazličitih sila i takva je ostala i jedno vrijeme nakon rata. Najveći dio Albanije držali su Italijani, jedan dio na sjeveru Srbi, na jugu Grci, a Korču i Skadar Francuzi.