Položaj žene u srednjovjekovnom bosanskom društvu veoma je teško odreditijer nema dovoljno historijskih izvora u kojima se spominju.Premda se rijetko u historijskim dokumentima navode, to naravno ne znači da nisu imale zapaženu ulogu u društvu. Na temelju dostupnih izvora možemo utvrditi da su pojedine žene zauzimale istaknutu ulogu u bosanskom društvu. To su bile žene iz kraljevske porodice i vrha bosanskog društva. Tako majka bosanskog bana Stjepana II Kotromanića, banica Jelisaveta, zajedno sa sinom izdaje povelju knezu Vukcu Hrvatiniću.
Značajnu ulogu je imala Jelena, majka Tvrtka I Kotromanića. Ona je zajednosa sinom Tvrtkom učestvovala u izdavanju povelje kojom potvrđuju povlastice Vlatku Vukoslaviću Hrvatiniću iz DonjihKrajeva. Učestvovala je i u radustanka zajedno sa sinom Tvrtkom I 1354. god. u Milama. To nam govori da jeimala veliki uticaj na svog sina u prvim godinama njegove vladavine jer jebio mlad i neiskusan. Čak je jedna žena dostigla najveći položaj u bosanskojdržavi, postala je kraljica. Bila je to Jelena Gruba, supruga kralja Dabiše. Međutim, vladala je vrlo kratko od 1395. god. do 1398. god.
U XVstoljeću međuženama u srednjovjekovnoj Bosni najznačajniju ulogu je imala Katarina, kći hercega Stjepana Vukčića Kosače. Od 1446. god. udata je za bosanskog kraljaTomaša i tako je bila i kraljica. Iako su prilikom sklapanja njenog braka političkimotivi imali značajnu ulogu, ona je tokom cijelog života bila vjerna suprugasvoga muža Tomaša. O njenom životu ima vrlo malo podataka. Jedino se sa sigurnošćumože utvrditi da je bila dobra katolkinja. Nakon sklapanja braka s bosanskim kraljemTomašem, Katarina je prihvatila katoličanstvo.
Nije poznato da li je Katarina u djetinjstvu odgajana kao patarenka, ali se sa velikom vjerovatnoćom može tvrditi da je prilikomvjenčanja sa kraljem Tomašem bila katolkinja. Stoga Katolička crkva nije pravilanikakvu smetnju prilikom sklapanja njihovog braka, ona se od tada uvijek očitovala kao katolkinja, a o njenom odgoju brinuli su bosanski franjevci. S mužem Tomašemimala je dvoje djece: sina Sigismunda i kćerku Katarinu. Sredinom aprila 1449. god.rođen je Sigismund, pa su povodom toga Dubrovčani donijeli odluku da uputesvoje poslanstvo da čestitaju kralju Stjepanu rođenje sina, te da daruju kraljai njegovog novorođenog sina u tkaninama i drugim stvarima u vrijednosti od 800perpera.
Za života svog muža Tomaša Katarina nije bila u dobrim odnosima s pastorkomStjepanom Tomaševićem. Međutim, nakon Tomaševe smrti došlo je do izmirenjaizmeđu Katarine i Stjepana Tomaševića,jer je on priznao Katarinu kraljicom majkom, pa je ona i dalje ostala na bosanskom kraljevskom dvoru. Političkim slomom srednjovjekovne bosanske države 1463. god. nastala je teška situacija u zemlji te je Katarina i mnoginjeni sugrađani bila prinudjena da je napuste.
Prvo je našla utočiste u Vrlicu na područjuŠibenika. Zatim se sklonila na područje Huma, a povremeno je boravila u Dubrovniku.Krajem 1466. ili početkom 1467. god. Katarina je preko Ankone otišla u Rimgdje je ostala do smrti 1478 god. Katarina je od Pape primila izdašnu pomoć kakobi mogla pristojno živjeti prema svom kraljevskom dostojanstvu. Iako je živjela u tuđini nikada nije zaboravila svoj kraljevski položaj, a svoje nedaće je dostojanstvenopodnosila. Nakon petnaestogodisnjeg izgnanstva iz zemlje umrla je 25. oktobra 1478. god.Ukopana je u crkvi Ara Coeli kako je ostavila u oporuci. Na njenom grobu je bio prvonatpis na bosančici, a kasnije zamjenjen latinicom.
Značajnu ulogu u bosanskom društvu imala je i Katarinina majka Jelena, supruga hercega Stjepana.Poticala je iz ugledne porodice Balšića. Imala je vidan uticaj na svoju djecu što se pokazalo u vrijeme sukoba hercega Stjepana sa Dubrovčanima.Naime, herceg je imao ljubavnu avanturu sa lijepom Sijenjankom, zbog čega je nastala svađa u braku između njega i Jelene.Jelena je bila uvrijeđena hercegovim ponašanjem, te se sa sinom Vladislavom sklonila u Dubrovnik a to su Dubrovčani jedva dočekali kako bi se osvetili hercegu.
Majka je okrenula Vladislava protiv oca, pa je on sklopio ugovor sa Dubrovčanima koji je bio protiv hercega.Iako je knez Vladislav nanio mnogo neprilika svom ocu, oni su se pomirili 1453 godine.U povelji izdatoj 19 jula u Pivi na planini Pišću herceg ih je ponovo primio u svoju milost i obećao im udio u svom nasledstvu ali pod uslovom da mu budu vjerni i poslušni.Ubrzo nakon toga početkom oktobra 1453 godine je umrla Jelena.
Iz porodice Kosača značajna je još jedna žena.Riječ je o Katarini majci hercega Stjepana. Zbog nedostatka izvora ne zna se iz koje porodice potiče.Bila je udata za Vukca Hranića, kojeg je nadživjela preko dvadeset godina.Živjela je sa sinom hercegom Stjepanom na kojeg je imala određen utjecaj na početku njegove vladavine.Prilikom rješavanja određenog problema sa Stjepanom Vukčićem Kosačom, Dubrovčani su uvijek išli linijom manjeg otpora tako što su slali svoje poslanike sa darovima Stjepanovoj majci i ženi kako bi se one zauzele za njihovu stvar.
Zbog poštovanja Stjepana prema majci on joj je darovao ubiranje prihode od carine sa Tjentišta na Sutjesci.Katarina je dočekala duboku starost i umrla je 1456 godine.U poveljama bosanskih vladara i vlastele spominju se neke žene.Uglavnom se ovdje odnosi o nasljedstvu odnosno o testamentima njihovih muževa ili očeva.Tako je u jednoj povelji spominje Katarina unuka hercega Hrvoja , da je dobila od djeda kuću i neko zemljište.
Jelena, supruga Sandalja Hranića sastavila je testament, kojim je svojim najbližima, vojvodi Stjepanu, njegovoj supruzi Jeleni , njegovim sinovima Vladislavu i Vlatku, kćeri Katarini i sestri Despini podjelila skupocjenu odjeću , nakit i posuđe.Dio novca je ostavila da se podjeli milostinji za njenu dušu i za obnovu crkve sv. Georgija u Gorici a dio novca je ostavljen za djevojke koje se zateknu na njenoj samrti, kako bi se mogle udati.
Život žena bio je određen staleškom pripadnošću i ulogom u porodici.Dok se o pojedinim znamenitim ženama u srednjovjekovjnoj Bosni nešto zna, nažalost vrlo malo se zna kako je živjela obična žena.Položaj žene se nalazio ispod nivoa cijelog bosanskog društva što znači da je socijalni položaj žene bio daleko od zadovoljavajućeg.Žena je mogla posjedovati pokretnu imovinu dok su rijetki slučajevi iz kojih se moglo razabrati da je mogla biti u posjedu nepokretne imovine.
Život žena bio je određen staleškom pripadnošću i ulogom u porodici.Dok se o pojedinim znamenitim ženama u srednjovjekovnoj Bosni ponešto zna, nažalost vrlo se malo zna kako je živjela obična žena.Položaj žene nalazio se ispod nivoa cijelog bosanskog društva, što znači da je socijalni položaj žene bio daleko od zadovoljavajućeg.Žena je mogla posjedovati pokretnu imovinu dok su rijetki slučajevi iz kojih se može razabrati da je mogla biti u posjedu nepokretne imovine.
Žene nisu dobivale u nasljedstvo muzevljevu imovinu nego su imale samo pravo doživotnog korišćenja prihoda sa njegovog posjeda.U povelji hercega Stjepana 19.Jula 1453 navodi se mogućnost da ako ga žena Jelena nadživi, dobije dio muževog imetka na doživotno korištenje.Nakon njene smrti tu imovinu bi po pola podijelili sinovi Vlatko i Vladislav.
Prema običaju koji je vladao u srednjovjekovnoj Bosni supruga je imala pravo naslijediti muža ako ne bi imao muških potomaka.Ako je neko imao samo žensku djecu, u tom slučaju bi sav imetak naslijedile njegove kćeri.Tako Vukčin Ostojić testamentom ostavlja svu svoju pokretnu imovinu i nepokretnu imovinu svojoj kćeri Vladuši i drugoj kćerci ili sinu koga je očekivao da će se roditi.Također, ženi je nakon muževe smrti pripao dio imetka kojeg je ona uživala za svog života, a nakon njene smrti taj dio bi pripao djeci. -Interesantan je testament Pribisava Vukotića , koji je bio u službi hercega Stjepana i kod njega obavljao razne dužnosti.Testamentom je sav imetak podijelio supruzi Doroteji, sinovima Rafaelu, Petru, Đorđu, te kćerima Katarini, Ani, Barbari.
Iz toga se vidi koliko je volio svoju porodicu i kako se brinuo za njenu egzistenciju.Ujedno je kćerima zaprijetio da ce biti lišene nasljedstva ako se neka od njih uda bez majčinog odobrenja.Ovo nam pokazuje kakav je bio odnos između roditelja i djece, odnosno da su djeca bila pod velikim uticajem roditelja koji su im čak birali i bračnog druga.
U Bosni su vladale sasvim drugačije prilike nego u Kotoru i Dubrovniku.Žena, u Bosni nije bila uključena u ekonomski život, zato što nije donosila u bračnu zajednicu niti miraz niti imovinu.Pored muškaraca i žene su odlazile u Dubrovnik na službu.Na žene otpada otprilike jedna desnetina od ukupnog broja koje stupaju u službu stranaca u Dubrovniku.Nažalost žene iz Bosne, često su završavale kao roblje u raznim dijelovima Mediterana.
Komentariši