Kod hrišćana nade je bilo sve manje. Ali i u osmanskom logoru vladali su pesimizam i opšteo sjećanje neuspjeha. Opsada traje već sedam nedjelja, a ipak je velika osmanska vojska sa svojim sjajnim ratnim oruđima vrlo malo postigla.
Odbrana je vjerovatno zamorena, i bez dovoljno ljudi i materijala; bedemi grada su teško oštećeni, ali kroz njih nije prodro ni jedan jedini vojnik. I dalje je postojala opasnost da stigne pomoć sa Zapada.
Mehmeda su njegovi agenti obavijestili da je floti naređeno da isplovi iz Mletaka, i da je po nekim glasinama čak stigla do Hiosa. I nadalje je postojala mogućnost da Ugri pređu Dunav. Prvih dana opsade u osmanski logor je stiglo izaslanstvo Janka Hunjadija i saopštilo da je trogodišnje primirje, koje je on potpisao, prestalo da važi, pošto Hunjadi više nije regent Ugarske. Povrh toga, moral sultanovih trupa počeo je da slabi.
Njegovi mornari su pretrpjeli ponižavajuće poraze. Vojnici još nisu odnijeli nijednu pobjedu. Što mu je grad duže izmicao, to mu je više i ugled opadao.Na njegovom dvoru stari vezir Halil i njegovi prijatelji i dalje nisu odobravali pothvat. Preduzevši ga, Mehmed je postupio protiv njihovog savjeta. Je li moguće da su oni u pravu? Moždaje njegova poslednja ponuda mira učinjena djelimično da im pokaže kako nije nerazuman, a djelimično da umiri sopstvenu savjest dobrog muslimana koji treba da izbjegava rat izuzev kad nevjernici tvrdoglavo odbijaju predaju; ponuđeni mir bi, međutim, bio pod uslovima koje on postavlja.
U njegovom logoru nalazio se mladi plemić po imenu Ismail, sin jednog grčkog renegata koga je on učinio vazalnim princom Sinope. Tog mladog plemića je sada kao izaslanika poslao u grad. Ismail je imao prijatelja među Grcima, i svim silama se trudio da ih ubijedi da još nije prekasno da se spasu. Na njegovo navaljivanje, Grci su odredili izaslanika koji će se s njim vratiti u osmanski logor. Ime toga čoveka nije zabilježeno; znamo samo da nije bio visokog roda ni položaja. Nepredvidljivost sultanovog postupanja s izaslanicima bila je poznata; nesumnjivo se smatralo da ne bi trebalo poslati nekog uglednika u ovako opasnu misiju. Međutim, Mehmed ga nije neljubazno primio; poslao ga je nazad s porukom da će opsada biti prekinuta ako se car obaveže da će plaćati godišnji danak od stotinu hiljada bizantijskih zlatnika; ili, ako im se više dopada, stanovnici mogu napustiti grad s cjelokupnom svojom pokretnom imovinom, i nikome se ništa loše neće desiti.
Kad je ponuda iznijeta pred Carski savet, jedan ili dvojica članova bili su mišljenja da se obećanjem da će se plaćati danak može dobiti u vremenu. Većina je, međutim, znala da se tako veliki danak nikad ne može prikupiti i da će sultan, ako mu se odmah ne uruči, jednostavno nastaviti opsadu; a sada niko od njih nije bio voljan da mu dopusti da uzme Carigrad bez dalje borbe. Možda je car, kako osmanski izvori kazuju, odgovorio ponudom da odmah preda sve što poseduje osim grada, koji je, u stvari, bio njegov jedini preostali posjed. Na ovo je sultan odvratio da Grcima ostaje jedino da biraju između predaje grada, smrti od mača, ili prelaska na islam.
Ovi jalovi pregovori vjerovatno su obavljeni u petak 25. maja. U subotu Mehmed je sazvao savjetodavno veče. Vezir Halil-paša, oslanjajući se na svoje dugo i zapaženo služenje državi, ustaje i traži prekid opsade. On nikad nije odobravao ovaj pohod, a događaji su pokazali da je u pravu. Osmanlije nisu postigli nikakav napredak; naprotiv, pretrpjeli su nekoliko ponižavajućih neuspjeha. Svakog časa vladari Zapada mogu gradu doći u pomoć. Mleci su već poslali veliku flotu. Đenova će, koliko god nevoljno, biti prisiljena da nešto učini. Sultan bi trebalo da ponudi uslove prihvatljive za cara i povuče se prije nego što ih zadese teži porazi. Časni vezir je ulivao poštovanje. Mnogi od slušalaca, podsjetivši se kako su se slabo pokazali osmanski ratni brodovi u borbama s hrišćanima, mora da su zadrhtali pri pomisli da velike italijanske ratne flote punim jedrima plove prema njima. Sultan je, uostalom, tek mladić — ima dvadeset i jednu godinu. Ne dovodi li on mladalački plahovitom bezobzirnošću u opasnost svoju veliku baštinu?
Sljedeći govornik bio je Zaganos-paša. On nije volio Halila, a znao je da i sultan dijeli njegovo osjećanje. Videći u pogledu svoga gospodara gnjevno očajanje zbog Halilovog govora, izjavljuje da on ne dijeli strepnje velikog vezira. Evropske sile međusobno su suviše oštro podijeljene da bi ikad preduzele zajedničku akciju protiv Osmanlija; a ako se mletačka flota i približava, što on ne vjeruje, Osmanlije će je nadmašiti daleko brojnijim brodovima i ljudstvom. Govorio je i o znamenjima koja su predskazivala propast hrišćanskog carstva. Govorio je o Aleksandru Velikom, mladiću koji je sa upola manjom vojskom osvojio pola svijeta. Napad treba ubrzati, a ne pomišljati na povlačenje. Mnogi od mlađih zapovjednika ustali su da podrže Zaganosa, a naročito žustar u zahtjevu za odlučnom akcijom bio je zapovjednik bašibozuka. Mehmeda je to osokolilo; upravo to je i želio da čuje. Naložio je Zaganosu da ode među svoje vojnike i upita ih šta oni žele. Zaganos se ubrzo vratio sa željenim odgovorom. Svaki čovjek, rekao je, zahtjeva da se odmah pređe u napad. Sultan tada izjavljuje da će napad otpočeti čim bude pripremljen.
Od tog trenutka Halilu je svakako bilo jasno da su mu dani odbrojani. S trpeljivošću pobožnog muslimana stare škole, on je uvijek bio srdačan prijatelj hrišćana za razliku od skorojevića, renegata, kao što su Zaganos i Mahmud. Pitanje je da li je zaista primao poklone od hrišćana. Ali njegovi neprijatelji su sada tvrdili da jeste, i sultan im je rado poverovao. Vijest o sultanovoj odluci brzo je stigla u grad. Hrišćani u njegovom logoru izbacivali supreko bedema strele oko kojih su bila obavijena pisma s opisom sastanka savjetodavnog vijeća. Tokom petka i subote bombardovanje bedema na kopnenoj strani bilo je teže nego ijedno do tada. Ipak, učinjena šteta je brzo otklonjena. Do subote uveče palisada je opet potpuno učvršćena. Ali tokom noći, pri svjetlosti osmanskih vatri, vidjelo se kako Osmanlije donose najraznovrsniji materijal da njime potpuno ispune opkop, i dovlače svoje topove na platforme koje su napravili. U nedjelju je bombardovanje usredsređeno na palisadu duž Mesotihiona. Tri direktna pogotka iz velikog topa srušila su jedan njen dio. Nadgledajući popravljanje, Bustinijani je lakše ranjen parčetom đuleta i povukao se na nekoliko sati dok su mu previjali ranu. Na položaj se vratio prije sutona.
Toga istog dana, 27. maja, sultan je projahao kroz čitavu svoju vojsku, najavljujući skoriveliki napad. Pratili su ga glasnici koji bi povremeno zastali da objave da će ratnicima za veru bitidopušteno, kako islamski običaji nalažu, da tri dana slobodno pljačkaju po gradu. Sultan se zakleovečnim Bogom i njegovim Prorokom, i sa četiri hiljade proroka, i dušama svoga oca i svoje dece,da će sve blago koje se zatekne u gradu biti pravično razdeljeno njegovim vojnicima. Objava jedočekana radosnim povicima. Ljudi iza gradskih bedema mogli su da čuju kako čete muslimanakliču ushićeno: „Nema Boga do Alaha, a Muhamed je njegov prorok“.
Te, kao i sljedeće noći vatre i buktinje su osvetljavale gomile radnika koji su novim materijalom sve više zatrpavali opkop i iza njega slagali gomile oružja. Radili su grozničavo, kličući i pjevajući, bodreni frulama i trubama, zurlama i lautama. Svjetlost je bila tako jaka da su se opsađeni u jednom trenutku ponadali da se turski logor zapalio i pojurili na bedeme da vide požar. Shvativši pravi uzrok svjetlosti, mogli su samo da kleknu na molitvu.
U ponoć, potpuno iznenada, rad je prestao i sva svjetla su pogašena. Sultan je naredio da ponedeljak bude dan odmora i pokajanja, kako bi se njegovi ratnici mogli pripremiti za konačni napad u utorak. On sam je proveo dan vršeći pregled svih svojih trupa i dajući im naredbe. Prvo je s velikom pratnjom odjahao preko mosta na Zlatnom rogu da se kod Diplokiona sastane sa svojim admiralom Hamza-begom. Zatražio je od njega da sljedeći dan rasporedi svoje brodove duž lanca pa dalje uz cijelu obalu Mramornog mora na kojoj je grad. Ljude treba snabdijeti ljestvama i kad god bude moguće, neka pokušaju, bilo sa samih brodova bilo iz malih čamaca, da se iskrcaju i popnu uz bedeme; ili, ako se to pokaže neizvodljivo, neka bar stalno simuliraju napade kako se niko odbranilaca ne bi usudio da napusti položaje.
Jašući nazad da izda slična naređenja svojim brodovima u Zlatnom rogu, Mehmed se zaustavio ispred glavne kapije Pere i pozvao sebi gradske službenike. Strogo im je naredio da se postaraju da sledećeg dana niko od njihovih sugrađana ne pruži kakvu pomoć Carigradu. Ako ne poslušaju, kazna će odmah stići. Potom se vratio u svoj šator, da bi se popodne opet pojavio i projahao čitavom dužinom bedema na kopnenoj strani, razgovarajući s oficirima i riječima podstičući vojnike koji su po logoru sjedeli. Kad se uvjrio da je sve onako kako je htio, pozvao je ministre i vojne zapovjednike u svoj šator i održao im govor.
Njegov govor daje nam historičar Kritovul, koji je, kao i svi obrazovani Bizantinci, proučavao Tukidida i zato svojim junacima pripisao govore koje su, prema njegovom mišljenju, održali ili je trebalo da ih održe. Ali govor, mada historičarev, sadrži suštinu onoga što je sultan vjerovatno morao reći. Podsjetio je skup na bogatstvo koje se još nalazi u gradu i na pliijen koji će uskoro biti njihov; podsjetio ih je da je vjekovna sveta dužnost pravovjernih da zauzmu hrišćansku prijestonicu, i da predanja obećavaju uspjeh. Grad nije neosvojiv, rekao je. Neprijatelj je malobrojan i iscrpljen, i nedostaju mu oružje i hrana, a međusobno je i podjeljen; Italijani sigurno neće željeti da izginu za tuđu zemlju. On će sutra, izjavio je, slati u napad talas za talasom svojih vojnika sve dok zamor i gubitak svake nade ne prisile branioce da prestanu s otporom. Od svojih oficira zahtjevao je da pokažu hrabrost i održe disciplinu. Onda im je naredio da odu u svoje šatore i odmore se, i buduspremni kad stigne dat znak za napad. Ostali su samo glavni zapovjednici da im da posljednja uputstva. Admiral Hamza već je znao šta mu je stavljeno u zadatak. Pošto izdvoji ljude koji će zamijeniti mornare određene za napad na bedeme duž Zlatnog roga, Zaganos će ostatak svojih trupa povesti na Vlahernu. Karadža-paša biće mu s desne strane sve do Harisijeve kapije. On sam, s Halilom i Sarudžom, vodiće glavni napad u dolini Likosa. Pošto je iskazao svoje želje, Mehmed se povukao na večeru i počinak.
Čitavog dana je izvan bedema vladala neka neobična tišina. Ćutali su čak i veliki topovi. Ugradu su neki ljudi govorili da se Osmanlije pripremaju za povlačenje, ali njihov optimizam je bio uzaludan pokušaj da obodre sebe same. Svi su, u stvari, znali da je došao odsudni trenutak. Nekoliko posljednjih dana nervna iscrpljenost branilaca se ispoljavala u kavženju i uzajamnim optužbama Grka, Mlečana i Đenovljana. Neutralnost Pere kazivala je Mlečanima kao i Grcima da nijednom Đenovljaninu ne treba verovati. Osionost Mlečana vređala je i Đenovljane i Grke. Mlečani su pravili drvene štitove i zaklone u radionicama svoje četvrti, a Minoto je naređivao grčkim radnicima da ih nose do odbrambenih linija u Vlaherni. Radnici su to odbijali ako im se neplati, ne iz gramzivosti, kako su Mlečani bili skloni da vjeruju, već što su ih vrijeđale odsječne naredbe jednog Italijana, i što su im novac ili slobodno vrijeme zaista bili potrebni da bi obezbijedili hranu za svoje gladne porodice. Mlečana s porodicom bilo je malo, a žene i djeca Đenovljana živeli su bezbjedno u Peri. Italijani nikad nisu shvatili napetost koju je kod Grka stvarala izvesnost da će snjima sudbinu dijeliti i njihove žene i djeca.
Ponekad je bilo prepirki oko strategije. Čim je postalo jasno da predstoji veliki napad, Đustinijani je zatražio od velikog duksa Luke Notarasa da topove kojima je raspolagao premjesti na Mesotihion, gde će svaki top biti potreban. Notaras je to odbio.Vjerovao je, ne bez razloga, da će i lučki bedemi biti napadnuti, a oni i tako nemaju odgovarajuću odbranu. Došlo je do žučnih riječi, i car je nevoljno morao da posreduje. Izgleda da je Đustinijanijevo gledište prevagnulo. Nadbiskup Leonardo je u svojoj mržnji na pravoslavne, izjavio da su se Grci ljubomorno plašili da slava za odbranu ne pripadne Latinima, i da su otuda bili zlovoljni i malodušni. Odgovaralo mu je da zaboravi kako se u dolini Likosa borilo isto toliko Grka koliko i Italijana; ali je priznao da ni jednom Grku nije nedostajalo borbenosti kada je bitka počela.
Ovoga ponedeljka, svjesni da je odsudni trenutak pred njima, vojnici i građani su zaboravili međusobne zađevice. Dok su ljudi na bedemima i dalje radili na popravkama oštećenih dijelova, obrazovana je velika litija. Nasuprot tišini u Osmanskom logoru, u gradu su zvonila crkvena zvona i lupala drvena klepala, dok su vijernici na ramenima iznosili ikone i ćivote i nosili ih ulicama i duž bedema, zaustavljajući se da se ovim svetinjama blagoslove mjesta gdje su oštećenja bila najveća i opasnost najneposrednija; masa koja ih je pratila, Grci i Italijani, pravoslavni i katolici, pjevala je himne i ponavljala Kirije eleison. Litiji se pridružio i car, a kada se završila, pozvao je svoje uglednike i zapovjednike, Grke i Italijane, i obratio im se govorom. Dva prisutna čoveka, njegov sekretar Frances i arhiepiskop mitilenski, zabilježili su taj govor. Svaki je to učinio na sebi svojstven način, unoseći u carev govor učene aluzije i pobožne aforizme da bi dobio retorski oblik koji, najvjerovatnije, nije imao.
Ali u njihovim prikazima ima dovoljno saglasnosti da bi nam predočili suštinu. Konstantin je rekao svojim slušaocima da veliki napad samo što nije otpočeo. Svojim grčkim podanicima kazao je da čovek treba da bude uvijek spreman da umre ili za svoju vjeru, ili svoju zemlju, ili svoju porodicu, ili svoga vladara. Sada njegov narod mora biti pripravan da umreza ove četiri stvari. Govorio je o slavnim danima i uzvišenim tradicijama velikog carskog grada. Govorio je o vjerolomstvu sultana—nevjernika, koji je izazvao rat da bi uništio pravu vjeru i postavio svog lažnog proroka na prijesto Hristov. Pozvao ih je da ne zaborave da su potomci heroja drevne Grčke i Rima i da budu dostojni svojih predaka. Što se njega tiče, rekao je, on je spreman da umreza svoju vjeru, svoj grad, svoj narod. Zatim se okrenuo Italijanima i, zahvaljujući na velikim uslugama koje su učinili, rekao da ima puno poverenja u njih u predstojećoj borbi. Apelovao je na sve, i Grke i Italijane, da se ne plaše nebrojenog neprijatelja, ni varvarskih sredstava kao što su vatra i buka, kojima hoće da ih zastraši.
Treba da budu bodrog duha, hrabri i nepokolebljivi. Uz pomoć Božju, pobijediće. Svi prisutni su ustali uvjeravajući cara da su spremni da za njega žrtvuju svoje živote i domove. On je tada polako prošao po sobi i svakog od njih molio da mu oprosti ako ga je ikada uvrijedio. Oni su slijedili njegov primjer, grleći jedan drugog, kao što čine ljudi koji očekuju smrt. Dan je bio na izmaku. Već su gomile ljudi išle prema velikoj crkvi Sv. Sofije. Proteklih pet mjeseci ni jedan pobožni Grk nije prošao kroz njene portale da prisustvuje svetoj liturgiji, koju su Latini i otpadnici obesvjetili. Ali te večeri ogorčenosti više nije bilo. Osim vojnika na bedemima,skoro da nijedan građanin nije izostao s ovog očajničkog molepstvija. Sveštenici koji su smatrali daje unija smrtni greh, sada su ušli u oltar da služe sa svojom unijatskom braćom. Kardinal je takođe bio tu, a uz njega i episkopi koji inače nikad ne bi priznali njegov autoritet; i sav svijet je prišao naispovest i pričešće, ne obazirući se da li ih pričešćuju pravoslavni ili katolici. Uz Grke su bili Italijani i Katalanci. Zlatni mozaici s mnogim likovima Hrista i svetitelja, Bizantijskih careva icarica, bleskali su u svetlu hiljade kandila i sveća; a ispod njih su se poslednji put kretali usvečanom ritmu liturgije sveštenici u blistavim odeždama.
U tom trenutku u carigradskoj crkvidošlo je do sjedinjenja. Kad se carsko vijeće završilo, ministri i zapovjednici su projahali kroz grad da bi prisustvovali molepstviju. Posle ispovjesti i pričešća, svaki je otišao na svoj položaj, rešen da pobedi ili umre.Kada su Đustinijani i njegovi grčki i italijanski saborci došli do određenih mesta i kroz unutrašnjizid prošli do spoljašnjeg i palisade, naređeno je da se za njima zatvore kapije unutrašnjeg zida kakobi se onemogućilo povlačenje.203Kasnije, tokom večeri car je na svojoj arapskoj kobili odjahao do velike katedrale i našaosmirenje u Bogu. Zatim se kroz mračne ulice vratio u palatu u Vlaherni i pozvao osoblje. Od njih je,k; o ranije od ministara, zatražio oproštaj za svaku neljubaznost prema njima, i oprostio se. Bila jeskoro ponoć kada je opet uzjahao konja i, praćen vernim Francesom, prošao celom dužinombedema na kopnenoj strani kako bi se uverio da je sve u redu, i da su kapije na unutrašnjimzidovima zatvorene. Vraćajući se u Vlahernu, car je sjahao kod Kaligarijske kapije i poveo Francesana kulu na najisturenijem uglu bedema Vlaherne, odakle su mogli da gledaju u. pomrčinu u obapravca, levo, prema Mesotihionu, i desno, prema Zlatnom rogu. Odozdo je do njih dopirala buka:neprijatelj je prevlačio topove preko zatrpanog opkopa; ove pripreme su počele sa zalaskom sunca,kako su im stražari rekli. U daljini su mogli da vide treperava svetla turskih brodova koji su plovilipreko Zlatnog roga. Frances je čekao sa svojim gospodarem oko jedan sat. Konstantin ga je ondaotpustio, i nikad se više nisu sreli. Bitka je počinjala.
Komentariši