Ličnosti
Vasif-beg Biščević (1911.) -“Niti sam Srbin niti Hrvat”
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća dešava se velikosrpska i velikohrvatska propaganda na prostoru Bosne i Hercegovine, gdje jedni žele proširiti sprsko, a drugi hrvatsko ime.
U tome su imali dosta uspjeha, pogotovo među pravoslavnim, odnosno, katoličkim stanovništvom, a i određeni broj muslimana Bošnjaka je također podlegao toj propagandi iz Zagreba i Beograda. Da je bilo onih Bošnjaka koji su i dalje bili svjesni ko su i šta su, govori nam i ovaj tekst Vasif-beg Biščevića iz 1911. godine.
“Ja svugdje, pa evo i ovdje, velim da niti sam Srbin niti Hrvat te da neću ni jednu, a niti drugu propagandu uvlačiti u našu zemlju. A niti predviđam za naše interese kakve opasnosti a niti potrebe da moramo u kojekakve veze i pakte stupati. Kad bi uistinu prijetila kakva opasnost interesima našega islamskog naroda u ovim pokrajinama, imamo ići našem vladaru, koji nam je svojom carskom riječi sva naša prava zajamčio.
Zar da tražimo spas u Zagrebu odnosno u Hrvatskoj, koja ni sama sebi pomoći ne može, nego ječi pod teškim ugarskim jarmom „Bosna Bošnjacima, narodnost bosanska i jezik bosanski“ – moja su lozinka.
Neću da se povlačim za onim neiskusnim mladićima kojima su Hrvati učitelji u Beču i Zagrebu ulili hrvatstvo, kao i za svim kojima su Srbi učitelji ulili u glavu srpstvo te ni za njihovim – uslijed toga nastalim komešanjem; tako da jedni ističu hrvatstvo, a drugi srpstvo.
Kad bi bili naši mladići malo pomislili da se u Hrvatskoj naziva službeni jezik hrvatski, u Srbiji srpski, u Mađarskoj mađarski, u Turskoj turski, u Bugarskoj bugarski, i tako u svim državama i slobodnim pokrajinama, pa zašto da se i u Bosni ne bi smjelo govoriti bosanski.
Osim toga, kad bi naši mladići proputovali svoju domovinu i proučili osjećaje svoga naroda, e kad bi vidjeli koliko je uz srce našeg naroda prirasla istina da Bošnjak može biti samo Bošnjak i da govori samo bosanski, uvjeren sam da im ne bi nikad na um palo osjećati se kakvim tuđinom, odnosno Hrvatom ili Srbinom, tako kao ni meni.”
Autor: Vasif-beg Biščević, Hrvatski Dnevnik 7. Lipanj 1911.
Treba razlikovati naziv religije od naziva naroda. Srbi, Hrvati…bili su prvo plemena, a mnogo kasnije narod, a religiju hrišćanstvo odnosno kršćanstvo su primili kasnije. A na Balkanu su ranije živjeli i druga plemena: ilirska plemena, keltska, tračanska……. Islamizacija je počela dolaskom Turaka na Balkansko poluostrvo, pa tako i u Bosnu. Ti si sada Bosanac, zašto da ne, a religiju možeš izabrati (sloboda je vjeroispovijesti) a religija je najčešće islam. To ne znači da su Bošnjaci -Turci , nego da imaju istu religiju sa Turcima. A protiv religije ne treba se buniti, postoje molitve koje mnogim vjernicima predstavljaju utjehu, i to je onda dobro i dobro je da svi žive u miru i da razumiju jedni druge. Sveštenici pojedinih religioznih ustanova znaju u toku rata da posluže rajedinjavanju i raspirivanju nacionalne mržnje – imaju interesa i prinuđeni su na to. To su institucije koje u toku rata zavađaju narod i tim putem se ostvaruje bratoubilački rat u smislu parole: zavadi pa vladaj, kao što je bilo i u posljednjem ratu. I to je velika sramota . Okupatori lakše osvajaju teritorije.
Pojedini vjerski sluzbenici su zloupotrebljavali vjeru,njen znacaj i uticaj.Kao npr.Kacavenda.Da su se sve tri religije istinski drzale religije i postulata religije,doprinjele bi puno smirivanju rata i smanjenju gubitaka na sve strane.I ptice na grani znaju da su Bosnjaci najvise stradali u ovom ratu.Zak Klajn je izjavio da nesmiju dozvoliti u srcu Evrope da postoji Muslimanska drzava.