POVIJEST USTANAKA
Historiji ustanaka Enciklopedija posvetit će prvenstvenu pažnju. Ako se sveukupna historija ratova na našem terenu podijeli u šest osnovnih cillusa: prvi, srednjovjekovni; drugi, turski (agresivni), od Kosova i od Jajca do treće opsade Beča; treći, turski (defenzivni), od mira u Srijemskim Karlovcima do mira u Bukureštu godine 1913; četvrti, mletački od Orseola do osvojenja Dalmacije godine 1409, do mletačkih turskih ratova, do austrijske i francuske provale u Dalmaciju; peti, ciklus evropskih ratova: tridesetogodišnji, holandski, španjolski, francuski od Luja XIV do jakobinaca, sedmogodišnji, bonapartistički, austrijski lombardijski, pruski, danski itd.; šesti, dva imperijalistička rata, godinc 1914-1918 i 1941–1945, pokazat će se, da se ovihšest ratnih ciklusa točno podudara s čitavom serijom ustanaka. Ovih šest ratnih ciklusa radaju po zakonu kontrapunkta naše historije cikluse ustanaka i pobuna protufeudalnih, patarenskih, protubizatinskih, protufrenačkih, graničarskih, četrdesetosmaških, protumadžarskih, protuaustrijskih, protuturskih i lenjinističkih, a ti su proturatni ustanci osnovni motiv naše povijesti, mnogo važniji od legitimnih ratova vodenih kod nas, protiv nas i s našim mesom pod raznim barjacima.
Kod nas se, uglavnom, govorilo o takozvanim klasičnim ustancima: o slovenskom, o onom Mateja Ivanića ili Matije Gupca, o četrdesetosinaškoj buni, o Kočinoj Krajini, o crnogorskim i hercegovačkim pobunama, o godini 1918 itd., a o uskočkim borbama od polovine XVI stoljeća do Madridskog mira (1617) pisao je jedini Senoa u svojoj pseudoromantičnoj varijaciji o ,,Senjskoj ruci”.
A ipak Uskoci su više od trideset godina, u otvorenom ratu s Austrijom, s Portom i s Venecijom, držali pod svojom potpunom kontrolom čitavu Labinštinu, Kvarner, Lilu, a od Rijeke do Bakra i od Senja do Skradina bili su jedini gospodari. Od Rovinja i Poreča do Zadra i Šibenika uskočke su galije suvereno vladale morem i uskočka gerila postala je glavnom brigom Velikih Sila, koje su je uspjele svladati tek koordiniranom zajedničkom akcijom.
Oko Granice i graničarskih pitanja Enciklopedija ima da ispita čitave nizove neosvijetljenih detalja; borbe graničarskog puka protivu kolonata i feudalizacije Granice traju tokom čitavog XVIII stoljeća. 1710 pacifikator Like grof Coronini sa barunom Ramschüsselom umoreni u centru ustanka u ribničkoj crkvi.
Godinu dana kasnije buna protiv grofa Zinsendorfa. 1719 ustanak od Brinja i Brloga do Svetog Jurja i Otočca protivu Hohenzollernovih kirasira pod barunom Bosarelijem i grofom Paradeiserom. 1728 pobuna protiv grofa Attemsa u Lici. 1732 ustanak pod Jurlinom Tomljenovićem i Markom Krpanom svladan masovnim glavosječenijem u Senju. 1735 pobuna 4000 Varaždinaca u Posavini pod Feldzeugmeisterom grofom Traunom. General Hamilton masovno strijelja rebele u Slavonskom Brodu. 1742 ustanak u Virovitici i Pakracu, 1735-36 ustanak u Varaždinskom generalitetu itd., itd.
U vrijeme između beogradskog mira 1737–39, ustanka Pere Segedinca, Laudonove vojne i Kočine bune 1788–89, kada je Dositije pjevao:
O, vel zlatni! O, mila vremena! 0, veselja i slatice radosti!
I kada je Jovan Raic dozivao:
Dunav-reko glavna… zovi Savu i Tisu, Iz Korinta Dravur.. i srpsicu Moravu…
Stvarnost južnoslovjenska igledala je točno tako, kao što ju je opisao Baltazar Krčelić u svojim Annuama. Dekorativni pano naše historije treba, dakle, temeljito retuširatil Kritički prikaz Krčelićev valja osloboditi od potpunog anonimiteta i punim osvjetljenjem socijalnog plana prikazati XVIII stoljeće kako ga je tumačio i Ivan Lovrić, kada je u diskusiji s Albertom Fortisom dao prvu sociološku analizu specifično naše hajdučije, na turskoj, austrijskoj i mletačkoj granici.
Ono što je Prosper Mérimée po abbéu l'ortisu poetizirao kao morlački ,,couleur locale”, a što je do danas jedino, po čemu nas poznaje zapadna Evropa, i što se, nažalost, i danas još suviše dekorativno njeguje u obliku vlastite turističke propagande u inostranstvu kao Osnovna karakteristika naše zaostale, arhajske, seljačke sredine, sve te dekorativne folkloristične koprene treba svesti u Enciklopediji na pravu naučnu mjeru arhajske zaostalosti jedne stočarske i agrarne zemlje, kojoj kolonizatori nijesu dopustili da se civilizira vjekovima.
Nije istina, da je naša zemlja zavičaj džezve, dimlija, feredže, goča, tupana, kečeta, tambure i krvne osvete, iz perspektive jednog mletačkog abbéa polovinom XVIII stoljeća, nego je to zemlja, koja već stoljećima, uz cijenu krvavih žrtava, dosljedno i postojano hoće da svima mogućim kulturara i političkim sredstvima prevlada svoju prokletu zaostalost, u koju ju je survao vihor historije.
Naša zemlja je jedina antička zemlja na Mediteranu, koju su naši narodi civilizirani tako, da je deromanizirana, degrecizirana i degermanizirana od Alpa i murske ravnice do Ohrida, od Soče do panonskih i ilirskih provincija, a da je njena volja za civilizacijom bila neobično intenzivna, tj. da nije bila ni po čemu manje intenzivna od ostalih evropskih zemalja, već na prijelomu ovoga milenija, suvišno je dokazivati.
Narodna je poezija u tom dokaznom postupku samo jedan detalj kako se ovdje radi o mnogo dubljim amalgamima (moralnim, etičkim i etničkim) nego što su to površni i prozirni trikovi beogradske i zagrebačke lingvističke varijante u igri mnogobrojnih pravopisa, stilova i sintaksa od Webera i Nedića do beogradskog stila i parisizama, od Harambašića i Zmaja do kurijalnog stila hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog ili čaršijskoadministrativne kaše i Endehe itd.
Bosanski, hrvatski i srpski feudum bore se od šesnaestog stoljeća sa dva feudalna centra, oko Porte i oko habzburške interesne sfere, a prestaju biti nosiocima specifične političkonacionalne svijesti tek poslije uzmaka Turaka na jug od Save, fizički istrijebljeni tek u drugoj polovini sedamnaestog stoljeća.
Hrvatski i bosanski baruni u Quattrocentu bili su na putu, da likvidiraju Veneciju već u anžuvinskom periodu. Od Quattrocenta do Settecenta naš je ,,Globus intellectualis” neusporedivo zanimljiviji od onoga u devetnaestom stoljeću: Jamometić, Gospodnetić, Srića, Česmički, Ivan Vitez od Sredne, Brodarić, Vrančić itd. velika su imena kao i Laurana, Ivan Dalmatinac, Culinović ili Patricius -Petrišić.
Grob Pavla II, aragonski slavoluk u Castellu dell'Uovo, Avignon, aragonske biste korvinske plastike, kovčeg sv. Dominika u Bologni, oplakivanje Kristova tijela uspoređeno sa predstavnicima osječkog amaterstva ili Conradom; bilansa XIX stoljeća je negativna. Više od toga: porazna!
Poslije Muhača gradanski rat traje decenijama, a svijest fronde u sedamnaestom stoljeću živi do Karlovačkog mira. Historija ustanka dat će u Enciklopediji egzaktnu sliku fakata tog, do danas tako slabo ispitanog perioda, kada se graničarski narod našeg bijednog Soldatenlanda” klasnosvijesno stolječima bori protivu feudalizacije od Zemuna do Varaxdina i Senja.
Spram toga ilirizam ili štimung Prešerno ve zdravice: bidermajerski su mélange à la Jakob Frass. Marazam pamćenja htjeli su prevladati Kukuljević i Rački u južnoslovjenskim omjerima: od Samuila i Ljudevita Posavskog do patarena, oni su promatrali dogadaje i stvari iz perspektive koja nije više bila regionalna.
To, što se zove idealno čista merkantilna gradanska svijest o značenju proširenog tržišta, javlja se kod nas u prvim danima prodiranja kapitalizma kao ilirizam. S druge strane: ilirizam je istodobno i svijest vlastite numeričke manjevrijednosti. Strah pred talijanskom iredentom i ,,Drangom nach Osten”, osjećaj ugroženosti na Jadranu, na Alpama i na Dunavu.
Komentariši