Srednjovjekovna Bosna

Osmansko-Bosanski odnosi u vrijeme posljednjeg Bosanskog kralja

Po smrti kralja Tomaša na prijestolje je došao njegovi sin Stjepan Tomašević. Prvi istup novog kralja u vanjskoj politici bilo je obraćane papi Piju II. Tomašević je uputio papi dva poslanika koji će da predoče opasnost pred kojom se našla zemlja te da da do znanja da Bosnu može spasiti jedino udružena evropska sila.

            Papa je saslušao kraljeve poslanike i rekao im da prenesu kralju da će on učiniti sve za spas Bosne i da će mu po svom legatu poslati krunu kojom će ga on u njegovo ime okruniti. Tomašević je bio zadovoljan odgovorom. Krunisanje je obavljeno u novembru 1461.g u Jajcu. Ovo je bio prvi a i posljednji slučaj da je bosanski vladar okrunjen uz papin blagoslov.

            Bilo je važno da je knjunjenju bio saglasan ii bosanski velikaš herceg Stjepan Vukčić. Tome je doprinijeo i sam Tomašević koji se izmirio sa svojom maćehom – hercegovom kćerkom Katarinom, nakon čega je došlo do izmirenja hercega i kralja.

            Bilo je i onih koji su bili protiv Tomaševićevog krunisanja. To su bili Mađari. Oni su svoju težnju da podvlaste Bosnu provodili tako što su činili sve da spriječe svaku akciju koja se ticala suvereniteta. Čim je kralj Matija saznao da je Tomašević okrunjen poslao je papi pismo u kojem oštro kritikuje takvu odluku podsjećajući da je Bosansko kraljevstvo ovisno o ugarskoj kruni i da je davanjem blagoslova okrnjeno njegovo pravo. Papa mu je 21.novembra 1462.g uputio odgovor u kojem mu objašnjava svoj stav i ujedno ga savjetuje da se izmiri sa bosanskim kraljem. Istovremeno je to tražio i od Tomaševića.

            Bosanski kralj je poslušao papu i spor je izglađen. Stjepan Tomašević je dao ugarskom kralju veći iznos novca koji mu je bo potreban da od njemačko-rimskog cara otkupi krunu Sv. Stjepana. Uz to mu je morao ustupiti nekoliko gradova na sjeveru bosne te obavezati se da će raskinuti ugovor sa sultanom.

            Ova posljednja tačka je najbitnija iz sporazuma. Tomašević je vjerovao da se samo udružen sa Ugarskom može oduprijeti osmanskoj sili. Ovim ugovorom je od Bosne otklonio ugarsku opasnost ali je zato na sebe navukao bijes sultana. Uskraćivanje danka značilo je prihvatiti rat koji je bio neizbježan.

            Prema grčkom piscu Leonidu Halkondilasu kada danak nije stigao sutan je bosanskom kralju poslao poslanika po nega. Kralj ga je odveo u riznicu gdje mu je pokazao blago i rekao da mu nije ni na kraj pameti da ga pošalje sultanu jer ako sultan krenje na njega lakše će se oduprijeti ako ima novca a ako bi morao bježati u drugu zemlju sa tolikim blagom će živjeti mnogo udobnije. Na to mu je poslanik reako da bi bilo lijepo da to blago ostane u njegovim rukama ali kad time ne bi kršio svetinju ugovoro ali da ne zna la li će imati sreće od tog blaga te navodi da se on boji da će biti drugačije.

            Čim je sultan saznao da mu je kralj uskratio danak riješio je krenuti na njega.. to bi odmah učinio da u to vrijeme nije vodio operaciju u Vlaškoj. Tomašević je znao šta ga čeka pa je poduzeo sve kako bi spremno dočekao opasnost. Međutim ni u samoj kraljevini stanje nije bilo najbolje. Nesloga među velikašima i sada je mučila zemlju. U Humu je baš u to vrijeme ponovo se pobunio Vladislav protiv oca hercega Stjepana i zatražio j e pomoć  od sultana obećavajući mu iznos od 100 hiljada dukata. Herceg je o tome izvijestio i mletačku vladu moleći je da ničim ne pomaže odmetnutog mu sina.

Čitajte dalje na sljedećoj strani…

Pages: 1 2

Ostavite vaš komentar