Osmansko-Bosanski odnosi u vrijeme posljednjeg bosanskog kralja


Po smrti kralja Tomaša na prijestolje je došao njegovi sin Stjepan Tomašević. Prvi istup novog kralja u vanjskoj politici bilo je obraćane papi Piju II. Tomašević je uputio papi dva poslanika koji će da predoče opasnost pred kojom se našla zemlja te da da do znanja da Bosnu može spasiti jedino udružena evropska sila.

            Papa je saslušao kraljeve poslanike i rekao im da prenesu kralju da će on učiniti sve za spas Bosne i da će mu po svom legatu poslati krunu kojom će ga on u njegovo ime okruniti. Tomašević je bio zadovoljan odgovorom. Krunisanje je obavljeno u novembru 1461.g u Jajcu. Ovo je bio prvi a i posljednji slučaj da je bosanski vladar okrunjen uz papin blagoslov.

            Bilo je važno da je knjunjenju bio saglasan ii bosanski velikaš herceg Stjepan Vukčić. Tome je doprinijeo i sam Tomašević koji se izmirio sa svojom maćehom – hercegovom kćerkom Katarinom, nakon čega je došlo do izmirenja hercega i kralja.

            Bilo je i onih koji su bili protiv Tomaševićevog krunisanja. To su bili Mađari. Oni su svoju težnju da podvlaste Bosnu provodili tako što su činili sve da spriječe svaku akciju koja se ticala suvereniteta. Čim je kralj Matija saznao da je Tomašević okrunjen poslao je papi pismo u kojem oštro kritikuje takvu odluku podsjećajući da je Bosansko kraljevstvo ovisno o ugarskoj kruni i da je davanjem blagoslova okrnjeno njegovo pravo. Papa mu je 21.novembra 1462.g uputio odgovor u kojem mu objašnjava svoj stav i ujedno ga savjetuje da se izmiri sa bosanskim kraljem. Istovremeno je to tražio i od Tomaševića.

            Bosanski kralj je poslušao papu i spor je izglađen. Stjepan Tomašević je dao ugarskom kralju veći iznos novca koji mu je bo potreban da od njemačko-rimskog cara otkupi krunu Sv. Stjepana. Uz to mu je morao ustupiti nekoliko gradova na sjeveru bosne te obavezati se da će raskinuti ugovor sa sultanom.

            Ova posljednja tačka je najbitnija iz sporazuma. Tomašević je vjerovao da se samo udružen sa Ugarskom može oduprijeti osmanskoj sili. Ovim ugovorom je od Bosne otklonio ugarsku opasnost ali je zato na sebe navukao bijes sultana. Uskraćivanje danka značilo je prihvatiti rat koji je bio neizbježan.

            Prema grčkom piscu Leonidu Halkondilasu kada danak nije stigao sutan je bosanskom kralju poslao poslanika po nega. Kralj ga je odveo u riznicu gdje mu je pokazao blago i rekao da mu nije ni na kraj pameti da ga pošalje sultanu jer ako sultan krenje na njega lakše će se oduprijeti ako ima novca a ako bi morao bježati u drugu zemlju sa tolikim blagom će živjeti mnogo udobnije. Na to mu je poslanik reako da bi bilo lijepo da to blago ostane u njegovim rukama ali kad time ne bi kršio svetinju ugovoro ali da ne zna la li će imati sreće od tog blaga te navodi da se on boji da će biti drugačije.

            Čim je sultan saznao da mu je kralj uskratio danak riješio je krenuti na njega.. to bi odmah učinio da u to vrijeme nije vodio operaciju u Vlaškoj. Tomašević je znao šta ga čeka pa je poduzeo sve kako bi spremno dočekao opasnost. Međutim ni u samoj kraljevini stanje nije bilo najbolje. Nesloga među velikašima i sada je mučila zemlju. U Humu je baš u to vrijeme ponovo se pobunio Vladislav protiv oca hercega Stjepana i zatražio j e pomoć  od sultana obećavajući mu iznos od 100 hiljada dukata. Herceg je o tome izvijestio i mletačku vladu moleći je da ničim ne pomaže odmetnutog mu sina.

            Saznavši da su se u Bosni velikaši ponovo zavadili, sa svih strana su stizala upozorenja. Tomašević je saznao da će sultan na njega krenuti pa je počeo slati poslanike da traže ranije obećanu pomoć. Prvo se obratio Dubrovačkoj republici. Ona je 31.januara 1463 raspravljala o tome i dobila bilo kakvu zajedničku akciju protiv Osmanskog carstva. Jedino što je učinila bilo je da je proslijedila njegove poslanike Juraju Kastriotu u Albaniju.

            Kraljevi poslanici su stigli u u veneciju u februaru 1463.g. Da bi ih pridobili za savez upozoravali su da ista opasnost prijeti i njima jer ako Osmanlije uđuu Bosnu jasno je da se neće tu zadržati. Poslanicu su predlagali sklapanje sporazuma a ako na to ne bi pristali da barem ustupe oružje koje je bilo skupljeno u Dalmaciji. Venecija je na sve molbe ostala gluha. U svom odgovoru kategoričkii je odbila savez protiv Osmanlija. Jedino je pristala da isporuči dio traženog oružja.

            Kralj ponovo šalje poslanike u Dubrovnik da još jednom pokušaju pridobiti barem taj grad međutim Dubrovčani i ovaj put odbijaju prijedlog. Slutnja o napadu na Bosnu se obistinila u proljeće 1463.g. U Drinopolju se počela skupljati osmanska vojska i svima je bilo jasno da je cilj Bosna. Tomašević je shvatio da je napušten i zato je odlučio da moli sultana za pomirenje.

            On mu šalje svoje poslanike sa prijedlogom da sklope mir na 15 godina i da obnovi plaćanje danka. Kada su poslanici stigli na dvor u Drinopolje danima su čekali odgovor. O tome kako je dat i kako je njime prevaren kralj obavještava nas ljetopisac Mihajlo Konstantinović. Sultanovi savjetnici Mahmud-paša i Ishak-paša su predložili da im se prizna mir ali su odmah za poslanicima i sami krenuli prema Bosni jer će je tako lahko osvojiti.

            Kako su savjetnici predložili tako je i učinjeno. Početkom maja sultan Mehmed II stao je na čelo vojske od 150 hiljada ljudi i preko Skoplja, Vučitrina i Sjenice usmjerio vojsku prema bosanskoj granici. Svom zapovjedniku u Srbiji Ali –paši naredio je da sa svojom vojskom krene prema Savi i Dunavu kako bi spriječio ugarskog kralja da eventualno pomogne Bosni.

            Prešavši bosanski granicu na Drini u blizini Višegrada prvi se na udaru našao Tvrtko Kovačević. Bubući da je obavješten da je sklopljeno primirje nije se spremio za otpo pa mu nije preostalo ništa drugo nego da se preda. Sultan ga je ubio a zatim je krenuo prema Bobovcu.

            Prednje čete sa Mahmud-pašom stigle su pod Bobovac 19 maja a dan kasnije stigao je i sultan. Kralj je u to vrijeme bio u Jajcu pa je odbrana Bobovca bila u rukama vojvode Radaka. Grad je bio utvrđen i snadbjeven da je mogao da se brani dvije godine. Sultan je naredio da se tu izliju topovi kako bi grad pokušao vatrom zauzeti. Međutim, neočekivano vojvoda Radak mu se već treći dan predao.

            Po narodnom predanju to je učinio za novac. Ali stvarni razlog predaje grada je bio druge prirode. Radak je bio potajni bogumil koji je za posljednjeg progona postao katolik, izvještaji govore da se još 1459.g kralj Tomaš žalio da se ne može boriti sam protiv Osmanlija jer su njegovi podanici(bogumili) na strani Osmanlija.

            Pad Bobovca je najviše iznenadio  kralja. Vijest je primio u Jajcu i ne osjećajući se siguran krene on u zapadne krajeve. Ali već je bilo kasno. Za petama muu je već bio Mahmud – paša kojeg je sultan poslao u Jajce kad je doznao da je tamo kralj.

            Kad je Mahmud-paša stigao pod Jajce kralj je bježao prema zapadu i zastao je u Ključu. Međutim, iza toga stignu i osmanski konjanici ne sluteći da je u gradu kralj.. po izvještaju osmanskog hroničara Dursun bega pod gradom se desila teška bitka ali je kraljeva pratnja potučena i povukla se u grad.

            Kako je grad dobro utvrđen ovi su ga pokušali zauzeti paljevinom. Kada su oni u gradu vidjeli šta im se sprema odlučiše da pregovaraju. Tek kada je kralj zagarantovan život grad je otvorio kapiju. Po drugoj verziji koju donosi Mihajlo Konstantinović. Osmanlije su već prošli grad ali im je domaći čovijek rekao da je kralj u njemu. Mahmud-paša je opsjeo grad i četri dana ga pokušao zauzeti. Kako je u gradu ponestajalo hrane kralj je prihvatio ponudu o predaji. Spomenuti hroničar navodi kako se Mahmud-paša u ime sultana zkleo da će kralju poštedjeti život. Ovome svjedoče i Dursun-beg i Ašik-paša Zade.

            Grad jajce je takođe dobro utvrđen. Ovdje je sultanu pomogla sreća. Kada su građani saznali šta se desilo sa Bobovcem i kada su saznali da je uhvaćen kralj bilo im je jasno da je besmisleno pružati svaki otpor. Nakon što im je sultan zagarantovao slobodu i život otvorili su kapije i predali grad. Vijes o padu Bobovca, Ključa i Jajca te zarobljavanje kralja brzo se proširila po Bosni. Sultan je iskoristio uhvaćenog kralja i natjerao ga da napiše naređenje vojvodama svojih gradova da ih bez otpora predaju Osmanlijama.

            Sultan ipak nije bio zadovoljan. Razlog je bio zarobljeni kralj. Sultan se bojao da osvojena zemlja neće biti sigurna dokle god je na životu njen kralj. Sultan je puno zamjerio Mahmud-paši što se u njegovo ime zakleo kralju. Te ga je nevolje riješio njegov muftija šeik Ali Bestami.             Pri napuštanju Jajca sultan je pozvao kralja. Ovaj je slutio zbog čega ga pozivaju pa je ponio i jamstveno pismo Mahmud-paše. Ali Bestamije proglasio pismo ništavnim uz obrazloženje da ga je izdao sultanov sluga bez znanja svog gospodara. To je bila smrtna presuda kralju.