Sjećam se jednog ručka, početkom 70-ih u Klubu u Tolstojevoj 2, na kojem smo bili Koča Popović, Avdo Humo i ja.
Piše: Ognjen Humo, Danas
Koča je potpuno otvoreno govorio o temama koje su u to vrijeme bile tabu teme. Između ostalog rekao je da je Tito trebalo da se povuče sa funkcije još 1956. godine kako bi društveni sistem vrijednosti dobio šansu da se razvije u okolnostima kada njegov autoritet nije odlučujući.
U to vrijeme Avdo Humo je bio zadužen za pitanja kulture i htio je da okupi naše viđenije intelektualce, koji su se bavili društvenim naukama i filozofijom, na razgovor o mogućnostima održivog razvoja humanog društva. Pozvao je na razgovor: Miladina Životića, Zagu Pešić Golubović, Mihajla Markovića, Milana Kangrgu, Rudija Supeka, Svetu Stojanovića, Veljka Koraća, LJubu Tadića, Nebojšu Popova, Radomira Konstantinovića, Dragoljuba Mićunovića, Arifa Tanovića i druge. Kada je došao na sastanak, zatekao je praznu salu. Pitao je sekretaricu šta se desilo a ona je briznula u plač: spriječili su me da pošaljem pozivnice. Ne vjerujem da su tu intervenisali srpski liberali, tada na vlasti – to pitanje je vjerovatno Udba riješila.
Avdo Humo je bio potpuno svjestan slabosti tadašnjeg društvenog i političkog sistema. Za njega, osnovne slabosti su bile jednoumlje i dominacija birokratskih vrijednosti, što je išlo jedno sa drugim. Smatrao je da je birokratija prevladala, “ušančila se, stvorila monopole i etatističke tvrđave po republičkim vrhovima vlasti” i da ona razara sve ostale vrijednosti, društvo i državu. Bilo mu je jasno da “mi bježimo od toga da vidimo da je… osnovna društvena struktura petrificirana, zakržljala i da je takav odnos i među ljudima. …
I zato što bazične demokratije nema mi živimo u svijetu iluzija. … Ako sporazumijevanje ne proistekne iz osnove društva, od čovjeka pojedinca, koji sada ne odlučuje gotovo ni o čemu, ono ne može da doprinese stvaranju demokratskih odnosa i dovede do razrješavanja osnovnih protivrječnosti, (prevazilaženju) neposrednih parcijalizovanih interesa u opći interes i dovede do procesa integracije. Treba stvarati uslove za razvoj bazične demokratije. Svaka integracija koja počinje subjektivistički, odozgo, vodi dezintegraciji, a atomizirani interesi će stvoriti haos.” (A. H. Skup u Bačkoj Palanci, 2. 11. 1971)
“Jedna od krupnih slabosti postojećeg političkog sistema jeste jednopartijski sistem. … Ako imamo samo jedno mišljenje, koje se ne suočava ni sa čim, zašto ono mora da bude u pravu. … Jednopartijski sistem nužno vodi hipertrofiranom, nerealnom mišljenju, odvojenom od stvarnosti, birokratizaciji i etatizaciji društva, i do straha od opozicije.” (ibid)
Jednoumlje i birokratski monopol treba prevazići uvođenjem višepartijskog sistema, odnosno druge partije levo orijentisane “koja će biti potpuno nezavisna od Saveza komunista. … Logički gledano ne postoji nijedan razlog da nova partija ne bude adekvatnija društvenom razvoju od Saveza komunista, da ne bude manje konzervativna i zastarjela. … Bila bi vezana za autentične interese društvene osnove … i bolje odražavala postojeće stanje u društvu. … Ona treba da služi i procesu sinteze, a to znači stvaranju vizije budućnosti… za koju je nužan vrijednosni sistem, ako nećemo… stalno da budemo pod pritiskom stihije i postojećeg konfliktnog stanja.” (ibid)
Oktroisano samoupravljanje ne može da bude lijek za slabosti koje su postojale. “Ono je uvedeno kao politička potreba u borbi protiv staljinizma, … u vrijeme kada nisu postojali uslovi za uvođenje samoupravljanja. … Društvena osnova nije nametnula potrebu za samoupravljanjem. Pozivanjem na radničku klasu i uvođenjem samoupravljanja stvorila se iluzija da je prevaziđen etatizam, a došli smo do dezideologizacije i depersonalizovanog čovjeka. … Kod nas “politički sloj predstavlja samoupravljače. … Na kongresu samoupravljača mjesto da govore samoupravljači, govore: Kardelj, Bakarić, Milentije Popović i Kiro Gligorov.” (ibid)
“Nijedna predstavnička organizacija, politička ili društvena, ne može da izrazi neposredan interes ljudi. Nova partija treba da utiče da ta samoupravna struktura nestane onakva kakva je, kako bi neposredan, autentičan odnos sa društvenom osnovom bio moguć, a ne da ima posredovan, predstavnički odnos. … Ako se ta situacija na izmijeni, ni nova partija ne bi mogla da bude integracioni faktor.” (ibid)
Avgusta 1972. godine, određen broj ljudi, među kojima i Avdo Humo, bio je pozvan na ručak kod Tita na Brionima. Već za vrojeme ručka čuli su se neki kritički tonovi. Vjerovatno je to, a možda i Krležina sugestija da treba razgovarati o pokrenutim temama, podstakla Tita, poslije ručka, da pozove Avdu Humo na razgovor. Tito je počeo razgovor time što je rekao da je u dilemi da se povuče sa nekih funkcija, ali razmišlja o tome sa kojih, i da li bi to bilo opravdano. Zbog važnosti onoga što je htio da kaže, Avdo Humo je bio potpuno direktan.
Ponovo je prešao na ti, jer je Tita od 1943, kada je došlo do izvjsnog udaljavanja, oslovljavao sa vi. Imajući na umu da nijedna značajnija društvena promjena u to vrijeme nije mogla da se napravi bez Titove podrške, rekao je da pitanje njegovog povlačenja nije najvažniji problem jer je zemlja u veoma lošem stanju: po republikama je birokratija uspostavila monopole vlasti, neprobojna je za svaku kritiku, za bilo koju vrijednost koja nije njena vrijednost, ali da koketira sa nacionalističkim vrijednostima – i da birokratija razara društveno i državno tkivo.
“Tebe će proklinjati generacije koje dolaze za loš rasplet koji slijedi, ako se nešto ne preduzme”, rekao mu je. Tito je slušao, odobravao, rekao da uviđa situaciju, da će morati nešto da se preduzme i da treba češće da se viđaju.
Međutim, nikada se više nisu vidjeli. Nije došlo ni do prilike da se testira Titova dobra volja u vezi sa ovim razgovorom. Problem je u to vrijeme već bio dosta težak. Da situacija bude još gora, zahvaljujući određenim slabostima među samim kritičarima postojećeg stanja, birokratija u Bosni i Hercegovini je već početkom septembra 1972. bila upozorena da joj možda prijeti opasnost i dobila je šansu da aktivira birokratsku mašinu – da organizuje punu mobilizaciju Partije, od vrha do dna, i uspjela je da trajno eliminiše svako potencijalno suprotstavljanje.
Objavili su da je oko 30.000 (trideset hiljada) članova Partije uzelo učešća u diskusiji o prijedlogu da se mišljenje Avde Humo osudi, da je protiv Avde Humo glasalo 156.000 (sto pedeset šest hiljada) članova, da je 17 članova tražilo dopunska objašnjenja, a četiri člana su izrazili izvjesne rezerve.
U takvoj situaciji, Tito i da je htio nešto da mijenja ne bi išlo lahko. Birokratija je dobro preparirala i njega i Kardelja. Mikulić se ukrcao u avion jednog poznatog starog komuniste i odveo ga kod Tita da mu pokaže jedinstvo svih generacija. Tito je vjerovatno procijenio da je bolje da zanemari podršku koju je dao Avdi Humo u razgovoru koji su imali i pustio ga je niz vodu. Kardelj je detaljno bio obaviještavan o svakoj riječi izgovorenoj na brojnim sednicama CKSKBIH i drugim sastancima, koji su trajali tri mjeseca, i odazvao se pozivu da posjeti Bosnu i Hercegovinu i da podršku progonu koji se odigravao. Samom Avdi Humo i njegovoj porodici oduzeta su osnovna društvena prava.
Zemlja se polahko spremalo za najgori rasplet. 1972. godine u svim jugoslovenskim republikama potpuno je prevladala birokratija. Novi teren je dobila, nešto kasnije, još većim osamostaljivanjem republika. Ali, kao što se to u društvenoj neravnoteži uvijek dešava, potpuna dominacija je postepeno dovela birokratiju do gubljenja smisla i snage i ona se jednim dijelom jednostavno urušila a drugim dijelom se pretopila u najpristupačniju novu vrijednosnu kategoriju: birokrate su postale nacionalisti. Krajnji rezultat znamo.
Komentariši