Al-Malik al-Nasir Salah ad-Din Yusuf ibn Ayyub, ili jednostavno Saladin, rođen je 1138. godine u Iraku u današnjem Tikritu. Kao jedan od sinova generala Najma ad-Dina Ayyuba, kurdskog porijekla, djetinjstvo provodi u Damasku, na dvoru Nur ad-Dina, Nuredina, vladara Sirije, nakon čije će smrti postati sultan Sirije i Egipta.
Na vrhuncu svoje moći Saladin je vladao Egiptom, Sirijom, Irakom i Jemenom, no zapadnom je svijetu bio poznatiji kao muslimanski vladar koji je križarima pružio najsnažniji otpor i označio početak kraja njihovih osvajanja. Sultan je istodobno svojom velikodušnošću i pravednošću stekao tolik ugled u Europi, da su o njemu kružile legende, anegdote i pjesme, a Dante ga je u svojoj Božanstvenoj komediji uvrstio među duše vrlih pogana u Limbu.
Kaže se da su srednjovjekovni vitezovi o viteštvu najviše naučili upravo od Saladina, jer je zahvaljujući podjednako kršćanskim kao i arapskim biografima prerastao u ideal viteštva.
Dolazak na vlast
Saladinova priča počinje u sukobima za prevlast nad egipatskim kalifatom. Naime, kalif al-Adid bio je maloljetan i boležljiv, pa se u tom periodu u upravljanju državom izmjenjuje petnaestak vezira. Vidjevši unutarnju nestabilnost, kršćanski vladari budno prate stanje u Egiptu, čekajući pravi trenutak da ga zaposjednu. Taj je trenutak došao 1163. godine nakon što je vezir Shawar svrgnut s prijestolja. On se obraća za pomoć Nuredinu, a Nuredin, koji je i sam imao pretenzije na Egipat, šalje vojsku na čelu s vojnim zapovjednikom Shirkuhom, Saladinovim stricem. Nakon dvije vojne ekspedicije i četiri godine nadmudrivanja između kršćanskih i muslimanskih vojski, na prijestolje egipatskog kalifata dolazi Shirkuh. No, dva mjeseca kasnije naglo umire i savjetnici mladog kalifa al-Adida za novog vezira predlažu Saladina. Od svih kandidata Saladin je bio najmlađi i naizgled najslabiji te je izabran upravo zato što su smatrali da će njime moći lako manipulirati. Tako 1171. godine biva proglašen novim vezirom posljednjeg fatimidskog kalifa i dobiva naslov al-Malik al-Nasir – “Kralj pobjedonosni”.
Po dolasku na vlast, Saladin se vrlo brzo snalazi; nepovjerljive službenike zamjenjuje sebi odanima i već do kraja godine učvršćuje svoju vlast. Takav razvoj situacije nije se sviđao Nuredinu jer je slutio da stvari izmiču njegovoj kontroli. Osim toga, stalno je vršio pritisak na Saladina da svrgne mladog kalifa s vlasti.
Imajući neposredan uvid u egipatske političke prilike, Saladin je znao da je samo pitanje vremena kada će kalif podleći bolesti pa nije htio nepotrebno otežavati situaciju. Kada je, nedugo zatim, kalif al-Adid umro, stvarna vlast u Egiptu pripala je Saladinu. To još više zaoštrava njegov odnos s Nuredinom koji najavljuje pohod na Egipat. Saladin diplomatski stišava sukob i šalje Nuredinu poruku u kojoj mu poručuje da po njega ne treba slati vojsku, dovoljno je da u Egipat pošalje dva vojnika koji će ga vezanog oko vrata dovesti u Damask. Ovo samo privremeno umiruje Nuredina koji se 1174. godine ipak priprema za pohod na Egipat, dok Saladin istovremeno šalje svog brata u osvajanje Jemena kako bi si osigurao odstupnicu u slučaju Nuredinova napada. No, u pripremama za pohod na Egipat, Nuredina zatječe smrt. Saladin je tako diplomatski, ali i spletom okolnosti uspio ono što su mnogi njegovi prethodnici morali pribaviti mačem.
Nakon smrti Nuredina, Saladin još neko vrijeme vlada u ime Nuredinovog maloljetnog sina i nasljednika as-Saleha, da bi se, pridobivši sirijske gradove, proglasio sultanom Sirije i Egipta. As-Saleh nakon nekoliko godina umire u dobi od osamnaest godina i tako, sa Saladinom na čelu, nastaje ujedinjena država koja je obuhvaćala Siriju i Egipat. Iako je tijekom njegove dvadesetčetverogodišnje vladavine prijestolnica službeno bila u Egiptu, on je ratujući protiv križara najviše boravio u Siriji i Palestini.
Saladin po svojoj prirodi nije bio vlastoljubiv, a na prijestolje dolazi zato što u pravim trenucima poduzima ispravne korake. Zasluge za svoje pothvate uvijek je pripisivao Bogu. Jednostavan i skroman, vjerojatno bi se zadovoljio i mnogo manjom ulogom nego onom koju mu je sudbina namijenila.
Osvajanje Jeruzalema
Učvrstivši svoju vladavinu, Saladin se uhvatio u koštac s tadašnjim gorućim bliskoistočnim pitanjem: europskim osvajačima u Palestini. Jeruzalemskom kraljevstvu, koje su utemeljili vitezovi križari nakon Prvog križarskog rata 1099. godine, moglo se suprotstaviti snažnom islamskom silom. Do Saladinova vremena križari su držali Sveti grad Jeruzalem gotovo cijelo jedno stoljeće, a zadržali bi ga i duže da im se nije snažno suprotstavio.
Saladin je po prirodi bio miroljubiv i uvijek se koristio diplomacijom kada je to bilo moguće, imajući viziju onoga što želi postići. Godine 1180. s kršćanskim vladarima sklapa primirje i sporazum o slobodnom prolazu i trgovini. U to vrijeme kralj Jeruzalemskog kraljevstva bio je mladi Baldwin IV. koji je bolovao od gube. Čitavo su vrijeme njegove vladavine dva klana vodila borbu za njegovo nasljeđe; jedan predvođen grofom Raymondom od Tripolija, a drugi grofom Raynaldom od Châtillona. Vremenom prevladava fanatičnija Raynaldova struja te on 1186. godine, nakon jednog prepada na karavanu hodočasnika, formalno prekida primirje sa Saladinom.
Saladin nije bio uznemiren zbog nastalih događaja. Šalje glasnike da skupe vojsku i ujedinjuje sve raspoložive snage protiv osvajača. Znao je da mu se ovakva prilika, kada su kršćanski vladari razjedinjeni, a njegovi podanici složni protiv kršćana, neće ponovno ukazati, te je nije htio lakomisleno potratiti. Unatoč protivljenju svojih vojskovođa, odlučuje kršćanima postaviti zamku. Osvaja Tiberijadu, ali sa svojom vojskom ne ide dalje.
Podcijenivši snagu protivnika, lakomislene kršćanske vojskovođe dižu vojsku i kreću prema neprijatelju. Bilo je ljeto, velika vrućina, a arapska vojska je stalno napadala ne dajući im priliku da predahnu. Za put od oko četiri sata trebao im je gotovo cijeli dan. Uz nesnosnu vrućinu, kršćanska se vojska malo prije zalaska sunca utaborila na uzvisini iznad sela Hattin. Odvojeni od pitke vode i jezera, koje se nalazilo iza arapskih trupa, dočekali su iduće jutro, 4. srpnja 1187. godine, kada je uslijedila povijesna bitka kod Hattina. U toj bitci uništena je većina kršćanske vojne sile na istoku, a trebalo je obraniti Jeruzalem.
S jedne strane nalazila se Saladinova vojska, mnogobrojna i visoko motivirana, a s druge nekoliko stotina vojnika i šačica vitezova na čelu s kršćanskim plemićem Balianom od Ibelina. Naime, Balian je uspio pobjeći iz Hattina nakon poraza svoje strane i skloniti se u Tir. Međutim, žena mu se nalazila u Jeruzalemu i tog je ljeta molio Saladina za dopuštenje da je posjeti. Poznavajući svog suparnika znao je da Saladin ne može reći ne čovjeku od časti. Kad je došao u Jeruzalem, budući da je bio vrlo cijenjen među narodom, molili su ga da ostane i organizira obranu grada. Ne želeći prekršiti riječ zadanu Saladinu, on mu se obrati, a velikodušni Saladin ga oslobodi zadane riječi!
Saladinova je vojska okružila grad i započela bitku. Otpor je bio očekivano srčan, ali kratkotrajan. Samo nekoliko dana nakon početka borbi, arapska je vojska probila bedem na istom mjestu na kome i kršćani prilikom prvog osvajanja Jeruzalema. Vidjevši da je otpor uzaludan, Balian je zatražio slobodan prolaz i pregovore sa Saladinom.
Saladin je djelovao neumoljivo. Prije početka borbe ponudio je svim stanovnicima slobodan prolaz sa svom svojom imovinom ukoliko mu predaju grad, a zauzvrat je obećao da će sva kršćanska sveta mjesta ostati netaknuta i da će ih moći i dalje, bez smetnje, obilaziti i moliti se na njima. Sada, nakon što je bitka gotovo odlučena, zahtijevao je bezuvjetnu predaju. Sultanovi zapisničari kažu da je Balian tada, u naletu bespomoćnog bijesa, rekao Saladinu da će, ako vidi da je smrt neizbježna, pobiti svu svoju djecu i žene, zapaliti sva sveta mjesta, razoriti svetu stijenu, pobiti i zapaliti sve konje i sve vrijedno, te da osvajačima neće ostati ništa. Nakon toga, rekao je, izaći će iz grada i boriti se sve do zadnjeg daha. Saladin, dirnut Balianovim govorom, iako je znao da je bitka već riješena, popusti i zatraži otkup od po deset dinara za muškarce, pet za žene i jedan za djecu. Balian prihvati, ali se založi za sirotinju kojoj je to bila prevelika svota pa zatraži da se njih 7000 oslobodi za 30000 dinara. Velikodušni Saladin i to prihvati i 2. listopada 1187. godine, nakon 88 godina kršćanske vlasti, pobjedonosno ulazi u grad.
Vojska dobiva stroge zapovijedi o poštivanju kršćana i njihovih svetih mjesta. Za razliku od kršćanskog osvajanja, Saladinovo se osvajanje pamti po strogom provođenju ove zapovijedi. Saladin, pišu kroničari, nije želio da itko pamti osvajanje Svetog grada od strane “pravovjernih” po kršenju danog obećanja.
Kako velik broj siromašnih nije mogao sebi priuštiti plaćanje otkupnine, Saladin oslobodi sve starce i nemoćne, zarobljene očeve obitelji, a udovice i siročad k tome i obdari. Jeruzalemski patrijarh platio je otkupninu od deset dinara, a sa sobom je odnio veću količinu zlata i dragocjenosti, dobivši slobodan prolaz i naoružanu pratnju sve do Tira.
Treći križarski rat
Muslimansko osvajanje Jeruzalema u kršćanskom je svijetu snažno odjeknulo i pokrenulo Treći križarski rat. S druge strane, Saladinova popustljivost imala je za posljedicu da je Tir postao novo kršćansko uporište za pokušaje vraćanja izgubljenih posjeda.
U ovome su ratu kršćani uspjeli osvojiti grad Akru i priobalni dio Palestine, ali nisu uspjeli postići ono zbog čega su došli – ponovno osvojiti Sveti grad Jeruzalem. Saladin je u engleskom kralju Rikardu Lavljeg Srca, koji je bio glavni zapovjednik kršćanske vojske za Trećeg križarskog rata, našao dostojnog protivnika. Njihove međusobne bitke, mada ponekad vrlo silovite, uvijek su nosile duh viteštva. Za vrijeme rata vodili su vrlo živu prepisku kroz koju su se dobro upoznali i stekli međusobno poštovanje. Tako je jednom prilikom, vidjevši da je u bitci izgubio konja, Saladin Rikardu poslao novog, a kada je Rikard bio ranjen, Saladin mu je ponudio usluge svog osobnog liječnika. Bio je to odnos međusobnog vojnog nadmetanja, ali i poštovanja, odnos koji vrlo dobro ocrtava karaktere dvaju protivnika.
Potkraj rata, zbog pritiska iz svoje domovine i prijetnje da ostane bez prijestolja, Rikard balansira između daljnjeg rata i povratka u Englesku pod svaku cijenu. Saladin, kome je osnovna briga bila sprečavanje prodora kršćanske vojske u Jeruzalem, na to mu piše: … što se tiče tvoje nakane da u Svetoj zemlji provedeš zimu, to je neizbježno, jer čim odeš, zemlju koju si osvojio, ja ću oduzeti, a moguće je da je oduzmem čak i ako ostaneš… Te nastavlja: … da li zaista žudiš da ostaneš i provedeš zimu, dva mjeseca puta od domovine i obitelji, dok si još u punoj snazi i dok možeš uživati u radostima života… Što se mene tiče, ja ovdje mogu provesti zimu, pa ljeto, pa još jednu zimu i potom ljeto, zato što sam u svojoj zemlji, među svojom djecom i bliskim ljudima. Osim toga, imam jednu vojsku za ljeto, a drugu za zimu. Ja sam već star čovjek koga veseli još samo to što je živ. I tako ću ostati i čekati sve dok Bog jednome od nas ne podari pobjedu.
Nakon ovog pisma zaključen je petogodišnji mir. Križari su zadržali osvojeni obalni pojas od Tira do Jaffe i priznali Saladinov suverenitet u ostatku zemlje, s tim da je kršćanima bio dozvoljen slobodan prolaz do Svetog grada Jeruzalema.
Iako će križari još stotinjak godina bezuspješno pokušavati vratiti izgubljena područja i obnoviti kraljevstvo, nikada se nisu oporavili od poraza koji im je nanio Saladin, “Kralj pobjedonosni”.
Arapi ga slave kao svog heroja, onoga koji je ujedinio muslimane oko zajedničkog cilja – osvajanja Jeruzalema koji je muslimanima bio isto tako svet kao i kršćanima i židovima. S druge strane, iako je temeljito osujetio križarske planove u Svetoj zemlji i bio im ljuti neprijatelj, njegovo je ime ostalo upamćeno u Europi po odlučnom otporu pruženom Rikardu Lavljeg Srca, ali još više po njegovoj plemenitosti i čovječnosti.
Ubrzo po Rikardovom odlasku, Saladin umire, 4. ožujka 1193. godine, u dobi od pedeset i pet godina. Pokopan je u vrtu Omajadske džamije u Damasku gdje se i danas nalazi njegov mauzolej, na mjestu gdje se nekoć nalazio Jupiterov hram, potom kršćanska crkva i danas džamija, piše Marko Perutović.
Komentariši