“Vjerovatno je o njima snimljeno više filmova, neko će o njima napisati dirljivu poemu, svi smo bili svjedoci njihovog duhovnog i fizičkog napora i otpora u ovih tekućih hiljadu logoraških sarajevskih dana. Vjerujem da su i žene opkoljene Troje i žene zarobljenog Lenjingrada bile slične, sasvim prisebne i neuništive, ali ovo je sada nešto novo, novoevropsko i barbarsko, krajnje surovo i izuzetno, etički sasvim mračno i tehnički sasvim blještavo.
Nekoliko puta sam pokušao da progovorim o njima na ovom mjestu, i ledenih dana zime 1992. i žarkog ljeta 1993. i svaki put je moja riječ bila blijeda, neuvjerljiva i površna. Zapravo, nisam mogao vlastitim nastojanjem dosegnuti taj tihi heroizam i nisam mogao da dosegnem prirodnost njihovog samopožrtvovanja, prkosa i patnje. Majke, sestre, supruge i vjerenice poginulih boraca, poginulih sinova, braće i očeva, starice i djevojčice s kanisterima vode i naramcima drva, s ubranom koprivom i radičem, djevojke s puškama u rovu, djevojke u televizijskim i novinskim izvještajima s prvih borbenih linija, djevojke i mlade majke u operacijskim salama i noćnim dežurama. Žene i djevojke u ratnoj proizvodnji, trudne ili tek rodilje, s ranjenom djecom na rukama, s bolom nad iskopanim mrtvačkim rakama…
Sve te domišljate žene u kuhinjama bez vode i struje, bez plina i drva, koje od svjetskih humanitarnih restlova čine tradicionalna domaća jela, žene na izložbama, žene u pozorišnim predstavama, žene uz muzičke instrumente i literarna djela, i one malobrojne, na javnim funkcijama…
Svijet koji ih je gledao uživo, i sa distance, neće to nikada razumjeti. Sve one masakrirane granatama, čiste, ispeglane i frizirane, u ukusnim tašnama i cipelama koje se razlijeću uz njihov posljednji vrisak, sve nasmiješene i s nevjericom u novo zlo, kao da potpuno ignoriraju surovu realnost, kao da bezrezervno vjeruju u svoje ljudsko dostojanstvo i svoju vječnost. Čak i snajperska raskršća pretrčavaju graciozno, pridržavajući djecu, torbe i kišobrane.
Pamtim ona odmorišta na klupama Velikog parka. Ćaskaju i šale se, dotjeruju bluze i pramenove kose. Pored njih sleđeni kanister s vodom od Pivare, s vodom obješenom na grudi i pleća – od Pivare do Koševskog brda! Kreću šutke i nema u tih starica i u tih djevojčica nikakve gorčine i jadanja. One, jednostavno, idu, nose i idu, kao da su nekim činom predodređene da to rade.
Idem tim ulicama ukrašenim granatama, idem tragovima mrtvih, i vidim veliki plakat ‘Škola plesa’. Podrumska generacija dozrela u neimaštini i poniženju, izlazi na plesni podijum i kreće u život, hrabra srca i otvorenih očiju. Njih niko ne može zaustaviti, nikakva grubost i nikakav primitivizam. Ti naši najmlađi – sve će znati, sve će htjeti, i sve će moći. Sretan sam što ću ih pamtiti, takve.”
(“Sarajke”, Alija Isaković, Oslobođenje, subota, 31.12.1994 / nedjelja 1.1.1995. – napisano u povodu obilježavanja 1.000 dana od početka opsade Sarajeva.)
Komentariši