Kada pogledamo unatrag kroz povijest podsjetimo se kako su postojala mnoga legendarna carstva i njihovi ratni strojevi, često predvođeni briljantnim zapovjednicima cijenjenim po hrabrosti i žestini u borbi. Od Rimskih legija, Vikinga, pa sve do Mongola i Samuraja, fascinirani smo njihovim borbenim umijećima i borbenoj kulturi koju su gradili. Možda najimpresivniji među tim slavnim ratničkim kulturama bili su Spartanci, koje i danas poštujemo kao, možda, najveće borce koje je svijet vidio. Iako Sparta nije imala prostrano carstvo poput Rimskog ili Mongolskog, niti su poput Vikinga sijali strah i pljačkali gdjegod su se pojavili, Sparta je danas drugo ime za borbu, čast, hrabrost, požrtvovnost, naporan trening pun znoja i krvi, ali i domoljublje.
To dovodi do pitanja …… što ih je dovraga napravilo toliko velikim?
Sparta se oduvijek smatrala posebnim oblikom grčke kulture. Za razliku od grčkih sunarodnjaka, koje pamtimo po remek-djelima umjetnosti i filozofije, Spartance pamtimo po jedinstvenom načinu života. Ratništvo, težnja za očuvanjem časti, hrabrost i želja da se bude bolji, omogućili su Sparti da kroz stoljeća bude vodeća sila helenskog svijeta. Poznati su po svojoj sažetosti, jednostavnosti i dovitljivosti u govoru. Platon je govorio da se čak i pored prosječnog Spartanca svaki Grk osjeća kao malo dijete. Spartanski kralj Likurg ustanovio je društveni poredak i temelje zakona. Za provođenje zakona, koji nikad nisu bili zapisani, pouzdavalo se u strukturu vlasti i moralnost onih koji su vodili državu. Cilj čitavog načina života u Sparti bio je smanjiti osjećaj vrijednosti materijalnog i povećati osjećaj vrijednosti onoga što su oni smatrali najvrednijim – ljudskih vrlina.
Spartansko se ratno učenje temeljilo na pojedincu i na izgradnji njegovog “ratničkog karaktera”. Ratništvo i odgoj bili su u prvom redu usmjereni prema samome sebi i slabostima koje je ratnik imao unutar sebe. To je bilo prvo bojno polje na kojem su mladi Spartanci ratovali. Svaki vid slabosti, bilo tjelesne, bilo karakterne, bio je nedostatak koji ratnik mora nadići. Spartanac sa što manje nedostataka i što više vrlina, zasigurno će biti bolji ratnik.
Prvi korak u izgradnji ratnika bio je odgoj. Spartanska djeca nisu pripadala svojim roditeljima nego državi. Ovakav način gledanja na potomstvo, koliko god nama danas bio neprihvatljiv i čudan, stvarao je karakterističan osjećaj jedinstva. Spartanac se istovremeno smatrao ocem, sinom i bratom ostalih Spartanaca. Vođeni tom idejom, davali su najbolje od sebe za opstanak države. Država je bila ideal, ispred interesa pojedinca. Sam odgoj, od dječje dobi do zrelosti, izvan je konteksta ovoga članka, ali svaki dio tog procesa bio je pomno osmišljen i pod nadzorom starijih, koji su ga i sami prošli.
Učenje o strahu – fobologija
Strah, phobos, javlja se u svakom fizičkom sukobu, a posebno u bitci. Kao mehanizam obrane, izlučivanjem hormona, pojačanim ritmom disanja i rada srca, priprema organizam na opasnost. Strah je prirodna reakcija, ali ukoliko se ne kontrolira, vodi prema panici koja paralizira organizam i prepušta ga vanjskim utjecajima.
Jedan od principa spartanske fobologije bio je stalan dodir sa strahom, da bi, kad se on pojavi, bio nešto poznato i uobičajeno. Svjesni ovih spoznaja, Spartanci su bili stručnjaci proučavanja straha i svakodnevnog rada s njim do te mjere da se čak i zakonom poticao rad sa strahom. Primjer toga bila je zabrana upotrebe ulične rasvjete i baklji za osvjetljivanje puta noću.
Osim toga, s obzirom da ga i neprijatelji osjećaju, strah može biti snažan saveznik. Zbog toga su vodili računa o izgledu i organizaciji borbenih postrojbi koje su svojom pojavom i držanjem trebale u neprijatelju probuditi osjećaj straha.
U svrhu savladavanja vlastitog straha koristili su se pjesmama, pogotovo onima o velikim junačkim djelima, koje su punile srca ratnika osjećajem slave i časti. Djecu su učili da na strah i napade reagiraju humorom. Smatrali su da dobar smisao za humor može pobijediti instinktivne reakcije tijela. Dobro su poznate spartanske dosjetke kojima su odgovarali na neprijateljsko zastrašivanje. Umjetnost pjesme, smisao za humor i poznavanje tehnika disanja bili su stupovi umijeća spartanskog učenja o strahu.
Kad je Kserkso prije bitke u Termopilu poručio Leonidi neka preda svoje oružje, Leonida mu odgovara “Dođi i uzmi!”
Spartanski ratni stroj
Jedna od metoda stvaranja najboljih boraca je da cijelu kulturu usmjerite da podupire vojsku. Da sve bude podređeno vojsci.
Kada bi se rodilo muško dijete u Sparti, odmah je bilo procijenjeno da li je dovoljno jako da postane spartanski vojnik. Ako se smatralo nesposobnim, bili su ubijeni. Slabost se nije tolerirala u spartanskom društvu. U dobi od sedam godina, dječaci su ulazili u vojnu obuka zvanu Agoga. Sljedećih dvadeset i više godina mladići Sparte bili su obučavani u borbenim tehnikama, ratnoj taktici, vojnoj povijesti. Na taj način su svoju vojsku stalno držali u stanju pripravnosti i osvježavali je talentiranim i dobro uvježbanim ratnicima, koji su svoj vojni karakter pokazivali, prvenstveno, protiv susjednih grčkih gadova – država.
Oni koji nisu prošli vojnu obuku u Agogi, neće moći postati punopravni građani Sparte, niti će dobiti zemlju u zamjenu za vojnu službu. S druge strane oni koji su prošli više od dvadeset godina teške ratničke obuke, ne smiju se baviti drugim profesijama koje bi ih mogle odvući od njihove glavne uloge i odgovornosti kao ratnika. To je dovelo do toga da je spartansku vojsku činila jezgra mišičavih Apolona popularno prikazanih u filmu 300.
Postojale su još i dvije druge klase građana u Sparti. Perijeci koji su imali slobodu, ali nisu uživali nikakva politička prava. Živjeli su u okolnim naseljima i podržavali su spartanski način života kao trgovci, obrtnici i drugim infrastrukturnim ulogama. Drugi su bili Heloti, kmetovi odnosno robovi u vlasništvu spartanske države. Heloti su činili većinu stanovništva, čak u omjeru deset naprema jedan.
Taktika
Ne samo da su Spartanci bili izvrsno obučeni, već su bili i vrlo disciplinirani formacijskoj borbi. Stav „svako za sebe“ nije postojao. Većina grčkih gradova – država u borbi koristili su falange, pravokutne formacije koje su se sastojale od usko zbijenih redova temeljito pokrivenih štitovima. Falange su djelovale jedinstveno s kopljima postavljenim prema naprijed iznad zida štitova, što ju je činilo vrlo smrtonosno kada se krene na protivnika. Ako bi vojnik iz prvog reda pao, odmah bi bio zamijenjen suborcem iza njega. Iako su i drugi gradovi – države koristili falange, spartanska je bila poznata po junaštvu, snazi i neraskidivosti sve do bitke kod Leuktre, gdje je porazom od brojčano slabijih Tebanaca završila spartanska superiornost u Helenskom svijetu.
Jezgra od 3000- 5000 elitnih vojnika, bila je dalje podijeljena na manje grupe koje su uvježbane da se bore zajedno. Takav sustav zbijenih redova pomogao je Sparti u efikasnoj obrani i postavljanje određenog broja vojnika na prijetnju, bez da se nepotrebno oslabi obrana na drugom mjestu.
Uz strategiju koja je bila ključni segment za vojni uspjeh, čast je također zauzimala važan dio u spartanskoj filozofiji. Iz toga razloga na taktiku gerilske borbe gledalo se nečasno. U spartanskom društvu samo su dvije vrste smrti zasluživale nadgrobne spomenike. Ženama koje su umrle pri porodu i borcima palim u borbi.
Suočavanje s neprijateljem u falangi kroz snagu i taktiku – bio je spartanski način časne borbe.
Naoružanje
Spartanska oprema i oružje su se postepeno razvijali tijekom vremena. Poznati spartanski štiti naziva je Hoplon, što dolazi od Hoplita – vojnika pješaka u antičkoj Grčkoj.
Svaki Hoplit u Sparti bio je zaštićen brončanim prsnim oklopom, prepoznatljivom kacigom koja je imala zaštiti za obraze, štitnikom za potkoljenice i štitom koji je bio izrađen od bronce i drva, te je štitio vojnika od brade do koljena.
Od oružja Spartanci su preferirali koplje naziv Doru, koje je i na stražnjoj strani imalo šiljak. Bili su trenirati snažno bacati koplja kako bi probili neprijateljski oklop. Za blisku borbu bili su opremljeni kratkim mačem naziva Xiphos. Za razliku od drugih Grčkih gradova – država, spartanski Xiphosi bili su nešto kraći (oko 25%) što im je pružalo više fleksibilnosti i lakše rukovanje u gustim falangama. Neki Spartanci koristili su drug vrstu mača, brutalni Kopis čiju smo izvedenicu imali prilike vidjeti u filmu 300.
Uloga u društvu
Kako je spomenuto ranije, osim što su bili naporno trenirani za ratove, imali su vrlo izražen osjećaj časti i odanosti svome gradu državi. Dobiti svoje mjesto u falangi bio je vrhunac časti svakog Spartanca. Pojedinačni uspjesi bili su manje važni, važan su bila kolektivna postignuća Spartanske države. Nadalje, kako je Sparta bila okružena neprijateljima, bilo drugih grčkih gradova država ili vanjskih neprijatelja, društvene strukture bile su strogo hijerarhijski podijeljene kako bi se što bolje organiziralo stanovništvo za obranu. Danas, povjesničari smatraju da su možda upravo te čvrste strukturalne podjele u društvu krive i za pad Sparte, jer primjerice nisu dozvoljavale ipak većinskom stanovništvu, Perijecima i Helotima da postanu punopravni građani.
Kako bilo, legende i divljenje prema spartanskoj vojnoj sili i dalje žive. Najveću slavu su postigli u herojskoj borbi kod Temopila, gdje su u velikoj mjeri bili zaslužni da Grčka ne padne pod Perzijsku vlast. Ako se istakne da su svojom borbom ujedno obranili i zapadnu civilizaciju, njihov ratnički duh uistinu moramo poštovati.
Komentariši