Katarina
Srednjovjekovna Bosna

SPAŠAVANJE KRALJICE KATARINE ISPRED TURSKE NAJEZDE

(Iz historijskog romana Envera Imamovića, „Ajvaz-dedin 
san“, Sarajevo 2012.)

Visoko u brdima iznad Fojnice na strmoj hridi leži kraljevski grad Kozograd. Kad ga je Isak-paša ugledao, shvati da će ga teško osvojiti. Posmatrao ga je dugo sa svih strana da procijeni na koji ga je način najbolje napasti. Kako je dan bio na izmaku, odluči da sutradan s tim otpočne pa ma koliko trajalo. Uvjerivši se da je u gradu neznatna posada, ostavi dio vojske da bdije ispod grada, a on se sa ostatkom spusti u dolinu, gdje je postavio logor. Uvečer je javio sultanu, koji se s ostalom vojskom utaborio u nedalekom Milodražu, da će mu sutra privesti zarobljnu kraljicu.


Kraljica Katarina je s velikim iznenađenjem saznala šta se dešava tek kad su ispod zidina ugledali stranu vojsku. U prvi tren su mislili da su to turski odredi koji su se koji put znali zaletjeti sve do Visokog, ali bez ozbiljnijih posljedica. Kad se smračilo, u grad se probije glasnik koji je u galopu preko brda stigao iz Kraljeve Sutjeske da javi kraljici kako je sultan s ogromnom vojskom provalio u Bosnu, da je zauzeo Bobovac i da je na putu za Jajce, a dio vojske, evo, već napada Kozograd.


Ova vijest je skamenila kraljicu. Prva misao su joj bila njena djeca. Sina Sigismunda i malu Katarinu poslala je prije nekoliko dana u grad Zvečaj iza Jajca, za kojima je trebala doći za koji dan. Vijest da je sultan provalio u Bosnu i da je u njegovim rukama Bobovac, te da je na putu za Jajce, prenerazila ju je. Tek sad shvati da je pod gradom sultanova vojska i da će sutrašnjim danom navaliti svom silom. Sva prestravljena pozove gradskog vojvodu i ostalu gospodu iz svoje pratnje da se s njima posavjetuje šta činiti. Dok su vijećali, jedan od stražara uđe u dvoranu i obavijesti ih da se s kule vidi dolje u dolini na stotine vatri u turskom logoru. Na tu vijest svi pođu da pogledaju. Bili su svjesni da će sva ta sila sutra krenuti na njih.


Gradski vojvoda Priboje Sitnić izvijestio je kraljicu i prisutne da grad ne raspolaže ničim čime bi se moglo uspješno suprotstaviti Turcima. Nekoliko topova i mala posada bi samo za kratko vrijeme odgodila pad grada. Svjesna stanja, kraljica nijemo pogleda prisutne očekujući da čuje šta da se radi. Nakon kraćeg razmišljanja svaki od njih je iznosio ovo-ono, ali na koncu i sami shvatiše da u ovom trenutku ništa od predloženog nije izvedivo. Nakon duže šutnje opet se javi vojvoda Sitnić:


– Mila kraljice! Već sam rekao da grad nije pripremljen za odbranu protiv ovolike sile. Ako bi se mene pitalo šta činiti, ja vidim samo jedno rješenje.
– Reci vojvodo! – uskoči kraljica, nestrpljiva da čuje o čemu se radi, s nadom da će ih možda to spasiti.
– Ovako! – oprezno poče vojvoda – Vidjeli smo da je logor Turaka dolje u dolini i jasno je da će sutra navaliti svom snagom. Jasno je i to da se neće okaniti dok ne zauzmu grad. Ispod zidina su ostavili nešto vojske da bdije. Koliko sam mogao opaziti, svi se nalaze s pristupne strane grada. Vje- rojatno su zaključili da s druge strane ne treba stražariti jer su tamo strme litice i prilaz je nepristupačan, što su u pravu.


Dakle, ocijenili su da se iz grada može izići samo s one strane gdje oni stražare. Ako bismo pokušali tuda izići, izložili bismo se pogibiji jer su izgledi za proboj nikakvi. Nije, međutim, sve izgubljeno. Oni, dakako, ne znaju da grad ima tajni izlaz, kojim se neopaženo može iz njega izići i u nevolji se spasiti. Ja, kao vojvoda, ovog grada, znam njegove tajne i vjerujem da nam je tu spas. Tajni izlaz se upravo nalazi s druge strane u liticima, gdje nema nijednog turskog vojnika. To znači da možemo svi neopaženo izići i spasiti se.


– Jesi li siguran za taj prolaz? – sva preplašena i blijeda upita kraljica.
– Siguran sam, kraljice. Vojvoda mora poznavati grad koji mu je povjeren na čuvanje. Istina, nisam dugo tamo zalazio, ali sam uvjeren da je sve uredu. Šta kažete? – objasni vojvoda. Kraljica umjesto odgovora pogleda ostale očekujući da čuje njihovo mišljenje.
– Ako je prolaz uredu i ako izađemo dolje u gudure ispod grada, znaš li, vojvodo, na koju stranu da krenemo dalje, mrkla je noć? – prvi se javi vojvoda Abraham Radić, koji je predvodio kraljičinu pratnju.
– Dobro poznam okolicu grada. Kada napustimo grad, uspet ćemo se uz strminu do zaravni koja je podalje od grada i gdje sigurno nema turskih vojnika. Tamo su štale sa stokom, torovi i drugo što pripada gradu. To spominjem jer su tamo i konji s pripadajućom opremom, što će nam trebati. Na konjima ćemo preko planine do Konjica, odatle poznatim putem u Hum, i eto nam spasa – objasni vojvoda Sitnić. Lica okupljenih su pokazivala da ih je ovo objašnjenje obradovalo, a onda se opet javi kraljica:
– Ako je tako, onda se nema šta predomišljati jer je to jedini način da se pokušamo spasiti. Ako dijelite moje mišljenje, pođimo se odmah spremati za to.
– U pravu ste, kraljice! – slože se prisutni. I nije se čekalo. Vojvoda Sitnić je okupio poslugu i posadu i objasnio im šta im je činiti. Svi su se odmah prihvatili posla. Pune ruke posla su imale i gospođe iz kraljičine pratnje. Pomagale su joj da odabere stvari koje su joj bile pri ruci i koje će ponijeti.
Bila je duboka noć, a u Kozogradu se užurbano pripre- malo za bijeg. Kada se s tim završilo, bila je skoro ponoć. Vojvoda Sitnić je sve pozvao u veliku dvoranu da im objasni kuda i kako će neopaženo napustiti grad. Upozorio ih je da se sve mora odvijati krajnje tiho kako neprijatelj ne bi šta primijetio. Posluga i posadnici su stavili na hrpu sve zavežljaje i torbe koje su pripadali kraljici i njenoj pratnji. U njima je bilo ono najnužnije i najdragocjenije što se našlo uz njih i što se moglo ponijeti. Svako je s tugom gledao ono što nosi, svjesni da bježeći iz zemlje nose samo ovo, a da iza sebe ostavljaju ostalo bogatstvo koje se nalazi u njihovim gradovima po Bosni. Gospođe nisu mogle zadržati suze. Plakale su još više kad su ugledale da i kraljica briše suze. Koliko je oplakivala svoju sudbinu, još je više plakala za svojom djecom strepeći za njihovu sudbinu pri pomisli da neprijatelj možda već juri prema Zvečaju, gdje se nalaze.
Kad je sve bilo spremno, vojvoda Sitnić ih pozove da krenu. Još ih je jednom upozorio da budu krajnje tihi, osobito kad napuste grad jer su sultanovi vojnici sasvim blizu. Momci koje je poslao da provjere tajni izlaz obavijestili su ga da je sve prohodno i da nema smetnje, izuzev puno paučine i kojeg šišmiša. Na čelu je bio vojvoda s posadnicima koji su nosili baklje i osvjetljavali put. Vlažni zidovi i paučina koja je visjela sa stropa pri blijedoj svjetlosti činila je sablazan prizor. Nijedna od žena nije se usudila podići pogled.

Zurile su ispred sebe, s tugom u srcu i suznih očiju. Kad su se približili izlazu, vojvoda naredi da se pogase baklje. Išli su još nekoliko koraka, a onda se zaustave. Ovaj tapkajući u mraku napipa teška vrata, skine zasun i povuče. Otvarala su se malo-pomalo uz škripu. Val svježeg zraka je onima ozada dao na znanje da je izlaz otvoren. Sad je trebalo odgurnuti poveću hrpu krupnih stijena kojim je s vanjske strane ulaz bio prikriven. Kad se s tim završilo i kad se vojvoda uvjerio da je uokolo sve tiho i pusto, krene dalje a za njim ostali, jedan iza drugoga.


Vojvoda Sitnić je dobro poznavao okoliš grada, pa je u mraku znao kojim pravcem treba krenuti. Prvo je usmjerio ravno da što više odmaknu od grada, a onda krene uz brdo preko stijena prema poljani gdje su se nalaze gradske štale s konjima. Išlo se polahko. Žene su pridržavale jedna drugu, podizale onu koja bi se poskliznula, i hrabrile se da izdrže. Kad su izišli na zaravan, začuju lavež pasa. Vojvoda im objasni da su nadomak gradskih štala i da su to psi čobana koji vode brigu o stoci.
Lavež je probudio i čobane iz dubokog sna. Brzo su bili na nogama i istrčali napolje s motkama uvjereni da su u pitanju vukovi ili medvjedi. Kad su ovi vidjeli o kome se radi, umire pse i čuvši od vojvode šta im je raditi, odmah se daju na posao. Brzo su opremili onoliko konja koliko je trebalo za jahanje i teret. Kad je sve bilo završeno, vojvoda im naredi da sutradan ranom zorom potjeraju svu stoku u obližnja sela i da je razdijele njihovim stanovnicima, prije nego Turci sve zaplijene. Kad su uzjahali konje, vojvoda se stavi na čelo i krenu kroz mrklu noć preko planina u pravcu Konjica i Huma da izbjegnu potjeru, koja će im već sutra biti za petama.

(Historijski osvrt: Kraljica je nakon bijega iz Bosne jedno vrijeme boravila u Dubrovniku, koji joj u takvj situaciji nije iskazao očekivanu dobrodošlicu. Razočarama, kraljica odlazi u Rim gdje je godinama pokušavala da sazna sudbinu svje djece koji je sultan odveo u Tursku. Nije doživjela da joj se vrate niti ih je ikada više vidjela. U toj boli i tuzi umrla je 25. 10. 1478. godine. Grob joj se nalazi su najstarijoj rimskoj crkvi Ara Coeli gdje se još uvijek nalazi njena nadgrobna ploča. Mnogi Bosanci koji posjećuju Rim, ne propuste priliku da posjete njen grob i ostave stručak cvijeća. 
Autor ovog teksta je svojevremeno s ekipom vršio arheološka iskopavanja na Kozogradu, u kojem je kraljica boravila prije bijega. Pronađeni su mnogi predmeti iz vremena koji se odnose na ovo doba. Rad je objavljen u naučnom časopisu)