Na oko desetak kilometara od Rogatice nalaze se ostaci srednjovjekovnog grada Borča. Borač se po prvi put pominje u X vijeku u djelima vizantijskog cara i pisca Konstantina Porfirogeneta kao utvrđenje.
Župa Boračka je u prvo vrijeme bila dosta mala, predstavljala je niže upravno tijelo, ali kasnije, kada je u njoj proširivanjem granica u području starovlaških planina sa obje strane rijeke Drine obuhvaćen veći broj naselja i kada je cijeli ovaj kraj ušao u fazu razvijenog feudalizma „SLAVNI GRAD”Borač (tako ga nazivaju mnogi historičari) sa svojim Varošištima postao je politički, kulturni, privredni, pa i saobraćajni centar u zemljama feudalnih gospodara Pavlovića, koji su iz njega vladali svojim podanicima.
Pod svojom vlašću držali područje između gornjeg toka Bosne i Drine na istoku i Trebinja i Cavtata na jugozapadu.Tokom prvih godina turske vlastii sam trg Rogatica nazivao se Borač, odnosno, pazar Borač.
Porodica Pavlović, ostavila je za sobom šest pečata i svi oni kao osnovnu heraldičku sliku imaju kulu, odnosno utvrđen grad. Najstariji prikaz je sa pečata iz 1397. gdje je prikazan grad sa jednom i sa tri kule. Utvrđeni grad sa pečata Pavlovića vjerovatno je izrađen po uzoru na dubrovačke pečate.
Ovaj grad koji se javlja na pečatima vjerovatno je bio u upotrebi kao porodični grb. Na “ilirskim” grbovima je grb Pavlovića prikazan kao utvrđeni grad sa tri kula i na štitu i na čelenci. Na štitu crvene boje grad je zlatan, u čelenci je crven.
Autor Ohmućevićevog grbovnika je na štit dodao i tri zlatna ljiljana. Rekonstrukcija na slici je data prema grbovniku Korenića-Neorića a kule su prikazane na osnovu pečata.
Borač je podignut na teško pristupačnom stjenovitom terenu iznad lijeve obale rijeke Prače, iskorišćeno je najpogodnije mjesto – jedna oštra krivina gdje se rijeka Prača, probijajući se kroz klisuru okomitih strana, naglo savija u okuku. Na tom mjestu Prača sa dvije strane zapljuskuje istureno brdo, čiji se oštri grebeni spuštaju vertikalno do same vode, tako da obezbjeđuju prirodnu zaštitu području na višim kotama.
Brdo na kome se nalaze ostaci srednjovjekovnog Borča, kako ga opisuju istraživači, umnogome liči na kamilja leđa. Grad se sastojao iz više dijelova koji ukazuju na različite etape građenja. Podignut na tri kote nejednake visine, a obuhvata ogroman kompleks nekadašnjih monumentalnih građevina koje se nižu u dužini od oko 800 metara. Na najvišoj, središnjoj koti, vide se i danas ruševine nekadašnjeg dvora, omeđenog kulama i zidinama koje su ga štitile. Zidovi su bili debljine i do tri metra.
Kaldrmisan put povezivao je sva tri dijela Borča na lijevoj strani Prače: Veliku stijenu, Veliku i Malu Gradinu. Na desnoj strani Prače od mosta je vodila staza na Vis, gdje se nalazi Dolovska Gradina sada nazvana po selu Dolovi.
borac48dddU neposrednoj blizini Borča nalazi se selo Varošište, lokalitet Carina i lijepa nekropola stećaka. To nam govori da je Borač imao i svoje predgrađe, koje se pominje u dubrovačkim istorijskim dokumentima kao Sootto Borac Podborač. Tu se nalazio trg s carinarnicom, do kojeg je vodio stari karavanski put dolinom rijeke Prače ka Drini.
Grad se širio uporedo sa jačanjem političke snage i ugleda porodice Pavlović. Važno je naglasiti, da uz kraljevske gradove Bobovac i Jajce, po opsegu u čitavom arhitektonskom sklopu, Borač ulazi u red najvećih utvrđenih gradova na prostoru srednjovjekovne bosanske države i negovi bedemi spadaju među najsnažnije u bosanskohercegovačkoj srednjovjekovnoj tvrđavskoj arhitekturi.
Površina grada obuhvaćena zidinama iznosi preko 25 000 m². Na Borču građevinski radovi nisu do kraja završeni, da su palata i ostali objekti unutar obujmnog zida zaštićeni i veoma dugim jarkom, širokim oko tri metra, sa ostacima ležišta od grada u njihovim profilima, preostalih od isčezlih pokretnih mostova.
Bio je stalna rezidencija, omiljeno boravište Pavlovića, gdje su živjeli, vršili sviju vlast, izdavali povelje, primali strane diplomate i obavljali druge poslove. U Borač su dolazili dubrovački slikari, kovači i druge zanatlije.
Vojvoda Radoslav Pavlović imao je kuću u Dubrovniku i bio je počasni dubrovački građanin. Knezovi Pavlovići – Radenovići držeći pod svojom vlašću dobar dio karavanskog puta koji je Dubrovnik vezivao s balkanskim zaleđem, stekli su veliko bogatstvo od carina i trgovine.
Njihov pečat na kojem je bio oslikan grad s tri kule i danas se čuva u dubrovačkom arhivu, a grad Rogatica je ranije koristila izgled njihovog grba kao zaštitini znak.
Borač nije preživio propast bosanske države. Nakon turskog osvajanja u ovome kraju došlo je do znatnih promjena. Grad Borač sa svojim Varošištima je opustio. Njegovo predgrađe je još samo kratko bilo u životu.
Već prije 1485.godine bio je napušten i pao je u zaborav. Stariji stanovnici sjećaju se vremena kada su kao djeca čuvajući stoku i igrajući se između zidina tražili podzemne prolaze i skriveno blago o kojima su slušali od starijih. Tom prilikom je Zora Pereula, sada već starica, pronašla zlatan prsten
Ipak, osim probnih iskopavanja, do sada nije ništa učinjeno da bi se ovaj spomenik istorije rekonstruisao i istražio. Borač, nekada simbol moći i ugleda porodice Pavlović, danas je samo kompleks ruševina zaraslih u korov, a mogao bi da bude turistički dragulj. Opština Rogatica planira iz sredstava budžeta uraditi prilazni put, očistiti prilaze zidinama i postaviti klupe, jer za nešto više nemaju sredstava.
Vrijedno je napomenuti da postoji vjerovatnost da je Borač, o kojem je ovdje riječ, druga tvrđava toga imena, a da je prva i starija bila na suprotnoj strani Mesića, između današnjih sela Grb Pavlovića Borača i Brčigova, gdje se još i sada na jednoj kosi vide ostaci neke tvrđave. Na ovaj zaključak upućuju ne samo ostaci tvrđave nego i ime samog današnjeg sela Borač, koje se nalazi neposredno uz tvrđavu.
Piše: Prof. Mirsad Durmišević
Komentariši