Za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini su izvršena četiri popisa stanovništva: 1879, 1885, 1895. i 1910. godine. Međutim, u ovim popisima popisivani su samo muškarci, a kako do tada nije popisivan ni broj kuća, Austro-Ugarska je nastojala da to promijeni. Svaka kuća dobila je svoj broj, a nakon toga uslijedilo je popisivanje stanovništva po kućama. Ipak, veliki problem predstavljali su i povratnici koji su se stalno vraćali i tako mijenjali brojno stanje. Prema tome, smatra se da popisi iz 1879. i 1885. godine ne mogu biti u potpunosti tačni jer je vršeno mnogo izmjena. Kasniji popisi daju nešto jasniju i pouzdaniju sliku svega toga, pa tako preciznije možemo pratiti demografske promjene. Četiri austrougarska popisa stanovništva dala su sljedeće podatke:
Na osnovu popisa može se iznijeti nekoliko zaključaka. Ukupan broj stanovništva stalno je bio u porast i za 30 godina narastao za oko 740.000 stanovnika. Rastao je i ukupan broj pripadnika vjersko-etničkih zajednica, ali on nije bio jednak kod svih. Najveći demografski rast imali su Jevreji, koji su u tabeli iznad navedeni u sklopu kategorije „Ostali“, mada se u popisima oni posebno navode. Njihov rast iznosio je čak 246,4%. Nakon njih rimokatolici su imali najveći rast – 107,9%, slijede pravoslavci sa rastom od 66,2%, dok je rast bio najmanji kod muslimana – 36,4%.
Tome ipak treba dodati nekoliko napomena, posebno kod rimokatoličkog stanovništva, jer su u tu kategoriju ubrajani svi rimokatolici u Bosni i Hercegovini, ali oni nisu bili svi Hrvati, već je bilo dosta njemačkih, mađarskih, čeških i drugih kolonista. Kod muslimana rast je otežavalo iseljavanje u Osmansku državu kroz nekoliko talasa, što se odrazilo na evidentant pad procentualnog udjela muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini.
Pravoslavno stanovništvo je brojčano raslo, ali je procentualno stagniralo na oko 42-43%. Tome još treba dodati da se za muslimane u službenim popisima koristio termin muhamedanci, a za pravoslavce do 1905. grčki pravoslavci.
Sa rastom broja stanovnika, rasla je i gustina naseljenosti po kvadratnom kilometru. Na prvom popisu bila je 22 stanovnika po km2, zatim 25, pa 30, da bi 1910. iznosila 37 stanovnika po km2. I pored rasta gustine naseljenosti, Bosna i Hercegovina je ostala slabo naseljena pokrajina. Sa socijalne strane, većina stanovništva se bavila zemljoradnjom i živjela na selu.
Gradovi. Okupacija je u Bosni i Hercegovini zatekla 43 grada koji su 1879. godine uporedo bili i sjedišta okružnih i kotarskih vlasti. Već 1885. godine broj gradova se povećao, pa je navedene godine bilo njih 47, 1895. godine 52, a 1910. godine 66.
Za vrijeme austrougarske uprave gradovi svakako poprimaju drugačiji oblik. Ogromna je razlika između sela i grada, a veliki broj stanovništva se upravo doseljava u gradove. Neujednačen razvoj gradova bio je i više nego izražen. Godine 1910. od 66 bosanskohercegovačkih gradova njih pet (Sarajevo, Mostar, Banjaluka, Bijeljina i Tuzla) je imalo više od 10.000 stanovnika. Sarajevo se izdvaja kao glavni grad, ali ne zaostaju ni ostali gradovi koji se kao novi administrativni centri pretvaraju u gradove komercijalnog i industrijskog tipa, te neki manji gradovi koji u ovo vrijeme napreduju kao trgovački centri. O samoj promjeni gradova pisao je Heinrich Renner u svom Putopisu gdje navodi primjer Tuzle. Naime, on piše da je tri puta posjetio Donju Tuzlu i da je svaki put zatekao u potpuno novim prilikama. Opisuje razvoj Donje Tuzle od perioda osmanske vladavine kada se ovaj grad izdvaja po eksploataciji soli, kasnije pominje izgled Tuzle 1886. godine kada je otvorena željeznička linija od Doboja do Simin Hana, a posljednja posjeta Tuzli zabilježena je kao posjeta industrijskom i rudarskom centru neočekivanog opsega.
Antun Radić 1899. godine putujući kroz Bosnu donosi podatke o tradicionalno trgovačkom životu u bosanskoj čaršiji. Radić piše da čaršiju imaju svi gradovi te da je ona uglavnom sastavljena od radionica u kojima zanatlije izrađuju svoje prozivode.
Međutim, ubrzo su uslijedile promjene koje su tradicionalnu sliku gradova zamijenile novom slikom, koja se sve više isticala u vanjskom izgledu grada. Zapadni stil širio je svoje korijene na ovom prostoru, te se tako između zbijenih kuća jedne mahale javljaju višespratne zgrade građene od tvrdog materijala, a to su uglavnom bile kasarne, razne službene zgrade, crkve itd.
Nakon velikog požara koji je zahvatio Sarajevo augusta 1879. godine i uništio veliki broj ulica i kuća i drugih zgrada, donesen je 1880. godine građevinski red koji je za glavni grad posebno dopunjen 1893. godine. Za izgradnju gradova u Bosni i Hercegovini ovi propisi su bili od velikog značaja jer su omogućavali sistematsku izgradnju i modernizaciju ne samo gradskih centara nego i šireg područja.
Izgradnjom novih objekata, orijentalni stil je blijedio, a polahko je oživljavao europski model gradnje. U sklopu preobražaja grada, u prvom redu Sarajeva, važno je istaći da je Sarajevo već dobilo i prvi tramvaj, a pored službenih zgrada (pravosudna palata, pošta, štamparija, škole) građeni su i hoteli koji su Bosni i Hercegovini otvarani u internacionalnom prometu. Konkretno je riječ o hotelu Europa, koji je trebao zamijeniti sve stare hanove, od kojih su mnogi nestali u pomenutom požaru. Sarajevo je također u ovom periodu dobilo i tramvaj, prvo konjski, pa potom električni, zatim električnu uličnu rasvjetu i niz javnih građevina.
U periodu od 1885. do 1895. godine graditeljska djelatnost doživjela je ogroman porast. Kako vremenom naseljenost u gradovima postaje sve gušća, tako se grade kuće na dva sprata, sve veća gradnja privlači strane graditelje, u prvom redu Italijane. Polahko oživljava zanatsko-trgovački element kao i sve važnija radnička klasa. Gradovi postaju između ostalog i važni veći trgovački i proizvodni centri. Povećava se i broj činovnika iz redova aristokratije, tako da je u jednom momentu u upravi u Bosni i Hercegovini radio jedan princ, osam grofova, dvadeset barona i pedesetčetiri viteza. Do početka rata u Bosni i Hercegovini je broj činovnika porastao na 14.000.
Komentariši