Primarna svrha knjige mrtvih je bila da pomogne pokojniku da prevaziđe brojne prepreke na njegovom putovanju kroz različite sfere duhovnog života tako da, nakon što ih je mogao savladati, mogao je doći do zagrobnog života. Kompletna knjiga mrtvih imala je oko 190 međupovezanih poglavlja, ali kopija istog sa svim poglavljima još nije otkrivena. Nije se zapravo radilo o knjizi, nego o papirusu na kojem su čarolije napisane za svaku osobu, i da je iz vremena Novog kraljevstva prilagođeno grobnicama svih društvenih slojeva.
Najčešće je napisano u hijeroglifskim kurzivnim pismom, što je inače korišteno u religioznim tekstovima. Knjiga mrtvih je evoluirala iz poruka piramida Starog kraljevstva, i od tekstova sarkofaga Srednjeg kraljevstva tako što je zauzimala mnoge elemente. Dva najzanimljivija poglavlja knjige mrtvih su 110, i 125.
Sadržaj 110. Radi se o opisima raja, ili kako su ga Egipćani nazvali “Sekhet-hetep”, mjesto gdje su oni koji su to zaslužili mogli učiniti sve što su učinili u ovom zemaljskom životu. Poglavlje 125. To je opis velikog suđenja tokom kojeg je srce preminulog zajedno sa olovkom istine. Pero istine predstavljao je Maat, boginja pravde i vječnog poretka. Sudaca je bilo 42 i svaki od njih je predstavljao jednu egipatsku nomu. Osiris je bio gospodar svijeta mrtvih i smjestio se na tron u ulozi Vrhovnog suca, a pored njega su bili boginja Izid i Neftida. Tom suđenju prisustvovalo je četiri sina Horusa, i svaki od njih imao je ulogu u zaštiti unutrašnjih organa, koji su izvađena i pripremljena u Kanopijanskim fertama tokom procesa mumifikacije.
Tokom velikog suđenja, Bog Tot je stajao pred vagom i bilježio sud bogova i zbog njegove uloge je postao simbol istine. Vaganje srca je nadgledao Anubis koji je prikazan u ovoj ulozi kako namješta visak. Amammet ili Ammut je stvorenje koje je proždiralo optuženika i prikazan je kako ima krokodilsku glavu, prednji dio tijela kao lav, a zadnji dio kao nilski konj. Nevini bi međutim otišli do Boga Osirisa u svijetu mrtvih. Najpoznatiji prikaz velikog suđenja je na Anijevom papirusu koji se datira na oko 1250. p. n. e., nađen je u Tebi 1888. godine.
Prema mitu o sporu Horus i Seth, Osiris je osobno prošao sudski proces u velikoj dvorani Heliopola, a takvi hodnici su izgrađeni i u drugim egipatskim hramovima. Također je važno ukazati da su mnogi hramovi naslikani motivima iz knjige mrtvih, poput hrama Osirisa u Abidosu.
Kao što je već spomenuto, Knjiga mrtvih sastojala se od čarolija koje su imale razne funkcije. Poglavlje 30. trebalo je pomoći srcu preminulog da bude bezgrešno pred bogovima te je prekrivalo skarabej koji se stavljao na prsa preminulog jer je skarabej predstavljao zamjenu za srce preminulog. Egipćani su to praktikovali zato što su vjerovali da srce osim fiziološke uloge ima i ulogu sjedišta duše i ljudske savjesti, te je upravo to vjerovanje povezano s vaganjem srca tokom velikog suđenja.
Poglavlje 6. imalo je svrhu izbjegavanja rada u svijetu mrtvih i njegov sadržaj se nalazio na šauabti figurama za koje se vjerovalo da obavljaju dužnosti preminulog na drugom svijetu. Pojedine čarolije pružale su preminulima mogućnost intimnih odnosa i stvaranja potomstva u svijetu mrtvih. Čarolija 101 štitila je preminulog u brodici boga Sunca, a napisao ju je bog Tot za Ozirisa. Neki dijelovi Knjige mrtvih upućivali su preminule u to kako koristiti amulete. Amuleti su privjesci kojim su se Egipćani koristili kako bi se zaštitili od zla te su najčešće bili dio nakita ili su se nalazili u povojima mumija. Čarolija 156 upućuje u to kako koristiti jedan amulet koji je imao oblik peškira. Povezana je sa snagom božice Izide i garantuej preminulom zaštitu općenito.
Knjiga mrtvih donosi i podatke i o karakteristikama pojedinih božanstava , njihovom ponašanju i prostoru raširenosti njihova kulta. Iz nje na primjer doznajemo da je kult živućeg Apisa bio raširen na prostoru sjeverno od Memfisa u gradovima na delti Nila, Saisu i Atribisu. U njoj možemo pronaći i vrlo zanimljiv dijalog između Atuma i Ozirisa u kojem Atum kaže da će konačno potopiti sve bogove, ljude i Egipat u praiskonske vode Nun, gdje se nalazilo sve što postoji prije početka vremena. Na jednom od najpoznatiji primjeraka Knjige mrtvih, Anijevom papirusu, nalazi se i Himna izlazećem suncu, posvećena bogu Ra:
„Budi slavljen, O Re, u svom uzdizanju
Atum-Horakhty!
Neka tvoje savršenosti budu štovane u mojim očima,
i neka tvoje sunčevo svjetlo dođe biti u mojim prsima.
Neka nastaviš u svom vlastitom miru u Barci Noći,
tvoje srce raduje se u nadolazećem povjetarcu unutar Barke Dana.
Koliko ugodan je prelazak nebesa među mrtvacima u miru
sa svim tvojim palim neprijateljima!
Neumorne zvijezde slave te,
neuništive zvijezde dive ti se—
Ti koji se odlaziš odmarati na obzoru Zapadnih Planina,
lijep kao Sunce svakoga dana,
lijep, trajan, kao moj Gospodar.“
U nastavku slijedi tekst iz poglavlja 125 Knjige mrtvih koji je pokojnik izgovarao prilikom dolaska u Dvoranu dviju istina. Ovaj termin simbolizira dvojnost božice pravde Maat. Dvojnost je općenito važan dio egipatske religije zato što osnovu iste predstavlja vjerovanje o suprotnosti prirodnog poretka Maat i kaosa. Pokojnik se obraćao bogu Ozirisu, što se dade iščitati iz titule kojom ga pokojnik oslovljava(Gospodar istine). Morao je dati do znanja da poznaje njega i ostale bogove da bi zadobio njihovo povjerenje i u konačnici došao u zagrobmi život.
„Zdravo da si, veliki Bože! Gospodaru dviju Istina! Ja stižem tebi da bih motrio tvoju ljepotu! Poznajem te i znam tvoje ime i imena četrdeset i dva boga koji su s tobom u dvorani obiju Istina i tu proždiru one koji su utočište grijeha i ispijaju im krv na dan procjenjivanja duša u prisutnosti Wennefera. Pogledaj, Gospodar istine je tvoje ime. Došao sam k tebi; donio sam ti pravdu. Istjerao sam nečastivo zbog tebe.“
Nakon ovog govora pokojnik je trebao dokazati da je bezgrešan tako što bi negirao čitav niz grijeha, kao što su na primjer ubojstva, krađe i nasilje prema siromašnima. Nabrajanje grijeha završavao je četiri puta izgovarajući rečenicu: „Nevin sam!“ Nakon toga je izgovarao sljedeće riječi:
„Moja nevinost je nevinost onog velikog Feniksa u Suten-henenu(Herakleopolu) jer sam ja nos Gospodara uzdaha koji sve ljude oživljuje u onaj dan obnavljanja Horusova oka u Heliopolu u drugom mjesecu zime. zadnjeg dana, u prisutnosti gospodara ove zemlje. Ja sam onaj koji promatra obnavljanje Horusova oka u Heliopolu. Neka mi se ništa loše ne dogodi u ovoj zemlji ili u dvorani Dviju istina jer ja poznajem imena ovih bogova koji su ovdje, sljedbenika velikog Boga.“
Ovaj govor sadržava mnogo simbolike. Feniks simbolizira trajnost i vječnost i označava pomlađivanje i čistoću, a jedno obnovljeno Horusovo oko simbolizira savršenost, snagu i zaštitu. Prema mitu o Sporu Horusa i Seta, u jednoj borbi Set je izbio Horusu oči. Međutim, božica Hator ih je uspjela rekonstruirati koristeći mlijeko gazele.
Potom je preminuli izgovarao imena svakog božanstva posebno i negirao počinjenje grijeha. Zatim se obraćao svim bogovima, moleći ih da ga spase i prepoznaju njegova dobra djela, a zanemare nedostatke. Potom je je nabrajao sva dobročinstva koja je počinio u Egiptu, kao što su izvršavanje volje bogova, pomaganje gladnima i žednima, itd. Nakon toga je trebao dokazati da je čist navodeći razne obrede koje je izvršio. Potom je uslijedilo dugotrajno ispitivanje bogova i odgovaranje na pitanja koja su postavljali zasun, dovratci, prag dvorane, zaštitnik vrata i pod dvorane. Zatim je pokojnik trebao prepoznati Tota kao „Glasnika obiju zemalja“. Nakon toga mogao se konačno pridružiti Ozirisu u svijetu mrtvih.
Ovo je pokojnik trebao učiniti u skladu s onim što se odvijalo u dvorani Dviju istina. Preminuli je trebao ovu čaroliju izgovarati nevin i bez sramote, odjeven i obučen u bijele sandale. Oči su mu trebale biti ukrašene stibijem i trebao je biti pomazan balzamovim uljem te je trebao prinijeti bijeli žrtveni kruh, zatim tamjan na vatru, nakon toga pivo, govedo te žrtvenu pticu i povrće. Potom je trebao naslikati tu sliku na pločicu, koristeći jarku boju iz Nubije koja je trebala biti zamrljana zemljom po kojoj svinja i koza nisu hodale. Slika pričvršćena za zemlju simbolizirala je život pokojnika, slično kao što je kod Platona ovaj svijet predstavljao blijedu kopiju savršenog metafizičkog svijeta ideja. Onaj tko to učini bit će sretan, isto kao i njegova djeca, bez pohlepe, zato što će biti čovjek od povjerenja kralja i njegovih dvoranina. Kolači, vrčevi pića i obroci mesa bit će mu priređeni na oltaru Velikog boga. Nijedan gospodar Donjeg svijeta ga ne može vratiti, umjesto toga će se voziti zajedno s bogovima Gornjeg i Donjeg Egipta i u pratnji Ozirisa.
Na temelju iznesenog može se svakako zaključiti da je Knjiga mrtvih bila neizostavan dio pogrebne opreme zato što je bila najvažnije sredstvo za dostizanje zagrobnog života, a osim toga imala je i funkciju pomaganja mrtvima da se snađu u zagrobnom životu. Zagrobni život dostizali su oni koji su se ponašali u skladu sa najvažnijim načelom egipatske religije, pravdom. Oni koji nisu poštovali to načelo bili su kažnjeni. Na takvom vjerovanju i danas počiva svaka teistička religija. Zagrobnom životu se nadao svaki Egipćanin, a čemu se i danas nada svaki vjernik bilo koje takve religije. U pogledu tog vjerovanja su Egipćani kao pripadnici jedne od najstarijih svjetskih civilizacija izvršili neizbrisiv utjecaj na ostale religije svijeta koje su u nastale nakon egipatske religije.
Komentariši