Stjepan Dabiša
Vladari

Stjepan Dabiša: Naslijednik prijestolja kraljevine Bosne

Kralj Stjepan Dabiša na prijestolje je došao nakon smrti Tvrtka I Kotromanića. U prvim godinama svoje vladavine je uspio da sačuva granice bosanske države iz doba Tvrtka I. U proljeće 1392. godine odbio je jednu tursku provalu u Bosnu.

Stjepan Dabiša naslijednik je prijestolja kraljevine Bosne nakon smrti prvog bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića. Njegovo porijeklo nikada nije u potpunosti razrješeno. Poznato je da je bio unuk bana Stjepana I, ali nije poznato od kojeg je Stjepanovog sina Dabiša bio potomak. Postoji više teorija. Prema nekim izvorima njegov otac je bio Ninoslav Kotromanić (kod nekih autora Miroslav) mlađi brat Vladislava Kotromanića. Neki drugi izvori tvrde da je bio mlađi vanbračni sin Vladislava Kotromanića, polubrat Tvrtka I Kotromanića, a možda i zakoniti sin Vladislava Kotromanića i Jelene Šubić.

Na prijestolje dolazi nakon smrti prvog bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića, 1391. godine.

Po nekim teorijama za nasljednika je izabran zbog toga što je bio star i nemoćan što je omogućilo plemstvu veću kontrolu nad državom. Druge teorije pak tvrde da je na prijestolje izabran zato što je bio najstariji Kotromanić.

U početku svoje vladavine Dabiša uspješno čuva granice bosanske države iz vremena Tvrtka I Kotromanića. Međutim razdor između Dabiše i bosanskih velikaša s jedne strane, a s druge strane hrvatskog plemstva, koristi ugarski kralj Sigismund da im zada bolan udarac. Dabiša se odrekao vlasti nad Hrvatskom i Dalmacijom, primio je vazalne odnose i zajedno sa vlastelom složio se da poslije njegove smrti krunu Bosne preuzme Sigismund, muž unuke Stjepana II Kotromanića. Tako nestaju tekovine moćne bosanske države iz perioda Tvrtka I Kotromanića i njen veliki uticaj na Balkan.

Umro je 8. septembra 1395. godine u Kraljevoj Sutjesci, a sahranjen je u Bobovcu. Kako je nadživio svoju rodicu, ugarsku kraljicu Mariju, po čijem je nasljednom pravu Sigismund bio izabran za Dabišinog nasljednika bosanske krune, vlastela je odlučila da bosansko prijestolje ipak neće pripasti Sigismundu. Nastupio je interregnum tokom kojeg je vladala Dabišina nasljednica Jelena Gruba. Jedino preživjelo dijete rođeno iz braka Dabiše i Jelene Grube bila je kćerka Stana. Stanina kćer čije se ime navodi kao Vladava ili Vladika, udala se za Juraja Radivojevića što potvrđuje Dabišina povelja iz 1395. godine kojom kralj poklanja selo Veljaci na upravu svojoj kćeri Stani, s tim da poslije njene smrti selo naslijede Stana i njen muž.

Kakanj se prvi put u historiji spominje kao ime naseljenog mjesta u povelji bosanskog kralja Stjepana Dabiše vojvodi Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću izdatoj u Sutisci u aprilu 1392. godine kada kralj Dabiša daruje vojvodi Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću sela Kakanj i Hrast

Bosna između Žigmunda Luksemburškog,Ladislava Napuljskog i osmanskih TurakaMeđunarodni položaj Bosne tokom posljednje decenije 14. stoljećadefiniralo je višeraznovrsnih i međusobno uvjetovanih faktora od kojihje ključno biloosmansko zaposjedanje zemalja i nametanje tributarnog odnosa prema gospodarimau susjednoj Srbiji, što je omogućilo veći broj neometanih vojnih upada na bosanski teritorij. Osim toga, uspostavljanje savezničkih odnosa između kralja Ladislava Napuljskog i Turaka uperenog protiv vladavine Žigmunda Luksemburškog u Ugarskoj, također se odrazilo i na prilike u Bosni. Tako je do 1394. godine osmanski vojni pritisakna granice Bosanskog kraljevstva postao gotovo nesnošljiv, a u kompleksnim političkimodnosima tog vremena dotadašnji savez i naklonost Bosne prema napuljskom Anžuvincu pokazao se trenutačno neodrživim. Osmanski napadi na Bosnu poslije Kosova nisu jenjavali i postali su sve češći nakon što su Turci u jesen ili zimu 1391. godine uspjeli zauzeti Skoplje a nedugo potom ovladati i zemljom Vuka Brankovića. Otprilike u isto vrijeme na drugoj obali Jadranskog mora razvijali su se događaji koji će ostaviti dubokog traga na bosansku historiju. Od maja 1390. Ladislav, sin Karla Dračkog, istakao je pretenzije na ugarsko prijestolje, krvnički oteto iz ruku njegovog oca nekoliko godina ranije. Međutim, iako su Mlečani početkom februara 1390. Žigmundu tvrdili da su Tvrtkova osvajanja u Dalmaciji izvršena u ime kralja Ladislava, ipak se može reći da Ladislav nije mogao razmišljati u pravcu razvijanja samostalnijih akcija u Dalmaciji za života kralja Tvrtka. Tek nakon njegove smrti, Ladislav se odvažio na snažnije isticanje svojih prava. U ljeto 1391. imenovao je za svog namjesnika u Ugarskoj mačvanskog bana Ivaniša Horvata, a zbog vjernosti iskazane njegovom ocu Ladislav je poveljom od 17. jula 1391. braći Vukčićima, Hrvoju i Vuku, potvrdio banat Dalmacije i Hrvatske. Zbog sličnih zasluga obdaren je i treći brat, Dragiša Vukčić, a djelovanje Hrvatinića, kojima je napuljski pretendent namijenio “ulogu izvidnice i graditelja mosta za njegov prelazak u Ugarsku”, davalo mu je za pravo da bosansku vlast u Dalmaciji smatra samo privremenim stanjem tokom kojeg su bosanski vladari i vlastela štitili prava i interese zakonitog ugarskog vladara.

U nastojanju da što dublje potkopa Žigmundovu vlasti sebi stvori mogućnost da zasjedne na njegovo prijestolje, Ladislav je još u oktobru 1392. godine, u vrijeme žestokih osmanskih akcija protiv Ugarske i Bosne, po principu “neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj”, uputio pismo i poslanike “uzvišenom vladaru, gospodinu Bajazidu, caru Turaka”, predlažući sklapanje bračnog saveza.

Dublji smisao ovog Ladislavovog poteza pokazao se tek u septembru naredne godine kada je postalo očito da je inicijativa za napuljsko-osmanskom suradnjom primljena pozitivno na sultanovom dvoru. Tada su Mlečani uputili odgovor na dopis Francisca Bemba, njihovog podkapetana u Jadranskom moru iz kojeg se može izvući više pojedinosti o tim odnosima. Naime, Bembo je svojoj vladi krajem augusta 1393. godine poslao pismo iz Splita sa informacijom da je od Nikole iz Trogira saznao kako je Nikola na zapovjed svog gospodara brigantinom preveo Bajazidovog ambasadora u Apuliju. Prema njegovom svjedočenju taj Turčin je krenuo gospodinu kralju Ladislavu radi dogovaranja svadbe između kralja i kćerke sultana Bajazida.

Takve aktivnosti teško je bilo držati u tajnosti dugo vremena i one su među bogobojaznim kršćanima mogle samo izazvati revolt i zgražanje. U nekoliko kasnijih pisama Žigmund je Ladislava s gađenjem optuživao da se kroz svadbu s Bajazidovom kćerkom namjeravao okruniti Svetom krunom.

Ovdje je izričito spomenuto daje Nikola iz Trogira u prevoženju osmanskog poslanika djelovao po naredbi svog gospodara, a budući da je u to vrijeme Trogir uglavnom priznavao bosansku vlast, te da su Ladislavovu stranku u Bosni tada predstavljali Hrvatinići, ne smije se sasvim isključiti ni postavka da je i Bosna na neki način bila uključena u ove pregovore.

Međutim, već u jednom dokumentu iz sredine aprila 1393. Trogirani navode da je “vacante Regno dominio Regali”, a uzevši u obzir osjetljivu prirodu političkih odnosa toga vremena vijesti o potencijalnom savezu između Ladislava i Bajazida svakako su mogle biti presudne za odluku da se bosanska vlastela, koja se do jučer tako hrabro borila protiv Turaka, okrene od napuljskog pretendenta i pristupi Žigmundu.

I uistinu se na osnovu nekih izvoraiz ljeta 1393.godine mogu pratiti počeci u promjeni orijentacije bosanskog vladara i vlastele, njihovo odmicanje od Ladislava i postepeno javljanje pomirljivih tonova u odnosima prema kralju Žigmundu. Očekivalo se da će se sastanak bosanskog i ugarskog kralja održati u Đakovu, ali se to nije ostvarilo, a najjasniji pokazatelj da u tom trouglu odnosi više nisu funkcionirali kao ranije predstavlja povelja vojvode Hrvoja Vukčića izaugusta 1393. kojom je obećao vjernu službu kralju Žigmundu i kraljici Mariji, protiv svih osim kralja Dabiše.

Dostupni izvori nisu dovoljni za formiranje sigurnog zaključkao tome da li se ovdje radilo o usamljenom, posebnom i tajnom dogovoru bosanskog vojvode s ugarskim kraljem, ili je po srijedi rezultat općeg sporazuma Bosne i Žigmunda, ali se čini da su u tom periodu kalkulirali gotovo svi ključni akteri, nastojeći sebi obezbijediti što povoljniju poziciju u predstojećim dešavanjima. Ove zamršene veze raspetljat će, barem privremeno, otvoreni vojni sukob u ljeto naredne godine.

Ban Ivaniš Horvat, “Đakovački ugovor”i “bitka kod Dobora”


Promjene u odnosima između Bosne i Anžuvinaca možda se najbolje mogu pratiti na držanju kralja Dabiše prema banu Ivanišu Horvatu, glavnom eksponentu politike Ladislava Napuljskog na istočnoj obali Jadranskog mora.

Žigmund je u proljeće 1394. godine odlučio da sredi prilike u južnim krajevima. U Đakovo je, međutim, došao tek početkom ljeta. Tamo je povelju županu Semkoviću i njegovoj braći. Ova vlasteoska porodica priznala je vrhovnu vlast ugarskog kralja i njegovo pravo da nasledi Dabišu na bosanskom prestolu. Ista odredba pominje se i godinu dana ranije, 23. avgusta 1393. godine, u zakletvi vojvode Hrvoja Vukčića.

Između 11. i 20. jula 1394. godine došlo je do bitke kod Dobora između ugarske i vojske Ivaniša Horvata. Ugarsku vojsku predvodio je kralj Žigmund lično, kao i palatin Nikola Gorjanski i ostrogonski nadbiskup Jovan Kanižaji. Ugari odnose pobedu u bici. Žigmund je osvojio i spalio tvrđavu Dobor. Grad Dobor, tzv. „Vrata Bosne” ubrzo je obnovljen i ojačan. Tu su se u 15. vijeku kasnije vodile značajne bitke između Ugara i Osmanlija. Braća Horvati, na čelu sa Ivanišem, su zarobljeni i pobijeni. Značaj bitke bio je toliki da je sam bosanski kralj Dabiša lično došao pred ugarskog kralja na bojište sa svojim velmožama i priznao ga za vrhovnog gospodara. Zauzvrat, poput bana Stefana II Kotromanića, bosanski kralj je od Žigmunda dobio župu Šomođ u lični feud. Njome je upravljao do svoje smrti, 8. septembra 1395. godine.

Ivaniš Horvat je pogubljen 15. avgusta 1394. godine u Pečuju, zajedno sa još 32 ustanika.