Stjepan Tomašević 1461. godine: “I moja će propast povući sa sobom i mnoge druge”

Dojde glas kraljevstvu mi kako car turski Muhamed namjerava dojdućeg ljeta udariti s vojskom na mene i da je zato sve potrebito prigotovio. Tolikoj sili turačkoj ja sam ne mogu odoljeti.

Umiljeno sam molio ugarsku i bnetačku gospodu i Jurija Kastriota jeda bi mi u ovoj nevolji pohitali u pomoć, što molim i tebe, svepočtenog, uzmožnog i presvijetlog gospodina i oca. Ja ne ištem zlatih brda, ali bih bio rad da moji neprijatelji kao i ljudi u mojoj zemlji uznaju kako mi tvoja pomoć neće uzmanjkati.

Jere, ako Bošnjani budu vidjeli da u ovoj rati neće biti sami i da će im mnogi ini pomoći – hrabrije će u rat iti i vojevati, a tagdi i turačka vojska neće bez straha u moje vladanije naprasno ulisti. Prilazi u moju zemlju su veoma teški, a utvrde na mnogim mjestima nedobitne, tere ne dopuštaju da se prodre u moje kraljevstvo.

Predhodnik tvoj blagorodni Eugen ponudio je roditelju mome, dobrog spomenutija gospodinu kralju Tomašu, kraljevski vijenac i hotio izgraditi crkve i postaviti episkope u rusagu bosanskomu, ali te dobre uvjete roditelj naš nije mogao primiti – nije htio da na sebe navuče navist i gnjev turačku jere je bio još nov vjernik i još nije bio prognao nevjernike i maniheje iz ovoga kraljevstva.

A ja sam pače kao dijete kršten i učio sam latinsku knjigu i tvrd u katoličkoj vjeri pa se ne bojim onoga čega se moj otac bojao. Stoga više od svega jest moje željanije da od tebe primim krunu i svete episkupe što će najbolje znamenije biti da me nećeš u hudobi ostaviti. S pomoću tvojom dati ću svoj Bosni veće upvanje, a nenavidnicima veći strah.

Za života moga roditelja povelio si neka mu se pošilje oružije, sakupljeno za križarsku vojnu protiv nevjernika, ali je ono ostalo u Dalmaciji u mletačkoj ruci, jer to nije bilo u volji bnetačkom vijeću. Neka tvoje blagorodije zapovijedi da se to oružje meni pošalje! Sada će tvoje poruke naići na više razumijevanja jere i Bnečani drugčije mniju i govori se kako su navijestili da će se zaratiti sa Turcima. Jošte molju da pošalješ takođere u Ugre svoje poklisare, eda bi preporučili ove moje potrebe i naputili ih da svoju vojnu silu združe sa bosanskom.

Tako bi se Bosna mogla lasno spasiti – inako će sasvim propasti. Turci su odavno u mojemu kraljevstvu podigli nekoliko tvrdih gradova, tere laskaju seljacima, prikazujući ljubaznost prema njima i obećaju im svakojakom hitrostju da će svaki od njih biti slobodan koji od nas k njima otpadne. Ovi ljudi su srdačni i prosti i nevidima im je lukavost turska i obmana, tere umišljaju da će ta svoboština koju im daju u obit trajati u vjeke vjekoma. Takvim zavaravanjem zavedeni ljudi kraljevstva mi mogu liše od mene otpadnuti. Ostavljena od njih ni vlastela se neće moći dugo braniti i obarovati u svojim gradovima.

Ako bi se Mehmed zadovoljio zadobivši moje kraljevstvo a dalje ne bi hotio iti i iskati, tagda bi mene mogli ostaviti sudbi koja me snajde, tere ne bi trebalo uzbuniti ostali hristijanski svijet odbrane moje radi. Ali nezasito častoljubije nema nikada svojih meda – nakon mene napasti će na Ugre i na Primorije koje je u oblasti Bnetaka, pa će preko Kranjske i Istrije tjerati sve do Italije, koju bi htjeli privesti u svoje vladanije i u svoju oblast. I o Rimu sultan često misli i onamo ga srdce mami.

Kada bi se na moju nesreću slučilo da zbog slabe skrbi krstjanske nenavidnik osvoji moje kraljevstvo, našao bi u njemu najprikladniju zemlju i najzgodnija mjesta skrozi koja bi ispunio svoju zlu nakanu. Ja prvi očekujem zato burno to zlamenije, a za mnom će svi ini – Ugri i Bnečani i ostali jezici okusiti gorčinu svoje sudbine, a ni Latini neće ostati u miru jere je tako Turčin odlučio.

Ovo ti javljam da je svakome vidimo kome se podoba, jere je sve istinito i tvrdo, da kasnije ne kažeš da ti nije bilo znano i da mene ne potvoris zbog mojeg nemara i neskrbi. A moj roditelj je predšasniku tvome Nikoli i Bnecima proricao kob koja će zadesiti Carigrad i tu mu se nije dala vjera. Krstjanstvo je zato na svoju velju štetu izgubilo onaj carski grad, stolicu patrijarha i temeljac Grčke. Sada – ja za sebe takvu sudbu proričem. Ako mi vjerujete i budete pomogli, onda ću se spasti, inako – propašću. A moja propast neće biti samo moja – ona će povući kao bujica i mnoge druge….