Categories
Zanimljivosti

TRAGOVI BURNE HISTORIJE OVIH PROSTORA: Džamije u Hrvatskoj koje su preuređene u crkve

Od islamskih vjerskih građevina iz osmanlijskog perioda u Hrvatskoj su do danas sačuvane tek tri džamije, po jedna uĐakovu, Klisu i Drnišu, a bilo ih je oko 250, govori reportaža Agencije Anadolija (AA).

Jedna od njih je bila i u Osijeku, gradu na istoku Hrvatske, mjestu u kojem su se crkve i džamije nalazile na istom mjestu. Kroz tešku historiju ovih prostora crkve su pretvarane u džamije, a džamije u crkve.
bogomolja u Osijeku

Kasim-pašina džamija izgrađena je u vrijeme kada su Osmanlije osvojile Osijek 1526. godine. Na mjestu gdje je nekada bila ova poznata džamija, danas se nalazi župna crkva Svetog Mihaela Arkanđela.

Za vrijeme osmanlijske uprave stanovništvo Osijeka su uglavnom činili doseljeni Turci, odnosno stanovnici ranije pokorenih zemalja, te je ovaj grad u to vrijeme izgledom i načinom života imao obilježja pravog orijentalnog grada s nekoliko džamija.

Najviše su se spominjale Kasim-pašina džamija, na mjestu današnje župne crkve Svetog Mihaela arkanđela, kao i Sulejman-hanova na mjestu današnjeg franjevačkog samostana u Osijeku.

Kako je za Anadolu Agency (AA) kazao predsjednik Društva hrvatsko-turskog prijateljstva Osijek Damir Jurić, džamija je bila u funkciji tokom osmanlijske vladavine u Osijeku. Dakle, sve dok ovaj grad 1687. godine nije osvojila austrijska vojska.

“Praktično je tada srušen cijeli turski Osijek, a na tim temeljima je napravljen potpuno novi grad”, kazao je Jurić i dodao da se o džamiji danas zna samo iz nekih grafika.

Na Kasim-pašinu džamiju se potpuno bilo zaboravilo u Osijeku sve dok nije rađenakonstrukcija trga 70-tih godina prošlog stoljeća, te su onda pronađeni temelji Kasim-pašine džamije i njegovog turbeta.

“Odlučeno je da se od žutih cigli napravi jedan obris koji pokazuje kako su izgledali temelji džamije i turbeta”, ispričao je za AA Jurić.

Jurić navodi da je na istom mjestu izgrađena crkva početkom 16. stoljeća. Ona još uvijek služi kao župna crkva.

“U temeljima mnogih džamija i crkava postoje crkve odnosno džamije. Susjedna crkva, koja je udaljena samo 300 metara od ove crkve, bila je ranije džamija. No, ta džamija je nastala iz crkve nakon turskih osvajanja”, pojasnio je Jurić.

Značajan dio Hrvatske bio je pod turskom vladavinom gotovo stoljeće i pol. No, od prvih osvajanja 1493. godine, kad pod tursku vlast pada Imotska krajina, s donjim Poneretavljem, do konačnog oslobađanja Cetingrada i Drežnika 1796. godine kad je uspostavlja granična crta s Bosnom kakva je danas, prošlo je više od 300 godina.

Međutim, do današnjih dana ostalo ih je sačuvano vrlo malo od osmanskog perioda u Hrvatskoj, jer već u prvim godinama austrijske vladavine počinje sistemsko rušenje svega što nosi vidljiva obilježje islama i orijentalne kulture, a to znači prvenstveno vjerskih građevina.

Ostaju sačuvani samo objekti od funkcinalne koristi, kao što su mostovi.

Od islamskih vjerskih građevina iz toga razdoblja u Hrvatskoj danas postoje sačuvane tek tri džamije, po jedna u Đakovu, Klisu i Drnišu.

Sve su građene u 16. stoljeću, a opstale su zahvaljujući tome što su pretvorene u katoličke crkve, kao što su u prvim godinama turskih osvajanja i katoličke crkve bile pretvarane u džamije.

Iako niti jedna nije opstala u izvornom obliku, džamijska arhitektura je, ipak, ostala prilično dobro uočljiva.

Najveća i najreprezentativnija među njima, nekadašnja Ibrahim-pašina džamija, s očuvanom monumentalnom visokom kupolom, danas je Župna crkva Svih svetih u Đakovu.

Džamija na vrhu tvrđave Klisa u Splitu je današnja crkva Svetog Vida, a ispod tvrđave se nalazi i najljepša od nekoliko sačuvanih turskih česmi, česma Tri kralja.

Prema podacima Mešihata islamske zajednice, u vrijeme osmanlijske vladavine u Hrvatskoj je postojalo oko 250 džamija i mesdžida.

Categories
Književnost

Boba Đuderija: Evo, ovo vam je Bosna

Svakom se turističkom vodiču bar jedan put u karijeri dogodi da ga pošalju na destinaciju koju ne poznaje. Kad si vodič i imaš malo iskustva, nije problem snać se, improvizacija je majka turizma. Namjestiš pametnu facu, samouvjereno pričaš o stvarima koje prvi put u životu vidiš i preživiš.

Tako ja nedavno završila u Počitelju. Zadnji put sam bila tamo prije 30 godina. Još u autobusu sam im pričala o Bosni općenito, pokušavala objasnit i približit i neobjašnjivo. Ma kako nekome objasnit Bosnu? Kako im reć što je Bosna? Pusti ti stoljeća, brojke i godine, ali kako, kako im prenijet ono najvažnije što o Bosni treba znat?

Što se tiče Počitelja, pročitala ja i obnovila teoretsko znanje o povijesti i svim ostalim čimbenicima bitnim za pričanje, ali nisam sigurna kako točno doć do džamije recimo – jest, vidi se puteljak, ali jel to baš TAJ puteljak ili se može i drugačije, pa onda i ne prepoznajem baš šta je Šišman Ibrahim-pašina medresa a što je Šišman Ibrahim-pašin han, hamam i sve mi se nekako izmiješalo.

Uhvatila me lagana panika, turisti ne smiju vidjet moju nesigurnost, naravno, šta ću sad jadnatisam. Izašla ja s grupom iz autobusa, u zraku 40 stupnjeva a ja se preznojavam i bez stupnjeva. U to na ulazu u Počitelj ugledam dvojicu, prodaju voće. Rasprostrli oni pred sobom svakakva blaga – grožđe, lubenice, smokve, jabuke, ovo, ono, i bogme kupuju turisti, navalili ko da u životu voće nisu vidili.

Gledam, i moja grupa se zaigrala i zastala, pa mi palo na pamet pitat jednog od one dvojice momaka da mi samo diskretno dade neke upute. Malo mi je bilo i muka pitat, ljudi imaju pune ruke posla, a ja vodič koji ne zna kud će sa sobom, samo im uz one brbljave i bučne turiste takav lik fali.

Približim se onom koji mi je bio naruku, kucnem ga malo po ramenu.
Okrene se i kaže “Izvol'te?”

Ja mu, zamuckujući, na brzinu objasnim moju muku sve izvinjavajući se što smetam i tako to. Majko moja, blamaže. Šta ako mi se naruga. Ili prasne u smijeh. Ili odmahne rukom nervozno i pošalje me kvragu. Dok sam tako sve više i sve dublje tonula u tjeskobne pretpostavke i scenarije, momak se odmakne od svoje tezge, uhvati me ispod ruke i sa mnom se udalji od one svjetine.

I tad počne. O mektebi, imaretu, medresi, hamamu, hanu i sahat-kuli. O konjima o ljudima o ratovima i kako do džamije i kako do svega, kako je bilo prije rata a kako je sad, što se srušilo što se obnovilo, priča on ne staje, a ja otvorenih usta pred tom voljom, pred tim jednostavnim prihvaćanjem uloge u koju sam ga gurnula. Nema nervoze, nema ajde kvragu, nema ko si ti i šta sad ‘oćeš.

Potražim pogledom onog drugog a on ne stiže sam, da mu je još pet ruku, taman bi bilo. Vidim, pogledava on prema nama, al’ ne govori ništa, kao da je normalno da mu neki smušeni vodič otme poslovnog partnera usred najveće gužve.

Ovaj moj priča, objašnjava i dalje k'o da nema pametnijeg posla. Osjetim zahvalnost, osjetim navalu emocija i najrađe bi ga zagrlila. Nisam ga zagrlila. Samo sam rekla “Hvala ti”, s onim užasnim osjećajem malenosti toga “Hvala” u odnosu na veličinu i ljepotu onoga što sam primila.

Okrenem se prema mojoj grupi, pokažem rukom nekud tamo i važnim glasom objavim “Evo, ovim puteljkom ćemo do džamije.”

A htjela sam im u stvari pokazati rukom na dobrog stvora pored mene, i važnim glasom reći samo:

– Evo, ovo vam je Bosna.

Categories
Baština

STARI GRAD BANJA LUKA

Tvrđava Kastel, predstavlja jednu od najstarijih građevina u Bosni i Hercegovini. Neki ostaci arheoloških istraživanja su pokazali da je tvrđava postojala i u 9. vijeku nove ere.

Na mjestu današnje Tvrđave Kastel bilo je jako vojno rimsko uporište, koje je služilo osiguravanju puta koji je povezivao Split sa Panonijom.

Nakon propasti Rimskog carstva ova područja naseljavaju slaveni.. a sam Stari grad i tvrđava su se uglavnom nalazili u sastavu Vizantijske države (8. – 12. vijeka),a ponekad bi je zauzimali i Ugarski Kraljevi. U prvoj polovini 12.-og vijeka Banjalukom je vladao prvo bosanski ban Borić.
Osmanlije osvajaju Banjaluku početkom 16. vijeka, a do kraja istog vijeka, Banja Luka se značajno izgrađuje. Frehat-paša Sokolović igrađuje naselje na ovom prostoru sa oko 200 javnih građevina.

Među njima je i bila poznata Džamija Ferhadija, karavan Saraj, kao i mnogi zanatski i trgovački dućani.
1583. godine Banja Luka postaje sjedište Bosanskog pašaluka što i ostaje do 1639 godine.

Za svo vrijeme svog postojanja Banja Luka je bila poprište mnogih ratnih sukoba, a njeno stanovništvo ili pobijano ili rastjerivano. Također su Banjaluku pogađali pustošili i jaki zemljotresi, ali se grad uvijek uspijevao oporavljati i vraćati. Sam Kastel je mnogo puta razaran, u prvom i u drugom svjetskom ratu. Nakon drugog svjetskog rata Kastel je obnovljen, i opet nakon strašnog zemljotresa
1969. godine.

Vrlo dobro očuvan, Kastel danas predstavlja jedno od središta zbivanja u Banjaluci, gdje se okuplja veliki broj mladih oko raznih sardžaja. Također predstavlja i jedno od mjesta koji se moraju posjetiti ako se ikada nađete u regionu.

Categories
Baština

Stari grad Teočak

Stručni tim Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, u srijedu 28. marta 2018. godine je boravio na terenskom rekognosciranju i dokumentovanju prirodno-graditeljske cjeline Stari grad Teočak.

Teočak je općina koja je bogata kulturno-historijskim i prirodnim naslijeđem. Na relativno malom području koje obuhvata nalaze se raznovrsna dobra naslijeđa (Stari grad Teočak s Fethija džamijom, nekropole sa stećcima, stari nišani iz osmanskog perioda, rijeka Tavna, jezero Sniježnica, šumski predio Mejdan i drugo.

Stari grad Teočak je prirodno-graditeljska cjelina koja se sastoji od ostataka srednjovjekovnog grada, džamije Fethije, nišana iz osmanskog perioda, osam nadasve zanimljivih kamenih granitnih kugli. Sve to upotpunjeno je ambijentalnim prirodnim okruženjem, šumom, rijekom Tavnom i slično.

Nakon pada Bosne pod osmansku vlast 1463. godine, grad je zauzeo ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin, koji je Nikolu Iločkog 1464. godine proglasio za kneza „Teočaka“. U ime Korvina od 1471 do 1477. godine, tituliran kao kralj Bosne, sjeveroistočnom Bosnom je vladao Nikola Iločki. Sjedište mu je bio upravo grad Teočak – rezidencijalni grad „kralja“ Nikole Iločkog. Potpisivao se kao “Nikola, milošću Božijom kralj Bosne“ (latinski: Nicolaus Dei Gratia Rex Bosniae).

Danas se vide dosta oštećeni bedemi, koji su zatvarali prostor trokutnog oblika sa po jednom kulom na svakom uglu. U grad se ulazilo kroz zapadnu kulu. Džamija, stari nišani i kamene kugle se nalaze u podnožju srednjovjekovnog grada, te skupa s njim predstavljaju jednu prirodno-graditeljsku, odnosno historijsko područje.

Za razliku od džamije koja je temeljito obnovljena i u dobrom je stanju, ostaci srednjovjekovnog grada su oštećeni i zapušteni, te je neophodna njihova hitna sanacija.

Više na bastina.ba

Categories
Baština

Mahala Gožulj: Priča o maloj džamiji u centru Ljubuškog

Istočno od centra Ljubuškog, ispod Starog grada na brdu Buturovica, nalazi se mahala Gožulj, poznata po maloj džamiji i istoimenom izvoru ljekovite vode. Cijeli Gožulj izgleda idilično, kao da je neko zaustavio vrijeme, a putnika namjernika nepogrešivo vraća bar sto pedeset godina u prošlost, u vrijeme kada je građena džamija, a Gožulj bio prepun života.
Gožulj je nezaobilazna stanica ako krećete na uspon prema Starom gradu, prelijepa mahala kao niz starih fotografija iz nekog drugog doba. Ne morate ništa znati o starom Ljubuškom, stoljećima kad je grad iznad mahale dominirao u geopolitici ovog kraja, jer će se uvijek naći nekih veselih i razgovorljivih mještana spremnih da vam pričaju o vremenima kojih se oni i ne sjećaju, a koja se ovdje prepričavaju s koljena na koljeno.

U Mostarskoj ulici svi će vam se pohvaliti i nadaleko čuvenim izvorom, kao i obližnjim Vodicama, koji su od davnina ovom prostoru darovali pitku vodu i time omogućavali naseljenost ovog vjekovno pograničnog kraškog brda okrenutog zapadu.

Hivzija Hasandedić, poznati hercegovački historičar, pisao je kako je na Gožulju postojala džamija i prije 1843. godine, ali nije se znalo niti čija je zadužbina, niti kako je izgledala. U bibliografskoj bilješci jednog Mushafa stoji kako je Ibšir Halil Ćerić, sin Alijin, imam džamije džemata Gožulj u Ljubuškom, dovršio prepisivanje ovog primjerka Kur'ana 19. muharema 1259. (1843.) godine. Ne zna se kada je pomenuta džamije prestala raditi, ni kada je srušena.

Današnja džamija sagrađena je 1869. godine prilozima muslimana ovog kraja, što i danas stoji ispisano na jednoj ploči više mihraba. U Ljubuškom se pričalo da se za jednog velikog potresa srušilo s grada mnogo kamena, a da su mještani od njega sagradili džamiju.

Hasandedić u svojim djelima navodi da je vakuf ove džamije krajem devetnaestog stoljeća u svom posjedu imao kuću, pola dućana, tri njive, dvije bašče i jedan vinograd. U dvorištu džamije od samih početaka bila je jedna zgrada koja se koristila kao mekteb, a i danas je to tako.

Stare knjige bilježe da je prije 1850. godine u ovoj mahali uspostavljena i medresa, a da su se do tada Ljubušaci školovali u Počitelju i Mostaru, čak u Stambolu. Smatra se da medresa nije imala posebnu zgradu, već je bila smještena u mektebskim prostorijama.

Džamija na Gožulju je i sada vidljivo od tesanog kamena, manjih dimenzija, otprilike 7×7 metara unutrašnje osnove. Tek 1930. godine džamije je dobila današnji kameni osmougaoni minaret visine devet metara, do tada je netipično za Hercegovinu minaret bio drveni.

U Hercegovini ima mnogo većih džamija, viših i skladnijih minareta, ali jednostavnost i toplina ove džamije srasle s mahalom rijetko se viđaju. Posebno vas se dojmi kad se nakon naporne šetnje do Starog grada odmarate u njenom hladu uz osvježenje hladnom vodom s gožuljskog izvora, pise klix.ba