Categories
Moderno doba

Njemački gusari Velikog rata

Odmah po izbijanju I. svjetskog rata, Njemačka je u pokušaju pariranja tradicionalnoj pomorskoj supersili, Velikoj Britaniji, pribjegla „guerre de course“, ratu protiv trgovačke mornarice. Većina jedinica Carske mornarice (Kaiserliche Marine; KM) dostupnih za trgovački rat stradala je nedugo po izbijanju neprijateljstava, pa se ova morala uvelike osloniti na konvertirane putničke i trgovačke brodove koji su koristili svoj „civilni“ izgled kako bi zavarali, ili namamili, neprijatelja. Danas je uloga tih „pomoćnih krstarica“ gotovo sasvim zaboravljena, rekao bih nepravedno, jer iako nisu uspjeli prekinuti neprijateljske pomorske komunikacije, gusarski su brodovi bili ključni u njemačkoj pomorskoj strategiji, tj. nekim njenim segmentima.

KAISERLICHE MARINE NAPADA

Zbog nedostatnosti njemačke flote za globalnu prisutnost, kakvu su imali Britanci, vele-admiral Alfred von Tirpitz je svoje glavne jedinice koncentrirao za upotrebu u blizini matičnih luka, dok se na otvorenim morima odlučio za „guerre de course“. Nijemci su u tu svrhu koristili krstarice i druge specijalizirane ratne brodove, kao i prerađene trgovačke, odnosno putničke brodove i podmornice.

U trenutku izbijanja rata njemačka je prekomorska flota bila razbacana širom svijeta: laka krstarica „Karlsruhe“ u Karipskom moru; krstarica „Dresden“ na istočnoj meksičkoj obali; krstarica „Königsberg“ i topovnjača „Geier“ u Njemačkoj Istočnoj Africi; topovnjača „Eber“ u Njemačkoj Zapadnoj Africi; dok su oklopni krstaši „Scharnhorst“ i „Gneisenau“, krstarica „Emden“, lake krstarice „Nürnberg“ i „Leipzig“, dvije pomoćne krstarice i dvije topovnjače bile u sastavu Dalekoistočne eskadre, pod zapovjedništvom vice-admirala Maximiliana von Speea. Ta je eskadra, izuzev „Emdena“ poslanog u Indijski ocean, krenula na dug put koji je završio njezinom propašću 8. prosinca 1914., u Bitki kod Falklanda.

Od svih pobrojanih jedinica, bilo na istoku, bilo na zapadu, rezultate vrijedne spomena postigle su samo krstarice „Emden“ i „Karlsruhe“. Prva je, nakon što je u kolovozu bila izdvojena iz Dalekoistočne eskadre, četiri mjeseca krstarila istočnim Indijskim oceanom. Pod izvrsnim zapovjedništvom kapetana korvete Karla von Müllera, krstarica je potopila 17 trgovačkih i dva britanska ratna broda, ukupno 70,825 bruto registarskih tona, a zaplijenila 2 trgovačka broda.

Unatoč svom neslavnom pozivu, njemački su gusari bili puno prihvatljiviji od negdašnjih Drakeova i Morgana. Müller je, po pretraživanju koje ne bi otkrilo kontraband (krijumčarenu robu), puštao brodove iz neutralnih zemalja, dok ovi, prema protokolu, događaj nisu unosili u svoje brodske dnevnike. Izuzetak je bila jedna talijanska posada, koja je prvom prilikom sve detaljno prepričala zapovjedniku britanskog ratnog broda, dok su, nasuprot tome, izvjesni Norvežani vratili Nijemcima uslugu upozorivši ih na prisutnost ratnih brodova Antante u području ušća rijeke Ganges. Što se tiče potopljenih brodova, njihova je posada bila prebačena na njemačko plovilo u statusu ratnih zarobljenika, odnosno interniranih civila.

Krstareći duboko u neprijateljskom području, „Emden“ se maskirao u britansku krstaricu „Yarmouth“, otprilike iste veličine i prisutnu u istom području, a potencijalnim se žrtvama približavao bez istaknutih zastava, nadajući se kako će varka uroditi plodom. Tek kad bi se približili ciljanom plovilu, Nijemci su dizali svoje zastave, istovremeno ispaljujući hitac preko pramca plijena i šaljući poruku da se odmah zaustave i ne koriste radio.

Osim akcija protiv neprijateljskog brodovlja, Müller je napadao i kopnene instalacije, pa se tako u noći 22. rujna mirno približio luci Madras (danas Chennai, ili Čenai) i sa manje od 3km ispalio 130 granata u rezervoare nafte i usidrene trgovačke brodove. Vrijednost robe izvezene iz istočne Indije u mjesecu nakon tog događaja pala je za 61%! Vrlo uznemireni Britanci su aktivirali sve snage u području – šezdesetak britanskih, francuskih i japanskih ratnih brodova raznih tipova – i nakon mnogo muka prikliještili i uništili „Emden“ kod otoka Direction, Otočje Cocos, 9. studenog 1914. godine. Kapetan Müller i najveći dio posade završili su u zarobljeničkom logoru na Malti, dok se 50 ljudi, poslanih u napad na telegrafsku postaju na otoku Direction, uspjelo vratiti u Njemačku nakon poduže odiseje koja ih je vodila morem do Carigrada, a dalje kopnom u domovinu. Kapetan Müller je bio razmijenjen u kasnijoj fazi rata, te je po povratku u Njemačku promoviran u punog kapetana (Kapitän zur See) i odlikovan Željeznim križem I. klase, kao i svi ostali časnici, dok je ostatak posade, kao i sam brod, odlikovan Željeznim križem II. klase. Osim toga, svi su pomorci „Emdena“, bez obzira na čin, dobili privilegij ime Emden dodati svojem imenu. Ime je postalo i dijelom dvaju jezika – tamilskog, na kojem „emdena“ opisuje lukavu, pametnu i prepredenu osobu i; malajskog na kojem „emenden“ znači „velikan“.

Krstarica „Karlsruhe“ bila je progonjena u Karipskom moru, pa je zapovjednik, kapetan fregate Erich Köhler, odlučio krstariti duž brazilske obale, gdje je imao puno više manevarskog prostora i lakši pristup ugljenu. Skačući iz područja u područje, kako bi otežao eventualno otkrivanje, Köhler je uništio 15 britanskih i jedan nizozemski brod sa ukupno 72,805 bruto registarskih tona (dalje BRT). Brod je uništila unutarnja eksplozija 4. studenog 1914., nadomak Barbadosa.

Jedinice smještene u Africi nisu imale previše uspjeha u ratu protiv neprijateljskih pomorskih komunikacija i brzo su bile na-ovaj-ili-onaj način onesposobljene za djelovanja.

POMOĆNE KRSTARICE

„Civili“ dolaze

Osim ovih, u prvom su valu napada na pomorske komunikacije Antante sudjelovale i pomoćne krstarice, nastale preobrazbom relativno brzih i velikih putničkih brodova. Bile su opremljene topovima, torpedima, minama i opremom za njihovo polaganje (svi su oružani sustavi bili brižno prikriveni) i materijalom za maskiranje, pa su pljačkaši često mijenjali izgled nadgrađa jednostavnim manevrima poput dodavanja, ili oduzimanja dimnjaka, sitnim izmjenama na palubi, mijenjanjem imena, zastava i tome sličnim varkama.

Ratna mornarica napravila je prije rata popis od 13 prekooceanskih brodova koje je smatrala pogodnima za gusarenje. Od njih je, u trenutku izbijanja rata, u njemačkim lukama bilo šest. Od tih su brodova tri proglašena nepogodnima nakon detaljnijeg ispitivanja, tri su konvertirana u napadače, no samo je jedan krenuo u pohod.

Bio je to „Kaiser Wilhelm der Grosse“, koji je, nakon što je preuzeo oružje i municiju, krenuo od Islanda ka jugu, presijecajući atlantske plovne rute. Putem je presreo i potopio tri trgovačka broda – ukupno 10,685BRT, a njihovu je posadu zarobio, poput kolege sa „Emdena“. Došavši u blizinu Kanara, kapetan Reymann je pozvao opskrbne brodove (po jedan njemački i austrijski), jer se zaliha ugljena opasno smanjila. Sastavši se s „kravama muzarama“, kako su mornari nazivali opskrbna plovila, 26. kolovoza 1914., „Kaiser Wilhelm der Grosse“ počeo je prekrcavati gorivo. Baš u tom času na horizontu se pojavila britanska krstarica „Highflyer“ koja je patrolirala područjem Kanara. Opskrbni brodovi su uspjeli krenuti u posljednjem mogućem trenutku, dok je gusar ostao „nasukan“. Britanci su Nijemcima ponudili predaju, jer je rezultat bio unaprijed jasan, no Reymann je ponudu odbio, pustio sve zarobljenike i započeo bitku koja je ubrzo završila nestankom njemačkog pljačkaša pod valovima. Većina posade je završila u zarobljeničkom logoru Amherst u Kanadi, no ne i kapetan Reymann koji je otplivao na obalu. Uspio se dokopati Njemačke kao ložač na neutralnom brodu.

Od sedam brodova „na moru“, četiri su bila internirana u neutralnim lukama, dok su se preostali uspjeli naoružati i krenuti u akciju. Bili su to „Kronprinz Wilhelm“ (kojeg je naoružala k. „Karlsruhe“ na Atlantiku), „Cap Trafalgar“ (naoružala ga je topovnjača „Eber“ iz Njemačke Zapadne Afrike, na moru pred Brazilskom obalom) i „Prinz Eitel Friedrich“ (naoružan u njemačkoj luci Tsingtao, Kina). Naknadno su još dva prekooceanska broda postala dostupna za gusarenje, jedan u Njemačkoj, „Berlin“, a jedan u Tsingtau – ruski brod „Rjazan“, nakon konverzije u gusara „Cormoran“, „Emdenov“ plijen.

Ti su brodovi bili vrlo nekonzistentni u izvedbi, pa je, recimo, „Cap Trafalgar“ stradao u susretu s britanskim parnjakom „Carmania“, prije nego što je ostvario bilo kakav uspjeh u borbi protiv trgovačkog brodovlja; „Prinz Eitel Friedrich“ je nakon odvajanja od Speeove eskadre, u blizini Coronela u studenom 1914., pa do internacije u luci Newport News (SAD) u ožujku 1915., potopio 11 brodova sa ukupno 33,424BRT; brod „Berlin“ obavio je samo jednu uspješnu patrolu – polaganje minskog polja na kojem su stradali bojni brod „Audacious“ i teretnjak „Manchester Commerce“ sa, ukupno, 30,783BRT (bojni brod 25,420BRT), a karijeru je završio internacijom u norveškoj luci Trondheim, gdje se sklonio od britanske flotile 18. studenog 1914.g.; „Cormoran“ je nakon neuspješnog tromjesečnog krstarenja Pacifikom interniran u Guamu; dok je najuspješniji od konvertiranih prekooceanskih brodova, „Kronprinz Wilhelm“, tijekom osmomjesečnog krstarenja južnim Atlantikom uništio trinaest trgovačkih brodova sa, ukupno, 57,000BRT, da bi i on, naposljetku, završio interniran u Newport Newsu, 11. travnja 1915.

Tijekom čitave ratne karijere, „Kronprinz Wilhelm“ nije odnio ni jedan ljudski život! Zahvaljujući svojoj brzini i veličini, lako je stizao spore teretnjake, a ponekad bi žrtvu namamio glumeći brod u nevolji, ili sunarodnjaka. Njemačka je posada uspijevala svaki put postići potpuno iznenađenje i svi su se beziznimno predavali. Potom bi Nijemci poslali ekipu za pregled tereta. Ukoliko teret nije bio namijenjen neprijatelju, a na neutralnom plovilu, pustili bi ga, dok bi u suprotnom slučaju Nijemci vrlo pristojno zamolili posadu dotičnog broda da se prekrca na njihov i potom žrtvu poslali na dno minama.

Kraj gusarske karijere ovog broda bio je i završetak korištenja prekooceanskih brodova u borbi protiv trgovačke mornarice. Iako su mogli ukrcati znatnu količinu oružja, preuzeti velik broj zarobljenika i razvijati veliku brzinu, cijena je bila relativno mala autonomija što je, kako vidimo po broju interniranih brodova, bio ogroman problem. Iako je vrh KM već razmišljao o napuštanju gusarenja, u listopadu 1915. Leutnant zur See Theodor Wolff napisao je predstavku u kojoj je predložio uporabu neupadljivih teretnjaka dovoljne brzine za presretanje „radnih konja“ britanske trgovačke mornarice, opremljenih dodatnim spremištima ugljena koja bi im značajno povećala operativnu autonomiju. Zapovjednik Flote otvorenog mora, admiral Hugo von Pohl, uvjeren u smislenost Wolffova prijedloga, odlučio se za još jedan napad na neprijateljsku žilu kucavicu.

„Trgovci“ za topovima

Prvi od nove klase gusara bio je „Meteor“, poslan na zadatak u svibnju 1915. Uspješno je položio minska polja u dva navrata, na prilazima Arhangelsku i uz istočnu obalu Škotske. Na povratku sa drugog zadatka, zaustavio ga je britanski patrolni brod „Ramsey“. Ništa ne sluteći, „Ramsey“ je prišao blizu, kako su britanski mornari mislili, ruskom teretnom brodu, kad je odjedanput na jarbolu zalepršala njemačka zastava, a Britance su zasule granate i torpeda. Nekoliko minuta kasnije sve je bilo gotovo. „Ramsey“ je otišao na dno zajedno sa čitavom posadom. „Meteor“ je nastavio put prema Hamburgu, no već je idući dan doživio nesreću u obliku flotile britanskih lakih krstarica, na svega 180nm od doma. Kapetan von Knorr naredio je posadi i zarobljenicima napuštanje broda, koji su Nijemci potopili aktivirajući eksploziv, i otišao u britansko zarobljeništvo. „Meteor“ je, odnosno njegove mine, potopio šest, a zaplijenio dva broda – ukupno 16,426BRT.

Drugi od prerađenih teretnjaka, „Möwe“, požnjeo je ogroman uspjeh. Tijekom prve misije, 29. prosinca 1915. – 4. ožujka 1916., postavio je minsko polje u blizini Scapa Flowa, glavne britanske mornaričke baze, i pred ušćem Gironde, a potom nastavio ka srednjem i južnom Atlantiku. U početku je operirao između Španjolske i Kanara, da bi se kasnije prebacio pred brazilsku obalu. Do povratka u Njemačku, „Möwe“ je neposredno, odnosno minama, potopio 15 brodova. Tijekom ljeta 1916. brod je pod imenom „Vineta“ izveo nekoliko patrola uz norvešku obalu, ali jedini uspjeh, osim sijanja zabune, bio je pljenidba britanskog teretnjaka „Eskimo“ od 3,326BRT.

Novi poduhvat pod svojim pravim imenom započeo je 22. studenog 1916., a trajao je do drugog uspješnog povratka, 22. ožujka 1917. godine. Rezultat je bio još upečatljiviji od prvog krstarenja – 25 brodova! Pri drugom krstarenju, „Möwe“ je gotovo doživio pobunu petstotinjak zarobljenika. Njemačkih je posada brojala 250 mornara i 100 radnika. Zbog tolikog broja ljudi zaliha hrane se brzo trošila i morala je biti brižljivo racionirana, a povrh toga, zarobljenici su većinu vremena morali provoditi pod palubom, u stvarno očajnim uvjetima. Opravdanost odluke o povratku u Njemačku, od 13. ožujka, pokazala se već 16. ožujka 1917., kad je među zarobljenicima započeo spontani revolt sa potencijalom za punokrvnu pobunu, koji je naoružani odred njemačkih mornara ubrzo sasjekao u korijenu, zaprijetivši zatočenicima ozbiljnom odmazdom.

Nakon drugog krstarenja, „Möwe“ više nije poduzimao nove akcije, jer je njegova propagandna vrijednost bila neusporedivo veća od mogućih koristi novog pohoda, povezanog sa rizikom još jednog dvostrukog proboja blokade. Tijekom gusarskog dijela svoje službe „Möwe“ je uništio ukupno 40 brodova sa više od 180,000BRT. Ostatak rata služio je, preimenovan, kao minopolagač u Baltičkom moru.

Vjerojatno najčudniji, možda možemo reći i najromantičniji, gusarski brod Velikog rata bio je „Seeadler“, trgovački jedrenjak željeznog trupa, tipa windjammer. Osim tri jarbola na kojima je mogao razviti 2,600m² jedara, imao je i pomoćni stroj koji je gonio brod maksimalnom brzinom od 9 čvorova. Kapetan Felix von Luckner isplovio je 21. prosinca 1916., a putovanje je završilo u južnom Pacifiku, na grebenima otoka Mopela, dijela otočnog lanca Društveni otoci, 2. kolovoza 1917. Tijekom krstarenja „Seeadler“ je uništio 16, uglavnom manjih, brodova sa ukupno 30,099BRT.

U studenom 1916. na scenu je stupio i legendarni „Wolf“, pod kapetanom fregate Karlom Augustom Nergerom. Brod je prešao 100,000km u krstarenju od 451 dana, te se vratio u Kiel 24. veljače 1918., sa 467 zarobljenika/interniranih civila i značajnim tovarom cinka, bakra, kakaa i drugih, putem opljačkanih, primarnih sirovina.

Među „Wolfovim“ prisilnim putnicima našlo se i civila, poput žene i kćeri kapetana jedne od lovina, jedrenjaka „Beluga“. Kći se zvala Anita, imala je šest godina i bila je iznimno šarmantna, te su joj Nijemci, i drugi, spremno opraštali dječje svinjarije, iako je zbog njih zaradila nadimak „Brodska kuga“. Alternativno, „Sunašce“. Često se, pogotovo u tropima, šuljala noću palubom i zaspale Nijemce škakljala po nosu komadom tkanine, dok ovi ne bi kihnuli i uz psovanje se probudili. Ukoliko je itko od posade i poželio kazniti derište, nije se usuđivao, jer je djevojčica bila u izvrsnim odnosima s jednim od brodskih dočasnika. Ukratko, svi koji su se našli na brodu mišljenja su kako bi naporno putovanje bilo bez Anite nepodnošljivo. Ona je bila nepresušni izvor veselja svim osuđenicima na orahovu ljusku usred oceana.

Unatoč tome što su njemački mornari prema zarobljenicima i civilima postupali džentlmenski, nisu imali previše obzira prema brodovima koji su im pokušali umaknuti, bez obzira na ljude i/ili materijale koje su prevozili. To je otkrio japanski brod „Hitachi Maru“, putničko-teretni hibrid od 6,500BRT, koji se ne samo oglušio na poziv za zaustavljanje i hitac preko palube, već i otvorio vatru na njemački brod iz svojeg krmenog 57mm topa. Gusari su odgovorili nadmoćnom paljbom, pogodili japanski brod i prisilili ga na zaustavljanje. Među putnicima je zavladala panika i došlo je do nepotrebnog uništavanja imovine i ozljeda. Unisono je mišljenje bilo kako je sve to krivica kapetana Tomonage, koji je počinio samoubojstvo prije završetka krstarenja.

„Wolf“ je imao posebno velik politički utjecaj u Australiji, koja je de facto bila nebranjenog akvatorija, jer su njezini brodovi bili u britanskim flotama, tisućama milja udaljeni, iako je javnost uvjeravana u suprotno. Kad se gusar pojavio u australskim vodama i počeo potapati brodove, vlada je proširila dezinformaciju kako je riječ o djelovanju njemačkih sabotera. Istina bi dovela do logičnog pitanja o stanju obrane teritorijalnih voda, koje bi bilo krajnje neugodno za odgovorne u Melbourneu i Londonu. U konačnici, „Wolf“ je minama potopio 13, a direktnim napadom 14 trgovačkih i dva ratna broda – ukupno, oko 110,000BRT. Kapetan Nerger je, sasvim zasluženo, dobio najviše odlikovanje, „Pour Le Merite“.

Povratkom „Wolfa“ u Njemačku završili su napori za rat protiv Antantine trgovine površinskim brodovima. Posljednji udarac bio je rezerviran za podmornice, koje su i prije tog „administrativnog“ završetka površinskog gusarenja prionule na posao, no podmornička je flota bila nedostatna za zadatak, iako je nanijela neproporcionalno velike i ozbiljne gubitke neprijatelju, te je na kraju bila poražena. Pobjeda nad Njemačkom u „guerre de course“ omogućila je Antanti sigurno prebacivanje američkih kontingenata i materijala u Europu, a to je naposljetku odlučilo rat.

Literatura

– Herwig, Holger H., „Luxury“ Fleet: Imperial The German Navy 1888-1918, London, 1980.

– Hoyt, Edwin P., Kreuzerkrieg, World Publishing Co., 1968.

– Trayes, Frederic G., Five Months on a German Raider, London, 1919.

– The Amazing Cruise of the German Raider „Wolf“, from the log of Cpt. Donaldson, SS „Matunga“, Sydney, 1918.

Categories
Novi vijek

Vojno pomorska sila Velike Britanije u 19. stoljeću

U članku je dan pregled britanske pomorsku sile u 19. stoljeću. Posebno su naglašene britansko-francuske pomorske bitke koje su za Veliku Britaniju bile od iznimnog značaja. Označile su prekretnicu u pomorskom ratovanju i naoružanju, a imale su i značaja za daljnji gospodarski i politički razvitak britanskog imperija. 

Pomorske bitke

Velika Britanija u 19. stoljeće ulazi kao jaka pomorska sila. Do 1802. godine imala je 141 linijski brod, 120 fregata i 135 000 ljudi. Svoju pomorsku moć već dokazuje 1801. kada se njena eskadra pojavljuje pred lukom u Kopenhagenu. Razlog britanskog napada na dansku luku bila je danska neutralnost u sukobu Velike Britanije i Francuske. Danska je na račun neutralnosti uživala, kao i većina zemalja sjevernog bloka, veliki profit koji se dobivao iz trgovine s Francuskom koju su Englezi blokirali. To je uz jačanje ruskog utjecaja na Baltiku bio dovoljan razlog da Britanci napadnu Dansku. Eskadra od 21 bojnog broda i 30 manjih brodova isplovila je iz Engleske prema Baltiku pod vodstvom admirala Sir Hayde Parkera. Britanska flota bila je oboružana s više od 600 topova i još oko 60 karonada (mužari kratkih cijevi velikoga kalibra), dok su Danci imali negdje oko 370 topova uz obalne topove i baterije.

Bitka za Copenhagen (Kent History Forum)
Bitka za Copenhagen (Kent History Forum)

Bitka je bila strahovito napeta i brutalna, te u početku nije išla u korist Parkeru i njegovoj floti. U jednom trenutku kada je mislio da je njegova flota gotova Sir Parker je označio povlačenje Britanaca iz bitke. Tomu se usprotivio Parkerov zamjenik, viceadmiral Horatio Nelson koji se oglušio o zapovijed i nastavio boriti. Na kraju mu se ta neposlušnost isplatila jer je danska flota poražena uz velike gubitke. Danski broj žrtava se procjenjuje na nekliko tisuća što ranjenih, što mrtvih, dok su Britanci imali svega nekoliko stotina mrtvih i ranjenih. Danska flota je bila uništena, te se malo brodova spasilo. Nelson se odlično pripomogao diplomacijom jer su i britanske snage bile na umoru, ali to Danci nisu znali te su se odlučili na prekid bitke nakon Nelsonova pisma da će ostatak danske flote spaliti zajedno s posadom. Nakon bitke kod Kopenhagena Nelson je proglašen zapovjednikom britanske flote na Baltiku. Iduće godine došlo je do europskog mira u Amiensu.

Nije trebalo dugo čekati da dođe do novog sukoba europskih sila. U Francuskoj sva vlast je došla u ruke Napoleona Bonapartea, koji se 2. prosinca 1804. godine okrunio za cara. Premijersku čast u V. Britaniji obnašao je William Pitt mlađi koji je i organizirao treću koaliciju protiv Francuske (V. Britanija, Rusija, Austrija, Švedska i Napuljsko kraljevno). Napoleon se ubrzano pripremao za invaziju na britansko otočje te je imao na raspolaganju oko 135 000 vojnika i oko 2300 transportnih brodova. Ta velika invazijska sila bila je smještena u luci Boulogne. Pravi problem Francuzima predstavljala je jaka britanska flota. Francuzi su 1805. god. imali oko 50 linijskih brodova, dok su Britanci imali 120 linijskih brodova i 125 fregata. Britanci su bili u velikoj prednosti te su pod vodstvom admirala Jervisa odmah krenuli iskoristiti tu prednost. Odmah po proglašenju rata britanska mornarica je krenula zaustaviti invaziju. Admiral Cornwallis isplovio je s eskadrom od 17 linijskih brodova i 8 fregata da zatvori luku Brest, dok je viceadmiral Nelson poslan u Sredozemlje sa 14 linijskih brodova i 11 fregata da zatvori vojnu luku Toulon. Na taj način Francuska je bila u potpunosti pomorski blokirana. Napoleon je želio jedan dio britanske flote namamiti time što će s jednim dijelom svoje flote krenuti u kolonije ne bi li time stvorio prostor za invaziju. U proljeće 1805. god. francuska eskadra isplovila je iz luke Toulon pod vodstvom admiral Villenueva. On je iskoristio priliku da napusti luku, jer je u tom vremenu Nelson bio na Sardiniji i obnavljao zalihe. Britanci su imali odlične promatrače duž francuske obale te je Villenuevov odlazak brzo zapažen. Nakon odličnih manevara francuska eskadra uspjela je pobjeći britanskim promatačima. Nelson nije znao gdje su krenuli Francuzi te su mogli biti bilo gdje u Sredozemnom moru. Uskoro je krenulo natjerivanje preko Sredozemnog mora i Atlantskog oceana. Francuzi su čak uspijeli zaplijeniti neke britanske teretne brodove u Karipskom moru. U jednom trenutku niti jedna flota nije znala gdje je druga. Francuzi su se ipak uspjeli probiti do Španjolske. Tu su se sukobili s drugom britanskom flotom pod vodstvom viceadmiral Caldera koji je držao luku Ferrol na sjeveru – zapadu Pirinejskog otoka pod opsadom. Calder je napao Francuze 22. srpnja 1805. godine s 20 linijskih brodova i 7 fregata. Francuzi su izgubili 2 broda i 500 ljudi, a Britanci 200 ljudi. Iako je ishod bitke bio neodlučan, Francuzi su se probili do luke Ferrol. Nakon mjesec dana admiral Villenueve se s 29 francusko-španjolskih brodova zaputio prema luci Cadiz i tamo se udružio s ostalom flotom, tako da su na kraju pod Villenuevom bila 42 broda. Nelson je odmah stigao pred Cadiz i preuzeo zapovjedništvo nad svim britanskim snagama koje su imale oko 30 borbenih jedinica. Omjer snaga bio je na strani Francuza. Oni su imali oko 33 linijska broda, 5 fregati, 30 000 ljudi  i 3 000 topova. Britanci su imali 27 linijskih brodova, 4 fregate, 20 000 ljudi i 2 500 topova, ali su imali sposobniju i spremniju posadu. Nelson je bio tip zapovjednika koji je voli akciju i želio je izvući Francuze na otvoreno more. 21. listopada povukao je blokadu s luke i namamio Villenueva van na otvoreno more. Nelson je svoju flotu podijelio na dvije kolone koje su se u vodoravnom pravcu kretale prema okomito postavljenim Francuzima. Jednu kolonu od 12 brodova predvodio je Nelson na zastavnom brodu Victory, a drugu kolonu od 15 brodova njegov zamjenik Collingwood na zastavnom brodu Royal Sovereign. Nelson je odličnom taktikom u trafalgarskoj bitci uspješno porazio Francuze. Britanci nisu izgubili niti jedan brod dok je Francuska flota nestala. Nelson je tokom borbe bio smrtno ranjen, ali je čuo vijest o dobivenoj bitci. Ta bitka je bila od iznimnog značaja za Veliku Britaniju jer je onemogućena francuska invazija, a i nakon nje Velika Britanija postaje gospodarica svjetskih mora.

Početak bitke kod Trafalgara
Početak bitke kod Trafalgara

Neke britansko-francuske bitke vođene su i u Jadranu, jer su Jadranska obala i Ilirske pokrajine mirom u Schönburnu 1809. god. pripale Francuskoj. Galavno mjesto sukoba bio je otok Vis koji je držala britanska mornarice. Tamo se 13. 3. odigrala bitka između britanske i francusko-talijanske eskadre. Francuzi su imali 4 fregate i 2 korvete, sveukupno 2 500 ljudi i 230 topova. Britanci su imali 4 fregate s 900 članova posade i 190 topova. Iako je bila brojnija, Napoleonova flota je izgubila od organiziranijeg i sposobnijeg britanskog protivnika. Tokom bitke francuzi su pucali čak jedni na druge. Ta bika potvrdila je britansku premoć na Jadranskom moru.

Nakon nekoliko godina Napoleon je poražen, te su pobjedničke strane podjelile svoj plijen. Velika Britanija dobila je niz kolonijalnih posjeda, a dominacija svjetskim morima je još više pojačana. Ubrzo je postala prva sila kapitalističkog svijeta.

Tehnološki probražaj i reforme

Nakon Napoleonskih ratova Velika Britanija se intezivno uključuje u sva svjetska događanja u kojima ima potrebu zaštiti svoje političke, trgovačke i kolonijalne interese. Glavno oružja joj je upravo mornarice s kojom pokriva većinu svojih teritorija i s kojm razvija svoje gospodarstvo. Britanska mornarica držala je morske linije, luke i obalne pojaseve diljem svijeta otvorene za trgovinu. Bečkim kongresom 1815. godine osigurala je prava na baze na Mauriciusu, Malti, Krfu, rtu Dobre nade. Vodeća pomorska sila se odličnim pomorskim vezama s lukama  razvila u vodeću zemlju slobodne trgovine. S ogromnim novcem koji je dolazio, dolazila su i tehnološka ulaganja u razvitak vojne sile na moru. Okosnica svake vojne flote bili su linijski brodovi.

Sredinom 19. st. počela je primjena parnog stroja na brodovima. Ta inovacije uvelike je promijenila način ratovanja na moru. Britanci su koristili parne linijske brodove tijekom Krimskog ratu (1853.-1856.). Nakon tog rata Britanci radikalno mijenjaju svoju mornaricu. Umjesto linijskih brodova grade se bojni brodovi ili oklopnjače, a uvodi se i eksplozivno zrno. 1860. Velika Britanija izgradila je prvu oklopnjaču- HSM Warrior. Deset godina kasnije već su imali 38 oklopnjača. Zbog čvrstog i jakog oklopa brodsko naoružanje je bilo pojačano i postavljeno u pokretne kupole. To je pak omogućilo da se prilikom paljbe više ne mora okretati cijeli brod već samo oružje.

Pojava torpeda 1866. godine razvila je potrebu izgradnje još čvršćih i jačih brodova tako da su do 1870. godine gotovo svi brodovi bili metalne konstrukcije. Velika Britanija je 1877. godine izgradila prve male torpedne brodove s namjenom da u brzim jurišnim napadima onesposobe neprijateljske brodove. Torpiljarke su bile prilično brze i naoružane s tri torpeda i par manjih topova. Njihov se broj ubrzo popeo na 186 plovila.

HSM Warrior
HSM Warrior

Preobražaj mornarice nije se odnosio samo na područje tehnike već se odnosio na cjelokupnu organizaciju Britanske kraljevske mornarice. 1832. godine promijenjena je struktura organizacije, tako da od tada postoji samo jedno zakonodavno tijelo (Board of Admiralty) umjesto dotadašnjih dva. 1852. godine ukinuto je prisilno regrutiranje i uveden je sistem stalne dobrovoljne plaćene službe. 1889. godine  donešen je akt o naoružanju i obrani na moru (Naval Defence Act) prema kojemu je britanska mornarica trebala biti jača od dvije najače ratne mornarice na svijetu zajedno (tzv. Two Powers Standard). Sukladno tome 1894. godine planirana je izgradnja 36 razarača. Ulaskom u 20. stoljeće započinje era novih ratnih brodova i utrka u naoružanju s Nijemcima.

Zaključak

Velika Britanija je u 19. st. iskoristila svoje mogućnosti na moru i time osvarila svoj gospodarski i politički uspjeh. Vješto je sudjelovala u ratovima i svjetskim krizama izvlačeći uvijek za sebe veliku korist. Jaka mornarica omogućila joj je da u 19. stoljeću bude jedan od, ako ne i glavni krojač međunarodne politike toga doba. Svaki kutak svijeta imao je britansku bazu sa snažnim brodovljem, koje je moglo intervenirati u bilo koje vrijeme. S druge strane ta je britanska pomorska hegemonija izazvala druge zemlje da se pokušaju približiti Britancima što je između ostalog dovelo i do većih sukoba u narednom 20. stoljeću.

Literatura

  1. Boris Prikril, “3000 godina pomorskih ratova 2”, Nakladni zavod Znanje, 1985., Zagreb
  2. Vojna enciklopedija