Njemački gusari Velikog rata


Odmah po izbijanju I. svjetskog rata, Njemačka je u pokušaju pariranja tradicionalnoj pomorskoj supersili, Velikoj Britaniji, pribjegla „guerre de course“, ratu protiv trgovačke mornarice. Većina jedinica Carske mornarice (Kaiserliche Marine; KM) dostupnih za trgovački rat stradala je nedugo po izbijanju neprijateljstava, pa se ova morala uvelike osloniti na konvertirane putničke i trgovačke brodove koji su koristili svoj „civilni“ izgled kako bi zavarali, ili namamili, neprijatelja. Danas je uloga tih „pomoćnih krstarica“ gotovo sasvim zaboravljena, rekao bih nepravedno, jer iako nisu uspjeli prekinuti neprijateljske pomorske komunikacije, gusarski su brodovi bili ključni u njemačkoj pomorskoj strategiji, tj. nekim njenim segmentima.

KAISERLICHE MARINE NAPADA

Zbog nedostatnosti njemačke flote za globalnu prisutnost, kakvu su imali Britanci, vele-admiral Alfred von Tirpitz je svoje glavne jedinice koncentrirao za upotrebu u blizini matičnih luka, dok se na otvorenim morima odlučio za „guerre de course“. Nijemci su u tu svrhu koristili krstarice i druge specijalizirane ratne brodove, kao i prerađene trgovačke, odnosno putničke brodove i podmornice.

U trenutku izbijanja rata njemačka je prekomorska flota bila razbacana širom svijeta: laka krstarica „Karlsruhe“ u Karipskom moru; krstarica „Dresden“ na istočnoj meksičkoj obali; krstarica „Königsberg“ i topovnjača „Geier“ u Njemačkoj Istočnoj Africi; topovnjača „Eber“ u Njemačkoj Zapadnoj Africi; dok su oklopni krstaši „Scharnhorst“ i „Gneisenau“, krstarica „Emden“, lake krstarice „Nürnberg“ i „Leipzig“, dvije pomoćne krstarice i dvije topovnjače bile u sastavu Dalekoistočne eskadre, pod zapovjedništvom vice-admirala Maximiliana von Speea. Ta je eskadra, izuzev „Emdena“ poslanog u Indijski ocean, krenula na dug put koji je završio njezinom propašću 8. prosinca 1914., u Bitki kod Falklanda.

Od svih pobrojanih jedinica, bilo na istoku, bilo na zapadu, rezultate vrijedne spomena postigle su samo krstarice „Emden“ i „Karlsruhe“. Prva je, nakon što je u kolovozu bila izdvojena iz Dalekoistočne eskadre, četiri mjeseca krstarila istočnim Indijskim oceanom. Pod izvrsnim zapovjedništvom kapetana korvete Karla von Müllera, krstarica je potopila 17 trgovačkih i dva britanska ratna broda, ukupno 70,825 bruto registarskih tona, a zaplijenila 2 trgovačka broda.

Unatoč svom neslavnom pozivu, njemački su gusari bili puno prihvatljiviji od negdašnjih Drakeova i Morgana. Müller je, po pretraživanju koje ne bi otkrilo kontraband (krijumčarenu robu), puštao brodove iz neutralnih zemalja, dok ovi, prema protokolu, događaj nisu unosili u svoje brodske dnevnike. Izuzetak je bila jedna talijanska posada, koja je prvom prilikom sve detaljno prepričala zapovjedniku britanskog ratnog broda, dok su, nasuprot tome, izvjesni Norvežani vratili Nijemcima uslugu upozorivši ih na prisutnost ratnih brodova Antante u području ušća rijeke Ganges. Što se tiče potopljenih brodova, njihova je posada bila prebačena na njemačko plovilo u statusu ratnih zarobljenika, odnosno interniranih civila.

Krstareći duboko u neprijateljskom području, „Emden“ se maskirao u britansku krstaricu „Yarmouth“, otprilike iste veličine i prisutnu u istom području, a potencijalnim se žrtvama približavao bez istaknutih zastava, nadajući se kako će varka uroditi plodom. Tek kad bi se približili ciljanom plovilu, Nijemci su dizali svoje zastave, istovremeno ispaljujući hitac preko pramca plijena i šaljući poruku da se odmah zaustave i ne koriste radio.

Osim akcija protiv neprijateljskog brodovlja, Müller je napadao i kopnene instalacije, pa se tako u noći 22. rujna mirno približio luci Madras (danas Chennai, ili Čenai) i sa manje od 3km ispalio 130 granata u rezervoare nafte i usidrene trgovačke brodove. Vrijednost robe izvezene iz istočne Indije u mjesecu nakon tog događaja pala je za 61%! Vrlo uznemireni Britanci su aktivirali sve snage u području – šezdesetak britanskih, francuskih i japanskih ratnih brodova raznih tipova – i nakon mnogo muka prikliještili i uništili „Emden“ kod otoka Direction, Otočje Cocos, 9. studenog 1914. godine. Kapetan Müller i najveći dio posade završili su u zarobljeničkom logoru na Malti, dok se 50 ljudi, poslanih u napad na telegrafsku postaju na otoku Direction, uspjelo vratiti u Njemačku nakon poduže odiseje koja ih je vodila morem do Carigrada, a dalje kopnom u domovinu. Kapetan Müller je bio razmijenjen u kasnijoj fazi rata, te je po povratku u Njemačku promoviran u punog kapetana (Kapitän zur See) i odlikovan Željeznim križem I. klase, kao i svi ostali časnici, dok je ostatak posade, kao i sam brod, odlikovan Željeznim križem II. klase. Osim toga, svi su pomorci „Emdena“, bez obzira na čin, dobili privilegij ime Emden dodati svojem imenu. Ime je postalo i dijelom dvaju jezika – tamilskog, na kojem „emdena“ opisuje lukavu, pametnu i prepredenu osobu i; malajskog na kojem „emenden“ znači „velikan“.

Krstarica „Karlsruhe“ bila je progonjena u Karipskom moru, pa je zapovjednik, kapetan fregate Erich Köhler, odlučio krstariti duž brazilske obale, gdje je imao puno više manevarskog prostora i lakši pristup ugljenu. Skačući iz područja u područje, kako bi otežao eventualno otkrivanje, Köhler je uništio 15 britanskih i jedan nizozemski brod sa ukupno 72,805 bruto registarskih tona (dalje BRT). Brod je uništila unutarnja eksplozija 4. studenog 1914., nadomak Barbadosa.

Jedinice smještene u Africi nisu imale previše uspjeha u ratu protiv neprijateljskih pomorskih komunikacija i brzo su bile na-ovaj-ili-onaj način onesposobljene za djelovanja.

POMOĆNE KRSTARICE

„Civili“ dolaze

Osim ovih, u prvom su valu napada na pomorske komunikacije Antante sudjelovale i pomoćne krstarice, nastale preobrazbom relativno brzih i velikih putničkih brodova. Bile su opremljene topovima, torpedima, minama i opremom za njihovo polaganje (svi su oružani sustavi bili brižno prikriveni) i materijalom za maskiranje, pa su pljačkaši često mijenjali izgled nadgrađa jednostavnim manevrima poput dodavanja, ili oduzimanja dimnjaka, sitnim izmjenama na palubi, mijenjanjem imena, zastava i tome sličnim varkama.

Ratna mornarica napravila je prije rata popis od 13 prekooceanskih brodova koje je smatrala pogodnima za gusarenje. Od njih je, u trenutku izbijanja rata, u njemačkim lukama bilo šest. Od tih su brodova tri proglašena nepogodnima nakon detaljnijeg ispitivanja, tri su konvertirana u napadače, no samo je jedan krenuo u pohod.

Bio je to „Kaiser Wilhelm der Grosse“, koji je, nakon što je preuzeo oružje i municiju, krenuo od Islanda ka jugu, presijecajući atlantske plovne rute. Putem je presreo i potopio tri trgovačka broda – ukupno 10,685BRT, a njihovu je posadu zarobio, poput kolege sa „Emdena“. Došavši u blizinu Kanara, kapetan Reymann je pozvao opskrbne brodove (po jedan njemački i austrijski), jer se zaliha ugljena opasno smanjila. Sastavši se s „kravama muzarama“, kako su mornari nazivali opskrbna plovila, 26. kolovoza 1914., „Kaiser Wilhelm der Grosse“ počeo je prekrcavati gorivo. Baš u tom času na horizontu se pojavila britanska krstarica „Highflyer“ koja je patrolirala područjem Kanara. Opskrbni brodovi su uspjeli krenuti u posljednjem mogućem trenutku, dok je gusar ostao „nasukan“. Britanci su Nijemcima ponudili predaju, jer je rezultat bio unaprijed jasan, no Reymann je ponudu odbio, pustio sve zarobljenike i započeo bitku koja je ubrzo završila nestankom njemačkog pljačkaša pod valovima. Većina posade je završila u zarobljeničkom logoru Amherst u Kanadi, no ne i kapetan Reymann koji je otplivao na obalu. Uspio se dokopati Njemačke kao ložač na neutralnom brodu.

Od sedam brodova „na moru“, četiri su bila internirana u neutralnim lukama, dok su se preostali uspjeli naoružati i krenuti u akciju. Bili su to „Kronprinz Wilhelm“ (kojeg je naoružala k. „Karlsruhe“ na Atlantiku), „Cap Trafalgar“ (naoružala ga je topovnjača „Eber“ iz Njemačke Zapadne Afrike, na moru pred Brazilskom obalom) i „Prinz Eitel Friedrich“ (naoružan u njemačkoj luci Tsingtao, Kina). Naknadno su još dva prekooceanska broda postala dostupna za gusarenje, jedan u Njemačkoj, „Berlin“, a jedan u Tsingtau – ruski brod „Rjazan“, nakon konverzije u gusara „Cormoran“, „Emdenov“ plijen.

Ti su brodovi bili vrlo nekonzistentni u izvedbi, pa je, recimo, „Cap Trafalgar“ stradao u susretu s britanskim parnjakom „Carmania“, prije nego što je ostvario bilo kakav uspjeh u borbi protiv trgovačkog brodovlja; „Prinz Eitel Friedrich“ je nakon odvajanja od Speeove eskadre, u blizini Coronela u studenom 1914., pa do internacije u luci Newport News (SAD) u ožujku 1915., potopio 11 brodova sa ukupno 33,424BRT; brod „Berlin“ obavio je samo jednu uspješnu patrolu – polaganje minskog polja na kojem su stradali bojni brod „Audacious“ i teretnjak „Manchester Commerce“ sa, ukupno, 30,783BRT (bojni brod 25,420BRT), a karijeru je završio internacijom u norveškoj luci Trondheim, gdje se sklonio od britanske flotile 18. studenog 1914.g.; „Cormoran“ je nakon neuspješnog tromjesečnog krstarenja Pacifikom interniran u Guamu; dok je najuspješniji od konvertiranih prekooceanskih brodova, „Kronprinz Wilhelm“, tijekom osmomjesečnog krstarenja južnim Atlantikom uništio trinaest trgovačkih brodova sa, ukupno, 57,000BRT, da bi i on, naposljetku, završio interniran u Newport Newsu, 11. travnja 1915.

Tijekom čitave ratne karijere, „Kronprinz Wilhelm“ nije odnio ni jedan ljudski život! Zahvaljujući svojoj brzini i veličini, lako je stizao spore teretnjake, a ponekad bi žrtvu namamio glumeći brod u nevolji, ili sunarodnjaka. Njemačka je posada uspijevala svaki put postići potpuno iznenađenje i svi su se beziznimno predavali. Potom bi Nijemci poslali ekipu za pregled tereta. Ukoliko teret nije bio namijenjen neprijatelju, a na neutralnom plovilu, pustili bi ga, dok bi u suprotnom slučaju Nijemci vrlo pristojno zamolili posadu dotičnog broda da se prekrca na njihov i potom žrtvu poslali na dno minama.

Kraj gusarske karijere ovog broda bio je i završetak korištenja prekooceanskih brodova u borbi protiv trgovačke mornarice. Iako su mogli ukrcati znatnu količinu oružja, preuzeti velik broj zarobljenika i razvijati veliku brzinu, cijena je bila relativno mala autonomija što je, kako vidimo po broju interniranih brodova, bio ogroman problem. Iako je vrh KM već razmišljao o napuštanju gusarenja, u listopadu 1915. Leutnant zur See Theodor Wolff napisao je predstavku u kojoj je predložio uporabu neupadljivih teretnjaka dovoljne brzine za presretanje „radnih konja“ britanske trgovačke mornarice, opremljenih dodatnim spremištima ugljena koja bi im značajno povećala operativnu autonomiju. Zapovjednik Flote otvorenog mora, admiral Hugo von Pohl, uvjeren u smislenost Wolffova prijedloga, odlučio se za još jedan napad na neprijateljsku žilu kucavicu.

„Trgovci“ za topovima

Prvi od nove klase gusara bio je „Meteor“, poslan na zadatak u svibnju 1915. Uspješno je položio minska polja u dva navrata, na prilazima Arhangelsku i uz istočnu obalu Škotske. Na povratku sa drugog zadatka, zaustavio ga je britanski patrolni brod „Ramsey“. Ništa ne sluteći, „Ramsey“ je prišao blizu, kako su britanski mornari mislili, ruskom teretnom brodu, kad je odjedanput na jarbolu zalepršala njemačka zastava, a Britance su zasule granate i torpeda. Nekoliko minuta kasnije sve je bilo gotovo. „Ramsey“ je otišao na dno zajedno sa čitavom posadom. „Meteor“ je nastavio put prema Hamburgu, no već je idući dan doživio nesreću u obliku flotile britanskih lakih krstarica, na svega 180nm od doma. Kapetan von Knorr naredio je posadi i zarobljenicima napuštanje broda, koji su Nijemci potopili aktivirajući eksploziv, i otišao u britansko zarobljeništvo. „Meteor“ je, odnosno njegove mine, potopio šest, a zaplijenio dva broda – ukupno 16,426BRT.

Drugi od prerađenih teretnjaka, „Möwe“, požnjeo je ogroman uspjeh. Tijekom prve misije, 29. prosinca 1915. – 4. ožujka 1916., postavio je minsko polje u blizini Scapa Flowa, glavne britanske mornaričke baze, i pred ušćem Gironde, a potom nastavio ka srednjem i južnom Atlantiku. U početku je operirao između Španjolske i Kanara, da bi se kasnije prebacio pred brazilsku obalu. Do povratka u Njemačku, „Möwe“ je neposredno, odnosno minama, potopio 15 brodova. Tijekom ljeta 1916. brod je pod imenom „Vineta“ izveo nekoliko patrola uz norvešku obalu, ali jedini uspjeh, osim sijanja zabune, bio je pljenidba britanskog teretnjaka „Eskimo“ od 3,326BRT.

Novi poduhvat pod svojim pravim imenom započeo je 22. studenog 1916., a trajao je do drugog uspješnog povratka, 22. ožujka 1917. godine. Rezultat je bio još upečatljiviji od prvog krstarenja – 25 brodova! Pri drugom krstarenju, „Möwe“ je gotovo doživio pobunu petstotinjak zarobljenika. Njemačkih je posada brojala 250 mornara i 100 radnika. Zbog tolikog broja ljudi zaliha hrane se brzo trošila i morala je biti brižljivo racionirana, a povrh toga, zarobljenici su većinu vremena morali provoditi pod palubom, u stvarno očajnim uvjetima. Opravdanost odluke o povratku u Njemačku, od 13. ožujka, pokazala se već 16. ožujka 1917., kad je među zarobljenicima započeo spontani revolt sa potencijalom za punokrvnu pobunu, koji je naoružani odred njemačkih mornara ubrzo sasjekao u korijenu, zaprijetivši zatočenicima ozbiljnom odmazdom.

Nakon drugog krstarenja, „Möwe“ više nije poduzimao nove akcije, jer je njegova propagandna vrijednost bila neusporedivo veća od mogućih koristi novog pohoda, povezanog sa rizikom još jednog dvostrukog proboja blokade. Tijekom gusarskog dijela svoje službe „Möwe“ je uništio ukupno 40 brodova sa više od 180,000BRT. Ostatak rata služio je, preimenovan, kao minopolagač u Baltičkom moru.

Vjerojatno najčudniji, možda možemo reći i najromantičniji, gusarski brod Velikog rata bio je „Seeadler“, trgovački jedrenjak željeznog trupa, tipa windjammer. Osim tri jarbola na kojima je mogao razviti 2,600m² jedara, imao je i pomoćni stroj koji je gonio brod maksimalnom brzinom od 9 čvorova. Kapetan Felix von Luckner isplovio je 21. prosinca 1916., a putovanje je završilo u južnom Pacifiku, na grebenima otoka Mopela, dijela otočnog lanca Društveni otoci, 2. kolovoza 1917. Tijekom krstarenja „Seeadler“ je uništio 16, uglavnom manjih, brodova sa ukupno 30,099BRT.

U studenom 1916. na scenu je stupio i legendarni „Wolf“, pod kapetanom fregate Karlom Augustom Nergerom. Brod je prešao 100,000km u krstarenju od 451 dana, te se vratio u Kiel 24. veljače 1918., sa 467 zarobljenika/interniranih civila i značajnim tovarom cinka, bakra, kakaa i drugih, putem opljačkanih, primarnih sirovina.

Među „Wolfovim“ prisilnim putnicima našlo se i civila, poput žene i kćeri kapetana jedne od lovina, jedrenjaka „Beluga“. Kći se zvala Anita, imala je šest godina i bila je iznimno šarmantna, te su joj Nijemci, i drugi, spremno opraštali dječje svinjarije, iako je zbog njih zaradila nadimak „Brodska kuga“. Alternativno, „Sunašce“. Često se, pogotovo u tropima, šuljala noću palubom i zaspale Nijemce škakljala po nosu komadom tkanine, dok ovi ne bi kihnuli i uz psovanje se probudili. Ukoliko je itko od posade i poželio kazniti derište, nije se usuđivao, jer je djevojčica bila u izvrsnim odnosima s jednim od brodskih dočasnika. Ukratko, svi koji su se našli na brodu mišljenja su kako bi naporno putovanje bilo bez Anite nepodnošljivo. Ona je bila nepresušni izvor veselja svim osuđenicima na orahovu ljusku usred oceana.

Unatoč tome što su njemački mornari prema zarobljenicima i civilima postupali džentlmenski, nisu imali previše obzira prema brodovima koji su im pokušali umaknuti, bez obzira na ljude i/ili materijale koje su prevozili. To je otkrio japanski brod „Hitachi Maru“, putničko-teretni hibrid od 6,500BRT, koji se ne samo oglušio na poziv za zaustavljanje i hitac preko palube, već i otvorio vatru na njemački brod iz svojeg krmenog 57mm topa. Gusari su odgovorili nadmoćnom paljbom, pogodili japanski brod i prisilili ga na zaustavljanje. Među putnicima je zavladala panika i došlo je do nepotrebnog uništavanja imovine i ozljeda. Unisono je mišljenje bilo kako je sve to krivica kapetana Tomonage, koji je počinio samoubojstvo prije završetka krstarenja.

„Wolf“ je imao posebno velik politički utjecaj u Australiji, koja je de facto bila nebranjenog akvatorija, jer su njezini brodovi bili u britanskim flotama, tisućama milja udaljeni, iako je javnost uvjeravana u suprotno. Kad se gusar pojavio u australskim vodama i počeo potapati brodove, vlada je proširila dezinformaciju kako je riječ o djelovanju njemačkih sabotera. Istina bi dovela do logičnog pitanja o stanju obrane teritorijalnih voda, koje bi bilo krajnje neugodno za odgovorne u Melbourneu i Londonu. U konačnici, „Wolf“ je minama potopio 13, a direktnim napadom 14 trgovačkih i dva ratna broda – ukupno, oko 110,000BRT. Kapetan Nerger je, sasvim zasluženo, dobio najviše odlikovanje, „Pour Le Merite“.

Povratkom „Wolfa“ u Njemačku završili su napori za rat protiv Antantine trgovine površinskim brodovima. Posljednji udarac bio je rezerviran za podmornice, koje su i prije tog „administrativnog“ završetka površinskog gusarenja prionule na posao, no podmornička je flota bila nedostatna za zadatak, iako je nanijela neproporcionalno velike i ozbiljne gubitke neprijatelju, te je na kraju bila poražena. Pobjeda nad Njemačkom u „guerre de course“ omogućila je Antanti sigurno prebacivanje američkih kontingenata i materijala u Europu, a to je naposljetku odlučilo rat.

Literatura

– Herwig, Holger H., „Luxury“ Fleet: Imperial The German Navy 1888-1918, London, 1980.

– Hoyt, Edwin P., Kreuzerkrieg, World Publishing Co., 1968.

– Trayes, Frederic G., Five Months on a German Raider, London, 1919.

– The Amazing Cruise of the German Raider „Wolf“, from the log of Cpt. Donaldson, SS „Matunga“, Sydney, 1918.