Proglas Džemaludina Čauševića muslimanima o suživotu


Živimo sa drugim nemuslimanskim građanima u našoj domovini, s kojima smo se izrodili i s kojima ćemo živjeti i umrijeti, poručio Džemaludin Čaušević.

Na dan 28. juna 1914. godine u Sarajevu je ubijen austrijski nadvojvoda Franc Feridnand. Bilo je to djelo grupe mladih nacionalista okupljenih oko Garvrila Principa. Nije prošlo mnogo, svega nekoliko sati, i na sarajevskim ulicama je zavladalo stanje općeg straha. Nakon nemilog događaja u nekoliko mjesta u unutrašnjosti zemlje organizirane su prve demonstracije protiv srpskog stanovništva. U nekim od njih, iza kojih se jasno mogao očitovati potpis austrougarskog režima, zbivanja su izmakla kontroli i mnoge su se kuće, trgovačke radnje i nepokretna imovina našle na udaru nezadovoljnih građana. Članovi Bosanskog sabora, među njima Šerif Arnautović, Jozo Sunarić i Danilo Dimović, pred zemaljskim poglavarom Oskarom Potiorekom zatražili su hitnu intervenciju i zaustavljanje progona Srba. Ali, jedan je čovjek svojim ličnim primjerom u narodu izazvao oduševljenje. Bio je to reis-ul-ulema Džemaludin Čaušević, čovjek koji se u tom zapaljivom trenutku jednim aktom obratio svojim sunarodnjacima pozvavši ih da ne pokleknu pred iskušenjima i stanu u zaštitu svojih sugrađana.

Rođen u praskozorje ratova

Arapuša. Tako se zove malo naselje kod Bosanske Krupe u kojem je 1870. godine rođen ovaj veliki alim. Porodica Čaušević počivala je na tradiciji višedecenijske imamske službe i članovi koji su poticali iz ovog roda uživali su veliko poštovanje. Od tog pravila nije bio izuzet ni mladi Džemaludin. Nakon završene bihaćke medrese napustio je Bosnu i otišao u Istanbul. U toku svog daljeg školovanja iskusio je dodire sa idejama mladoturskih reformatora, naprednim i modernim shvatanjima. U domovinu se vratio 1903. godine. U Sarajevu, gdje je i živio, započeo je s radom u velikoj Gimnaziji.

Dvije nepune godine trebale su mu da se aktivnije uključi u vjerski život, pa je već 1905. izabran za člana Ulema-medžlisa, najvišeg upravog tijela Islamske vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Moralni svjetionik svoga naroda

Godinu dana prije nego će Gavrilo ispaliti smrtonosni hitac u prijestolonasljednika i njegovu suprugu Sofiju, u Sarajevu 1913. biva nagrađen čašću reis-ul-uleme. Prijemom menšure, koja je stigla i iz Istanbula i Beča, Džemaludin Čaušević je na sebe preuzeo veliku odgovornost i postao jedna od najznačajnijih ličnosti bošnjačkog naroda tog vremena. Njegovim izborom za reis-ul-ulemu niko nije ostao začuđen, a poštivaoce je imao u svim narodima koji su živjeli u Bosni i Hercegovini. I austrougarske vlasti su bile svjesne utjecaja koji Džemaludin Čaušević ima na muslimansko stanovništvo, pa su i najodgovorniji funkcioneri pozdravili njegovo imenovanje.

Čovjek svoju ljudskost dokazuje velikim djelima. A ona dolaze sa velikim kušnjama. Samo dan nakon izvršenja atentata na Franca Ferdinanda, obznanio je Oskar Potiorek akt kojim je u Sarajevu na snagu stupio prijeki sud. Teška vremena su nastupila u cijeloj zemlji. Pod represijom i sudskim progonima iz pograničnih krajeva prema Crnoj Gori i Srbiji izbjeglo je mnogo srpskog življa, i činilo se da je takvim postupanjima nemoguće stati u kraj. Među prvima koji su digli glas protiv interniranja svojih sugrađana pravoslavne vjeroispovijesti i devastiranja njihove imovine bio je Džemaludin Čaušević, koji je već 4. jula 1914. godine Bošnjacima uputio apel u kojem je savjetovao “svakom bratu muslimanu, da se kani zadirkivanja i izazivanja, a naročito da se prođe Bogu mrskog djela, uništavanja imovine”.

Nekoliko sedmica kasnije, u “Proglasu muslimanima” koji je publikovan u listu Jeni Misbah dana 24. jula iste godine, reis-ul-ulema Čaušević je dao na znanje svakom Bošnjaku da se u svom djelovanju mora rukovoditi obzirom i razumom i da ne čini ono što će i njemu i njegovom narodu kasnije nanijeti nepopravljivu štetu. “Mi”, ukazivao je Džemaludin Čaušević,”živimo sa drugim nemuslimanskim građanima u našoj domovini, s kojima smo se izrodili i s kojima ćemo živjeti i umrijeti. Zato ne treba nikada smetnuti s uma da bi svaki naš hrđav postupak prema njima mogao donijeti za sobom vrlo ružne posljedice”.

Ove riječi, kojima se obratio svom, ali i drugim narodima u Bosni i Hercegovini, odraz su Čauševićeve građanske odgovornosti i osjećaja prema njihovoj zajedničkoj budućnosti. Vjerovao je da će sa okončanjem Prvog svjetskog rata za njegov narod doći pravdenija vremena. Ali, ona nisu došla. Sve što je uslijedilo za njega su bila velika razočarenja u pravni i politički poredak države čije je osnivanje isprva podržao. No, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca nije bila dugog vijeka. Nadživilo ju je djelo Džemaludina Čauševića.