Categories
Austro-ugarska uprava

Bihacit – bihaćki kamen od kojeg je sagrađena Bečka opera

Ime mu dadoše po Bihaću, gdje je otkriven, a od njega je građen Parlament u Budimpešti a zatim i Bečka opera.

Japodske urne i žrtvenici, gradine, ranokršćanske i srednjovjekovne crkve, stari gradovi, bedemi Bihaća, nadgrobne ploče velikana, otomanske građevine, čuveni krajiški nišani, enterijeri i fasade raznih građevina, skulpture – i sve to od kamena ‘Bihacita’ pišu historiju Bihaća, Pounja i cijele Bosanske krajine.

‘Bihacit’ – ime mu dadoše po Bihaću, gdje je „otkriven“ i kojeg eksploatišu stoljećima, od najstarijih vremena. Kamen je to svjetložuti, mekan, izrazito je čist, gromljičasti i šupljikavi krečnjak, nastao u slatkovodnom tercijarnom bazenu Bihaća i okoline.

Tek izvađen iz zemlje idealne je mekoće za obradu, a vremenom patinira i postaje čvrst poput mermera, što ga čini izuzetno otpornim na vremenske uticaje.

Ovaj lapor, mergel ili muljika, ime „bihacit“ dobio je u austrougarskom periodu po gradu koji leži na ogromnim naslagama ovoga kamena. U dugoj historiji eksploatacije korišten je u arhitekturi kao građevinski ili dekorativni materijal, u skulpturi i u više oblasti primijenjenih umjetnosti.

Tako je stigao u Mađarsku, od njega je građen Parlament u Budimpešti, zatim Bečka opera, pa Crkva Svetog Stefana, brojne građevine u Italiji, Njemačkoj, Francuskoj… sve do Amerike.

Međutim, prava mu je vrijednost potvrđena tek šezdesetih godina prošloga stoljeća.

Kolonija skulptura
“U razmišljanju kako da se bihacit približi umjetnicima, rođena je ideja o osnivanju Kolonije skulptora. I tako je krenulo. Umjetničko oblikovanje ‘bihacita’, koje traje stoljećima, dovelo je kipare u Stari grad Ostrožac i do ‘bihacita'”, prisjeća se tih dana Ismet Kasumović, predsjednik Upravnog odbora Kolonije skulptura Ostrožac i dodaje: “I upravo to oblikovanje ‘bihacita’ opredijelilo je umnogome i funkciju Staroga grada Ostrošca, jednog od najljepših na ovim prostorima, ali i izmijenilo sliku ovoga kraja i znatno uticalo na percepciju i razumijevanje umjetnosti među Krajišnicima. Čudno su gledali tih godina kamene blokove ‘bihacita’ i umjetnike kako ga obrađuju sa skela, a onda su to prihvatili. Ubrzo je izmijenjena slika samoga kraja, jer su skulpture osim Parka skulptura u Starom gradu Ostrožac svugdje, u gradskim parkovima, ispred škola, zgrada. Uvjeren sam da nije bilo ‘bihacita’ ne bi bilo ni Kolonije, ali ne bi bilo ni Škole primijenjenih umjetnosti u Bihaću, niti bi veliki broj mladih ljudi završio studij na Likovnoj akademiji.“

Tako je ‘bihacit’ stigao na sve meridijane svijeta uz kipare, koji su dolazili u Koloniju Ostrožac sa svih strana, slučajno ili ne, ali, došli i ostali.

„Još od osmanskog perioda u Krajini se od kamena-bihacita izrađuju i poznati krajiški nišani-nadgrobni spomenici,“ sjeća se Bišćanin Enes Toromanović, koji gotovo čitav život izrađuje upravo takve. „Taj tipični kamen, koji je pogodan za ovu vrstu oblikovanja dobija patinu za nekoliko godina i plastičnost reljefa koji se izradi. Onda je on čitava priča i tom nišanu to daje veličanstvenost.“

Umjesto patine – zaborav
Međutim, kao da se nešto počelo mijenjati. ‘Bihacit’, od nekada internacionalno poznate sirovine, kao da pada u zaborav, postaje nepoznanica. Čak i u svojem zavičaju.

Opredijelilo je to kulturne poslenike da ponovo ukažu, probude, na vrijednosti ‘bihacita’. Kao što je šezdestih godina prošloga stoljeća rođena ideja o Koloniji, koja je „plasirala“ bihacit, tako je i sada rođena postavka ‘Bihacit, vrijeme u kamenu’.

„Kako je to kamen koji je konstanta u vremenu i to skoro četvrti milenij, a kao da pada u zaborav, namjera nam je da postavkom revaloriziramo vrijednosti ‘bihacita’ i skrenemo pažnju javnosti na zapostavljenost bogatsva kojim obilujemo“, naglašava Adnan Dupanović, direktor Gradske galerije u Bihaću.

Idriz Zulić, koji se iz hobija bavi obradom kamena-bihacita potvrđuje njegov značaj. „Nauka koja obrađuje to pokazala je sve vrijednosti ‘bihacita’. Zašto pada u zaborav, jer ni dio nije iskorišten. Posljednjih decenija svjedoci smo marginalizacije ovog izuzetnog resursa. Pojavom novih sintetskih materijala minimalizirana je njegova upotreba, kako u arhitekturi, tako i u umjetničkim i primijenjenim praksama“, kaže.

Dijeleći njegovo mišljenje i Enes Toromanović govori „sada je mnogo lakše. Imamo ogromne zalihe, imamo tehnologiju obrade, sve, zašto smo podlegli industriji?!“

Svjesni upravo značaja ‘bihacita’ i višestrukih mogućnosti njegove primjene, kazuju dalje u Gradskoj galeriji u Bihaću, „želimo revalorizirati njegovu vrijednost, pokušati skrenuti pažnju javnosti na zapostavljenost bogatsva s kojim raspolažemo.“

Da ne ostanemo samo na Koloniji skulptura Ostrožac i njenim učesnicima, koji su u pola stoljeća njenog trajanja stizali sa svih strana svijeta i pronosili vrijednosti kamena ‘bihacita’ iz Bihaća, grada koji leži na nepreglednim njegovim nalazištima.

Jer, tradicijom njegovog korištenja u različite svrhe na ovom kamenu se može isčitati historija života na prostorima današnjeg Bihaća, koja gazi četvrti milenij.

Categories
Austro-ugarska uprava

Proglas Džemaludina Čauševića muslimanima o suživotu

Živimo sa drugim nemuslimanskim građanima u našoj domovini, s kojima smo se izrodili i s kojima ćemo živjeti i umrijeti, poručio Džemaludin Čaušević.

Na dan 28. juna 1914. godine u Sarajevu je ubijen austrijski nadvojvoda Franc Feridnand. Bilo je to djelo grupe mladih nacionalista okupljenih oko Garvrila Principa. Nije prošlo mnogo, svega nekoliko sati, i na sarajevskim ulicama je zavladalo stanje općeg straha. Nakon nemilog događaja u nekoliko mjesta u unutrašnjosti zemlje organizirane su prve demonstracije protiv srpskog stanovništva. U nekim od njih, iza kojih se jasno mogao očitovati potpis austrougarskog režima, zbivanja su izmakla kontroli i mnoge su se kuće, trgovačke radnje i nepokretna imovina našle na udaru nezadovoljnih građana. Članovi Bosanskog sabora, među njima Šerif Arnautović, Jozo Sunarić i Danilo Dimović, pred zemaljskim poglavarom Oskarom Potiorekom zatražili su hitnu intervenciju i zaustavljanje progona Srba. Ali, jedan je čovjek svojim ličnim primjerom u narodu izazvao oduševljenje. Bio je to reis-ul-ulema Džemaludin Čaušević, čovjek koji se u tom zapaljivom trenutku jednim aktom obratio svojim sunarodnjacima pozvavši ih da ne pokleknu pred iskušenjima i stanu u zaštitu svojih sugrađana.

Rođen u praskozorje ratova

Arapuša. Tako se zove malo naselje kod Bosanske Krupe u kojem je 1870. godine rođen ovaj veliki alim. Porodica Čaušević počivala je na tradiciji višedecenijske imamske službe i članovi koji su poticali iz ovog roda uživali su veliko poštovanje. Od tog pravila nije bio izuzet ni mladi Džemaludin. Nakon završene bihaćke medrese napustio je Bosnu i otišao u Istanbul. U toku svog daljeg školovanja iskusio je dodire sa idejama mladoturskih reformatora, naprednim i modernim shvatanjima. U domovinu se vratio 1903. godine. U Sarajevu, gdje je i živio, započeo je s radom u velikoj Gimnaziji.

Dvije nepune godine trebale su mu da se aktivnije uključi u vjerski život, pa je već 1905. izabran za člana Ulema-medžlisa, najvišeg upravog tijela Islamske vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Moralni svjetionik svoga naroda

Godinu dana prije nego će Gavrilo ispaliti smrtonosni hitac u prijestolonasljednika i njegovu suprugu Sofiju, u Sarajevu 1913. biva nagrađen čašću reis-ul-uleme. Prijemom menšure, koja je stigla i iz Istanbula i Beča, Džemaludin Čaušević je na sebe preuzeo veliku odgovornost i postao jedna od najznačajnijih ličnosti bošnjačkog naroda tog vremena. Njegovim izborom za reis-ul-ulemu niko nije ostao začuđen, a poštivaoce je imao u svim narodima koji su živjeli u Bosni i Hercegovini. I austrougarske vlasti su bile svjesne utjecaja koji Džemaludin Čaušević ima na muslimansko stanovništvo, pa su i najodgovorniji funkcioneri pozdravili njegovo imenovanje.

Čovjek svoju ljudskost dokazuje velikim djelima. A ona dolaze sa velikim kušnjama. Samo dan nakon izvršenja atentata na Franca Ferdinanda, obznanio je Oskar Potiorek akt kojim je u Sarajevu na snagu stupio prijeki sud. Teška vremena su nastupila u cijeloj zemlji. Pod represijom i sudskim progonima iz pograničnih krajeva prema Crnoj Gori i Srbiji izbjeglo je mnogo srpskog življa, i činilo se da je takvim postupanjima nemoguće stati u kraj. Među prvima koji su digli glas protiv interniranja svojih sugrađana pravoslavne vjeroispovijesti i devastiranja njihove imovine bio je Džemaludin Čaušević, koji je već 4. jula 1914. godine Bošnjacima uputio apel u kojem je savjetovao “svakom bratu muslimanu, da se kani zadirkivanja i izazivanja, a naročito da se prođe Bogu mrskog djela, uništavanja imovine”.

Nekoliko sedmica kasnije, u “Proglasu muslimanima” koji je publikovan u listu Jeni Misbah dana 24. jula iste godine, reis-ul-ulema Čaušević je dao na znanje svakom Bošnjaku da se u svom djelovanju mora rukovoditi obzirom i razumom i da ne čini ono što će i njemu i njegovom narodu kasnije nanijeti nepopravljivu štetu. “Mi”, ukazivao je Džemaludin Čaušević,”živimo sa drugim nemuslimanskim građanima u našoj domovini, s kojima smo se izrodili i s kojima ćemo živjeti i umrijeti. Zato ne treba nikada smetnuti s uma da bi svaki naš hrđav postupak prema njima mogao donijeti za sobom vrlo ružne posljedice”.

Ove riječi, kojima se obratio svom, ali i drugim narodima u Bosni i Hercegovini, odraz su Čauševićeve građanske odgovornosti i osjećaja prema njihovoj zajedničkoj budućnosti. Vjerovao je da će sa okončanjem Prvog svjetskog rata za njegov narod doći pravdenija vremena. Ali, ona nisu došla. Sve što je uslijedilo za njega su bila velika razočarenja u pravni i politički poredak države čije je osnivanje isprva podržao. No, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca nije bila dugog vijeka. Nadživilo ju je djelo Džemaludina Čauševića.