Još 1965. godine dr. Ahmet Cevet Erin u Istanbulu objavljuje studiju pod naslovom “Mahmud II Zamaninda Bosna – Hersek”, u kojoj se prvi puta u turskim historijskim naučnim studijima šire obrađuje pokret Husein kapetana Gradaščevića. Izneseni podaci daju drugu dimenziju i specifičnost pokretu od onih koji se danas plasiraju. Prema autoru pokret je vođen za samostalnost tadašnje Bosne, mada je kao cijenu te slobode Husein kapetan bio spreman plaćati 4 000 akči godišnje. Neuspjeh pokreta vidi u višekonfesionalnom sastavu tadašnje Bosne, jer je jednu četvrtinu bosanske vojske činilo kršćansko stanovništvo.
Kada je 1822. godine od sultana stigao ferman kojim se ukidaju sve kapetanije u Bosanskom ejaletu, od 48 bosanskih gradova samo je njih 15 poslalo “tabbutsentleri” odnosno izjavu pokornosti sultanu. Ostale su postupile po naređenju janjičarskih aga u Sarajevu koje su već uveliko negodovale. Porta je radila sve da spriječi bunu u Bosanskom ejaletu te šalje naloge da u Bosnu što prije stignu sultanovi izaslanici Ahmed efendija i Arif efendija. Prema uputstvu Ahmedu je naređeno da narodu prenese kako je izdata fetva halife tj. sultana o ukidanju janjičarskog reda i da se ne smije dolaziti u sukob sa šerijatskim načelima.
Da bi se vidjelo od kolike je važnosti fetva u naređenju je između ostalog stajalo: “(…) onima koji budu protiv reformi džuma i bajram – namaz neće biti sahib”. Međutim, kada su Ahmed i Arif stigli do Beograda buna janjičara u Bosni je već buknula. Komentarišući stanje u Bosni sultan Mahmud II je u fermanu zapisao: “Znalo se da se ovi dok ne vide čvrsto od ovog pitanja neće vratiti, neka svemogući Bog ovo zamršeno pitanje sa svijetlom šerijatskom sabljom očisti. Amin!” Nove nedaće po Bosnu nastupile su 1829. godine kada je po odredbama Jedrenskog ugovora odlučeno da se uprava nad Smederevskim sandžakom (prostor današnje uže Srbije) povjeri Milošu Obrenoviću, koga u Bosni niko nije volio. Naročito se protestovalo zbog vezivanja šest bosanskih nahija za Srbiju. Kako navodi dr. Ahmet Cevet, “… u jednom svom izvještaju koji Ali Namik – paša šalje na portu kaže se da će davanjem pomenutih nahija Srbiji neke bosanske provincije biti osuđene na glad, te iz ovog razloga da se u Bosni prema državi pobunila jedna silna mržnja. Oni koji su znali da se država nalazi u teškoj situaciji, koristeći ovu priliku, počeše potpirivati bune i nemire te nagovarati narod protiv države. Davanjem nahija Srbiji, u Bosni je izazvana velika žalost”.
Na prijedlog Abdurahman paše, Ali beg Fidahić biva postavljen za zvorničkog kapetana i prihvata sultanove reforme. Na ovo se pobuniše neki kapetani a među njima i njegov brat Mehmed beg “zbog izaje bosanske stvari”, kome se priključi i Husein beg Gradaščević. Ali beg se preda Husein kapetanu uz riječ da se više neće buniti i raditi protiv Bosne, a Husein kapetan pomiri braću. Time se u ljeto 1830. godine širom Bosanskog ejaleta pročulo za Husein kapetana. Pošto je sredio nesuglasice poče oko sebe okupljati kapetane, koje u decembru 1830. godine organizovao u društvo sa sjedištem u Tuzli. Jedan od osnovnih ciljeva udruženja je bio da se Bosna preda Bošnjacima na upravu. Kako ističe dr. Ahmet Cevat društvo je nastojalo da se poveže sa Albancima što je tajnim putem i učinjeno pozivom Mustafa paše iz Albanije.
U pismu, kojeg je potpisalo pet ličnosti uključujući i Husein kapetana stoji: “Bosna je sa sve četiri strane opasana sa neprijateljima te pošto su svi kršćani pripadnici jednog naroda da im nije ispravno vjerovati. Iz ovog razloga se suprotstaviti neprijatelju, za muslimane je jedna sveta dužnost, a naročito kad srpski narod tajno među muslimane ubacuje svađe, varajući ih te da nije daleko mogućnost kad će na Bosnu napasti (…) U ovom napetom vremenu nije ispravno da muslimani stoje prazni.” Komentarišući nova previranja u Bosni sultan Mahmud II u svojoj naredbi zapisa: “Od Bošnjaka i poslije ovog dobro i korist se ne može očekivati… Kada vrijeme i doba dođe, Bosna će se osloboditi od buntovnika i vjerujem da će narod da dođe u red”.
U februaru 1831. godine u Tuzli je održan sastanak koji je trajao punih 15 dana i kojem je prisustvovalo svih 39 kapetana. Na sastanku je Husein kapetan odabran za vođu. U jednom pismu potpisanom kao “Bošnjak Ibrahim beg” o sastanku se kaže: “(…) Bošnjaci se spremaju na ustanak a uništit će i bosanskog valiju”. Posebno se naglašava da će se ujediniti sa Albanijom i preći u napad i na Rumeliju (ostali dijelovi Osmanskog carstva na Balkanu). Akteri ove rezolucije su, kako navodi dr. Ahmet Cevet, zvornički kapetan Mahmud paša, tuzlanski Mehmed kapetan, gradačački Husein kapetan, sarajevski muteselim Emin beg i srebrenički Memiš aga. Iako su na sastanku prisustvovali svi kapetani sloga nije postojala.
Navodeći da je Husein kapetan “mlad i neiskusan” nisu ga podržali Ali paša Rizvanbegović, ljubuški muteselim Hasan beg i stolački kapetan Ismail aga Čengić. Ahmet Cevet navodi da je egipatski beglerbeg Mehmed Ali paša Bošnjake nagovarao da se dignu protiv države i da im je slao novčanu pomoć. Poslije Kurban bajrama 22/23. maja 1831. godine bosanski kapetani su iz Tuzle stigli u Travnik. U izvještaju vidinskog muhafiza Ibrahim paše od 20. maja 1831. godine stoji da su se Bošnjaci ujedinili sa skadarskim Mustafa pašom, te sedmi dan po Bajramu 28/29. maja 1831. godine sastaše se u Tuzli sa namjerom da krenu na sjedište ejaleta u Travnik, a kada stignu u Travnik namjeravaju beglerbegu skinuti fes sa glave i navući kavuk (janjičarsku kapu), i organizovati janjičarsku glazbu i s njom na čelu doći u Novi Pazar, razdvajajući se na dva pravca – jedan prema Albaniji, a drugi preko Kruševca na Jedrene.
Husein kapetan poslije kratkog vremena stiže u Travnik i stavi travničku tvrđavu pod topovsku vatru, što namjesnika Namik pašu prisili na predaju. Oslanjajući se na arhivsku dokumentaciju dr. Ahmet Cevet navodi uslove koje je postavio bosanskom beglerbegu: “U Bosni će se ukinuti vilajet; od Bosanaca će se izabrati ličnost koja će upravljati pokrajinom; ferman o ukidanju janjičarskog odžaka će se poništiti; porta se neće nikako miješati u upravu Bosnom; ukoliko porta usvoji ove uslove bosanska pokrajina će porti godišnje plaćati kao porez 4 000 kesa akči”. Iz ovog se vidi da je Bosna namjeravala biti jedinstvena zemlja, odnosno nezavisna od odluka osmanske porte.
Srpski knez Miloš Obrenović, iako i sam veliki protivnik Osmanskog carstva i nosilac borbe za nezavisnost Srbije, pristupi dvoličnoj politici nagovarajući bosanske begove da se prođu bune i pokore osmanskoj porti. Prema Ahmetu Cevetu stvarni naum ovakvih Miloševih poduhvata je bio motiv da sazna stvarno mišljenje Bošnjaka o buni, te na taj način dođe do podataka o njihovoj vojnoj snazi. Zahvaljujući tome Miloš je saznao da Husein kapetanova vojska broji 70 000 ljudi, od čega samo 2 000 konjanika. Istovremeno je u cilju narušavanja ustanka ponudio Husein kapetanovom bratu, Osman paši upravu nad Zvorničkim sandžakom u cilju da ga ovaj podrži u preuzimanju bosanskih nahija uz Drinu. Kako Osman paša nije bio u dobrom odnosu sa bratom Miloš ga je lahko pridobio na svoju stranu, ali pošto se zvornička tvrđava nalazila u rukama Husein kapetanovog saveznika Mahmut kapetana, Osman paši nije dozvoljen ulazak u tvrđavu.
Autor na osnovu analize sve arhivske građe koja mu je bila dostupna zaključuje sljedeće: “Glavni mutivoda svih odnosa i nesloga u Bosni u vrijeme Husein kapetanovog ustanka bio Miloš Obrenović. Miloš je tražio od Porte da sa svojim trupama pomogne u gušenju ustanka u Bosni. Međutim, Husein kapetan je bio obavješten o akcijama Miloša te mu u odgovoru na jednu poruku piše: ‘Mi ćemo uvijek ratovati i boriti se da uništimo neprijatelje vjere i države, jer smo na ovaj prolazni svijet došli da bismo prolili svoju krv’. A u jednom svom pismu Milošu, Husein kapetan kaže: ‘Ja ne mogu da slušam nesloge sultana koji tvoje posredovanje prima, na svakom mjestu i u svako doba spreman sam s tobom se sudariti”.
Porta nije odobrila ovakve Miloševe zahtjeve, a Husein kapetan je sa vojskom od 15 000 ljudi u okolici Prištine 24. jula 1831. godine teško porazio osmansku vojsku, poslije čega, ponesen slavom, poče Bosnu uređivat po sopstvenoj volji te se proglasi za bosanskog beglerbega. Veliki vezir je još jednom pozvao Husein kapetana da se pokori što je ovaj ponovo odbio. Ovim činom Husein kapetan je i službeno vladao Bosnom. Autor navodi da je stanovništvo apsolutno bilo na strani Husein kapetana čemu svjedoče brojni zahtjevi iz bosanskih gradova i kasaba poslani na Portu da se Husein kapetan prizna za vođu.
Pisma su stizala iz Zvornika, Bijelog Polja, Sarajeva, Konjica, Novog Pazara, Kolašina, Pljevlja, Višegrada, Sjenice, Mitrovice, Stare Gradiške, Srebrenice, Jajca, Konjica, Jezera, Gradačca, Gračanice, Novosela, Bosanske Krupe i iz većih utvrda i gradova. “Ovo je prvi puta u historiji Bosne da je jedan kapetan uzimao položaj valije, mjesto vezirskog čina, i to jedne velike pokrajine. Ako se uzmu u obzir molbe i predstavke te želje, izražene u predstavkama poslanim Porti po pitanju Husein-kapetanovoj strani, treba doći do zaključka da je u Bosni narod bio na strani Zmaja od Bosne. Koliko god među spisima koji su došli na Portu se nalazi dokumenata da je bio buntovnik, ovi dokumenti više govore o tome da je osnovao tajno društvo te bio prvak u bunama i revoluciji”, zaključuje dr. Ahmet Cevet u svojoj studiji.
Slomom ustanka Husein kapetan bježi u Austriju gdje dobija azil u Osijeku, a zatim ga austrijske vlasti izručuju Osmanskom carstvu, gdje ga zatvaraju u Trapezunt gdje je umro i pokopan na groblju Ejjub 17. avgusta 1834. godine. Dr. Ahmet Cevet je u Državnom arhivu Turske pronašao originalno pismo molbe Husein kapetana sultanu Mahmudu II u kojem ga moli da se vrati u rodni kraj i da mu se vrati imovina: “Blagoslovni, darežljivi, milostivi, sejhulislame, plemeniti, zaštitniče, vaše gospodstvo moj sultane, blagi nosioče sreće, da si vječito živ i zdrav.
Molba roblja je da se prije učinjena naša greška oprosti kao i po želji sultana da se i za našu imovinu i nekretnine blagoizvoli dobročinstvo i oprost, Vašem carskom veličanstvu bivši odan rado sam dok ovog časa oduzimanjem naše imovine i nekretnina, do kojih ne mogu da dođem, uzrok su ovog mog lošeg stanja u Istanbulu, mnogi dugovi, zarobljeništvo i izdržavanje moje obitelji koja se nalazi u okolini Beograda u bijednom stanju, zbunjena i u neizvjesnosti. Moja poniznost je izmijenjena i upropaštena te pošto je potrebna Visoke sultanske milosti, najprije svevišnjem Allahu a zatim prema časnom sultanu, tako sam pao, da se stidim. Ponižavajući se, nada se darežljivoj sultanovoj milosti. Sklanjam se milosti i dobroti milostivog sultana, te za ljubav časnog poslanika i milostiva blagodati Allahove, naš gospodaru, za uzaludne carske fermane da se smiluješ, ovom mom lošem stanju, te imovinu i nekretnine moje ropske odanosti, kao i odanog mi roblja, imovinu čineći nanovo dobro i poklon, blagoizvolite narediti povratiti nam za izdržavanje djece podanika u službi sultana, za što sam do sada bio onemogućen, da nam se od oca ostala čast povrati. Isto tako da nam se odobri odlazak naše djece iz Beograda u rodni kraj i za njihov boravak da se izvoli narediti da se izda državna dozvola u pozivu na dobro u sjeni carskoj i carskog prestolja. Molim da me se u Vašoj carskog dostojnosti i milosti smatra nevinim.”
