Starkad, ilustriran na Carta Marina Olausa Magnusa
Kao središnja epizoda legende o junaku Starkadu, pripovijest o vješanju kralja Vikara, premda u fantastičnom ključu, predstavlja važno svjedočanstvo o odinskom kultu, ritualno prikazujući njegov mitski božanski slijed. Ipak, drugi elementi prisutni u različitim verzijama – primjerice, prema jednoj predaji, junak je rođen s mnoštvom ruku koje mu je kasnije odsjekao bog Thor učinivši ga na taj način normalnim – čine od Starkada jedan problematičan lik, pola odinskim junakom, pola čudovištem zbog čega je ismijavan ili veličan ovisno o kontekstima u kojima je neka pripovijest nastajala.
Vikinzi ili “morski ratnici”, nepobjedivi borci koji su ostavljali tragove svojih upada po obalama čitavoga svijeta, plovili su morima u potrazi za novim pustolovinama, prezirući opasnosti i smrt. Jedan od njih, čuveni Starkad, stekao je prijateljstvo kralja Vikara Agdirskog u jugozapadnoj Norveškoj, zapovijedajući zajedno s njime flotom brodova kojoj nadaleko nije bilo premca. Jedanput, dok su se spremali da isplove u tko zna koji ratnički pothvat, jedno nikad ranije viđeno zatišje blokiralo je njihovo brodovlje u luci. Nije bilo ni daška vjetra, a more je bilo glatko poput ulja. Izgledalo je kao da je neka božanska volja protiv njih.
Tada je Starkad, ponavljajući tisućljetne obredne čine, bacio žrtvene komadiće drveta u vodu kako bi magijski izazvao nalete povoljnog vjetra. Međutim, udes se nastavio žestoko srditi na njih, budući da su jedra i dalje nemoćno visila, a brodovi su bili kao zalijepljeni za ogromno vodeno prostranstvo. Očito je neko božanstvo, i to veoma moćno, bilo rasrđeno pa ga je trebalo umilostiviti nekom žrtvom. Na komandnom su brodu uznemireni mornari vršili tradicionalne vračarske prakse te se, nakon okončanih postupaka, otkrilo da je Odin, gnjevan zbog nekog nepoznatog razloga, želio život jednog od njih. Poštujući božansku volju, svi su, uključujući i kralja i Starkada, bacali kocku kako bi odredili čovjeka kojega treba žrtvovati bogu. Malodušnost je spopala odvažne mornare kada su u atmosferi koja je postala ledena doznali da je izabran njihov kralj, plemeniti Vikar. Prema svetim obredima, on je morao biti obješen, nudeći svoj život uzvišenom Odinu.
Iz zbirke nordijskih mitova i razmišljanja o njima, koju je priredio Miroslav Jurešić. Ovo je 45. tekst
Nitko nije imao hrabrosti govoriti ili spomenuti tragičnu sudbinu koja je zadesila njihovog kralja. Budući da je u međuvremenu pala večer, Starkad je predložio da odlučivanje odlože do sutra kako bi uklonio i ublažio opći osjećaj smetenosti. Te noći, uoči tužnoga dana, Starkad nije uspijevao nikako zaspati jer su ga uznemiravale mračne slutnje i zbrkane slike smrti i nesreće. Iznenada, upravo kada ga je konačno počeo hvatati san, razbudilo ga je jedno uistinu uznemirujuće viđenje: njegov stari skrbnik, koji je odavno bio mrtav, stajao je pred njegovim očima i nalagao mu da ga slijedi. Starac je junaku, koji je sve više bio ispunjen nevjericom, rekao da se zove Hroshars-Grani, što u prijevodu znači “Brada od konjske dlake”. Stigavši u luku, njih su dvojica uzeli jedan čamac te su, snažno veslajući, pristali na jedan obližnji otočić koji je potpuno bio pokriven bujnom vegetacijom. Krčeći sebi put kroz šume koje nikada prije nisu bile istraživane, našli su se nasred jednog proplanka gdje su vidjeli jedanaest bića u ljudskom liku kako sjede na isto toliko tronova.
Starkad je dobro promotrio čitav prizor i opazio da je jedan tron, viši od ostalih, bio prazan. Hroshars-Grani nikako nije izgledao uzbuđen, nego se sasvim prirodno uputio prema praznom tronu i sjeo. Prekidajući tišinu u koju su bili uronjeni, jedanaestorica su pozdravila starca nazvavši ga Odinom što je još više iznenadilo junaka. Bila je to skupština Asa, najviše sudište koje je odlučivalo o sudbinama ljudi. Noćni je posjetitelj, starac s konjskom bradom, rekao svojim božanskim drugovima da je došao trenutak odluke o Starkadovoj sudbini. U svom je srcu vjerni Vikarov sluga bio miran jer je znao da je uvijek bio najbolji ratnik i da je svoje pothvate posvećivao ocu bogova i, uostalom, zaštitniku umijeća ratovanja.
Prvi koji je progovorio bio je Thor. Gospodar groma i zakleti neprijatelj gigantâ nije s naklonošću gledao na Starkada jer se veoma dobro sjećao da je on bio sin giganta i da mu je njegova majka uskratila svoju naklonost. Stoga je Thor prezrivo rekao da će ga učiniti impotentnim tako da će s njime nestati i njegov rod. Teške riječi crvenog gospodara groma bile su ublažene Odinovim riječima koji mu je, sjećajući se junakove pobožnosti, obećao tri životna razdoblja, iako će biti kratki.
Thor je tada prešao u protunapad pa je objelodanio da će junak, kojega je Odin štitio, u svakom od tih života počiniti neko zlodjelo, čin protiv moralnih zakona. Nastavljajući nadmetanje s Thorom, otac je bogova obećao ratniku sjajna oružja pomoću kojih će steći neprocjenjiva blaga. Postajući sve uzrujaniji, budući da je želio baciti svoj malj na ovoga sina gigantâ, Thor je, nastavljajući s verbalnim obračunom, rekao da Starkad nikada neće posjedovati zemlje, nego će uvijek biti prisiljen vječito lutati u potrazi za bogatstvima koja ga nikada neće zadovoljiti. Tada je Odin svome štićeniku udijelio dar pjesništva, tako da će stihovi izlaziti iz njegovih usta onom istom lakoćom kojom se izgovaraju obične riječi. Thor je podrugljivo i nepristojno uzvratio da se Starkad nikada neće sjećati stihova koje je on sastavio, nego će biti osuđen slušati druge kako recitiraju plodove njegovog duha.
Starkad u bitci, iz Historia de gentibus septentrionalibus (1555) Olausa Magnusa
Pred Starkadovim iznenađenim pogledom, božanska se prepirka bližila svome kraju. Odin je odredio da će mu najplemenitiji gospodari zemlje iskazivati poštovanje, te se tim posljednjim i neopozivim riječima sveti zbor razišao, a Odin je, ponovno zaodjenuvši pohabanu odjeću starog Hroshars-Granija, otpratio Starkada u tabor. Prije nego je nestao u ništa, bog je svoga štićenika podsjetio da mu u zamjenu za podijeljene darove treba posvetiti život kralja Vikara. Zatim mu je, bez ikakva vidljiva razloga, dao jezersku trsku, govoreći da će mu trebati.
Prve zrake novoga dana probudile su Starkada koji, prisjetivši se događaja od prošle noći, nije znao je li to sve sanjao ili je bila istina. S ovom nerazrješivom sumnjom, junak se uputio na sazvanu skupštinu kako bi se donijela odluka o eventualnom vješanju kralja. Nije trebalo mnogo kako bi se izglasalo “nekrvno vješanje” koje je bilo posve simbolično. Radilo se o jednom obredu koji je imao određeno značenje i koji je više nego jednom razriješio slične situacije. Formiravši povorku, izabrani su se ratnici uputili do jednog stabla jele iz kojega je stršila tanka grana ispod koje se nalazio odsječeni panj. U međuvremenu je slugama bilo naređeno da zakolju jedno tele bez mane i da se iz njega izvade crijeva. Vršeći za tu priliku službu odinskog svećenika, Starkad je dograbio životinjska crijeva, te je od njih vješto napravio omču. Zatim se, poštujući poredak obrednih čina, približio nagnutoj grančici i na nju objesio omču od crijeva.
Kralj je bio doveden ispod stabla gdje mu je njegov ratnik namaknuo bezopasnu omču oko vrata. Čvrsto držeći u ruci trsku, Starkad ga je potom udario njome izgovarajući: “Ja te sada predajem Odinu”. Bila je to sveta “formula posvećenja”. Kao čarolijom, ostavljajući Starkada zaprepaštenim, trska se pretvorila u oštro koplje posve jednako onim kopljima koja ratnici koriste u borbama prsa u prsa. U istom trenutku, otkotrljao se panj na koji se popeo Vikar, ostavljajući ga da visi na grani, dok mu se omča od crijeva, koja su također postala čvrsta poput brodskih konopa, stezala oko vrata. Osim toga, dovršavajući ovaj čudesni čin, grančica se pretvorila u snažnu granu koja je, odapevši se uvis, postala pogubno stratište na kojemu je okončan kraljev život. Tako je Starkad bio nehotični izvršitelj Odinove volje. Međutim, prema nekim predajama, koje su ubojstvo najdražega prijatelja smatrale gnusnim nedjelom, ovo je ustvari bilo prvo nemoralno djelo koje je u skladu s Thorovom voljom Starkad trebao počiniti, piše Prometej.ba
