Krajem 19. i početkom 20. stoljeća dešava se velikosrpska i velikohrvatska propaganda na prostoru Bosne i Hercegovine, gdje jedni žele proširiti sprsko, a drugi hrvatsko ime.
U tome su imali dosta uspjeha, pogotovo među pravoslavnim, odnosno, katoličkim stanovništvom, a i određeni broj muslimana Bošnjaka je također podlegao toj propagandi iz Zagreba i Beograda. Da je bilo onih Bošnjaka koji su i dalje bili svjesni ko su i šta su, govori nam i ovaj tekst Vasif-beg Biščevića iz 1911. godine.
“Ja svugdje, pa evo i ovdje, velim da niti sam Srbin niti Hrvat te da neću ni jednu, a niti drugu propagandu uvlačiti u našu zemlju. A niti predviđam za naše interese kakve opasnosti a niti potrebe da moramo u kojekakve veze i pakte stupati. Kad bi uistinu prijetila kakva opasnost interesima našega islamskog naroda u ovim pokrajinama, imamo ići našem vladaru, koji nam je svojom carskom riječi sva naša prava zajamčio.
Zar da tražimo spas u Zagrebu odnosno u Hrvatskoj, koja ni sama sebi pomoći ne može, nego ječi pod teškim ugarskim jarmom „Bosna Bošnjacima, narodnost bosanska i jezik bosanski“ – moja su lozinka.
Neću da se povlačim za onim neiskusnim mladićima kojima su Hrvati učitelji u Beču i Zagrebu ulili hrvatstvo, kao i za svim kojima su Srbi učitelji ulili u glavu srpstvo te ni za njihovim – uslijed toga nastalim komešanjem; tako da jedni ističu hrvatstvo, a drugi srpstvo.
Kad bi bili naši mladići malo pomislili da se u Hrvatskoj naziva službeni jezik hrvatski, u Srbiji srpski, u Mađarskoj mađarski, u Turskoj turski, u Bugarskoj bugarski, i tako u svim državama i slobodnim pokrajinama, pa zašto da se i u Bosni ne bi smjelo govoriti bosanski.
Osim toga, kad bi naši mladići proputovali svoju domovinu i proučili osjećaje svoga naroda, e kad bi vidjeli koliko je uz srce našeg naroda prirasla istina da Bošnjak može biti samo Bošnjak i da govori samo bosanski, uvjeren sam da im ne bi nikad na um palo osjećati se kakvim tuđinom, odnosno Hrvatom ili Srbinom, tako kao ni meni.”
Autor: Vasif-beg Biščević, Hrvatski Dnevnik 7. Lipanj 1911.
Komentariši