zanimljivosti

Zanimljivosti

ZLA BABA OD DEDIĆA I LEGENDA O PADU PROZORSKE KULE

Skoro svima koji u Prozor dolaze iz pravca Jablanice za oko zapne ruševina srednjovjekovne kule smještene na brdu iznad ceste.

Spojene posude

Prozorska kula, u narodu ovog kraja poznata i kao kula na Gradini, utvrđenje je sagrađeno krajem 14. stoljeća i godinama je bilo u posjedu bosansko-humskih plemića, među kojima se spominje i obitelj Vukčić, te ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin, koji je kulu dodatno utvrdio zidovima i opkopima.

Posada ovog usamljenog utvrđenja dugo je osmalijskim osvajačima stvarala nerješiv problem. Pored toga što se oko kule nalazio duboki usjek zarastao šumom, u samoj kuli je, kao nekim čudom, uvijek bilo svježe vode, tako da su dugotrajne opsade, karakteristične za to doba, bile beskorisne.

A tajna opskrbe vodom je ustvari bila ukopana, odnosno glinenim cijevima voda je stizala sa obronaka nasuprot kuli, sa izvorišta udaljenog oko četiri kilometra.

Odatle je stizala sistemom spojenih posuda, a zna se i da su glinene cijevi bile izrađene u lokalnoj grnčarskoj radionici, prema uputama nepoznatog majstora.

Tako je ovaj učinkovit, a s druge strane za održavanje minimalno zahtjevan sistem, od prozorske kule napravio skoro neosvojivu utvrdu.

Prozorska kula godinama je odolijevala napadima, sve dok jednog dana neprijatelj nije otkrio tajnu i prekinuo dotok pitke vode, nakon čega su se branitelji bili primorani predati…

I upravo tu počinje legenda, narodno predanje o tome kako su osvajači saznali za neprekidnu opskrbu kule vodom.

Naime, bila je neka zla baba iz roda Dedića koja im je otkrila kako će pronaći cijevi.

Ovo narodno predanje prenosilo se s koljena na koljeno, u različitim verzijama, ali uvijek sa istom babom.

Ćatićeva priča

Tako smo naišli i na interesantan tekst autora Alije Ćatića Narodna predaja o gradini prozorskoj objavljen u Glasniku Zemaljskog muzeja BiH još 1896. godine, koji prenosimo u originalnoj verziji.

Ko je proputovao samo nekoliko gradova Bosne i Hercegovine, taj je mogao svoje oči napariti na onim starim gradinama, što u prošlosti imađahu dosta znamenitosti, a i sada svjedoče, da je naša domovina u ono doba imala mnogo gospodara svojih, zbog kojih i propade bosansko kraljevstvo.

Takova stara gradina nalazi se u Prozoru, na južnoj strani same varoši.

Lako će svakomu putniku ta gradina u oči upasti, čim stupi u varoš, jer joj je relativna visina iznad varoši oko 300 metara.

Narodno predanje o toj gradini zanimalo je ne samo mene, nego i svakoga putnika, koji ju je posjetio, pa ću ja ovdje zabilježiti ono što mi je kazivao narodni pripovjedač.

Kad se ono zamrači nebo nad Bosnom ponosnom i kršnom Herceg zemljom, te kada Sultan Fatih Mehmed II godine 1463. provali u našu domovinu, da učini kraj bosanskom kraljevstvu, koje je toliko godina predalo od osmanlijske invazije – dakako da je i ova gradina sa svojim područjem pala pod vlast osmanlijsku.

U narodu se priča, da je Sultan Fatih od svijeh okupiranih gradova, koji su tada pripadali Bosni, najkašnje oduzeo Prozor sa provincijom Ramom, te da ga je osvajao šest godina; a da se prozorska gradina, koja i danas opstoji, nije šale pustila u ruke Osmanlija.

To nam najbolje svjedoče ona mnoga groblja u tom kotaru, zvana šehiti, gdje je ginula osmanlijska vojska za vrijeme opsade.

Bog zna, bi li ikako Osmanlije ovo mjesto osvojili, da nije bilo babe Dedića (porodica u selu Gmići, četvrt sata od Prozora), koja reče Sultanu, da će još mnogo potrošiti praha i olova na taj grad, ako se ne posluži drugim sredstvima, o kojima će mu ona naputak dati.

Otkud Kraljevac

Sultan joj obeća nagradu i reče oprostiti svu njezinu porodicu od državnih dohodaka, samo ako pomoću njezina savjeta uspije.

Baba pristade drage volje na riječi Sultanove i kaza mu da uzme konja ždrijepca od tri godine, pa da mu daje zob kroz cijelu sedmicu, ali vode da ne smije piti; osmi dan pak da ga odvede u borovničke bare k Bijeloj vodi, pa gdje konj zagrebe nogom, tu je rezervoar, odakle dovode vodu u grad.

Ako im se – reče – voda odvrati, onda će se oni sami, ne imajući vode u gradu, predati.

Tako Sultan učini i zbilja mu posao pođe za rukom, jer treći dan opsađenici riješiše se na predaju.

Kraljica, koja je tu u gradu boravila, nije htjela Osmanlijama u ruke već je uzela svoja dva sina pod pazuhe i skočila s grada u potok, koji da se je otada prozvao Kraljevac.

Baba se dobavi sultanovih obećanja, i poslije smrti njezine potomci joj ne plaćahu nikakovog poreza sve do Fenah paše, koji im oduze turali ferman i učini ih kao i ostale građane.

Na Dedića koljeno bi radi izdaje metnuto crkveno prokletstvo, i od tada od njihova koljena ne može niko postati svećenikom.

Ova narodno-istorična pripovijetka ne sadržava u sebi sve ono, čemu čovjek mora vjerovati; ali svakako je dobro, da se ovakovijem pripovijetkama popunjuje i kiti naša istorija, jer ako se zavedemo po nekim povjesničarima, koji istinu tako reći po sebi kuju, onda ćemo imati sasvim krive pojmove o prošlosti naše domovine.

O tome nam pružaju najbolji primjer Odiseja i Ilijada, jer ta dva velebna djela su tradicionalnog sadržaja; a ipak se na njima temelji prošlost Grka, piše Ćatić.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *