Vakufi u Bosni i Hercegovini


Jedna od najznačajnijih institucija islamske vjere jeste ustanova vakufa. Svoje ime vuče od arapske riječi vak'f, što u prijevodu znači zadržati, dok se pod tom riječju u širem značenju podrazumijeva zadužbina, zavještanje ili zaklada. U islamskoj pravnoj terminologiji vakuf prvenstveno znači ”zaštititi stvar”, odnosno spriječiti da postane vlasništvo treće osobe (tamlik). To podrazumijeva da državna zemlja prelazi u vlasništvo osvajanjem ili ugovorom, ali uz napomenu da raniji vlasnici tih posjeda plaćaju jednu vrstu poreza koja je bila uvedena za nemuslimane koji plaćaju harač. Ta vrsta državnog posjeda se ne može podati ili pokloniti.

         Vakuf je pobožna zaklada koja se u šerijatskom pravu različito određuje u zavisnosti od koje pravne škole tumačenje potiče.* Najtolerantnija i najfleksibilnija pravna škola je hanefijska koju je priznavao veći broj muslimana u Osmanskom carstvu. Prema ovoj školi, obično je vlasnik nekretnina (kuće, poslovnog prostora, zemlje, fabrike, dućana, novca (?), nakita (?)…) koji želi svoje bogatstvo uvakufiti za općedržavne i korisne poslove, bio dužan sastaviti usmeni ili pismeni iskaz uz prisustvo svjedoka kojim se odriče svog dotadašnjeg prava vlasništva u korist drugih. Nakon finaliziranja te isprave, bivši vlasnici nemaju pravo mijenjati oporuku uvakufljenja svojih dobara, jer ona više ne pripadaju njemu. Vakufljenje stoga predstavlja zakonski proces koji nastaje putem darivanja (tahlil, tahrih…) što znači da je darovano dobro makguf, mahbas ili habis. Utemeljitelj vakufa se zove vakif i on mora imati puno pravo vlasništva nad onim što uvakufljuje, uz to on mora biti punoljetan, te psihički i fizički zdrav. Malo je poznato da su i nemuslimani mogli uvakufiti svoje posjede, novac ili druge dragocjenosti u neke općekorisne društvene svrhe. Predmet darivanja (vakf) mora biti od trajne naravi i obavezno mora donositi prihod ili dobit (manfa'a). U hanefijskoj pravnoj školi smatra se da je nedopustivo da se neka stvar može uvakufiti ako na nju, direktno ili indirektno, polaže pravo osba koja tu stvar ne želi uvakufiti. U šafijskoj pravnoj školi mogu se uvakufiti i životinje koje donose prihode (koze, krave…), te voćnjaci i oni zarobljenici koji su pismeni i koji mogu širiti pismenost. Vakuf je ustvari darivanje koje je gledano kao boguugodno djelo.

         Postojale su dvije vrste vakufa:

  1. vakuf hayri (određene vjerske ili javne zgrade koje koriste većem broju ljudi – bolnice, mostovi, vodovodi, džamije, medrese, hamami, imareti, bezistani…);
  2. vakuf ajli (porodično darivanje gdje se uvakufljene stvari koriste s ciljem poboljšanja položaja najsiromašnijih).

         Darivanje samo za sebe nije postojalo. U trenutku kada se pred svjedocima vakif odrekne dijela svog bogatstva u korist vakufa, njegova izjava mora biti u prvom redu usmena, a poželjno je da se ta odluka potvrdi i pismenim putem. U svim tim oporukama, zvanim vakuf-nama, obavezno se dodaje rečenica: ”Da ne smije biti prodano, niti otuđeno, niti oporučeno ostavljeno.”

         Ako sljedeći uvjeti ne bi bili ispunjeni dar bi poprimio karakteristike obične sadake;

  1. darivanje se mora učiniti za sva vremena, tj. zauvijek, što znači da je vakuf neotuđiv;
  2. onaj koji nešto vakufi, ne može dati više od 1/3 svog ukupnog imetka. Ujedno, uvakufljena imovina mora ispunjavati sve odredbe i odmah stupa u vakuf nakon izjave;
  3. vakuf je neopoziva pravna radnja.

         Od trenutka uvakufljenja tom imovinom upravlja starješina vakufa – mutevelija (upravitelj). Prvi upravitelj, po nepisanom pravilu je ličnost koju predloži vakif, ne rijetko i sam vakif postaje prvi mutevelija. Sve poslovne djelatnosti, primanja i rashode, vezane za vakuf, kontrolirao je mjesni kadija sa svojim službenicima. Kadije su čak imale i pravo, ako procijene da je mutevelija nesposoban ili korumpiran, da ga razriješe njegove dužnosti. Oblik uprave i namjena vakufa bili su određeni uvjetima koje je odredio vakif. Samo je višak prihoda bio namjenjen za plaće službenika, dok je glavnina korištena za izdržavanje vakufa. Vakufska imovina koja se daje u zakup, obično se korisnicima davala na period do tri godine. Međutim, iz objektivnih i subjektivnih razloga, dešavalo se da vakuf propadne, u tom slučaju su postojale određene zakonske mjere koje su to regulirale. Vakuf čiji bi se vlasnik vratio u staru vjeru bi se ugasio i postao vlasništvo nasljednika bivšeg vakifa koji su ostali u islamu. Gledajući povijesno, ma prostorima današnjeg arabijskog poluotoka, iako je u pojedinim plemenima bilo ljudi koji su svoja bogatstva ostavljali zajednici, institucija vakufa nije postojala prije pojave islama. Međutim, od 7. vijeka ta institucija postaje tako važna i značajna da je vremenom u mnogim zemljama vakufska imovina postala dominatna ili predominatna u odnosu na ostale vidove vlasništva. Na primjer, u Alžiru je sredinom 19. vijeka 90% zemlje bilo vakufska imovina; u Tunisu 1/3, u Egiptu 1/7, itd. Ovakvo gomilanje vakufskih dobara bilo je u suprotnosti sa rzvojnom privredom što je otvorilo vrata raznim zloupotrebama i malverzacijama vakufa. Što se vakufa u Osmanskom carsvtu tiče, oni su postojali još od prvih dana vladavine Gazi Osmana; a koliko je tom segmentu vlasništva i organizacije pridavana pažnja govori nam podatak da je osmanska država 1860. godine osnovala i ministarstvo vakufa. Postojalo je više vrsta vakufa pod raznim imenima: vakfi-i-sahib (redovni vakufi), vakufi na mulkovnoj zemlji, i sl.

-Vakufi i vakifi u Bosni i Hercegovini

         Po nepisanom pravilu na prostorima današnje Bosne i Hercegovine su istaknuti pojedinci vakufili vjerske objekte od kojih su po svom zančenju najprepoznatljivije džamije. U vremenskom periodu od kraja 15. pa sve do sredine 17. vijeka na tlu naše zemlje podignuto je 25 monumentalnih državnih džamija koje postaju embrion razvoja sredina u kojima su izgrađene. U vrijeme Mehmeda II (1451-1481.) podignute su carske džamije u Sarajevu i Zvorniku; u vrijeme Bajazida II (1480-1512.) podignute su carske džamije u Foči, Rogatici, Višegradu, Srebrenici, Travniku, Pruscu, Prozoru i Nevesinju, a u vrijeme Selima I (1512-1520.) državne džamije izgrađene su u Knežini, Doboju i Stocu. Najveći broj džamija je pak podignut za vladavine velikog sultana Sulejmana Zakonodavca (1520-1566.), i to u Jajcu, Banjoj Luci, Donjoj Tuzli, Dobrunu, Bijeljini, Gradiškoj, Kamengradu, Oborcima, Glamoču, Drnišu, Dobrunu, Blagaju kod Mostara i Jezeru kod Jajca. Za vrijeme Ahmeda I (1603-1617.) u Bosni je izgrađena carska džamija u Kulen Vakufu (Džisri Kebir), a za Ahmeda III (1703-1730.) i posljednja takva džamija u Bosni i Hercegovini, i to u gradu Bugojnu. Sve ove džamije su podizane iz državnih sredstava kao državni vakufi.

         Vakufi i vakufska imovina imali su veliki utjecaj među dervišima i njihovim terikatima. Pored države i derviša, vakufi su posebno imali značaja u nastanku novih i proširenju i razvoju starih urbanih sredina. Ljudi koji su vakufili dio svog privatnog vlasništva obično su bili istaknute ličnosti, a jedan od prvih vakifa u Bosni bio je bosanski sandžakbeg Isa-beg Ishaković koji je, pored džamije koju je podigao u Sarajevu po carskom naređenju, iz svojih ličnih sredstava u istom gradu izgradio više sakralnih i profanih objekata razne namjene koji su postali jezgro razvoja te kasabe, a kasnije i šehera Sarajeva. On je podigao i nakšibendijsku tekiju na Bentbaši, sa imaretima, hamamima, mostom, karavan sarajom, musafirhanom, te većim brojem dućana u današnjoj Baščaršiji. Svi ti objekti izgrađeni su na otkupljenoj i uvakufljenoj zemlji. U 16. stoljeću u Sarajevu, na ime vakufskih dobara, izgrađeno je još 20 džamija, 63 mesdžida, 6 tekija, 3 bezistana, 5 medresa, 6 hamama, više biblioteka, hanova i karavan saraja, 90 mekteba i 6 mostova. Svi ovi objekti su u to vrijeme bili podijeljeni u 91 muslimansku i 2 krišćanske mahale, kao i poseban džemat (zajednicu) jevreja, u kojima je sveukupno bilo oko 5000 kuća. To je značilo da je Sarajevo, u tom stoljeću, kao najveći grad Bosanskog sandžaka, imao 40 vakufa. Oni su se po svojoj materijalnoj podlozi dijelili na srednje i manje, a pola vijeka poslije broj sarajevskih vakufa popeo se čak na 90. Razlog za to je svakako ležao u činjenici da je uporedo s jačanjem vojne i političke moći, rastao i broj muslimana i njihov životni standard.

         Osim Isa-bega, Sarajevo je osobito bio značajan Gazi Husrev-beg, a među znamenitim vakifima u Bosni i Hercegovini 16. vijeka bili su Gazi Ferhad-beg Sokolović, te Hadži Mustafa-aga koji je 1592. godine podigao jezgro Varcar Vakufa na mjestu nekadašnje Gornje Kloke (kasnije je to mjesto nosilo naziv Yeni, tj. Novi, a danas se zove Mrkonjić Grad). Godine 1593. u Ljubinju je Mustafa-aga uvakufio više objekata postavši osnivač tamošnje kasabe. Izvjesni Hadži Ibrahim-aga je 1489. godine uvakufio Sokolac kod Sarajeva i učinio ga urbanom sredinom. Na mjestu današnjeg Rudoga 1555. Mustafa-paša Sokolović, budimski namjesnik i rođak čuvenog Ferhad-paše, kupio je državno zemljište (erazi miri) te je na tom prostoru uvakufio više objekata podigavši tako kasabu Rudo. Naime, sagradio je kameni most na Limu, mlin s četiri vitla, dvije stupe, tabhanu, više dućana i zemljišta, te hamam, džamiju i mekteb (svi ovi objekti su znatno stradali 1897. godine uslijed teške poplave Lima). Osim toga on je formirao i vakuf u Vlasenici 1563. godine, zahvaljujći kojem je formirana nova urbana sredina Yeni (Nova) Kasaba.

         Po brojnosti vakufa i vakifa Bosanski ejalet je bio na prilično visokom mjestu. Među vakifima u Bosni bilo je i privrednika ali i siromašnijih ljudi koji su svoje imetke vakufili ”za spas svoje duše.” Nerijetko su ljudi vakufili gotov novac, bez ikakve druge imovine, uz obavezu da se taj novac u vidu zajma daje onima kojima je on potreban ali da se ista količina vrati vakufu uz profit od 10 do 15%. Ta razlika je išla u korist povećanja sume novca i proširenja sličnih novčanih transakcija. Smatra se da je oko 1540. godine ukupno takvih vakufa bilo relativno mnogo, a oni su raspolagali s gotovinom od 176 000 akči. Sam Gazi Husrev-beg je svom vakufu ostavio 900 000 akči gotovog novca.

         Brojni vakufi su postojali i u drugim dijelovima sandžaka; u Zvorniku je glavni vakif bio Hadži Mehmed, a u ostaloj istočnoj Bosni Turali-beg (posebno u Donjoj Tuzli). Kao izuzetno ugledna i bogata ličnost Turali-beg je vakufe imao u Iloku, Foči, Čačku i u blizini Prače. U samoj Tuzli sagradio je džamiju, mekteb, hamam, vodovod, han i 38 dućana, a u vakuf-nami je opručio da se uvakufi i ¼ prihoda od stranih izvora, dok je sam uvakufio gotovog novca u iznosu od 300 000 dirhema. Također, poznati vakifi bili su članovi porodice Gradaščevića, koji su svoje vakufe imali u Gradačcu i drugim mjestima u Posavini. I u današnjoj Srebrenici i Bijeljini su postojali značajni vakufi, koji su odigrali bitnu ulogu u razvoju ovih mjesta. Među poznatije vakufe ubrajaju se još oni u Dalmaciji i zapadnoj Bosni; pored svog vakufa u Sarajevu Gazi Husrev-beg je na prostoru između Kličkovca i Ostrovice zavještao više mezri (nenaseljenih posjeda) koje je prepustio lokalnom stanovništvu na obradu. Uvakufio je također i neke objekte kod rijeke Zrmanje, nedaleko od Benkovca, u kraju prozvanom Ravni Kotar koji se često spominje u narodnim epskim pjesmama jer je bio područje oštrih sukoba između Mlečana i Osmanlija u Kandijskom ratu. Na tom prostoru je bilo 250 filurdžijskih kuća koje su na ime poreza davale 22 296 akči, a za razliku od nekih drugih mjesta, ovdje je živilo krišćansko stanovništvo koje se osim stočarstvom bavilo i pčelarstvom kao i vinogradarstvom. Ovaj Gazi-Husrev-begova vakuf je egzistirao sve do Bečkog rata. I Ferhad-paša Sokolović je imao svoje vakufe u Dalmaciji, tačnije u Zemuniku, Vrani, Biogradu na moru te u okolici Sinja. Upravo ti vakufi bili su glavni uzroci nastanka i razvoja ovih mjest kao urbanih naselja tog vremena. Osim toga, ovi vakufi su imali i drugu namjenu, da se oko njih grupiše i naseli stanovništvo kako bi se ojačala obrambena linija granice prema Mlecima i Austrijancima.

         U Hlivnu je postojao vakuf izvjesnog Sinana Čauša. U popisu iz 1604. godine navodi se da je on u tom mjestu podigao džamiju, 12 dućana, te da je uvakufio gotovog novca oko 100 000 akči. Daleko bogatiji vakuf u ovom mjestu bio je vakuf Bali-age Ljubunčića koji je podigao džamiju (Balaguša), 19 dućana i novca u iznosu od 128 500 akči. Hlivno je u to vrijeme predstavljalo jedno od najznačajnijih privrednih, ali i društveno-političkih središta Bosanskog ejaleta. Poslije 1687. godine ono postaje i službeno sjedište kliških sandžakbegova. Prema pomenutom popisu iz 1604. godine zna se da je u Konjicu bio vakuf Tabanica Ahmeda koji se sastojao od 30 dućana koji su podignuti svi u mahali Varda. Isto tako, ovaj vakif je ostavio gotovog novca 4000 akči. U istom mjestu je 1559. godine podignuta džamija Muhameda Čauša, koja je pored svega imala i zaviju gdje su se okupljali derrviši. U Pruscu je najpoznatiji vakif bio Jahja-paša, čiji je vakuf donosio prihod od 20 000 akči. Današnji Gornji Vakuf (Česta) imao je uvakufljenu džamiju Mehmed-bega Stočanina, čije je vakuf još sadržao karavan saraj, 10 dućana i 56 000 akči u novcu. U Novoselu (Nevabad), tj. u Donjem Vakufu, glavni vakif je bio Ibrahim-beg Malkočević koji je zavještao 18 dućana, 3 mlina na rijeci Krki i 30 000 akči. Objekti koje je on podigao bili su prvi privredni objekti u ovoj sredini. Osim ovog, u Donjem Vakufu je postojao i vakuf Mehmeda Čelebija koji je uvakufio 40 400 akči. U Glamoču je naveću zadužbinu ostavio Malkoč-beg, nekadašnji bosanski i kliški sandžakbeg. Njegov vakuf se sastojao od džamije i 9 dućana a donosio je prihod od 23 000 akči. Za Malkoč-bega se zna da je bio vakif i u Sinju, Vilici, Kninu i drugim mjestima.

         Na prostoru jugoistočne Bosne se također nalazio veliki broj vakufa; u Rogatici je najznačajniji vakif bio Husein-beg, sin Ilijasa Arnautovića, koji je 1558. godine uvakufio tabhanu,* valjaonicu sukna na Rakitnici, 15 dućana, džamiju i dva mekteba. Godine 1582. legaliziran je i jedan od najvećih vakufa u Bosni i Hercegovini, za kojeg se govorilo da je po vrijednosti odmah iza Gazi Husrev-begovog. Naime, to je vakuf hercegovačkog sandžakbega Sinan-bega Boljanića koji je u Čajniču uvakufio mekteb i džamiju, zatim mekteb u Negoševiću, tekiju (zaviju) u mjestu Sepat, i mekteb u Cerniku. Za održavanje ovih objekata on je odredio još dva velika mlina, brojne čiftluke, 22 dućana, dvije tabhane, hamam i karavan saraj u Čajniču, kao i 44 000 akči u novcu. Tom prilikom je i njegova supruga Šemsa, sestra Mehmed-paše Sokolovića, uvakufila dobara u vrijednosti od 80 000 akči. Za Sinan-bega se zna da je podigao i most na Vrbasu kod Banje Luke, i još jedan most nedaleko od Foče. Sama Foča je imala više svojih vakifa; 1664. godine je Ismail Čelebi, sin Hadži Ebu-Bekra, uvakufio kuću i 56 000 akči, dok je bosanski namjesnik Mehmed-paša Kukavica 1758. godine pred svjedocima u Travniku uvakufio objekte koji su se nalazili na području Foče: džamiju, medresu, mekteb i mostove na Ćehotini i Drini. On je iz svojih ličnih sredstava u prijepoljskom kadiluku podigao most na Limu, kao i most na Bosni u Visokom. U Sarajevu je zavještao jednu džamiju, i poznati sebilj na Baščaršiji. Pored toga je ostavio tri česme u Travniku, a za izdržavanje cjelokupnog vakufa odredio je kiriju karavan saraja i dućana. On se s pravom smatra jednim od najvećih vakifa osmanske Bosne. U Foči je, između ostalog, bilo još vakifa, svega njih 17. U Višegradu i Rudom je bilo 7 vakufa, u Čajniču i Goraždu 5, itd.

         Na području Hercegovačkog sandžaka najveći vakufi nalazili su se u Mostaru; Hadži Mehmed Karađoz, brat velikog vezira Rustem-paše, 1557. godine je u tom gradu podigao džamiju, imaret, biblioteku, mekteb, 42 dućana, 16 tabhana, 6 mlinova, 2 stupa na izvoru Bune, musafirhanu i medresu. Dok je svoja imanja iz okolice Mostara i Knežpolja poklonio vakufu kojem je također ostavio 300 000 dirhema. On je iz svojih prihoda u Potocima sagradio mesdžid i mlin, a slične objekte podigao je i u drugim hercegovačkim mjestima, prije svega u Konjicu. Mostove je podizao na Buni i na Lištici. Po svom bogatstvu i značaju, drugi veliki vakuf u Mostaru bio je onaj kojeg je zavještao Koski Mehmed-paša u čijem je sastavu bila džamija i hanikah sa medresom, kao i karacan saraj, a za izdržavanje tih objekata služili su prihodi sa drugog vakufa u Vrapčićima i 200 000 akči koje je vakif ostavio svom vakufu. Sljedeći veliki mostarski vakufi bili su plod dobročinstva čuvenog državniga, vojskovođe i pjesnika, Derviš-paše Bajezidagića, koji je rođen 60-tih godina 16. stoljeća u Mostaru. Iako je bio musliman po vjeri, roditelji su ga dali u jeničerski odžak. Za vrijeme Selima II odveden je u Istanbul gdje je na Atmeydanu stekao obrazovanje za vojni poziv. U to vrijeme je prva ličnost carstva bio Mehmed-paša Sokolović. 1573. godine njegovi su učitelji zapazili da Derviš posjeduje i književni talenat, pa su ga poslali u sultanov saraj. Tu je nastavio i dalje marljivo raditi  i stjecati obrazovanje, posebno se interesujući za farsi jezik i persijsku klasičnu književnost. Učitelj mu je, između ostalih, bio Bošnjak Ahmed Sudi koji se smatrao najboljim pozanavaocem tog književnog polja. Afirmiranje Bajezidagića počinje za vrijeme vladavine sultana Murata III, kada ga opažaju visoki casrki službenici koji ga uvrštavaju u dogandžijsku službu;* zadatak mu je bio da nadzire sokolove, a u isto vrijeme pisao je pjesme veličajući aktualnog vladara (tzv. Muratname). Pošto je slovio za najboljeg znalca farsi književnosti, sultan mu je zapovjedio da mu prevede nekoliko pjesama na turski jezik. Derviš-paša je bio zatim unaprijeđen na zvanje dogandžibaše, a do toga vremena je  taj posao obavljao osvajač Bihaća, Hasan-paša Predojević. Godine 1592. Murat III je Derviša imenovao svojim savjetnikom. Koliki mu je bio ugled, najbolje nam govori podatak da je prisustvovao sastancima na kojim su učestvovali samo članovi visoke Porte, veliki vezir i sam sultan. osim toga on je prisustvovao i tajnom sastanku 1593. godine na kojem je veliki vezir predlagao sultanu da objavi rat Habsburškoj monarhiji zbog poraza kod Siska. Već tada Derviš je postao iznimno bogat pa je odlučio dio svog imetka uvakufiti u rodnom Mostaru. Iako nije mogao lično učestvovati u svečanom činu vakufljenja, poslao je carskog kapidžibašu Mustafa-bega koji je izgradio dućane, mlinove, džamiju i mekteb u Mostaru, a zatim i nekoliko objekata u Blagaju na Buni ostavivši 130 000 akči za izdržavanje vakufa. Poslije Murata III, kada na prijestolje stupa Mehmed III, Derviš-paša je smijenjen sa svoje dotadašnje pozicije i poslat u Banju Luku na mjesto bosanskog beglerbega. U to vrijeme se već uveliko vodio rat između Habsburgovaca i Osmanlija, a i sam Derviš-paša je neposredno učestvovao u bitkama koje su se vodile na teritoriju nekadašnje ugarske kraljevine. Već 1596. godine osmanska vojska je osvojila Eger, a kao izvještaj o pobijedi Derviš-paša Bajezidagić je sultanu poslao dopis u formi gazela u kojem je opisao tok borbe pod ovim mađarskim gradom. Mehmed III je bio veoma zadovoljan podnesenim izvještajem te je dozvolio bosanskom namjesniku da uveća svoj vakuf u Mostaru za još jedan mesdžid i džamiju, kao i da ga obogati većom količinom novca. Godine 1600. Derviš-paša je dobio naređenje da preuzme dužnost glavnog zapovjednika Stolnog Biograda (Szekesfehervar) u Ugarskoj, a nedugo nakon toga je učestvovao i u osvajanju Kanjiže (20.10.1600.). Zauzimanjem ovog mjesta Osmanlije osnivaju Kanjiški ejlaet kojem se priključio i Požeški sandžak. Tada je Derviš dolazio u rodni grad gdje je još podigao i biblioteku za koju je otkupio veliku količinu knjiga i rukopisa. U to vrijeme se posvetio prevođenju Rumijjeve Mesnevije, a pred sam kraj života ga je Porta imenovala po treći put za bosanskog namjesnika. poginuo je 4. aprila 1603. godine u velikoj bici pod Budimom.

         Sam Mostar imao je 35 vakufa koji su ga svrstavale u rang značajnijeg privrednog grada u regionu. Pored Mostara, u Hercegovačkom sandžaku istaknutu ulogu igrao je i grad Stolac u kojem je naveći vakif bio kapetan Ismail Šarić. Nešto lsično kao i Mehmed-paša Kukavica, Ismail-kapetan je svo svoje bogatstvo ostavio Stocu; u Uzunovićima je podigao džamiju i za njeno izdržavanje ostavio 83 000 akči, pored toga je zavještao i 20 dućana. U Stocu se kasnije javila i moćna porodica Rizvanbegovića iz koje je najčuveniji bio Ali-aga Rizvanbegović (docniji paša). On je uvakufio kafanu, pekaru, 5 dućana, nekoliko imanja i vinograda, te 3000 groša. Stolac je imao izuzetno velik broj vakufa, ukupno 44, koji su, iako siromašni, značajni u vjerskom pogledu.

         Posebna ličnost jednog od značajnijih gradova u Hercegovini, Trebinja, bio je Osman-paša Resulbegović. Već od prvih godina 18. vijeka mudri i vrlo oprezni Dubrovčani pratili su ovu osobu jer je je on bio istinski osnivač grada Trebinja u kojem je državnim novcem podigao tvrđavu na kojoj su radili dubrovački majstori. Pošto je za veoma kratko vrijeme došao do velikog bogatstva, iz svojih sredstava je izgradio u istom mjestu dvije džamije, mekteb, han, sahat-kulu, te više kuća za stanovanje i veći broj dućana, s očitom namjerom da se ti objekti izdržavaju od kirije. Pored toga on je uvakufio i određen broj zemljišta što ga svrštava u red najznačajnijih bosanskohercegovačkih vakifa.

         I u raznim drugim mjestima bilo je mnogo vakufa, od kojih su najkarakterističniji vakufi prepisanih knjiga (Kur'ana i hadisa, ali i brojnih djela iz društvenih i prirodnih nauka). U raznim vremenima su ljudi različitog porjekla bili vakifi u našoj zemlji. Manji broj tih vakufa je uspio ostati i do današnjih dana, ali je veći dio propao zbog slabljenja države, poslovne neinventivnosti, zapuštenosti i drugih razloga. O vakufima inače imamo veoma vrijednu izvornu građu, tzv. vakuf-name. Do danas ih je sačuvan veći broj i one se uglavnom čuvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.** Za sve vakuf-name postoji opća formulacija: na početku – expositio – uz obvezno prizivanje imena Allaha dž.š. i Muhammeda s.a.v.s, drugi dio je predstavljao – dispositio – u kojem su se navodile i izlagale odredbe legatora šta, kako i koliko on uvakufljuje, te treći dio – legalisatio – u kojem se navodi ime kadije i imena svih prisutnih ljudi, tj. svjedoka. Oni potvrđuju da vakif vakufi imovinu na potpuno legalan način.          Imajući ovo u vidu, brojni stručnjaci koriste ovu vrstu izvora u svom istraživanju. Kod nas su značajni Alija Bejtić, Muhamed Hadžijahić, i posebno Adem Handžić (”Uloga vakufa u formiranju gradskih naselja u bosni u 16. stoljeću”, ”Studije o Bosni”, Istanbul, 1994.). O vakufima sa šerijatsko-pravnog stanovišta pisali su Ahmed Lutfi Čokić, Jusuf Tanović, Mehmed Begović (”Vakufi u Jugoslaviji”, Beograd, 1962.), Vehbija Hodžić i mnogi drugi. Na ovu temu je svojevremeno i doktorirao Abdulselam Belagija na Sorbonni (”Uloga vakufa u verskom i svetovnom prosvećivanju naših muslimana”, Beograd, 1935.). Posebno o vakuf-namama i njihovim prevođenjem bavili su se Hazim Šabanović, Hamid Hadžibegić, Salih Trako, Fazileta Cviko, Fehim Dž. Spaho, Muhamed Mujić, Nedim Filipović i dr. Sa šireg prostora bivše Jugoslavenske države bilo je također veoma značajnih znanstvenika koji su se intereirali za ovu specifičnu pojavu, npr. Gliša Elezović (”Turski izvori za istoriju naših naroda”, Južna bratja, knj. 2, Beograd, 1932.), zatim Aleksije Olesnicki (”Suzi Čelebija iz Prizrena 1513. godine”), te dr. Hasan Kaleši. Svoje radove oni su posvetili širem prostoru Srbije, Makedonije i Kosova.


* Postoje četiri islamske pravne škole, ili mezheba; hanefijski, hanbelijski, malekijski i šafijski. Najzastupljeniji mezheb u nearapskim područjima jeste hanefijski.

* Tabhane su radionice za štavljenje kože, koje su inače bile pozicionirane kraj rijeka.

* Odred dvorskih lovaca.

** Najčuvenije vakuf-name koje su se očuvale do danas su Gazi Husrev-begova iz 1537. godine, Sofi Mehmed-pašina u Banjoj Luci iz 1554, kao i Ferhad-paše Sokolovića iz 1578. godine.  Osim njih sačuvane su i vakuf-name Sinan-bega Boljanića u Čajniču 1582, Derviš-paše Bajezidagića iz 1593, Kizlar-age Mustafe u Varcar Vakufu iz 1595, Skenderpašić Mustajbega iz 1571, Turali-bega u Tuzle iz 1592. godine i brojne druge.