U jesen 1918. stanje javne sigurnosti u Bosni i Hercegovini bilo je na ivici anarhije. Nosioci tog procesa bili su čiftčije, tj. zavisni seljaci, koji su velikom većinom bili pravoslavne vjere. Njihova meta bili su zemljoposjednici, koji su velikom većinom bili muslimanske vjere. Zbog toga su ti nemiri socijalnog karaktera ujedno imali i vjersko-etnički karakter, te su se pojavili kao sukob pravoslavaca i muslimana. Prema do tada posljednjim podacima, odnosno popisu stanovništva iz 1910. godine, 88% stanovništvau Bosni i Hercegovini bavilo se poljoprivredom. Zbog toga je značaj agrarnog pitanja bio još i veći. Socijalna struktura, prema istom popisu, nedvojbeno ukazuje i na vjersko-etnički kontekst problema: velika većina zemljoposjednika bili su muslimani, više od polovine slobodnih seljaka bili su muslimani, a velika većina zavisnih seljaka bili su pravoslavci. Precizni podaci su sljedeći:
Kada je rezultat Prvog svjetskog rata postao izvjestan, seljaci su samovoljno počeli prisvajati zemlje koje su do tada obrađivali, a koje su bile vlasništvo zemljoposjednika. U tim nemirima brojni su bili napadi na zemljospojednike muslimane – kako na njihovu imovinu, tako i na njih same. Agrarno nasilje postalo je jedan od gorućih problema u Bosni i Hercegovini nakon završetka rata. Privremeni organi vlasti su morali reagovati, pa je Narodno vijeće SHS u Zagrebu već 14. novembra izdalo posebnu poslanicu seljacima, a 26. novembra donijelo zaključak o agrarnoj reformi apelujući da se ne čine nikakva nasilja i štete i obećavajući da će agrarno pitanje biti zakonski riješeno ukidanjem čiftčijskih odnosa uz odštetu zemljoposjednicima. U tom duhu došao je i Manifest regenta Aleksandra 6. januara 1919. godine, kojim je zaključeno da će agrarna reforma biti provedena po principu da zemlja pripada onome ko je obrađuje.
Iako je provođenje agrarne reforme seljacima obećavano sa najviših položaja nove države, oni nisu prestajali sa nasiljem, koje je sve više prerastalo u vjersko-etničko, a ne socijalno. Tek u posljednjim fazama ovog nasilja i u pojedinačnim slučajevima napadi su pogodili i nemuslimanske zemljoposjednike. Nasilje nad muslimanima najviše je bilo prisutno u kotarima istočne Bosne i istočne Hercegovine, ali i u drugim dijelovima zemlje: Bijeljina, Derventa, Rogatica, Nevesinje, Ljubinje, Gacko, Trebinje, Bileća, Glasinac, Višegrad, Čajniče, Foča, Srebrenica i dr. Osim bosanskohercegovačkih pravoslavaca u nasilju su u velikoj mjeri učestvovali crnogorski komiti, naročito u pograničnom predjelu Crne Gore i Hercegovine.
Muslimanski vjerski i politički predstavnici su pozivali vlasti da zaštite muslimane, a izvještaji o nasilju nad muslimanima dolazili su i iz Narodne/Zemaljske vlade u Sarajevu, kao i centralne vlade u Beogradu. Vlastima u Beogradu, prije svega predsjedniku Ministarskog savjeta Stojanu Protiću, te ministru unutrašnjih poslova Svetozaru Pribićeviću, nije odgovaralo haotično stanje u Bosni, naročito ne činjenica da su najčešća meta napada muslimani.
Posebno ih je uznemirilo što su vijesti o nasilju stigle i do Europe, ponajprije zahvaljujući francuskom novinaru Charlesu Rivetu. On je, naime, boravio u Sarajevu u februaru 1919. i razgovarao sa reisu-l-ulemom Čauševićem. Razgovor sa Čauševićem objavio je u listu Le Temps 1. aprila iste godine, gdje su između ostalog navedene reisu-l-ulemine riječi: „Hiljade ljudi ubijenih, šest žena spaljeno, 270 sela opljačkano i uništeno, eto bilansa za nas muslimane i prilikom svečanog stvaranja Jugoslavije, kojoj smo se mi spremali služiti svom dušom. Mi smo ipak Slaveni, ali Srbi odbijaju da nas smatraju takvim. Smatra nas se uljezima“. Zbog tog članka ministar Pribićević je zahtijevao od predsjednika bosanske vlade Atanasija Šole da diskretno zatraži od Čauševića da demantuje izjavu ili da uputi prijedlog za njegovo penzionisanje.
Beglučke uredbe. Rješavanje agrarnog pitanja vrlo brzo je došlo na dnevni red privremenog režima početkom 1919. godine. Upitno je u kojoj je mjeri postojala zakonska osnova da privremeni režim, koji nema izabrani parlament niti usvojeni ustav, može riješiti takvo pitanje. Međutim, ispostavilo se da je agrarno pitanje u novoj državi, pa tako i u Bosni i Hercegovini, riješeno prije nego je država dobila ustavni okvir. Agrarno pitanje riješeno je sa nekoliko uredbi donesenih prije samog ustava.
Rješavanje agrarnog pitanja počelo je dokumentom kojeg je vlada donijela 27. februara, a koji je nazvan “Prethodne odredbe za pripremu agrarne reforme”. Ova odluka namijenjena je reformi agrarnih odnosa u cijeloj državi, ne samo u Bosni i Hercegovini. Tačke koje su važne za agrarnu reformu u Bosni i Hercegovini su sljedeće:
- „Kmetovski (čivčijski) odnos u Bosni i Hercegovini (…) rezrešuje se, a novo se stvaranje kmetovskog (čivčijskog) odnosa zabranjuje.“
- „Dosadanji kmetovi (čivčije) proglašuju se slobodnim vlasnicima dosadanjih kmetovskih zemalja.“
- „Dosadanji vlasnici (age) dobivaju za oduzetu zemlju odštetu, koju im garantuje država. Posebnim će se zakonom odrediti visina odštete i način kako će se ona isplatiti.“
- „U odštetu ima se uračunti i kmetovske dugovine (hak) za 1918. godinu.“
Pored ostalog, ova uredba propisuje i eksproprijaciju velikih posjeda, zatim momentalno i bez odštete oduzimanje zemlje pripadnika habsburške dinastije i dinastija svih drugih neprijateljskih zemalja, kao i sve zemlje koju su tadašnji vlasnici dobili zbog usluga koje su učinili Habsburzima. Uredom je predviđeno formiranje Državnog ureda za agrarnu reformu. Zanimljivo je da se članovi ove uredbe ne odnose na onaj teritorij Srbije, koji je ona imala do 1912. godine. Tim stavom donekle se otkriva ekonomski i politički cilj beogradskog režima u pogledu provođenja agrarne reforme.
Ova uredba bila je početak agrarne reforme u Kraljevstvu SHS. Za Bosnu i Hercegovinu dalje su važne tri beglučke uredbe, nazvane tako zbog svoje suštine. Naime, kada su donesene “Prethodne odredbe”, postavilo se pitanje o onim posjedima koji su bili poznati kao begluci. Riječ je o zemljištima koji su u pravnom smislu potpuno pripadali zemljoposjednicima i gdje, također sa pravnog stajališta, nije postojao čiftčijski odnos. Dakle, begluci su se razlikovali od čiftluka, a beglučari (radnici na beglucima) nisu bili jednaki čiftčijima, odnosno nisu imali ona prava koja su po Saferskoj uredbi imali čiftčije. Drugim riječima, begluci su bili privatno vlasništvo koje je u potpunosti pripadalo zemljoposjednicma. Međutim, na nekima od tih begluka također je postojao najamnički odnos, sličan čiftčijskom, tako da se postavilo pitanje da li i begluke treba obuhvatiti agrarna reforma. Agrarno pitanje se od tada svelo skoro isključivo na pitanja begluka, tako da su donesene tri beglučke uredbe.
Prvu od njih donijela je demokratsko-socijalistička vlada Ljubomira Davidovića. Službeno je nazvana “Uredba o postupanju s beglučkim zemljama u Bosni i Hercegovini”. Objavljena je 14. februara 1920. godine, a zanimljivo je da je vlada istog dana podnijela ostavku i taj „vrući krompir“ ostavila u rukama sljedeće, radikalske vlade Stojana Protića. Ovom, “Prvom beglučkom uredbom”, propisano je da agrarna reforma obuhvata „svu beglučku zemlju koju vlasnici trajno ne obrađuju lično niti u vlastitoj režiji“, zatim naseljeni begluci „na kojima postoje kmetstvu slični odnosi“, tj. pridržnici, priorci, prisjevnici, četvrtari i drugi, pod uslovom da tu zemlju obrađuju kontinuirano u periodu od deset godina računajući od 25. februara 1919. (datum donošenja Prethodnih odredbi) unazad.
Beglucima se smatraju i oni čiftluci koji su pretvoreni u begluke bez obzira na evidenciju. U reformu ulaze i oni posjedi gdje ne postoje kmetstvu slični odnosi, ali gdje težaci najmanje deset godina kao zakupci zemlju drže i obrađuju, prelazeći prisilnim otkupom u vlasništvo ovih zakupaca. Agrarna reforma, prema ovoj uredbi, obuhvata i sve ostale begluke „koje spostvenici nisu od 1910. godine obrađivali niti sami niti u vlastitoj režiji“. Na ovaj način, oko 95% beglučara bilo bi zadovoljeno, pa je seljaštvo oduševljeno prihvatilo ovu uredbu.
Međutim, zemljoposjednici su se usprotivili, a usprotivila se i do tada već organizovana Jugoslavenska muslimanska organizacija, tražeći reviziju Prve beglučke uredbe. U prilog im je išlo držanje novog mandatara vlade, radikala Stojana Protića. On je formirao vladu pet dana nakon što je prethodna podnijela ostavku, tj. 19. februara 1920. godine. Protić je 11. marta na zasjedanju PNP-a poručio kako će njegova vlada „popraviti ono što su naši prethodnici pogrešno i naopako uradili“. On i njegova vlada su zaista održali riječ i 11. maja 1920. godine donesena je Druga beglučka uredba, koja je zapravo bila izmjena Uredbe o postupanju sa beglučkim zemljama u Bosni i Hercegovini. Preciznije rečeno, ovim izmjenama su uklonjeni članovi 6. i 7. Prve beglučke uredbe. To je značilo da agrarna reforma neće obuhvatiti begluke na kojima ne postoje kmetstvu slični odnosi, a koje težaci obrađuju u posljednjih deset godina kao zakupci, niti one begluke koje vlasnici uopšte nisu obrađivali od 1910. godine. Na ovaj način je smanjena količina zemlje koja će biti obuhvaćena agrarnom reformom, čime su zemljoposjednici bili zadovoljni, ali seljaci, naročito beglučari težaci nisu.
To je vrijeme kada agrarno pitanje pada u drugi plan, jer u centar pažnje većine političkih aktera tada dolazi ustavno pitanje. Međutim, to nije značilo da je agrarno pitanje potpuno potisnuto, niti da je završeno. Konačno rješenje agrarnog pitanja u Bosni i Hercegovini doneseno je 21. maja 1921. godine, u vrijeme radikalske vlade Nikole Pašića. Riječ je o Trećoj beglučkoj uredbi, koja zapravo predstavlja kombinaciju prvobitne Uredbe o postupanju s beglučkim zemljama u Bosni i Hercegovini i njenih izmjena iz maja 1920, tj. kombinaciju Prve i Druge beglučke uredbe.
Trećom beglučkom uredbom načinjen je svojevrstan kompromis između Prve i Druge uredbe, tako da je agrarnom reformom obuhvaćeno manje zemljišta nego je bilo planirano Prvom uredbom, a više nego što je planirano Drugom uredbom. Trećom uredbom agrarna reforma je obuhvatila sljedeća zemljišta: naseljene begluke na kojima su najmanje deset godina postojali kmetstvu slični odnosi, računajući od 25. februara 1919. godine, čiftluke pretvorene u begluke sporazumom zemljoposjednika i seljaka, pobeglučene čiftluke, begluke koje seljaci obrađuju najmanje deset godina begluke nastale prisvajanjem seoskih ispaša, ukoliko ih zemljoposjednik ne obrađuje i ukoliko njegova egzistencija ne zavisi od njih, ukmetovljene krčevine koje su upisane u knjige kao begluci, četvrtarske vinograde, begluke nastale špekulacijama.
Trećom uredbom oko 150.000 hektara zemlje sačuvano je od agrarne reforme. Istog dana, 21. maja 1921. donesena je i “Uredba o finansijskoj likvidaciji agrarnih odnosa u BiH”, kojom su likvidirani svi čiftčijski odnosi u pokrajini. Utvrđeno je da se za oduzete zemlje zemljoposjednicima plati naknada štete po cijeni od 329 dinara po hektaru, odnosno ukupno 255.051.657 dinara za 775.233 hektara oduzete čiftlučke zemlje. Sredstva za odštetu predviđeno je da osigura država, a rok za otplatu bio je 50 godina.
Kada se uporedi agrarna reforma u Bosni i Hercegovini sa Dalmacijom, vidi se da je vrijednost zemljišta obuhvaćenog agrarnom reformom u Bosni i Hercegovini bila čak 240 puta manja nego u Dalmaciji. Također, treba istaći da cifra od 775.233 hektara nije kompletna kada se govori o oduzetoj zemlji, jer je tu riječ samo o čiftlucima. Tom broju treba dodati oko 400.000 hektara beglučke zemlje koja je obuhvaćena agrarnom reformom, tj. one beglučke zemlje koja nisu sačuvane kroz Treću beglučku uredbu. Podaci o interesantima i zemljištu obuhvaćenom agrarnom reformom su sljedeći:
Bosna i Hercegovina nije bila jedini dio KraljevstvaSrba, Hrvata i Slovenaca u kojem je provedena agrarna reforma. Međutim, najveći dio zemljišta obuhvaćenog agrarnom reformom pripadao je upravo Bosni i Hercegovini, odnosno dvije trećine. Podaci o količini zemljišta obuhvaćenog agrarnom reformom u ostalim pokrajinama su sljedeći:
Agrarna reforma u Bosni i Hercegovini, kako je navedeno, završena je prije donošenja ustava u junu 1921. godine. Vlasnička struktura u zemlji je značajno promijenjena, budući da je zemljište tada postalo većinski u rukama pravoslavaca. Isplata odštete zemljoposjednicima je sporo tekla. Kasnije je bilo govora o reviziji agrarne reforme, ali se ništa nije promijenilo.
Komentariši