Dubrovčani su za vrijeme rata sa bosanskim vojvodom Radoslavom Pavlovićem (1430-1432) pokušavali da prošire svoju teritoriju na njegov račun. Već su bili izradili od sultana Murata II odobrenje da zaposjednu Trebinje sa Lugom i župu Vrm sa gradom Klobukom. Međutim, njihova akcija da dobiju potvrdu ovih posjeda i od Bosne ostala je bez uspjeha. Odgovor koji im je u aprilu 1432. godine dat na bosanskom dvoru jasno pokazuje kakvo je bilo shvatanje o tome ko odlučuje o otuđivanju državne teritorije. Župan Dragiša Dinjičić izjavio je tada u ime kralja i „sve Bosne“ da će se spor Dubrovčana sa vojvodom Radosavom ispitati, ali da oni ne pristaju da se zemlje bosanske krune predaju pod tuđinsku vlast, što su poslanicima potvrdili prisutni vlastelini i sam kralj.
Princip da ustupanje bosanskog državnog teritorija može vršiti kralj samo u sporazumu sa vlastelomu navedenom slučaju sasvim je jasno izražen. Značaj uloge vlastele u ovom pitanju naročito je naglašen time što izjavu pred kraljem daje jedan od njenih istaknutih predstavnika. Svi poznati primjeri otuđivanja bosanskih oblasti, također i neuspjeli pokušaji otuđivanja, pokazuju nam da je ovaj princip stvarno i primjenjivan. Doduše, historijat otuđivanja pojedinih dijelova bosanske državne teritorije nam pokazuje da je u pojedinim slučajevima bilo određenog odstupanja, zavisno od stvarnog odnosa snaga u samoj Bosni, te od njenog odnosa prema susjednim zemljama.
Prilikom ustupanja Stona i Pelješca Dubrovčanima, srpski kralj Dušan im je 1333. godine poklonio i primorski dio između Stona i njihove stare oblasti. Međutim, Bošnjani su već držali ovaj dio primorja i nisu ga htjeli izručiti. Tek krajem XIV stoljeća uspjela je Republika da dobije taj uski pojas zemljišta koji je omogućavalo kopnenu vezu između Stona i Dubrovnika. Pregovori koji su tom prilikom vođeni sa Bosnom i teškoće koje je Republika iamla da održi novostečene posjede, Nove Zemlje, kako su ih Dubrovčani nazivali, jasno pokazuju ulogu bosanske vlastele u ovom slučaju. Tek kada je Ostoja zamijenio na bosanskom prijestolju kraljicu Jelenu uspjeli su Dubrovčani postići svoj cilj i dobiti primorski dio od Kurila do Stona. Poveljom od 15. januara 1399. godine potvrdio im je novi kralj ovaj posjed „u baštinu i u plemenito“, ali, kako se u povelji izričito naglašava „s volom pače i s hotenijem vlastel i velmož kralevstva mi“. Pored kralja, zaklelo se i trinaest najuglednijih velikaša, predstavnika barona bosanskih. Iz pregovora o ustupanju Novih zemalja sasvim se jasno ocrtava i uloga stanka. Osim toga, u svim događajima nakon smrti kralja Tvrtka I naglo je porastao uticaj vlastele, te stoga Dubrovčani teže da se tačno ustanovi njen pristanak i da se pridobiju njeni najistaknutiji predstavnici.
Od Bosne su Dubrovčani dobili i Konavle. Prvi pokušaj Republike da dođe u posjed ove župe završio se potpunim neuspjehom, pošto nije vođeno računa o tome da se dobije potvrda od kralja i vlastele. Dubrovčani su računali da će u Bosni poslije smrti kralja Tvrtka I nastati takve prilike da mogu posao oko kupovine Konavla obaviti samo sa neposrednim gospodarom ove župe, Radičem Sankovićem. Radič im je poveljom od 15. aprila 1391. godine prodao traženu župu, sa motivacijom koja je imala za cilj da opravda ovakav postupak da je ona bila plemenito grada Dubrovnika. Međutim, u Bosni je ovakav postupak naišao na odlučan otpor. Vojvoda Vlatko Vuković Kosača i knez Pavle Radenović, po ovlaštenju kralja Dabiše i sve Bosne, napali su Sankovića, oduzeli mu posjede, a njega poslali kralju Dabiši u Bosnu, gdje je nekoliko godina bio zatvoren u tamnici. Sami Konavli podijeljeni su između Kosača i Radenovića.
Dubrovčani su uporno nastojali da izglade svoj prvi neuspjeh. Poučeni ranijim iskustvom, sada su postali oprezniji. Četiri godine kasnije obnovili su svoje napore u tom pravcu. To je trajalo čitavih trideset godina sve dok konačno nisu postigli svoj cilj. Oni su uporedo sa vođenjem pregovora sa Kosačama i Pavlovićima tražili i intervenciju mađarskog kralja Sigismunda kao i moćnog velikaša Hrvoja Vukčića. Unutrašnje prilike u Bosni su postale takve da su Dubrovčani mogli završiti posao oko dobijanja Konavla sa njihovim neposrednim gospodarima Kosačama i Pavlovićima, koji su bili mnogo moćniji od Radiča Sankovića. Osim toga, to su im dopustile i unutrašnje prilike, jer se u Bosni vodila borba dva kralja za prijestolje.
Ugovorom od 24. juna 1419. godine Sandalj Hranić je prodao svoj dio župe Dubrovčanima, koji su odmah pristupili zavođenju svoje vlasti, ne čekajući da se sva Bosna izjasni. U isto vrijeme vođeni su pregovori i sa vojvodom Petrom Pavlovićem za otkupljivanje njegovog dijela Konavla, bez prethodnog sporazuma sa kraljem i vlastelom. Naime, 11. maja 1419. godine Vijeće umoljenih donijelo je odluku da se primi drugi dio Konavla i bez potvrde bosanskog kralja. Tek poslije ovoga se obraćaju kralju Stjepanu Ostojiću sa molbom da im on sa vlastelom potvrdi ustupanje Konavla. Poveljom od 4. decembra 1419. godine kralj je izašao u susret Republici, a Dubrovčani su obećali kralju dohodak od 500 perpera godišnje.
Međutim, u Dubrovniku se dobro znali da „sva Bosna“ nije uz Stjepana Ostojića i da u Bosni postoji još jedan kralj, Tvrtko II Tvrtković sa dosta pristalica među vlastelom, ali i Osmanlijama. Stoga su Dubrovčani preduzeli korake da i od njega dobiju potvrdu za Konavle. Kada su krajem juna 1420. godine saznali da se u Bosni vrše pripreme za održavanje jednog stanka pristalica kralja Tvrtka, naređeno je poslanicima Republike, koji su se tada nalazili kod vojvode Sandalja, da isposluju tom prilikom povelju za Konavle. Poslanici su sa uspjehom izvršili povjereni zadatak, 16. augusta iste godine u Podvisokim kralj je izdao traženu povelju kojom je potvrdio čitavu konavlansku župu. U međuvremenu, od izdavanja povelje kralja Stjepana Ostojića, nastupilesu u dubrovačkom susjedstvu znatne promjene koje su doticale i konavlansko pitanje. U martu 1420. godine poginuo je Petar Pavlović u borbi sa Osmalnijama. Sandalj Hranić, kome su Osmanlije predali dio Konavla od Pavlovića, ustupio ga je Dubrovčanima poveljom od 30. maja 1420. godine pod sličnim uslovima kao i svoj dio.
Tako je Republika sa dvije strane obezbjeđivala svoje pravo na čitavu konavlansku župu. Međutim, i ovo se pokazalo kao nedovoljno jer se vojvoda Radosav Pavlović, nasljednik brata Petra, brzo nagodio sa Osmanlijama i nije pristao da preda svoj dio Konavla. Kada su uspjeli najzad, poslije dugih pregovora, da od Pavlovića kupe i ostatak župe, Dubrovčani nisu tražili ponovo potvrdu od bosanskog kralja i vlastele. Naime, imali su već dvije povelje kojima im je Bosna priznala ustupanje čitave župe Konavle.
Stanak i vanjska politika
Od kraja XIV stoljeća, nakon smrti kralja Tvrtka I, u svim ugovorima između Bosne i Dubrovnika naglašavano je da ih bosanskih vladari izdaju poslije savjetovanja sa vlastelom. Kada se Dubrovčani pozivaju na te ugovore prilikom sporova nastalih između njih i Bosne, ističu da ih imaju ne samo od vladara, nego i od „sve Bosne“. Nekoliko je primjera iz instrukcija dubrovačkim poslanicima koji su bili kod bosanskih vladara ili moćne vlastele, jasno pokazuju da je to shvatanje bilo duboko ukorijenjeno i kod samih Bošnjana i kod Dubrovčana.
Bosna kao cjelina je samo jedan rat imala protiv Dubrovnika i to za vladavine kralja Ostoje. Ovaj rat Ostoja nije mogao započeti na svoju ruku bez pristanka vlastele. Svakako je u proljeće 1403. godine održan stanak na kojem je donesena odluka da se započne rat protiv Dubrovnika, a ovome postoji indirektni dokazi. Iz dubrovačke poruke Radiču Sankoviću od 7. jula 1403. godine vidi se da je sva Bosna bila saglasna sa djelovanjem kralja Ostoje i da nije ništa preduzimano bez njenog pristanka. Držanje pojedinih najistaknutijih velikaša za vrijeme ovog rata pokazuje samo po sebi da kralj Ostoja nije radio ništa bez pristanka vlastele. Vojvoda Radič, koji je toliko dugovao Dubrovniku, prvi je sa vojskom napao oblasti Republike. Uskoro su mu se pridružili i Sandalj Hranić i Pavle Radenović. Sandalj je u jednom dubrovačkom pismu od 21. augusta 1403. godine izričito naveden kao neprijatelj Republike.
Ugovori Bosne sa Venecijom pružaju nam isto tako podatke o učešću „sve Bosne“ u regulisanju odnosa između ove dvije zemlje. Kralj Ostoja je 22. aprila 1404. godine, na osnovu pregovora sa duždevim poslanikom Markom Dandalom, izdao povelju o trgovačkim povlasticama Mlečana u Bosni. Tu se ističe da se kralj prethodno savjetovao sa najmoćnijim velikašima koji su dali svoj pristanak. Kada je kralj Tomaš obnavljao ovaj ugovor 1444. godine, to je opet učinjeno poslije savjetovanja sa vlastelom. U toku pregovora između Bosne i Venecije 1422. godine, očuvano je dosta podataka, tako da možemo sa dosta pojedinosti pratiti učešće bosanskog stanka u pripremanju ugovora. U Veneciji je 26. maja 1422. godine određen Ivan Đorđi za poslanika na bosanski dvor, kojem su postavljeni sljedeći zadaci: da u ime Republike čestita kralju Tvrtku II na izboru za kralja, da pregovora o savezu protiv cetinskog kneza Ivaniša Nelipića, da ponudi kralju da mletački podanici uzmu pod zakup trg Drijevu, da traži potvrdu povlastica koje su ranije (1404.) Mlečani dobili od kralja Ostoje.
Prema dubrovačkim obavještenjima mletački poslanik je stigao u Bosnu tek u augustu. Iz Visokog je obavijestio svoju vladu 17. augusta da je započeo pregovore sa kraljem Tvrtkom II, ali da mu je on rekao da će mu na iznesene prijedloge dati odgovor nakon što sazove stanak i posavjetuje se sa vlastelom. Stanak je uskoro održan i kralj Tvrtko II je 21. decembra 1422. godine izdao u Visokom povelju Mlečanima o trgovačkim povlasticama u Bosni. Uskoro je uslijedio i ugovor o savezu protiv Ivaniša Nelipića.
Akcija mletačkog poslanika kod bosanskog kralja i vlastele zadirala je i u interese Dubrovnika, te je tamo izazivala veliku uznemirenost. Đorđi je zauzeo sasvim neprijateljski stav prema mletačkim suparnicima, ali nam nije bliže poznato šta je konkretno tražio od Bosne protiv Dubrovnika. Međutim, navedeni prijedlog je naišao na oštru opoziciju. Neki od veoma uticajnih velikaša su stali u odbranu interesa Dubrovnika i uspjeli su da spriječe prihvatanje mletačkih zahtjeva. Također, i kralj Tvrtko II nije bio sklon da prihvati ovaj zahtjev mletačkog poslanika. Pored ostalog, Đorđi je imao nalog da pregovara i o zakupljivanju trga Drijeva koji su obično držali Dubrovčani. Zbog toga je u Dubrovniku vladala uznemirenost. Po dubrovačkim vijestima izgleda da su Mlečani tražili da se trajno ugnijezde na ušću Neretve i da je Đorđi tražio ustupanje nekih baza u primorju u trajan posjed. Međutim, Đorđi nije uspio da pridobije zaove prijedloge ni kralja ni vlastelu, tako da je na ušću Neretve ostalo sve po starom.
Komentariši