Stanak i popunjavanje prijestolja

Rodbinsku povezanost bosanskih vladara možemo pratiti od bana Mateja Ninoslava. On tvrdi da su i njegovi preci vladali „od starine“ Bosnom, ali nemamo drugih sačuvanih izvora o tome. Ninoslav u svojim poveljama pominje svoje sinove, unučad i braću. Da je stvarno imao sinove svjedoči nam njegov savremenik hroničar Toma Arhiđakon, koji navodi da je ban Matej za odbranu Splita ostavio jednog od svojih sinova sa četom konjanika. Njega je naslijedio na bosanskom prijestolju njegov sin Stjepan.

Zatim se kao ban javlja njegov rođak Prijezda. Prijezda I je od 1233. godine do najmanje 1267. godine bio ban, imao je dva sina od kojih se stariji sin zvao isto kao i otac, a mlađi se zvao Stjepan. Zato postoji velika vjerovatnoća da je Prijezda II preuzeo očevu bansku vlast i da on ima sinove Prijezdu III i Vuka i kćerku koja se udala za Ladislava Babonića. Jedan dragocjen podatak iz 1290. godine svjedoči da je između 1287. i 1290. godine došlo do promjene na bosanskom banskom prijestolju. Sinovi Prijezde II, Stjepan i Prijezda III, preuzeli su očevo prijestolje u periodu od 1287. do 1290. godine.

Od 1284. godine Prijezda je vezan sa srpskom dinastijom Nemanjića, jer je njegov sin Stjepan I oženio Dragutinovu kćerku Jelisavetu (Elizabetu). Stjepan I Kotromanić je došao na vlast po pravu primogeniture i vladao je Bosnom od 1290. do 1314. godine. Isti slučaj je bio i sa njegovim sinom Stjepanom II Kotromanićem, koji je nastavio vladati od 1314. do 1353. godine. Dolazak Tvrtka I na bosansko prijestolje nije moguće objasniti nijednim od postojećih principa nasljednosti. S obzirom da ban Stjepan II nije ostavio muške potomke (oba sina su mu rano preminula) za nasljednika je izabran njegov bratić Tvrtko.

Po nasljednom pravu bosansko prijestolje nije pripadalo Stjepanovom bratiću Tvrtku, jer mu je otac Vladislav, Stjepanov brat, tada još bio živ. Bez sumnje, Tvrtko je izabran za nasljednika, ali je teško utvrditi na koji način je to učinjeno. To je moglo biti po sporazumu braće Stjepana i Vladislava, sa ili bez pristanka vlastele. Nije isključeno ni da je izvršen izbor bana poslije smrti Stjepana Kotromanića, ali je malo vjerovatno da je na takav način Tvrtko došao na prijestolje, jer je tada bio maloljetan. Iako je bio najmoćniji vladar bosanske države, Tvrtko I nije uspio obezijediti prijestoljesvom sinu.

Nakon njegove smrti tron je preuzeo Stjepan Dabiša, Tvrtkov rođak, a ne njegov sin Tvrtko II Tvrtković. Pri tome seniorat nije igrao odlučujuću ulogu, već volja bosanske vlastele. Pritegnuta čvrstom rukom kralja Tvrtka, ona se njegovom smrću oslobodila te stege, pa više nije htjela da na prijestolje dođe neko sposoban poput Tvrtka, zbog čega nije izabrala Tvrtka II, već starijeg čovjeka Dabišu, koji nije mogao ići stopama svog prethodnika. Kraljica Jelena, udovica kralja Dabiše, mogla je doći na vlast samo po odluci vlastele, jer nikakav red naslijeđa njoj nije mogao dati pravo na tron.

Također, njena je vladavina prekinuta voljom plemstva. Kraljica Jelena je 3. aprila 1398. godine primila od Dubrovčana stonski dohodak, a već 20. maja iste godine u Dubrovniku se nalaze poslanici kralja Ostoje. Kratak vremenski razmak između dvije vijesti o Jeleni kao kraljici i pojave Ostoje kao kralja pokazuje da je na istom stanku obavljeno i njeno smjenjivanje i izbor novog kralja. Ostoja je dobio pravo na prijestolje samo zato što je bio član dinastije Kotromanića.

Izborom vlastele došao je Ostoja na vlast, a njenom odlukom je zbačen već 1404. godine i zamijenjen drugim članom dinastije Kotromanića. Nije sasvim jasno kakvu je ulogu imao stanak prilikom rušenja kralja Ostoje. Kada su Dubrovčani u maju 1404. godine otpremali svoje poslanstvo u Bosnu u vezi sa izborom njegovog nasljednika, on je već smatran bivšim kraljem (fo re).

Na stećku Vignja Miloševića nalazi se natpis da je umro kada se „svadi Ostoja kral s hercegom i z Bosnom i na Ugre poe Ostoja“. Trideset godina kasnije (1432.) Dubrovčani spominju da je vlastela protjerala Ostoju i da se on povukao u Mađarsku. Kralj Sigismund u jednoj povelji navodi da su neki „magnati“ htjeli protjerati Ostoju iz Bosne i da je ovaj došao njemu (Sigismundu) da traži pomoć. Prema pismu jednog Mlečanina, Ostoju je protjerao moćni herceg Hrvoje. Iz navedenog vidimo da je Ostoju srušio Hrvoje zbog njegovog približavanja Sigismundu. „Sva Bosna“ bila je uz neznatne izuzetke saglasna sa ovim, te je pošla za hercegom u ovom slučaju.

Tada je za novog kralja izabran Tvrtkov sin Tvrtko II Tvrtković. U julu 1404. godine Hrvoje Vukčić je obavijestio Mlečane da su velikaši složno protjerali Ostoju i za kralja postavili Tvrtka. Tvrtko II je došao, dakle, na vlast po izboru na stanku, tek pošto su se tri vladara (Dabiša, Jelena i Ostoja) izmijenjala na prijestolju nakon smrti njegovog oca. Ta činjenica pokazuje koliko je malo računa vođeno o njegovom pravu na prijestolje; ono je proisticalo iz pripadnosti dinastiji Kotromanić, a ne iz toga što je bio sin prethodnog kralja. Bilo je to zapravo pravo na izbornost, a ne na nasljednost.

Tvrtko II Tvrtković je 1409. godine izgubio prijestolje, a umjesto njega je ponovo izabran Ostoja. Tako navode Dubrovčani kada su primili Ostoju za svog vlastelina. Jedan Mlečanin, koji je u to vrijeme boravio u Bosni, ističe da je naročito vojvoda Sandalj doprinio vraćanju Ostoje na tron. Volja „gospode rusaga bosanskoga“ o povratku Ostoje na tron izražena je po svoj prilici i formalnom odlukom na stanku.

Još jednom je Ostojao imao posla sa zborom bosanske vlastele na kome je došla u pitanje njegova kruna. Poslije ubistva kneza Pavla Radenovića nastalo je smrtno neprijateljstvo među bosanskim velikašima. Sazvan je zbog velikaša i na njemu je iskazano nepovjerenje među velikašima, te je donesena odluka da se uhvate i svežu kralj Ostoja i knez Dragiša Dinjičić. Kada su kralj Ostoja i knez Dragiša to opazili, sljedeće noći su pobjegli sa pomenutog zbora. Ostoja se ipak održao dvije godine u jednom dijelu Bosne podržavan od dijela vlastele. Ukoliko je odluka zbora o zatvaranju kralja Ostoje podrazumijevala i njegovo zbacivanje sa prijestolja, onda ona nije mogla biti sprovedena u djelo.

Ostoja je nestao sa historijske pozornice 1418. godine, a kraljevstvo je naslijedio njegov sin Stjepan Ostojić. Nema sačuvanih podataka o njegovom dolasku na prijestolje, tako da ne znamo da li je došao na vlast putem izbora ili su ga pristalice njegovog oca prihvatile za kralja. U proljeće 1420. godine ponovo se javlja Tvrtko II, koji je još za života Ostoje pokušao da pomoću Osmanlija vrati krunu. Tokom ljeta te godine ustabilio se njegov položaj u Bosni. Vlast Tvrtka II u Bosni je bila obezbijeđena, a o njegovom povratku na prijestolje vjerovatno je postojala i odluka vlastele. U augustu 1421. godine održan je stanak vlastele i tada je obavljeno krunisanje Tvrtka II za bosanskog kralja, što svakako pokazuje da je ponovo obavljen i njegov izbor.

Kralj Tvrtko II nije ostavio iza sebe muško potomstvo. Ugovor o nasljedstvu Tvrtka II sa grofom Hermanom Celjskim iz 1427. godine nije bio važeći u trenutku Tvrtkove smrti, jer su i grof Herman i kralj (mađarski) Sigismund umrli još i prije Tvrtka. Hermanovi nasljednici bili su dobro obaviješteni da bosanski velikaši ne bi dozvolili da na bosanski tron dođe neki stranac. Shodno tome, pitanje naslijeđa bosanske krune je prepušteno Kotromanićima, koji su jedini imali pravo na prijestolje. Tvrtko II je umro polovinom novembra 1443. godine, svakako prije 22. novembra kada su Dubrovčani obaviješteni o tome, pa su donijeli odluku da upute pismom sa izjavom saučešća u Bosnu povodom kraljeve smrti.

Teško je utvrditi tačan datum kada je Stjepan Tomaš preuzeo vlast u Bosni, jer nema nikakve obavijesti o tome u historijskim izvorima. Prema svemu sudeći, Tomaš je oko 20. novembra izabran za kralja. Svakako da je uz izbor za bosanskog kralja uslijedila i ceremonija krunisanja Tomaša bosanskom krunom. O dolasku Tomaša na prijestolje postojale su dvije verzije. Prema mletačkim vijestima on je došao na vlast izborom bosanske vlastele.

Druga verzija potiče od samog kralja Tomaša, koji u svojoj povelji 3. juna 1444. godine iznosi da je na bosansko prijestolje došao odredbom svog prethodnika kralja Tvrtka II, koji ga je pred smrt odredio za nasljednika. Kralj Tomaš je umro u julu 1461. godine, a tron je naslijedio njegov sin Stjepan Tomašević. Samo mletačke vijesti govore o njegovom dolasku na prijestolje. U Veneciji je 20. augusta odlučeno da se novom kralju Bosne izjavi saučešće povodom očeve smrti i da mu se čestita što je prihvaćen kao novi kralj. Zatim se u odgovoru bosanskom poslaniku od 1. decembra govori o Stjepanovom prihvatanju za kralja i njegovom krunisanju opštim pristankom vlastele.

Vrhovna vlast u Bosni održavala se od bana Mateja Ninoslava do Stjepana Tomaševića u jednoj porodici. Međutim, nijedan od bosanskih vladara nikada u svojim poveljama ne spominje svog nasljednika. Za neke od bosanskih vladara saznajemo prvi puta tek kada dolaze na prijestolje. To je karakteristična činjenica koja ukazuje da se jedan određen princip nasljednosti nije mogao ukorijeniti u Bosni. Jedan od poznatih načina da se od strane aktuelnog kralja obezbijedi prijestolje željenom nasljedniku bio je princip savladarstva ili mladog kralja (iunior rex). Međutim, prilike u Bosni nisu omogućile da ova pojava zaživi, očigledno zbog izuzetno snažnog uticaja bosanske vlastele.

Stanak i krunisanje vladara

Čin krunisanja vladara bio je bio je u nadležnosti državnog stanka. Za Bosnu nemamo nikakvih podataka da li je i kako obavljano krunisanje vladara dok je ona bila banovina. Prve historijske izvore o krunisanju bosanskih vladara imamo od 1377. godine kada je Bosna postala kraljevstvo i kada je Tvrtko okrunjen za kralja. Tvrtko I u svojoj poznatoj povelji, gdje navodi kako je išao u „srpsku zemlju“ i tamo krunisan „sugubnim vencem“ za kralja, ne spominje nikakvo učešće sabora. Ni Mauro Orbini, kod koga nalazimo dosta pojedinosti, ne zna o ovome ništa. On nam prikazuje Tvrtkovo krunisanje kao kraljev „kapric“, a zatim dodaje kako je vlastela morala slušati Tvrtka i nije mu se smjela ni u čemu usprotiviti.

            Bez sumnje, Tvrtkova vlast u drugom periodu njegove vladavine, kada je savladao otpor vlastele, bila je velika i on je mogao nametati svoju volju. Uprkos svemu, kada se uzme u obzir cjelokupan razvoj bosanske historije, teško bismo mogli povjerovati da je njegovo krunisanje obavljeno bez ikakvog učešća stanka. Nemamo dovoljno obavijesti o krunisanju njegovih nasljednika Dabiše, Jelene i Stjepana Ostojića. Samo se zna da je Ostoja krunisan u proljeće 1399. godine, dok nam detalji tog čina nisu poznati. Uloga stanka prilikom krunisanja bosanskih vladara postala je jasnijom u slučaju krunisanja Tvrtka II Tvrtkovića. U augusta 1421. godine održan je stanak bosanske vlastele.

            Na ovom saboru obavljeno je i krunisanje Tvrtka II. Ovo je bilo drugo krunisanje ovog vladara. Prvo, o kome nemamo sačuvanih podataka, moralo je biti izvršeno nekad poslije prvog izbora na stanku 1404. godine. To znači da je zbacivanje vladara, barem u ovom slučaju, povlačilo za sobom i poništavanje ovog čina. Od bosanskih kraljeva i Stjepan Ostoja je dva puta dolazio na vlast. Posebno je interesantno krunisanje Stjepana Tomaša. Ono nam donosi nove detalje o ulozi stanka u krunisanju. Dubrovački poslanici Jakov Đorđić i Junije Gradić informisali su svoju vladu da će se krajem maja 1446. godine održati stanak i da će se obaviti krunisanje kralja Tomaša i kraljice Katarine u Milama, starom krunidbenom mjestu bosanskih vladara. Ovdje je riječ o krunisanju novom krunom koju je papa Eugen IV pripremio za bosanskog kralja u znak zahvalnosti za njegov prelazak na katoličku vjeru. Hrvatski biskup Toma Tomasini je tražio od pape krunu za kralja Tomaša, a papa je poslao zlatnu krunu u Split u riznicu crkve sv. Dujma. Ova kruna je 20. jula 1446. godine dalje predana biskupu Tomi, papinom legatu u Bosni koji je trebao krunisati kralja Tomaša. Međutim, Tomaš nije krunisan ovom krunom.

            Stjepan Tomaš je morao pozvati bosansku vlastelu na stanak i uz njihovu saglasnost krunisati se krunom koju mu je poslao papa. Iako o tom događaju nema konkretnih vijesti, može se naslutiti da je kralj naišao na otpor bosanske vlastele koja je većinom bila privržena Crkvi bosanskoj i stoga se protivila katoličkoj orijentaciji kralja Tomaša. Vlastela je spriječila krunisanje krunom koju je poslao papa, jer je ona predstavljala simbol vjerske i političke reforme koju je trebalo provesti u Bosni. Tomašu je bilo jasno da bi ovim krunisajem bio ugrožen mir u zemlji i njegov vladarski položaj, pa je bio prisiljen da odustane od takvog krunisanja. Razlozi za Tomaševo odustajanje se mogu nazrijeti iz nekih događaja koji su se zbili poslije. Vijesti o tome imamo iz 1461. godine kada se Tomašev sin Stjepan obratio papi Piju II pismom u kojem traži za sebe krunu. U pismu se navodi da je papa Eugen nudio Tomašu krunu i tražio od njega da u Bosni podigne biskupske crkve. Međutim, Tomaš je to odbio, jer nije bio čvrst katolik, pa se bojao da na sebe ne navuče mržnju Osmanlija, te još nije bio istjerao pristalice Crkve bosanske iz Bosne.Nakon smrti kralja Tomaša u julu 1461. godine bosansko prijestolje je preuzeo njegov sin Stjepan Tomašević. Stjepan Tomašević je najstariji sin Tomaša, rođen u prvom braku Tomaša sa bogumilkom Vojačom. Mada je papa proglasio ništavnim brak sa Vojačom, izbor Stjepana za bosanskog kralja niko nije dovodio u pitanje, čak i pored toga što je novi kralj poticao iz braka kojeg papa nije priznavao. Tomaš je imao još dvoje djece Sigismunda i Katarinu, koji su rođeni u braku sa kćerkom hercega Stjepana Vukčića Kosače, bili su maloljetni, pa je Stjepan imao prednost po pravu primogeniture.

            Za razliku od svog oca koji je bio slab katolik, Stjepan Tomašević je još kao dijete bio kršten i čvrsto je prihvatio katoličku vjeru. Zato je svoju vanjsko-političku djelatnost započeo obraćanjem papi Piju II. Prije svega je tražio od pape oružanu pomoć. Osim toga, zamolio je papu da mu pošalje krunu po svom legatu koji će ga krunisati u njegovo ime, pa bi tako mogao računati na papinu pomoć u slučaju rata, što bi njegovim podanicima donijelo veće samopouzdanje, a neprijatelju zadalo strah. Papa je bio vrlo zadovoljan porukom Stjepana Tomaševića, pa mu je odgovorio da će uslišiti njegovu želju i da će mu poslati krunu. U historijskim izvorima nije zabilježen datum krunisanja Stjepana Tomaševića, pa se pretpostavlja da se to dogodilo krajem oktobra ili početkom novembra 1461. godine u gradu Jajcu.

            Bez obzira na to što nam nije poznato kako su tekli svi slučajevi krunisanja bosanskih kraljeva, ipak imamo dovoljno potvrda da se ono nije obavljalo bez ućešća stanka. Ovdje treba razlikovati dva momenta. Ukoliko se radilo o občinom krunisanju vladara poslije izbora, ono je sljedovalo kao logična posljedica samog izbora i stanak po svoj prilici nije morao donositi posebnu odluku da li će se ono izvršiti ili ne. Mogao je samo raspravljati o tome kada će se, gdje i kako obaviti svečanost krunisanja, shodno datim okolnostima, razumije se u prisustvu samog stanka. Kada je bilo u pitanju krunisanje novom krunom, kao što je bio slučaj kralja Tomaša, koje je značilo preokret u unutrašnjoj i vanjskoj politici, plemstvo je moglo intervenisati i omesti ga, ukoliko nije odgovaralo njegovim interesima. Za veliki uticaj stanka na akt svečanog ustoličenja kraljeva u Bosni, karakteristično je i to da je njegova važnost trajala samo dokle je vlastela željela da on bude na prijestolju. U slučaju da je jednom zbačeni kralj ponovo izabran, bilo je potrebno i ponovo krunisati ga.

Stanak i vlastelinske baštine

            Oduzimanje vlastelinskih posjeda u redovnim prilikama, nije mogao vršiti sam kralj bez pristanka vlastele. Jedan od najtežih prigovora iznesenih protiv Ostoje kao kralja bio je nesumnjivo taj što je unio pometnju u Bosnu narušavajući baštinska prava vlastele. Dubrovčani su dobro znali ovaj argument vrijedi kada su ga naročito isticali u svojim naporima da odvoje vlastelu od Ostoje. Afera sa vojvodom Pavlom Klešićem karakteristična je u tom pogledu, ne samo što dokazuje da je optužba protiv kralja Ostoje bila opravdana, nego i po tome što je ovaj morao na kraju priznati da je prekoračio granice svojih prava. Ostoja je Klešiću oduzeo baštine i on je pobjegao u Dubrovnik. Prisiljen razvojem događaja u Bosni, kralj je popustio i obećao da će mu vratiti posjede, s tim da mu se ništa neće dogoditi što ne bi, pored crkve, ispitala i vlastela.

            Još jasnije se ogleda shvatanje da vlastela ima pravo da čuva održavanje baštinskog poretka na sljedećem primjeru. U proljeće 1432. godine održan je stanak u Bosni na kojem se raspravljalo i o pokušaju da se jedna ugledna vlastelinska porodica ukloni sa svojih posjeda. Dubrovčani su za svoj sukob sa vojvodom Radosavom Pavlovićem optuživali trebinjsku vlastelu Ljubišiće i zahtijevali su od kralja Tvrtka II i „sve Bosne“ da ih protjeraju iz njihovog susjedstva. Zahtjev Republike je naišao na otpor kralja i vlastele. Dragiša Dinjičić je u ime kralja Tvrtka II i „sve Bosne“ saopštio dubrovačkim poslanicima da se Ljubišići nipošto ne mogu lišiti svojih baština, što je potvrdila ostala vlastela i sam kralj. Prema tome, darivanje i lišavanje vlastele posjeda, kao i uopšte svaka briga oko toga da se ne naruši baštinski vlastelinski poredak, spadala je u pravo ne samog vladara, već stanka. Primjere koji potvrđuju ovaj princip nalazimo u sačuvanim poveljama bosanskih vladara.

Jedan potiče iz 8. maja 1287. godine kada je ban Prijezda izdao povelju kojom daruje župu Zemljenik svom zetu Ladislavu Baboniću sa pristankom vlastele bosanske. Drugi primjer je ban Stjepan II Kotromanić, koji sa bratom Vladislavom daje knezu Vukoslavu Hrvatiniću „pred vsom crkvo i pred Bosnom“ župe Banicu i Vrbanju „u dedinu i u sklad“. Također, ban Stjepan potvrđuje posjed Vuku i Pavlu Vukoslaviću, pošto je očigledno na stanku čuo izjavu lokalne vlastele da je to njihova baština. Zatim imamo i primjer sa Tvrtkom I i knezom Vlatkom Vukoslavićem iz 1354. godine, kada se u povelji navodi da je izdata „kda bi stank na Mili(je)h vse zemlje Bosne i Dolnih krai i Zagorija i Hlmske zemle“. Ban Tvrtko sa majkom Jelenom i bratom Vukcem zakleli su se sa dvanaest dobrih Bošnjana knezu Vlatku da mu se potvrđuje sve ono što je dobio od bana Stjepana II Kotromanića. Za oduzimanje prava na baštinu pružaju nam povelje primjere koji pokazuju da to nije samo stvar vladara. U navedenoj povelji bana Tvrtka I se predviđa da čak i u slučaju da knez Vlatko počini nevjeru, niko mu ne smije oduzeti zemlju „dokole ga neogledala Bosna i Dolni krai i Zagorie i Hlmska zemla“ (1354). Slično i u povelji Pavlu Vukoslaviću iz 1367. godine ban Tvrtko sa dvanaest svjedoka potvrđuje posjede knezu Pavlu, da mu se ne uzme ništa bez krivice za koju bi vrijedno bilo „plemenitom čovjeku glavu otsjeći“, dok to ne ispita „Bosna i Usora, negova družina plemeniti ludie“.            

Tvrko kao kralj „svitovavše se s kraljevstva mi vlasteli“ (1380) daje Hrvoju Vukčiću i njegovom potomstvu tri sela u Lašvi, „A ako li bi tko od nih koju neveru nam učinil ali našemu poslidnjemu negov poslidni za što bi im moglo otneti rečena sela da im se za to ne otnimu nego da plaća on koi sagreši glavom svoiom ali blagom u šta ga Bosna sudi, a ostali da ostaju u viri i u udržani rečenih sel i v ostaloi svoei plemenštini“.