Srednjovjekovna Bosna

Svjedoci bosanskih povelja

Već je odavno zapaženo da u bosanskim poveljama svjedoci imaju značajnu ulogu. Osobitost bosanskih povelja ogleda se u dvije stvari. Vlastela, koja se navodi kao svjedoci, obično se javlja „s bratiom“.

Prema tome, pojedinac nije bio svjedok samo za sebe lično, nego je zastupao svoju porodicu. Sa druge strane, svjedoci po pravilu su uzimani iz raznih krajeva države, što je u poveljama naročito naglašeno, i to se najprije navode predstavnici iz „prave Bosne“,  zatim i ostalih oblasti bosanske države.Svjedoci u bosanskim poveljama imaju značajnu ulogu, a to se posebno vidi i po tome što su Dubrovčani posebnu pažnju pridavali upravo svjedocima povelja.

Poznati su nam slučajevi da su oni prelikom pregovora sa bosanskim vladarima zahtijevali poimenice koji od velikaša se trebaju zakleti kao svjedoci u povelji. U poreljeće 1404. godine Dubrovčani su činili velike napre da se izmire sa kraljem Ostojom. Na eventualni ugovor o miru tražili su zakletvu kralja, kraljice i bosanskih barona.

S obzirom da je Ostoja uskoro bio zbačen sa bosanskog prijestolja i umjesto njega izabran kralj Tvrtko II, nastavljeni su pregovori sa sličnih dubrovačkim zahtjevima. Dubrovačka vlada je poručivala svojim poslanicima u Bosni da uzmu zakletvu od kralja i hercega i drugih barona koje tamo pronađu. One koje ne mogu pronaći, neka se i oni upišu kao svjedoci, a poslije će se naći načini da se i oni stvarno zakunu.

            Postavlja se pitanje u čemu je smisao zakletvi vlastele u bosanskim poveljama na koje su Dubrovčani toliko obraćali pažnju. Odgovor na ovo pitanju daju nam povelje od vremena kada se u njima javljaju svjedoci. Već u ugovoru bana Mateja Ninoslava sa Dubrovnikom od 22. marta 1240. godine ističe se da se ban sa svojom vlastelom zajednički zaklinju da će sadržaj povelje biti ispoštovan.

Značajna je u tom pogledu činjenica što je na kraju ugovora naglašeno da je jedan od dva sastavljena primjerka uzeo ban sa svojim boljarima, a drugi dubrovački knez. Ova povelja ima na kraju karakterističan dodatak koji također dokazuje da ugovor sklapa ban zajedno sa vlastelom. Naknadno je unesen još jedan velmoža bosanski, Borislav Vojsalić, sa obavezom da će postošvati odredbe ugovora.

            Od bana Mateja pa do kraja bosanske samostalnosti predstavnici vlastele, kao svjedoci zajedno sa vladarom, zakletvom garantuju da će se sadržaj povelje ispoštovati.

Oni tu ne istupaju kao pojedinci, što se vidi po tome što se zaklinju „s bratiom“ nego predstavljaju svoju porodicu, a također nisu ni slučajno izabrani, što se ističe oblasti kojoj pripadaju. Obje ove činjenice upućuju nas na to da su svjedocima tražimo predstavnike vlastele bosanske, odnosno „sve Bosne“.

Istom zaključku vodi nas i broj svjedoka na poveljama. Običaj je tražio da ih bude dvanaest, broj koji je smatran dovoljnim da obaveže svu vlastelu. Tih dvanaest dobrih Bošnjana imali su ponekad zadatak da provjere da li se data povlastica može poništiti. U drugim slučajevima tu istu ulogu ima „sva Bosna“.

            Ban Tvrtko I sa majkom Jelenom i 12 dobrih Bošnjana su se zakleli knezu Vlatku Vukoslaviću da mu se potvrđuje sve ono što je dobio od bana Stjepana II Kotromanića. U slučaju kakve klevete ili ako bi knez Vlatko počinio nevjeru, da mu se ništa ne učini dok ga ne ispita „Bosna i Dolni krai i Zagorie i Hlmska zemlja“ (1354).

Također, ban Tvrtko sa 12 svjedoka potvrđuje posjede knezu Pavlu Vukoslaviću, da mu se ne uzme ništa bez krivice za koji bi vrijedilo „plemenitom čovjeku glavu odsjeći“, „česa ne ogleda Bosna i Usora, negova družina plemeniti ludie“. To znači da je stanak nadležan u navedenim slučajevima da utvrdi da li je darovani vlastelin prekršio svoje obaveze prema vladaru.

S obzirom da predstavnici vlastele zajedno sa vladarom zakletvom garantuju izvršavanje odredbi povelje, te ako se u izvjesnim slučajevima predviđa da se nastali sporovi moraju iznijeti pred stanak, nužno se nameće pitanje da li stanak učestvuje kod izdavanja bosanskih povelja sa svjedocima.

U povelji bana Tvrtka I knezu Vlatku Vukoslaviću iz 1354. godine izričito se navodi da je izdata „kda bi stank na Mili(je)h vse zemlje Bosne i Dolnih krai i Zagorija i Hlmske zemle“. Kralj Tvrtko I postavio je Hrvoja Vukčića za velikog vojvodu i dao mu neka sela „savjetovavši se s kralevstva mi vlasteli“ (1380).

            Međutim, postoji popriličan broj bosanskih vladarskih povelja čiji sadržaj svjedoci potvrđuju zakletvom, ali u kojima se izričito ne navodi da su one nastale na osnovu zaključka stanka. To se može objasniti na dva načina: da su one izdate bez učešća stanka ili da stanak nije spomenut samo zato što se podrazumijeva da je njegova odluka morala prethoditi sastavljanju povelje.

Po svemu sudeći mogla su nastupiti oba slučaja. Neke povelje izdavane su na osnovu ranije odluke stanka, pošto se on već razišao. Ostale povelje mogle su nastati po sporazumu vladara sa najistaknutijim predstavnicima vlastele, po pravilu njih 12, što bi bilo dovoljno da se smatra da je „sva Bosna“ saglasna sa njihovom sadržinom.

            Ima dosta isprava koje su izašle iz bosanske dvorske kancelarije u kojima se ne navode svjedoci. Tu se obično radi o sitnijim poslovima koji se tiču samog vladara, gdje stanak nije morao da daje svoj pristanak, kao što su pisma o dugovima, o manjim sporovima, nalozi za isplati dohodaka i slično.

Vrlo mali broj važnijih povelja sam vladar izdaje na svoju ruku, što je nesumnjivo odraz odnosa između centralne vlasti i plemstva. Ban Kulin izdaje svoju čuvenu povelju Dubrovčanima o prijateljstvu i trgovini bez ikakvog spomena vlastele.

U njoj se navode samo njegovi časnici od čijeg će nasilja Kulin da štiti Dubrovčane („i da im ne bude od moih čstnikov sile“). Isti je slučaj sa prvim ugovorima bana Mateja i Dubrovnika. To se objašnjava velikim porastom uticaja bosanske vlastele u borbi koju je Bosna morala izdržati odbijajući napade katoličke crkve i Mađarske za vrijeme bana Mateja.

On se 1233. godine žalio papi Grguru IX da je u Bosni za vrijeme njegovih prethodnika bio običaj da vladar daje na upravu i oduzima prema svom nahođenju župe i sela, ali se sada „heretička“ vlastela tome opire i drsko protiv banove volje zadržava povjerene joj zemlje. Više slobode u izdavanju povelja pokazuje Tvrtko I u drugom periodu svoje vladavine, pošto je uspio da smanji uticaj vlastele i pojača centralnu vlast.

Bez pomena vlastele i svjedoka on je oslobodio Dubrovčane od plaćanja carine u Bosni 1375. gdine, te je ukinuo solanu u Dračevici 1382. godine. Međutim, značajnije ugovore i povelej i on izdaje u sporazumu sa vlastelom.

Naglo opadanje moći centralne vlasti poslije Tvrtkove smrti dovelo je do toga da su njegovi nasljednici morali tražiti pristanak plemstva i za manje važne odluke. Kralj Dabiša je izdao razriješnicu računa o protovestijaru Žoreti „svjetom kraljevstva mi vlastel koi tda bjehu dvori kraljevstva mi koi su zdola pisani“.

            U bosanskim poveljama pored svjedoka često navode i „pristavi“. Skoro u svim poveljama se spominju dva pristava: jedan je „pristav od dvora“, a drugi „pristav od vladanija“.

U državnoj upravi Bosne dobro su poznati pristavi, pomoćni organi vlasti koji su pomagali prilikom izvršenja sudskih presuda, te su činili sastavio dio sudsko-upravnog aparata. Često se javlja u poveljama i ugovorima međudržavnog karaktera i tu se obilježava kao „pristav od dvora“ ili „pristav kraljevstva mi“.

Dužnost kraljevskog pristava bila je raznovrsna, jer je on vršio funkciju lica javne vjere i u njegovom prisustvu su ugovarani kreditni poslovi. U bosanskim poveljama pominju se i „ručnici“, koji su bili neka vrsta jemaca, čija se uloga ne može pobliže odrediti, ali svakako se vremenom spojila sa ulogom svjedoka. Poslije kralja Tvrtka I ručnici se više posebno ne navode, već samo zajedno sa svjedocima.