Muhamed Filipović o bosanskom duhu – “Bosna nije ničija do svoja i onoga koji u njoj živi”

“(…) To je duh posebnog bosanskog puritanizma, istjerivanja istine, preganjanja pravde, ispravnosti i časti, za što se sve gine, podjednako pod svim bajracima, koji su se ikada vili nad ovim našim gudurama i dolinama, a pod ovim našim teškim i maglovitim nebom. Radi toga Bosna nikada nije bila podijeljena, razbijena i uništena kao cjelina, kao teritorij, kao tradicija, kao mentalitet i kao duh, ali istovremeno nije nikada ni bila jedna svjetovna, vojna i politička tvorevina, država ili jedna jedinstvena partija.

Uvijek je nju razdiralo to unutarnje njeno vučje, pravdaško, moralističko i puritansko podvajanje, i svaki bajrak je u Bosni nalazio nekoga da ga ponese i drži uprkos drugom. I tu nema nekog pravila. Feudalna vlastela protiv kralja, crkva protiv heretika. Turci protiv Bošnjaka, Bošnjaci protiv Turaka, oba protiv krsta, krst protiv nekrsta, hrišćanin protiv hrišćanina, ovaj protiv onoga, i ovaj protiv ovoga itd. sve do naših dana. I teklo bi to i dan – danas, da nismo jednom napokon shvatili da Bosna nije ničija do svoja i onoga koji u njoj živi i koji sa njom živi. No izgled parcijalan i podijeljen, povijesni se duh bosanskog naroda počinje očitovati kao realna osnova zajednice jednog naroda i više nacija. I dok realna povijesna situacija napreduje u Bosni kroz stvaranje ekonomsko – materijalnih i državnih pretpostavki zajedničkog života, djeluju dotle još uvijek agresivni nacionalizmi, egoizmi i historizmi kao odjeci borbe oko Bosne, borbe koja je Bosni odricala svojstvenost i pogoršavala u naslijeđe ove ili one države, ove ili one države, ove ili one nacije, ove ili one kulturne tradicije.”

“(…) Neki najljepši biseri ove poezije kod južnih Slavena duguju stvaralačkom geniju bosanskog čovjeka. Bosanska narodna ilirska poezija je zaista ilirska, a epska poezija je po svoem mentalitetu i duhu sekularistički trezvena, podsmješljiva, satirična. Ona ne trpi tragične junake čije sudbine brišu mogućnost realnog pogleda na život i razlike u ljudskom življenju. Njeni junaci su često komični, ili samo pošteni, naivni seljaci junačine. Oni su pravi, živi ljudi. Otuda, mislim da je razlog što Bosna nema svoje mitologije jednostavno u samoj strukturi bosanskog života i duha, koji je građen tako da ne dopušta egzaltaciju, da uvijek ostane svjestan granica svijeta i čovjeka. Međutim, postavlja se pitanje da li odsustvo mita znači ujedno i nemogućnost bosanske poetske ideje i bosanske poezije. Mislim da ne znači.

Jedan povijesni duh ne mora da se izražava u mitskoj supstanci, ako uspijeva da se svagda aktuelno ostvaruje i planira u životu. Kada pogledamo Bosnu, od one srednjovjekovne, koja skončava u Jajcu, pa do ove današnje, mi ćemo, u njenim gradovima, skrivenim od pogleda stranaca i jedinstveno otkrivenim za svoje žitelje, u njenim kućama, glomaznih teških kubusa sa lagahnim šindrama na krovu, u njenim teškim vunenim nošnjama, prošaranim naljepšim minijaturnim šarama i vezovima, u njenom mentalitetu, u pjesmi, u igri, u pričama i predanjima, svugdje i uvijek otkriti jedan duh, jedan stav i doživljaj, ispoljen i jasan do te mjere da ga se ne primjećuje. Jer nije to ona tajna, u manastirima ili u hajdučkoj šumi skrivena to je vidljiva i jasna otvorena kretnja i stav, ponašanje, način mišljenja, podjednak i kod katolika i kod pravoslavnih i muslimana, i kod ikavaca i kod ijekavaca, i kod građanina i kod seljaka. Po tome je Bosna ostala Bosna kroz dugu svoju nesretnu povijest, jedina koja je uvijek bila i cjelovita, kao teritorij, i jednistvena kao historijsko trajanje, da jedina nije dospjela do nacionanog duha i ideje, ni nacionalne državne konstitucije.”

Izvor: Bosnae.info